Krivično pravo
1.POJAM,PREDMET I FUNKCIJA KRIVIČNOG PRAVA
Krivčno pravo je sistem zakonskim pravnih propisa kojim se utvrđuju uslovi za
primenu kazni i drugih krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih dela, a u
cilju zaštte društvenog i ekonomskog uređenja određene države.
Krivično pravo u objektivnom smislu predstavlja sistem zakonskih normi i deo je
pozitivnog prava,dok u subjektivnom smislu predstavlja pravo na kažnjavanje(ius
puniendi) koje pripada samo državi koja ima najjači aparat za primenu prinude.Reguliše
3 pitanja krivično delo,krivičnu odgovornost i krivičnu sankciju.
Predmet krivičnog prava je određivanje krivičnih dela i krivičnih sankcija,kao i
određivanje osnova i uslova za primenu krivičnih sankcija.
Funkcija krivičnog prava je zaštita određenog društva države od kriminaliteta.
Krivično pravno neštiti sva dobra i vrednosti u jednom društvu već samo ona
najvažnija za pojedinca kao čoveka i građanina i društvo kao zajednice ljudi.
2.ODNOS KRIVIČNOG I GRAĐANSKOG PRAVA
Oba regulišu društvene odnose.
Krivično pravo
reguliše one koji nastaju povodom kd
između društva,odnosno njegovih organa i oštećenih lica s jedne strane i učinioca kd sa
druge strane.
Građansko pravo
reguliše odnose koji nastaju između pojedinca, pravnih lica,
pojedinca i pravnih lica povodom stvari kao i niz situacija npr pravna i poslovna
sposobnost
subjekta
prava,pojam
i
vrste
ugovora,
državinu,službenost,zalogu,rođenje,smrt. Građanskopravni odnosi se zasnivaju i
raskidaju voljom stranaka, krivično pravni odnosi zavise od imperativnih normi koje
nalažu pokretanje postupka kada se radi o kd koja se gone po službenoj dužnosti.
Sličnosti
su da oba prava poznaju pravne kategorije kao što su
delikt,radnja,posledica,uzročni odnos,odgovornost i primena sankcije za delikt. Pored
toga krivično pravo se može pojaviti kao sredstvo za obezbeđenje i prinudno izvršenje
obaveza koje su nastale iz građanskopravnih odnosa.
3.ODNOS KRIVIČNOG I KRIVIČNO PROCESNOG PRAVA?
Oba prava štite društvena dobra i vrednosti od kriminaliteta,norme prava su
javnopravnog karaktera i propisane su zakonom,princip legaliteta im je osnovni princip.
Krivično pravo koje propisuje kd,krivične sankcije i uslove za njihovu primenu se
ostvaruje samo putem dejstva organa pravosuđa u postupku koji je utvrđen propisima
krivično procesnog prava i zbog toga su ova dva prava usko povezana.
1
Njihova organska povezanost je još više izražena u postojanju izvesnih instituta kao što
su amnestija i pomilovanje koji su regulisani propisima koji istovremeno imaju i krivični
i krivično procesni karakter.
4.POJAM I KARAKTER MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG PRAVA?
MKP se definiše kao skup pravila i proipsa sadržanih u aktima međunarodne
zajednice država i ugovorima zaključenih između pojedinih država kojima se
određuju međunarodna kd i sankcije u cilju očuvanja međunarodnog mira i
bezbednosti čovečanstva.
Isto tako se definiše MKP kao i skup propisa kojima se predviđaju uslovi o pružanju
međunarodne pravne pomoći u pogledu primene krivičnih sankcija prema učiniocima
kd.
Pojam međ.kriv.prava nastao je u vezi sa pojavom međunarodnih propisa o pružanju
međ.pravne pomoći u borbi protiv međ.kriminaliteta koji je vremeno dobio
organizovani karakter.Pored taga na međ.pozornici sve više se javlajao kriminalitet koji
je imao politički karakter i čija je opasnost znatno veća. Zato se sam pojam MKP-a danas
više vezuje za ovu vrstu kriminaliteta. Zato se prvobitni karakter MKP-a promenio i u
teoriji preuzimaju primat upravo shvatanja prema kojim je međ.kriv.pravo skup
međ.akata koji za države koje su ih prihvatile sadrže obavezu da u svom kriv. Zakonu
određena ponašanja predvide kao krivična dela.
MKP se tako počelo nazivati kao
međudržavno,univerzalno,nadnacionalno ili
supranacionalno krivično pravo
koje u konkretnim slučajevima primenjuje
međunarodni krivični sud. Za postojanje ovakvog međunarodnog krivičnog prava
potrebno je da postoji međunarodni krivični zakon koji će predvideti sva međunarodna
kd i koji će važiti za sve države u okviru međunarodne zajednice.
5.PRINCIP LEGALITETA?
Zakonitost(legalitet) je opšte usvojen princip savremenog krivičnog prava prema
kojem nikome ne može biti izrečena kazna za delo koje pre nego što je učinjeno nije
bilo predviđeno zakonom kao krivično delo.
Ovaj princip se izražava latinskim formulacijama,to su:
Nulum crimen,nulla poena sine lege
– nema zločina bez zakona
Nulla poena sine lege scripta
– nema kazne bez pisanog zakona,isključuje običajno
pravo,to znači da se samo pisanim krvičnim zakonom mogu propisivati krivična dela i
krivične sankcije.
Nulla poena sine lege praevia
– nalaže zabranu retroaktivne primene krivičnog zakona
a to znači da nema ni krivčnog dela ni kriv.sankcije ukoliko i delo i sankcija nisu bili
porpisani u kriv.zakonu pre nego što je delo učinjeno.
2

Savremeno krivično pravo pozane i izvesna odstupanja od ovog pricipa kao npr.u
slučaju odgovornosti za krivična dela učinjena putem štampe i drugih sredstava javnog
informisanja. Ovakve i slične slučajeve treba potpuno izveći jer ruše sliku o krivičnoj
odgovornosti.
Bez obzira na razlike u zakonskim formulacijama za većinu krivičnih zakonodavstava
zajedničko je to da odgovornost za učinjeno kriv. Delo pretpostavlja postojanje
određenog duševnog stanja učinioca i njegovog psihičkog odnosa prema delu. Takva
odgovornost jeste subjektivna odgovornost, koja se zasniva na krivici učinioca dela, i
koja kao takva prestavlja vrlo važan krivičnopravni princip. Na takvom principu je
zasnovano i naše krivično zakonodavstvo.
8.IZVORI KRIVIČNOG PRAVA(POJAM I VRSTE)?
Pojam izvor prava može se shvatiti kao
izvor donošenja prava, kao izvor saznanja
prava i kao izvor nastanka prava.
Izvori mogu biti formalni i materijalni.
Formalni izvori prava su pravni akti koji sadrže opštu pravnu normu.
Materijalni izvori prava predstavljaju one društvene odnose koji su regulisani
pravnim normama tj.pravom.
Pod izvorom krivičnog prava treba podrazumevati one pravne akte koji sadrže
krivičnopravne norme kojima se određuju krivična dela i porpisuju krivične sankcije. To
su akti na osnovu kojih sud izriče odgovarajuću krivičnu sankciju učiniocu kriv.dela
zbog učinjenog dela. To je formalni izvor krivičnog prava dok je materijalni izvor
društeni odnos koji je regulisan krivičnopravnim normama.
Druga klasifikacija izvora je na neposredne i posredne.
Neposredni izvori tj.osnovni su oni koji se zasnivaju na principu legaliteta kd i
krivične sankcije(ustav i zakon).
Posredni izvori imaju karakter izvora krivičnog prava samo onda kada se na
njega poziva zakon( normativni akti državnih i drugih organa, međunarodni
ugovori(konvencije),običajno pravo(nepisana pravila) i sudska praksa(kod nas
zadnja 2 ne).
Danas u savremenim državama pitanja krivičnog prava su regulisana najvišim aktima
njihovih predstavničkih organa(skupštine, odn.parlamenta).
9.POJAM I VRSTE TUMAČENJA?
Tumačenje (interpretacija) krivičnog zakona prestavlja jednu misaonu operaciju
kojom se utvrđuje pravi smisao i značenje krivičnopravne norme kada njena
sadržina nije jasna(
nesavršenost jezika,upotreba neadekvatnog izraza ili izraza sa više
značenja,neodređenost pojmova koji su upotrebljeni u tekstu)
4
Granice tumačenja određuje princip legaliteta odnosno tumačenjem se ne sme prošitivati
zakon na slučajeve koji nisu obuhvaćeni njegovim odredbama, niti se može menjati
smisao i cilja zakona.
U teoriji krivičnog prava ne postoji jedinstveno shvatanje o pitanju cilja odn svrhe
tumačenja krivičnog zakona. Ovom pitanju postoje dva suprostavljena
shvatanja:
subjektivno i objektivo.
Prema
subjektivnom shvatanju
cilja tumačenja je da se otkrije volja zakonodavca, tj.šta
jeon hteo da postigne zakonom u trenutku njegovog donošenja.
Pristalice
objektivnog shvatanja
smatraju da zakon zavisi od volje zakonodavca samo
do momenta u kojem zakonodavac donosi taj zakon, jer posle toga zakon postaje
nezavisan od volje zakonodavca. Kada zakon stupi na pravnu snagu, on automatski
dobija svoju samostalnost i postaje nezavisna od onoga ko ga je doneo i proglasio.
Kao najčešći kriterijumi po kojima se vrši tumačenje krivičnog zakona javljaju se:
1.organ ili subjekat koji vrši tumačenje
2.način tumačenja i
3.obim tumačenja.
Prema načinu ili metodu tumačenja razlikuju se:
gramatičko(jezičko), logičko,
sistematsko ,istorijsko ,komparativno i teleološko (ciljno) tumačenje.
Prema organu ili subjektu tumačenje se deli na
zakonsko, doktrinarno ili naučni i na
sudsko tumačenje.
Prema obimu tumačenja razlikujemo
ekstenzivno i restriktivno tumačenje.
Oba
tumačenja se primenjuju kada se neko ponašanje koje je krivično delo nije precizno
određeno.
10.ANALOGIJA- GRČKI ZNAČI SLIČNOST,ISTOVRSNOST,ISTOVETNOST(POJAM I
VRSTE)?
Analogija je opšte logičko načelo kojim se zaključuje po sličnosti,ako su 2 predmeta slična
u važnim obeležjima može se zaključiti da su oni slični i u drugim svojim obeležjima.
Analogija kojom se stvara pravo predstavlja metod popunjavanja pravnih
praznina
(znači postoje slučajevi koje zakon nije regulisao). Ovom metodom odn.ovom
vrstom analogije slučaj koji nije regulisan rešava se bilo primenom norme koja reguliše
najsličniji slučaj i tada je u pitanju
zakonska analogija,
bilo primenom pravnih načela
na kojima se zasniva određena grana prava ili pravni sistem u celini tada se radi o
pravnoj analogiji
.
Analogijom se ne mogu stvarati nova krivična dela, niti proširivati bića postojećih
krivičnih dela, niti se mogu utvrđivati otežavajuće ili pooštravajuće okolnosti kao ni
5

Teritorijalni – krivično zakonodavstvo jedne države primenjuje se na sva kd koja
su izvršena na njenoj teritoriji bez obzira da li je učinilac njen državljanin,stranac
ili lice bez državljanstva.
Ovaj princip je fundamentalni i u praksi se najčešće
primenjuje. Ostali principi se primenjuju samo onda kada se ovaj ne može primeniti.
Pod
teritorijom Srbije
se podrazumevaju suvozemna teritorija, vodene površine unutar
njenih granica i vazdušni prostor nad njima.Ovaj princip je proširen principom zastave
broda i principom registracije vazduhoplova.
Teorija kriv.prava i kriv.zakonodavstvo poznaju dva slučaja fakultativne(neobavezne)
primene ter.principa i jedan izuzetak od primene ovog principa.
Prvi slučaj fakultativne primene
postoji kada protiv lica, koje je na teritoriji Srbije
učinilo krivično delo,bude pokrenut ili dovršen krivični postupak u inostranstvu, onda će
se krivično gonjenje u našoj državi preduzeti samo po odobrenju republičkog javnog
tužioca.
Drugi slučaj fakultativne primene
postoji onda kada se gonjenje stranca, koji je učinio
kd na našoj teritoriji,može ustupiti stranoj državi,ali pod uslovom uzajamnosti.
Izuzetak
je da se naše kriv.zakonodavstvo ne može primenjivati prema licima koja
uživaju potpuni dipolomatski imunitet.
Personalni – krivično zakonodavstvo jedne države primenjuje se na njene
državljanje i onda kada oni učine kd na teritoriji strane države.
Može se pojaviti u
dva oblika kao
aktivni i pasivni personalni princip.
Našem državljaninu će se moći
suditi po našem kriv.zakonodavstvu za kd koja je učinio u inostranstvu,samo onda ako se
zatekne na našoj teritoriji ili bude izručen našim pravosudnim organima pošto druge
države upražnjavaju primenju svog nacionalnog zakonodavstva po teritorijalnom
principu.
Realni – krivično zakonodavstvo jedne države primenjuje se prema svakom onom
licu koje učini kd van naše državne teritorije na štetu te države ili krivična dela
falsifikovanja novca ako se falsifikovanje odnosi na domaći novac.
Učiniocu će biti
suđeno od strane našeg suda po odredbama KZ Srbije bez obzira da li je u inostranstvu
suđen ili ne, da li mu je kazna zastarela,oproštena,ili je kazna izdržana ako je učinio kd
falsifikovanje domaćeg novca.
Univerzalni – krivično zakonodavstvo jedne države se primenjuje na sve učinioce
kd, koji se zataknu na njenoj teritoriji, bez obzira na to čiji su državljani gde je kd
učinjeno i bez obzira na to čije je prano dobro ugroženo il povređeno krivičnim
delom.
Uslovi za primenu ovog principa su:
- Da se stranac zatekne na našoj teritoriji i ne bude izručen stranoj državi
- Da učinjeno delo i po zakonodavstvu države gde je učinjeno i po našem KZ
predstavlja kd i
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti