Naturalizam
1
GIMNAZIJA
NOVI PAZAR
Smer: Društveno-jezički
MATURSKI RAD
NATURALIZAM
Profesor:
Student:
Emir Čoković
Semir Selimović
Novi Pazar, 2018. god.
2
SADRŽAJ
2. KNJIŽEVNE VRSTE NATURALIZMA: ROMAN, NOVELA I DRAMA.......................4
4. GEORGE DAVISON „POLJE SA LUKOM”, 1890. (REPRODUKCIJA)......................10

4
2. KNJIŽEVNE VRSTE NATURALIZMA: ROMAN, NOVELA I DRAMA
2.1. Nastanak rediteljskog zanata
Proučavajući pozorište s kraja prethodnog veka, pokretači savremenog pozorišta -
Antoan (Andre Antoine), Konstantin Sergejevič Stanislavski, Apija (Adolphe Appia), Kreg
(Gordon Craig), Rajnhart (Max Reinhardt), Mejerhold (Vsevold Meyerhold), Kopo (Jacques
Copeau)- nalazili su nadahnuće u drevnim vremenima, antičkoj Grčkoj, kada su pisanje i
režiranje drame činili jedinstven proces. Pozorišni postupak u staroj Grčkoj se zasnivao na
prikazu mita, obreda i grčkog načina života i kolektivnom društvenom iskustvu (obredno
ushićenje obuzima i glumce i publiku), što je i osnovna razlika i između rediteljske delatnosti
drevnog pisca i njegovog savremenog kolege. Kolektivni prikazi zauzimaju mesto tumačenju
teksta.
Novi reditelj smatra sebe potomkom srednjovekovnog maitre koji je bio isključivo
scenski organizator ili inspicijent, predstave su bile hrišćanski verski isečci bilbije i neko je
morao masu ljudi da uskladi na bini. Po knjizi Žana Bušea "Knjiga o rediteljskom postupku" iz
1508. godine ove ljude su nazivali tajni voditelji. Predstava je zamišljena kao potvrda vrednosti
srednjovekovnog sveta. Scenografija je nepomična, uvek je postojao raj i pakao. Elizabetansko
pozorište gubi obeležja verske priredbe, a svetina i plemstvo se okupljaju u pozorištu sa
islikanim nebesima nad glavom i paklom podzemlja pod nogama (tzv. likovna pozornica) i
simboličnim nazivom Globus (Globe). Vremenom nastaje potreba da se svi pozorišni činioci
organizuju u predstavu - sa tom potrebom rodio se i reditelj. Počeci ove nove umetnosti zapažaju
se sredinom XVI veka u knjizi "Četiri razgovora o pozorišnim predstavama" od Leona de
Somija u kojoj se vide počeci realizma, gde naglašava potrebu verodostojnosti glume i scene. Te
principe u praksi sprovodi Dejvid Gerik kao umetnički rukovodilac pozorišta Druri Lejn ili
Nemac Konrad Ekhof i Fridrih Šreder.
Na smeni stoleća, Johan Volfgang Gete direktor vajmarskog pozorišta pribegava
prethodnom čitanju teksta, strogim probama, (glumac ne sme sebi na probi dozvoliti ništa, što ne
bi bilo umesno na predstavi). Strogo su kontrolisane kretnje i mizanscen, zahtevala se apsolutna
poslušnost glumca. Kostimi i scenografija su životniji. U Engleskoj najznačajniji Vilijam Čarls
Makredi, Samjuel Fleps, Čarls Kin. Prve predstave koje su rezultat pravog rediteljskog zanata su
predstave vojvode Georga II Saks-Majningena i njegove družine. Novine su: obimne probe,
disciplinovana i ujednačena gluma, istorijski verodostojna scenografija i kostim, scenski pokret i
sve drugo da bi se pomirilo protivrečje scene i glumca. Do pojave novog scenskog realizma duša
drame je počivala na reči pisca, tada dolazi do toga da Henri Irving čak izjavljuje kako je
pozorište veće od dramskog pisca.
Emil Zola
kao
predstavnik naturalizma
se u svojim manifestima zalaže umetnost koja
objedinjuje pisca, predstavu i gledalište. Zalaže se za pozorište koje bi bilo verna reprodukcija
društva. U slobodnim pozorištima privrženim naturalizmu, režiser postaje tumač nove drame.
Prvi značajniji francuski reditelj Andre Antoan u pismu kritičaru Sarseju se Pita: "Nije li u
5
savremenim delima scenografija postala neophodana dopuna dela?". Andre Antoan prvo osmisli
scenografiju (jer sredina određuje kretanje likova, a ne obrnuto), pa onda ukloni čuveni "četvrti
zid". Antoan uvodi reditelja kao pozorišnog činioca koji brani pisca, komad i celokupno
tumačenje. Njegovim stopama ide Oto Bram, upravnik Dojčes Teatra, je pokušao da ispravi
grešku prethodnika koji je pravio predstave za publiku koja sluša, ali ne i za publiku koja gleda,
a ujedno i da na scenu prenese raspoloženje i duh teksta. Ni Bram, kao ni Antoan nije prethodno
detaljno pripremao predstavu, već se ona iskristalisala na probama.
Iz ogromnog poštovanja spram piščeve reči, nisu dovoljno koristili rediteljsku maštu.
Razlika između Konstantina Sergejeviča Stanislavskog (verovatno najvećeg reditelja
naturalizma) i prethodne dvojice je u tome što se on bavio više pozorišnim oblikom nego
dramskom sadržinom. Tekst je bio polazna tačka u njegovom radu. Stanislavski je počeo kao
sledbenik likovne pozornice majningenovaca, da bi posle ugledao na Ludviga Kronega, reditelj -
autokrata. Njega je u početku privlačilo savršenstvo spoljašnjeg realizma, a da bi do toga došao
vršio je detaljne pripreme (plan režije) i izvodio mnogo proba. U planu režije Stanislavski je
unosio: kako, gde i na koji način će uloga biti odigrana, kojim tonom će glumac govoriti, kako
će se kretati i sprovoditi u delo piščeva uputstva, kad će neko ući ili izaći sa pozornice, svaki
prizor je imao mnoštvo crteža ulazaka, prolazaka, izlazaka, crteža i opisa scenografije, kostima,
šminke, držanja, hoda, sklonosti likova itd. Takva postavka imala je veliki uspeh, ali Čehov nije
bio do kraja zadovoljan. Stanislavski oseća nesavršenost samo spoljašnje istine, kao i drugi
reditelji, ali za razliku od recimo Mejerholjda koji se okreće simbolizmu, Stanislavski se okreće
untrašnjoj strani glume. Stanislavski 1908. godine poziva predvodnika antinaturalističkog
pokreta, Gordona Krega, da poseti Moskvu i radi sa Moskovskim hudožestvenim teatrom, čiji je
osnivač Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko. Traganjem je došao do zaključka da je
jedina istina psihološki zasnovan realizam i vremenom od reditelja - autokrate postaje reditelj -
učitelj koji je u glumcu video srž pozorišta. Menja mišljenje i o piscu, tekst nije više samo
polazna tačka, već se u njemu mora naći osnovna zamisao. Menja se i rediteljska tehnika.
Reditelj sada pristupa radu tako što zajedno sa glumicma gradi predstavu. Rditelj sve
više postaje pedagog i psiholog. Analiza drame se vrši tako što glumac postepeno stiče saznanja
o tajnama unutrašnjih pobuda lika koji tumači i razvija u sebi osećanja i misli čija je posledica
obavljanje radnje. Ovakvo učenje ima sledbenike širom sveta, npr: u Americi Dejvid Belasko,
koji je odrastavši u komercijalnom pozorištu ipak obraćao pažnju na spoljašnje scenske efekte.
3. NOVI NATURALIZAM
•
Tradicionalne antropološke predstave: čovek se od životinje razlikuje po tome šta
je dobro, a šta zlo (altruizam kao najvredniji deo ljudske samosvesti)
G. Courbet, J.-F. Millet, J. Bastien-Lepage, M. Liebermann, W. Leibl, M. Munkácsy, F. von Uhde, L. Corinth

7
•
Da li moralni zaključci mogu da se izvedu iz ne-moralnih premisa, tj. da li
vrednosti mogu da se izvedu iz činjenica?
•
Antinaturalistički odgovor: razlog iz kog iz ne-moralnih premisa ne može da se
izvede moralni zaključak je u tome što se moralni sudovi fundamentalno razlikuju od
činjeničkih iskaza (zato moralne sudove treba pre razumeti npr. kao zaposvesti)
•
Naturalistički odgovor: Hjumova analiza ukazuje na konzervativnost logike (ne
možete izvući zaključak koji već nije „stavljen“ u premise), a ne na dubinsku razliku između
moralnog i nemoralnog
3.1. Pitanje semantičke autonomije
•
Pitanje etičke autonomije: logička, semantička i ontološka autonomija (samo
ontološka autonomija je nespojiva sa naturalizmom)
1.
semantička autonomija: moralne reči ne znače isto što i neke druge reči (pitanje:
da li ona povlači ontološku autonomiju?)
•
I u slučaju kada su stvari koje se označavaju različitim rečima identične, same
reči ne moraju da budu sinonimne (značenja ne moraju da nas vode do uvida o stvarima)
•
Konsekvence za naturalizam: moralne osobine se mogu identifikovati sa
prirodnim osobinama pre na osnovu empirijskog istraživanja nego na osnovu pojmovne analize
•
Semantička autonomija ne povlači za sobom ontološku autonomiju (tj. da
moralne osobine nisu identične sa nekim drugim osobinama)
2.
„dobro“ postoji bez naturalističkih sinonima ili parafraza, ono prenosi određeni
zahtev za ponašanjem (ako neko misli da je nešto dobro, onda će obično da se ponaša u skladu
sa tim)
•
Odgovor: moralni zahtev moće da se izrekne jasno, bez pozivanja na ne-prirodne
osobine
(npr. „dobar“ može da upućuje na neke ciljeve zajedničke svim racionalnim bićima)
•
Hjumovi i Murovi dokazi su spojivi sa naturalizmom
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti