Poslovno Pravo
POSLOVNO PRAVO – Ispit
113 – 132 strane kratka pitanja!
POJAM I ZAKLJUČENJE UGOVORA ROBNOG PROMETA
1. O značenju ugovora robnog prometa uopšte
Prvoj grupi pravnih poslova pripadajusvi ugovori koji imaju za cilj da se proizvodi i usluge iz redovne
delatnosti konkretnog privrednog subjekta realizuju na tržištu.
Najvažniji ugovor ove vrste je
ugovor o prodaji
. Proizvođač robe ne poznaje dovoljno dobro prilike na tržištu,
pa često angažuje razne posrednike koji mu pomažu u pronalaženju ugovornih partnera, kao što su posrednici
(mešetari), zastupnici (agenti) i komisionari. Usluge u prometu robe pružaju se na bazi zaključenih
odgovarajućih ugovora: ugovora o posredovanju, ugovora o zastupanju, ugovora o komisionu, ugovora o
prevozu, ugovora o špediciji, ugovora o uskladištenju, ugovora o osiguranju, ugovora o kontroli robe.
Drugoj grupi pravnih poslova pripadaju svi drugi pravni poslovi koje privredni subjekti zaključuju, po pravilu,
sporadično, neredovno, a ne u vidu delatnosti, kao što su: ugovori o zakupu poslovnih prostorija, ugovori o
založbi, ugovori o jemstvu, ugovori o posluzi i privremenom korišćenju neke stvari itd.
Ugovore robnog prometa predstavljaju samo oni ugovori iz prve grupe, dok su ugovori iz druge grupe po svom
karakteru građansko pravni ugovori.
2. Pojam ugovora robnog prometa
Ugovori robnog prometa
su
tipični, uobičajni pri prometu robe i pružanju usluga u prometu robe, a čije
sklapanje i izvršavanje spada u redovnu delatnost određenih pivrednih subjekata.
3. posebna obeležja ugovora u privredi
Ukazaćemo samo na najznačajnija posebna obeležja ugovora robnog prometa.
Ugovori robnog prometa se od građanskopravnih ugovora razlikuju, pre svega, po
subjektima
. Subjekti
ugovora robnog prometa su, po pravilu, preduzeća i drugi subjekti kojima je privredna delatnost redovni
predmet poslovanja. Pod određenim uslovima kao ugovorna strana se može javiti i javnopravno lice i fizička
lica ako profesionalno obavljaju privrednu delatnost.
Za građanskopravni promet karakteristično je da u njemu mogu učestvovati svi pravni subjekti, sa naglašenim
učešćem fizičkih i građansko-pravnih lica, kao ugovornih strana.
Značajna razlika se pokazuje i u
objektu prometa
. Dok se u građanskopravnom prometu kao objekt javljaju
stvari (pokretne i nepokretne), usluge i prava, u privrednopravnom prometu se kao objekt javlja roba (kao
pokretna stvar proizvedena u velikim količinama i namenjena razmeni na tržištu) i privredne usluge u vezi sa
prometom robe.
Specifičnosti postoje i u pogledu
zaključivanja ugovora robnog prometa
. Ovi ugovori se zaključuju u
velikom broju i brzo, to se uslovi ugovora najčešće unapred pripreme za neodređen broj slučajeva. Ugovori
robnog prometa su po pravilu neformalni, za razliku od nekih ugovora građanskog prava.
Posebnosti ugovori robnog prometa pokazuju i u pogledu
prenosa stvari i prava
. Često se umesto same stvari
predaje dokument koji je simbolizuje – tzv. simbolička predaja.
ZAKLJUČENJE UGOVORA ROBNOG PROMETA
1. Načelo slobode ugovaranja (autonomija volje)
Prilikom zaključivanja ugovora robnog prometa načelo slobode ugovaranja dolazi do
izražaja
. Ono, najpre,
znači slobodu učesnicima u robnom prometu da biraju slobodno svoje partnere. Sloboda ugovaranja
podrazumeva i slobodu uređivanja sadržine međusobnog ugovornog odnosa, tj. slobodu određivanja dejstva
ugovora, karaktera i domašaja međusobnih prava i obaveza iz ugovora. Sloboda ugovaranja ovlašćuje u načlu
ugovorne strane da izaberu izvor prava koji će se primeniti na njihov odnos. Konačno, ova sloboda načelno
ovlašćuje ugovorne strane na izbor nadležne pravosudne istance za regulisanje sporova u vezi sa ugovorom.
2. Ponuda za zaključenje ugovora
Ponuda je predlog za zaključivanje ugovora. Po svojoj pravnoj prirodi ponuda za zaključenje ugovora je
jednostana izjava volje.
Da bi se smatrala ponudom, izjava volje mora da ispunjava sledeće uslove:
Da sadrži bitne sastojke za zaključivanje ugovora
Da bude ozbiljna
Da je data u cilju zaključivanja ugovora.
Izjava volje mora biti učinjena sa ciljem da se ugovor zaključi.
U privrednom pravu zaključenju ugovora, po pravilu, prethode poslovni pregovori. Pregovori ne obavezuju i
svaka strana ih može u svakom trenutku prekinuti. Ipak, ako je neka strana vodila pregovore bez namere da
zaključi ugovor, odgovorna je za štetu koju je time drugoj strani prouzrokovala. Isto to važi i za stranu koja je
pregovore započela sa namerom zaključenja ugovora, ali je kasnije odustala od te namere bez osnovanog
razloga.
Ponuda obavezuje ponudioca samo ako je učinjena od strane ovlašćenog lica.
Ponuda učinjena od strane neovlašćenog lica može obavezati ako su kumulativno ispunjeni sledeći uslovi:
Da je sačinjena na hartiji sa oznakama ponudioca
Da je snadbevena pečatom ponudioca i potpisana na uobičajni način
Da se odnosi na posao kojim se ponudilac redovno bavi i ne prelazi obim njegovog redovnog poslovanja
Da ponuđeni nije znao da je ponudu potpisalo neovlašćeno lice.
Osnovno pravno dejstvo ponude
je u tome što ona obavezuje ponudioca.
Razlikujemo dve osnovne situacije:
1.
Kada je ponudilac odredio rok za prihvatanje ponude
. Ako je rok za prihvatanje ponude određen,
ponudilac je vezan ponudom do isteka tok roka.
2.
Kada rok za prihvatanje ponude nije određen
. Ako ponudilac nije ostavio rok za prihvatanje ponude,
tada postoje različita pravila za prisutne i odsutne strane. Ako se radi o odnosu između
prisutnih lica
pravilo je da se ponuđeni mora odmah, u istom trenutku, izjasniti o ponudi, u protivnom ponuda prestaje
da vezuje ponudioca. Kada nije određen rok za prihvatanje ponude između
odsutnih strana
, ponudilac je
vezan onoliko vremena koliko je redovno potrebno da ponuda stigne ponuđenom, da je on razmotri i da
odgovor na ponudu stigne ponudiocu.
Ponuda se može opozvati ali pod uslovom da je izjava o opozivu stigla ponuđenom pre ili istovremeno sa
ponudom.

4.3.
Zaključivanje ugovora pristupanjem (adhezijom)
Uslovi ugovora se najčešće unapred određuju za neodređen broj slučajeva od strane jednog ugovornog partnera,
a drugoj strani se ostavlja na volju da tako fiksirane uslove u celini prihvati ili odbije. Unapred pripremljeni
ugovori nazivaju se ’’ugovori po pristanku’’ ili ’’adhezioni ugovori’’.
4.4.
Zaključivanje ugovora preko punomćnika
Ugovore u privredi mogu zaključivati samo ovlašćena lica. To su, pre svega, inokosni poslovni organi koji su
po zakonu ovlašćeni na zastupanje i predstavljanje preduzeća. Osim toga preduzeće može zaključivati ugovore i
preko drugih zastupnika odnosno punomoćnika.
Pri zaključenju ugovora robnog prometa određena ovlašćenja o zastupanju imaju i tzv ’’punomoćnici po
zaposlenju’’. To su ona lica u preduzećima koja su po prirodi radnog mesta, radnih obaveza i zadataka,
ovlašćena za zaključivanje određenih vrsta ugovora.
Zaključivanje ugovora može se vršiti i preko ugovornih (poslovnih) punomoćnika. Poslovni punomoćnik je
ovlašćen da zaključuje ugovore i obavlja druge pravne poslove koji su uobičajeni u okviru privredne delatnosti
vlastodavca.
Posebnu vrstu punomoćnika predstavljaju trgovački putnici. Pravilo je da se pravo trgovačkog putnika svodi na
prikpljane porudžbina.
Punomoćnik (zastupnik) može biti i pravno lice (trgovačke agencije, komisione i posredničke organizacije itd.).
5. Forma ugovora
Osnovno načelo je da su ugovori neformalni, tj. da se zaključuju prostom saglasnošću volja. Samo izuzetno, za
pojedine vrste ugovora, traži se pismena forma.
SREDSTVA OBEZBEĐENJA IZVRŠENJA UGOVORA
Sva sredstva obezbeđenja mogu biti
personalna
(lična) ili
realna
(stvarna). Najčešće korišćena sredstva
obezbeđenja u robnom prometu su:
kapara, odustanica, ugovorna kazna, jemstvo, solidarna odgovornost
dužnika, zaloga i retencija.
1. Kapara
Kapara je
vrednost, najčešće izražena u novcu, koju jedna strana pri zaključenju ugovora daje drugoj u znak
zaključenja ugovora i radi njegovog urednog izvršenja. Kapara ima dvostuku funkciju. S jedne strane ona
predstavlja potvrdu da je ugovor zaključen. S druge strane, međutim, ona predstavlja važno sredstvo
obezbeđenja urednog izvršenja ugovora.
Ako se ugovor izvrši, kapara se uračunava ili, ako to nije moguće, vraća.
Ako se ugovor nije izvršio zbog takvog sporazuma stranaka, ili zbog okolnosti za koje ni jedna srtana nije
odgovorna, kapara se vraća. Ako to nije slučaj, mogu nastati različite situacije:
Ako je za neizvršenje kriva strana koja je dala kaparu, tada druga ugovorna strana može po svom izboru
zahtevati ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zadocnjenja ili odustati od ugovora i zadržati kaparu.
Ako je za neizvršenje ugovora kriva strana koja je primila kaparu, druga strana može po svom izboru
zahtevati izvršenje ugovora i naknadu štete zbog zadocnjenja, ili može da odustane od ugovora i traži
naknadu štete zbog neispunjenja uz vraćanje kapare, ili da zahteva vraćanje udvojene kapare.
2. Odustanica
Odustanica je
vrednost koju po ugovoru jedna strana ima platiti drugoj ako odustane od ugovora pre njegovog
ispunjenja. Ako ugovorna strana želi da se koristi ovim pravom, ona mora dati odustanicu istovremeno sa
izjavom o odustajanju od ugovora.
Odustajanje od ugovora uz pomoć odustanice je moguće ukoliko nije protekao rok za ispunjenje ugovorne
obaveze jedne ili druge ugovorne strane.
3. Ugovorna kazna
Ugovorna kazna je
ugovorena svota novca ili druga imovinska vrednost koju je jedna strana dužna dati drugoj
ako svoju obavezu iz ugovora ne izvrši, ili je izvrši sa zadocnjenjem.
Ugovorna kazna se može javiti kao sredstvo obazbeđenja isključivo nenovčanih potraživanja, pošto se novčana
potraživanja obezbeđuju zakonskim zateznim kamatama. Uslov za realizovanje ugovorne kamate je da je
dužnik kriv što nije ispunio obavezu.
Dva su osnovna tipa ugovorne kazne:
ugovorna kazna zbog neizvršenja ugovora i ugovorna kazna zbog
zadocnjenja u izvršenju ugovora
.
Po svojoj pravnoj prirodi ugovorna kazna ima elemente kazne i elemente pretpostavljene naknade štete. Zbog
toga se pri zahtevanju ugovorne kazne šteta ne mora dokazivati, ona se, dakle, pretpostavlja, a ugovorna kazna
može biti i veća od pretrpljene štete. Kada je pretrpljena šteta veća od visine ugovorne kazne, poverilac pored
ugovorne kazne može zahtevati i razliku između njene visine i pretrpljene štete.
4. Jemstvo i solidarnost dužnika
Jemstvo može biti
supsidijarno ili solidarno
. Pravio je u privrednom pravu da je jemstvo solidarno, što znači da
se poverilac može obratiti za ispunjenje obaveze bilo glavnom dužniku bilo solidarnom jemcu, ne držeći se
reda. Kod supsidijarnog jemstva poverilac se mora najpre obratiti glavnom dužniku, pa tek za slučaj da ne uspe
da se redovnim putem od njega namiri, ima pravo da zahteva ispunjenje od supsidijarnog jemca. Jemsto je uvek
akcesornog karaktera
.
Solidarnost dužnika treba razlikovati od jemstva, čak i kad je ovo solidarno. Nakon ispunjenja obaveze od
strane solidarnog jemca on ima pravo da se regresira od glavnog dužnika. Po pravilu, ako nema drugog
sporazuma, obaveza se između solidarnih dužnika deli na jednake delove. Znači, kod solidarnog jemstva dolazi
do tzv. prevaljivanja obaveze, a kod solidarnosti dužnika do tzv. deljenja obaveze.
5. Pravo zaloge
Zaloga služi za stvarno obezbeđenje izvršenja ugovora. Predmet zaloge u privrednom pravu mogu biti pokretne
stvari, uključujući i hartije od vrednosti i potraživanja.
Zaloga, prema nastanku, može biti ugovorna i zakonska.
Pored zaloge koja nastaje na bazi ugovora u našem pravu postoje slučajevi zakonske zaloge. Zakonska zaloga
se priznaje:
Komisionaru na robi koja se komisiono kupuje odnosno prodaje
Špediteru na robi koju otprema
Skladištaru na uskladištenoj robi
Vozaru na robi koja se prevozi.
6. Pravo retencije (zadržavanja)

Ugovor se ispunjava
u mestu
određenom ugovorom ili zakonom. Ukoliko mesto nije određeno niti se može
odrediti, pravilo je da se obaveze ispunjavaju u mestu sedišta, odnosno prebivališta (boravišta) dužnika u vreme
nastanka obaveze.
Što se tiče
načina ispunjenja
ugovora važi pravilo da poverilac nije dužan da primi delimično ispunjenje, osim,
kod novčanih obaveza.
2. Plaćanje u robnom prometu
Plaćanje predstavlja ispunjenje novčanih obaveza. U našoj privredi postoji uređen sistem plaćanja koji je
obavezan za sve korisnike društvenih sredstava. Plaćanje može da se vrši bezgotovinski, virmanskim prenosom
sa jednog žiro računa na drugi. Svaki korisnik društvenih sredstava ima kod Službe društvenog knjigovodstva
samo jedan žiro račun i sredstvima sa računa raspolaže putem naloga za prenos, putem čeka i drugih
instrumenata.
U našem pravu važi načelo monetarnog nominalizma, što znači da je dužnik obavezan da plati nominalnu
vrednost novčane obaveze bez obzira na eventualnu izmenu realne vrednosti valute.
U pogledu vremena ispunjenja važno je pravilo da je dug izmiren kada banci kod koje se vodi račun stigne
novčana doznaka u korist poverioca ili nalog dužnikove banke.
Što se tiče mesta ispunjenja, novčane obaveze ispunjavaju se u mestu u kome poverilac ima sedište odnosno
prebivalište (ili boravište).
3. Docnja dužnika
Dužnik pada u docnju kada ne ispuni svoju obavezu o roku, kada rok nije određen dužnička docnja nastupa u
trenutku kada predavač pozove dužnika da ispuni svoju obavezu.
Za obavezu naknade štete zbog docnje potrebna je krivica dužnika. Ako je dužnik u docnji, poverilac ima pravo
da zahteva ispunjenje ugovora, a pod određenim uslovima i raskid, ukoliko raskid ne nastupa po samom
zakonu. Pored toga poverilac ima pravo na naknadu štete. Za odgovornost zbog docnje krivica dužnika se ne
traži jedino kod novčanih obaveza. Zateznu kamatu je dužan da plati svaki dužnik novčane obaveze koji je u
docnji, a ako je kriv, dužan je još i da nadoknadi drugu štetuosim zatezne kamate.
4. Docnja poverioca
Poverilac pada u docnju kada bez osnovanog razloga odbije prijem ispunjenja od strane dužnika ili ga svojim
ponašanjem sprečava da ispuni obavezu.
Pod poverilačku docnju se podvodi i slučaj kada je poverilac doduše spreman da primi ispunjenje dužnikove
obaveze, ali sam ne nudi ispunjenje svoje ugovorne obaveze koja je dospela.
Kada nastupi poverilačka docnja dužnik se ne oslobađa svoje obaveze, ali on može obavezu ispuniti na taj način
što će položiti (deponovati) dugovanu stvar kod suda za poverioca. Od časa deponovanja stvari rizik slučajne
propasti ili oštećenja stvari prelazi na poverioca.
Umesto deponovanja moguće je stvar i prodati ako je ona nepodesna za čuvanje ili su troškovi za njeno čuvanje
nesrazmerno veliki. Dužnik tada može na javnoj prodaji prodati stvar, a postignuti novčani iznos, po odbijanju
troškova, deponovati kod suda.
Prema tome, u slučaju poverilačke docnje dužnik nema pravo da traži ispunjenje ugovora.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti