Medjunarodno privatno pravo
MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO OPŠTI I POSEBNI DIO
1
PRVA OBLAST
1. POJAM MPP
Međunarodno poslovno pravo je: skup pravnih pravila kojima se regulišu međunarodni ekonomski
odnosi. Ove odnose uspostavljaju kroz konkretne međunarodne poslovne transakcije subjekti kojima
je priznato svojstvo trgovca ili privrednika čija se sjedišta nalaze na teritorijama različitih država.
Međunarodno poslovno pravo je disciplina koja se povezuje sa privrednim pravom, međunarodnim
javnim pravom, međunarodnim privatnim pravom.
Međunarodno poslovanje - tri njegova osnovna elementa. Prvi je da se uvijek radi o privrednim
aktivnostima, nezavisno od statusa koji posjeduje određeni subjekt međunarodnog poslovanja. Te
privredne aktivnosti obavljaju se u skladu sa načelima slobodnog privrjeđivanja, koje karakterišu
ravnopravnost stranaka, autonomija volje pri uspostavljanju privrednih odnosa i građansko pravna
odgovornost za izvršenje preuzetih obaveza. Drugi element je da su u pitanju uvijek odnosi sa
elementom inostranosti. Nezavisno od oblika ispoljavanja, prilikom realizacije uspostavljanja
privrednih i poslovnih odnosa dolazi do susreta različitih nacionalnih suvereniteta. Treći element
određivanja pojma Međunarodnog poslovanja je da se ovim pojmom u prvom redu obuhvataju pravila
po kojima se regulišu odnosi izmedju subjekata međunarodnog poslovanja, uzimajući tom prilikom
pojam «pravila» u njegovom najširem značenju.
Osnovni metod koji se koristi prilikom analize propisa i pravila Međunarodnog poslovanja je
normativno-pravni (dogmatski) metod. Ovim metodom se putem opšteprihvaćenih pravila tumačenja
pravnih normi utvrđuje pravo značenje pravne norme i shodno tome određuju uzajamna prava i
obaveze subjekata međunarodnog poslovanja, koji su povodom te norme uspostavljeni. Pored
utvrđivanja doslovnog - pravog značenja pravne norme, normativno-pravni metod se koristi i prilikom
rješavanja slučajeva tzv. pravnih praznina, koje su zbog prirode regulisanja Međunarodnog poslovanja
ne samo realno moguće već i vrlo česte.
2. PREDMET MPP
Predmet Mpp su: međunarodni privredni odnosi, kako u sferi prometa roba tako i usluga i svi
međunarodni privredni ugovori koji se u vezi sa tim prometom zaključuju između privrednih subjekata
iz različitih država, međunarodna plaćanja, međunarodno sudstvo i međunarodne privredne arbitraže,
međunarodne privredne i ekonomske organizacije opšteg i regionalnog karaktera, privredne
organizacije jedne države koje se kao subjekti javljaju u međunarodnim poslovnim odnosima. Predmet
nauke Mpp čini pravna i druga pravila kojima su regulisani međunarodno poslovni odnosi.
3. SUBJEKTI MPP
Pojam subjekta međunarodnog poslovanja određen je osnovnim karakteristikama: 1) subjekt je
samostalni nosilac određenih prava i obaveza; 2) subjekt je ovlašćen da neposredno ostvaruje prava iz
odnosa međunarodnog poslovanja i 3) postoji neposredna odgovornost za izvršenje preuzetih obaveza.
Subjekti Međunarodnog poslovnog prava su međunarodne organizacije, država, kao i društva koja
obavljaju određene privredne djelatnosti, norme i pravila dispozitivnog karaktera, autonomija volja
ugovornih partnera, ali je ona ograničena.
MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO OPŠTI I POSEBNI DIO
2
4. IZVORI
Pod izvorima Međunarodnog poslovnog prava podrazumijevaju se: propisi, pravila i pravna stanja
(činjenice) za koje se vezuje nastanak, priroda i trajanje određenog međunarodnog poslovnog odnosa.
Izvori Međunarodnog poslovnog prava su: a) izvori koji potiču iz domena međunarodnog poslovanja
(međunarodne konvencije i ugovori), b) izvori koji potiču iz domena domaćeg (nacionalnog) prava i c)
izvori koji potiču iz tzv. autonomnog trgovinskog prava (tipski ugovori, uzanse, običaji). Nacionalni
izvori su: zakoni, podzakonski akti, pravna praksa.
Izvori koji potiču iz međunarodnog javnog
prava
: međunarodni ugovori (konvencije), međunarodno običajno pravo, prometni običaji, poslovni
običaji, kodifikovana pravila, opšti pravni principi.
Izvori koji potiču iz međunarodnog privatnog
prava
, domaće pravo - zakoni, izvori koji regulišu međunarodni robni promet i usluga. Autonomno
međunarodno trgovinsko pravo, arbitražna praksa.
Međunarodni običaji
, koji su nastali kao rezultat poslovne prakse u određenim segmentima
međunarodnog prometa roba i usluga, predstavljaju vrlo značajan izvor Međunarodnog poslovanja.
Ovim običajima bliže se određuje sadržina proklamovanim načelima i principima na kojima se zasniva
međunarodni poredak.
Domaće zakonodavstvo se odnosi na niz zakona kao sto su Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju,
Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o preduzećima, koncesijama, stranim ulaganjima itd. Zakon koji
prati materiju MPP je Zakon o obligacionim odnosima.
Međunarodni ugovori
se odnose na
međunarodne ekonomske i privredne odnose, a predstavljaju značajan izvor međunarodnog poslovnog
(privrednog) prava. Radi se o dvostranim ili višestranim ugovorima koji se u pravu nazivaju i
konvencijama. Dvostrane konvencije se nazivaju bilateralnim konvencijama i njih najčešće zaključuju
iz oblasti međunarodnog poslovno prava i međunarodnih ekonomskih odnosa, određena država sa
drugom državom i regulišući međusobno ekonomske i privredne odnose. Za međunarodno poslovno
(privredno) pravo značajni su multilateralni ili višestrani sporazumi i konvencije koje zaključuje više
država međusobno, kao što je to bio Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT), tj. Sporazum o
Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO), kao organizacija koja je formirana umesto GATT-a.
Konvencije predstavljaju snažan izvor međunarodnog poslovnog prava i obavezne su za zemlje koje
su pristupile i ratifikovale takve međusobne konvencije. Od trenutka ratifikacije ista konvencija
predstavlja čak i snažniji izvor prava u odnosu na domaće zakonodavstvo i domaće propise.
U slučaju
sukoba (kolizije), ratifikovane konvencije i domaćeg zakona, jaču pravnu snagu ima pravna
norma iz međunarodne konvencije, nego pravna norma iz domaćeg zakona.
Međunarodno
običajno pravo – u međunarodnom prometu roba i usluga pojavljuju se običaji, posebno oni koji se
primenjuju dugi niz godina. Ovakvi običaji za dugom primenom često se kodifikuju ili prenose u
druge izvore prava, na primer, međunarodne konvencije opšte uslove.
Međunarodno poslovno pravo – Mogu se pojavljivati običaji i uzanse za poslovanje na određenom
tržištu ili u određenoj oblasti, delatnosti, kao na primer, prometni običaji. Prometni običaji se često u
međunarodnim trgovinskim odnosima javljaju kao nekodifikovani i nastaju stihijno u svakodnevnoj
trgovinskoj praksi. Običaji su posebno značajni kada se radi o distancionim prodajama, isporukama
robe, dostavljanja robe, tehničkim rešenjima u transportnim sredstvima pri prevozu robe u
međunarodnom transportu. Poslovni običaji imaju znatno širu primjenu od prometnih običaja,
poslovni običaji u vezi sa projektovanjem i izgradnjom objekata i dr.
Poslovni običaji su opštiji i odnose se na određene grane i privredne oblasti, a prometni običaji na
jedno preduzeće. Poslovni običaji predstavljaju određeni opšteprihvaćen način poslovanja pri
obavljanju robnog prometa i vršenju usluga sa inostranstvom.
Kodifikovana pravila – nastala su dugom upotrebom i primjenom određenih postupaka i pravila u
međunarodnom poslovnim opštenjima. Kada se ti običaji dugim nizom upotrebe prihvate od većine

MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO OPŠTI I POSEBNI DIO
4
(uzajamnosti) može biti ugovorena ili jednostrano utvrđena.
Princip preferencijalnog (povlašćenog)
tretmana
- uvođenje različitog tretmana subjekata međunarodnog poslovanja, zavisno od njihove
nacionalne pripadnosti, obezbjeđuje se povlašćeni položaj privrednih subjekata iz određene države,
prilikom poslovanja na teritoriji države koja ga je odobrila, direktno narušavanje načela slobode
trgovine.
7. DRŽAVA KAO SUBJEKT MPP
Države su subjekti sa najvećom mjerom međunarodno pravne i shodno tome poslovne sposobnosti.
Njihovom voljom je stvoren međunarodno pravni poredak, kao okvir međunarodnog poslovanja, te svi
ostali subjekti uzimaju učešće u tom poslovanju srazmerno mjeri koja odgovara ulozi i funkcijama
države, kao osnovnog subjekta međunarodnih odnosa. Država je ovlašćena na preduzimanje niza
mjera kojima štiti svoje unutrašnje tržište, obezbjeđuje uravnotežen razvoj privrednih grana svoje
privrede, održava ravnotežu platno bilansne pozicije sa inostranstvom. Država stupa u razne poslovne
odnose i to kako sa drugim državama, tako i sa ostalim subjektima međunarodnog poslovanja, država
se pojavljuje kao subjekt međunarodnog poslovanja priznanje
ex iure proprio
(po sopstvenom pravu)
statusa subjekta međunarodnog poslovanja.
8. ORGANIZACIJA UN
Organizacija Ujedinjenih nacija je najznačajnija međunarodna organizacija univerzalnog karaktera, sa
pretenzijama da u svom sastavu obuhvati sve države savremenog svijeta. Ujedinjene nacije su nastale
na osnovu Deklaracije o UN i Povelje Ujedinjenih nacija, koja je 26. juna 1945. potpisana u San
Francisku od strane predstavnika 50 država osnivača. 193 zemlje su članice UN. Sjedište UN u
Njujorku. Ujedinjene nacije su osnovane kao nasljednica Društva naroda. Generalni sekretar
Ujedinjenih nacija se nalazi na čelu Sekretarijata, jednog od glavnih organa Ujedinjenih nacija, i
djeluje kao de fakto predsjednik i lider Ujedinjenih nacija. Sistem UN se finansira na dva načina:
oporezivanjem i dobrovoljnim prilozima zemalja članica. Organizacija UN: Sistem UN, Generalna
skupština OUN, Savjet bezbjednosti OUN, Ekonomski i socijalni Savjet OUN, Sekretarijat OUN,
Međunarodni sud pravde.
NAČELA UN:
Države članice Ujedinjenih nacija, kao i sama organizacija UN radi ostvarivanja ciljeva njenog
osnivanja dužna su da poštuju osnovna načela UN: načelo suverene jednakosti država članica; načelo
savjesnog ispunjavanja obaveza preuzetih u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija; načelo mirnog
rješavanja sporova; načelo zabrane upotrebe sile, kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova,
načelo pružanja pomoći UN u svakoj akciji koju one preduzimaju i uzdržavanju pomoći državi protiv
koje UN preduzimaju preventivnu ili prinudnu akciju; načelo zabrane miješanja u unutrašnje stvari
država članica; načelo prema kome je organizacija UN dužna da obezbjedi da i države koje nisu
članice UN postupaju u skladu sa ovim načelima.
Ciljevi Ujedinjenih nacija su
: 1. Održanje međunarodnog mira i sigurnosti i u tu svrhu preduzimanje
efikasnih kolektivnih mjera radi spriječavanja i otklanjanja prijetnji miru, suzbijanje akata agresije ili
drugih povreda mira kao i postizanje mirnim putem, a u skladu sa načelima pravde i međunarodnog
prava, sređivanja ili rješavanja međunarodnih sporova ili konfliktnih situacija koje bi mogle dovesti do
povreda mira; 2. Razvijanje prijateljskih odnosa među nacijama koji su zasnovani na poštovanju
načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje, te preduzimanje drugih odgovarajućih
MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO OPŠTI I POSEBNI DIO
5
mjera radi učvršćivanja mira u svijetu; 3. Ostvarenje međunarodne saradnje rješavanjem
međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode, unaprjeđivanje i
podsticanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, spol, jezik ili
vjeru; 4. Postavljanje Organizacije kao središta za usklađivanje akcija preduzetih radi postizanja ovih
zajedničkih ciljeva.
Sistem Ujedinjenih nacija
predstavlja čitavu mrežu međunarodnih organizacija (za razliku od
Ujedinjenih nacija koje su samo jedna od mnogih organizacija u sistemu), sporazuma i konvencija
stvorenih od strane Ujedinjenih nacija. Sistem je zasnovan na pet osnovnih organizacija: Generalna
skupština Ujedinjenih nacija, Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija, Ekonomski i socijalni savet
Ujedinjenih nacija, Sekretarijat Ujedinjenih nacija, Međunarodni sud pravde.
REGIONALNE ORG.: EU, Savjet Evrope, CEFTA
UNIVERZALNE: Svjetska trgovinska organizacija, UN,
ORGANIZACIJA OTVORENOG TIPA: UNCITRAL
ORGANIZACIJA ZATVORENOG TIPA: EU
MEĐUNARODNE FINANSIJSKE INS.: MMF
Međunarodna monetarna i finansijska organizacija – Svjetska banka
VOJNE: NATO, POLITIČKE: UN, EKONOMSKE: WTO, MMF
Svaka međunarodna organizacija ima konstitutivne elemente - državu kao osnivača, međ.ugovor kao
osnivački akt, stalne organe koji koji sporovode odredbe statuta, tačno određenu oblast djelovanja i
poseban status, koji podrazumijeva da organizacija ima svojstvo pravnog lica i da je subjekt
međunarodnog prava. Regionalne organizacije obuhvataju tri ili više država određenog ekonomskog
regiona sveta. Cilj njihovog povezivanja je zaštita, odnosno promocija posebnosti tog regiona u
odnosu na susjedne regione ili ukupno svjetsko tržište. Tom prilikom, pretpostavka njihovog osnivanja
je usklađen privredni razvoj država određenog regiona.
9. GENERALNA SKUPŠTINA
Generalna skupština Organizacije ujedinjenih nacija jedan je od pet glavnih organa Organizacije
ujedinjenih nacija. Generalna skupština - predstavlja organ najvišeg demokratskog legitimiteta koji
okuplja predstvanike svih država članica. Kao predstavnički organ sa najvišim demokratskim
kapacitetom GS razmatra godišnje izvještaje generalog sekretara, Savjeta bezbjednosti, i drugih organa
UN. GS - održava redovna godišnja zasjedanja. Služi kao forum članicama na kojima raspravljaju o
pitanjima međunarodnog prava i donose odluke o daljem funkcionisanju organizacije. Važna pitanja -
dvotrećinska većina prisutnih članica na zasedanju, ostala pitanja - prosta većina. Specijalno
zasjedanje može biti sazvano na zahtjev Savjeta bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija, većine
članica OUN, ili ako je većina zabrinuta zbog politike jedne od članica.
10. SAVJET BEZBJEDNOSTI I EKONOMSKO SOCIJALNI SAVJET

MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO OPŠTI I POSEBNI DIO
7
se uzdrži od određenog ponašanja. Sud se u rješavanju oslanja na međunarodne ugovore,
međunarodne običaje, opšte principe, praksu, a može suditi i po principu pravičnosti. Odluka Suda
obavezna je za stranke, ali te odluke imaju veći značaj. Osnovna svrha suda je da rješava pravne
sporove koji su joj predloženi od strane država i da upućuje savjetna mišljenja o pravnim pitanjima
koja može dobiti od odobrenih međunarodnih organa.
Sud je u svojih 60 godina postojanja uglavnom bio namjenjen za rješavanje slučajeva između država o
pomorskim i graničnim sporovima. Sud je zbor od 15 nezavisnih sudaca izabranih, bez obzira na
njihovo državljanstvo, između osoba najvišega moralnog ugleda, koje ispunjavaju uvjete što se u
njihovim državama traže za obavljanje najviših sudačkih služba, ili su pravnici, priznati kao stručnjaci
međunarodnog prava. U njemu ne može biti više od jednog državljanina iste države. Članove suda
biraju Opća skupština i Vijeće sigurnosti s popisa osoba koje predlažu nacionalne grupe Stalnoga
arbitražnog suda. Izabrani su oni kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova u Opštoj skupštini i u
Vijeću sigurnosti.
DRUGA OBLAST
1. GATT
Opšti sporazum o carinama i trgovini
je stupio na snagu 1. januara 1948. U procesu formiranja
GATT-a, ostvareno je 45.000 carinskih koncesija, koje su obuhvatale 10 milijardi dolara do osnivanja
svjetske trgovinske organizacije. 1995. GATT je ostao jedini multilateralni instrument koji reguliše
međunarodnu trgovinu.
GATT I WTO - GATT je nastao kao međunarodni multilateralni sporazum, koji je tokom svoje
primjene poprimio i pojedina obilježja međunarodne organizacije, postajući tako sui generis institucija
međunarodnog poslovanja, STO je od svog nastanka djelovala kao međunarodna organizacija sa
autonomnim pravnim subjektivitetom i svim implikacijama koje iz toga proizilaze; GATT se
primjenjivao kao privremeni sporazum (mada skoro punih 50 godina), dok je STO osnovana na trajnoj
osnovi i bez vremenskog ograničenja svog trajanja; 3. pravila GATT-a su se primjenjivala na trgovinu
robom, dok se pravila STO primjenjuju ne samo na robu, već i na usluge i trgovinske aspekte prava
intelektualne svojine; 4. GATT je sadržavao, pored multilateralnih sporazuma, i bilateralne i
pluralilateralne sporazume, dok su u okviru STO svi sporazumi multilateralnog karaktera; 5. odluke u
GATT-u su donošene na principima konsenzusa zemalja ugovornica, dok se u STO pored konsenzusa
o određenim pitanjima odluke donose glasanjem; 6. sistem rješavanja sporova u STO je mnogo brži i
efikasniji u odnosu na prethodni – GATT-ov sistem.
Runde pregovora pod okriljem GATT-a
prednost pregovaranja u okviru rundi, bez obzira na
njihovo dugogodišnje trajanje, nalazi se u sveobuhvatnom (paket) pristupu trgovinskim pregovorima
tokom održavanja prvih pet rundi uglavnom se diskutovalo o pitanju snižavanja carina u međusobnoj
trgovini strana potpisnica GATT-a. Dilon runda (1960-1961) na kojoj je ostvaren mali učinak u
pogledu carinskih koncesija, ali i kao prva runda pregovora nakon koje je bilo očigledno da će
stvaranje Evropske ekonomske zajednice - EEZ, a još više Zajedničke poljoprivredne politike, samo
omogućiti još izraženije povećavanje carina i trgovinskih barijera u sektoru osjetljivih proizvoda,
među kojima poljoprivredni proizvodi zauzimaju dominantno mjesto.
Kenedi
runda (1964-1967)
pored pitanja carina vođeni su pregovori u pogledu antidampinške politike. Pregovori su dali rezultate
u pogledu snižavanja carina za industrijske proizvode za 35% . Tokijska runda (1973-1979) je
ostvarila progresivno snižavanje carina i to za 30% u devet vodećih zemalja. Pregovori su vođeni i u
oblasti necarinskih barijera trgovini. Iako one nisu uklonjene, donijet je niz sporazuma za ovu oblast.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti