ZNAĈAJ FITOPATOLOGIJE

Biljne bolesti poznate su od vremena kada je ĉovjek bio sakupljaĉ plodina i nomad stoĉar, a
na svom znaĉenju dobile su u trenutku kada je ĉovjek prestao biti sakupljaĉ plodina i kada je
prešao na ratarstvo.  On tada poĉinje svjesno uzgajati pojedine biljne vrste i javljaju se prve
monokulture koje su inaĉe u prirodi rijetke. U monokulturi biljne se bolesti šire lakše i brţe
jer  uzroĉnik  bolesti  na  maloj  površini  nalazi  velik  broj  biljaka  domaćina.  Ranije,  prostorna
izolacija  biljaka  koje  pripadaju  istoj  vrsti  nije  omogućavala  intenzivan  i  brz  razvoj  bolesti.
Iako  se  u  povijesti  rijetko  spominje,  bolesti  su  bile  više  puta  pravi  uzrok  seoba  naroda  u
potrazi za novim izvorima hrane.

Razvoj fitopatologije kao zasebne znanstvene discipline osobito je intenzivan od kraja prošlog
stoljeća, pa se tako i sama dijeli na nekoliko samostalnih disciplina.
Fitopatologija  je  znanost  o  biljnim  bolestima  (grĉ.  phyton  =  biljka;  patos  =  bolest;  logos  =
rijeĉ, znanost).
Danas  je  znaĉaj  fitopatologije  posebno  velik  jer  je  na  Zemlji  svakim  danom  sve  više
stanovništva, a mogućnosti proširenja poljoprivrednih zemljišta su jako ograniĉena. Na Zemlji
postoje  ogromna  prostranstva  pod  tropskim  šumama  i  prašumama,  ali  njihove  krĉenje  je
nedopustivo  jer  je  poznato  da  su  oni  regulatori  cjelokupne  klime  na  našoj  planeti.  S  druge
strane, potrebe za hranom u svijetu vrlo su velike, te je jedan od znaĉajnih naĉina da se one
osiguraju  uzgoj  zdravih  i  pravovremeno  zaštićenih  biljaka  od  uzroĉnika  bolesti.  Svaki
poljoprivredni  struĉnjak,  pa  i  poljoprivrednik  zna  da  sve  poduzete  mjere  u  proizvodnji
kulturnih  biljaka ostaju bez rezultata ako se biljka ne zaštiti od uzroĉnika bolesti, štetnika i
korova.

Zadaci fitopatologije su slijedeći:

Upoznati uzroĉnika bolesti.
Od posebnog je znaĉaja poznavati kako ekološki (vanjski) ĉimbenici (vlaga, temperatura,
svjetlo i sl.) utjeĉu na parazita i kakvi su odnosi izmeĊu parazita i biljke domaćina.

Utvrditi koji su uzroci biljnih bolesti
Uzroĉnici biljnih bolesti mogu biti  neţivi ili  abiotski  (temperaturni  ekstremi, nedostatak
svjetla,  prevelika  ili  nedovoljna  vlaţnost,  nedostatak  ili  suvišak  mineralnih  tvari,
prisutnost štetnih plinova u tlu i  atmosferi, kemijske ozljede, tuĉa, snijeg, vjetar, grom i
drugo) i ţivi ili biotski (gljive, bakterije , virusi, viroidi, mikoplazmama sliĉni organizmi
(fitolpazme), rikecije i fanerogamni paraziti ili parazitne cvjetnjaĉe).

Poznavati kako se mijenja otpornost domaćina

Poznavati kako se mijenja parazitska sposobnost parazita (Parazitska sposobnost
uzroĉnika bolesti (agresivnost i patogenost) nije stalna, stabilna ili nepromjenjiva. Ona se
stalno mijenja pod utjecajem “unutarnjih” i “vanjskih” ĉimbenika.)

Poznavati sve raspoloţive mjere zaštite (agrotehniĉke, fiziĉke, biološke, kemijske i druge
mjere borbe)

Zadatak fitopatologije je sprijeĉiti zarazu, odnosno postanak bolesti, a ako se bolest
razvije smanjiti do krajnjih granica štetne posljedice razvoja parazita na biljkama i, po
mogućnosti, zaštiti biljke vodeći raĉuna o zaštiti ĉovjekove okoline i ekonomskoj
opravdanosti poduzetih mjera.

Biljne bolesti uzrokuju gubitke prinosa i kakvoće koje nije uvijek lako toĉno utvrditi. Gubitke
prinosa teško je odrediti ako uzroĉnik bolesti ne napada organ radi kojeg biljku uzgajamo,
dakle ne ĉini direktne štete. Teško je na pr. odrediti gubitke koje uzrokuje uzroĉnik pepelnice
ţitarica (

Erysiphe graminis f. sp. tritici

) koji napada listove i vlati, iako je poznato da se na taj

naĉin umanjuje asimilacijska površina što se mora odraziti i na prinos zrna pšenice. Lakše je
utvrditi štetu ako bolest uništava zrno ili plod. U uzgoju jabuka lako moţemo odrediti koliki
je postotak plodova propao od uzroĉnika truleţi (

Monilia fructigena

) te na taj naĉin izraĉunati

prosjeĉan gubitak po hektaru.
Vrlo je teško izraĉunati gubitak kod onih bolesti koje prvenstveno umanjuju kvalitetu plodova
kao što je na pr. kasni fuzikladij (krastavost) na plodovima jabuka.
Problem u odreĊivanju gubitaka predstavlja i ĉinjenica da na urod i njegovu kvalitetu utjeĉe
ĉitav niz razliĉitih ĉimbenika (klima, prije svega koliĉina oborina i temperatura; kvaliteta
sjemena ili sadnica; tip tla; obrada; gnojidba; zaštita od bolesti, štetnika i korova i drugo) ĉije
je utjecaje nemoguće jasno razdvojiti i na taj naĉin toĉno utvrditi gubitke nastale pod
utjecajem jednog od njih.

Štete  nastale  od  bolesti  negativan  su  faktor  u  biljnoj  proizvodnji  jer  umanjuju  potencijalno
moguć  urod.  Procjene  ukupnih  prosjeĉnih  gubitaka  na  svim  kulturama  kreću  se  od  25%  u
Europi do ĉak 42 odnosno 43% u Africi i Aziji, što znaĉi, da u visoko razvijenim zamljama
bolesti odnose ĉetvrtinu prinosa, a u nerazvijenim zemljama ĉak polovinu ukupnog mogućeg
prinosa.  Raĉuna  se  da  bolesti  unište  oko  12%,  štetnici  oko  14%,  a  korovi  oko  9%  ukupne
svjetske proizvodnje biljaka odnosno  njihovih  produkata. Veći  dio  tih  gubitaka mogao bi  se
sprijeĉiti jer su za mnoge bolesti, štetnike i korove poznate mjere borbe, samo ih je potrebno
organizirati,  pravovremeno  provoditi  i  imati  novĉana  sredstva  za  nabavu  pesticida.  Prema
nekim  procjenama  ukupan  mogući  prinos  svih  ţitarica  u  cijelom  svijetu  je  566,3  milijuna
tona. Gubitak od bolesti u prosjeku iznosi 50,2 milijuna tona, od štetnika 27,4, a od korova
54,4  milijuna  tona.  Jedan  od  glavnih  razloga  takovih  gubitaka  je  ĉinjenica  da  se  zaštita  ne
provodi  u  nerazvijenim  zemljama.  Razlog  tome  je  pomanjkanje  novca  i  nedovoljno  znanje
ljudi. Procjene govore da bi se suzbijanjem bolesti, štetnika i korova prinos riţe, kao glavnog
izvora hrane za velik dio svijeta, mogao najmanje udvostruĉiti.

Koliko iznose gubici u proizvodnji groţĊa i uzgoju voća vidi se iz Tablica 1 i 2.

Bolest biljaka je fiziološki poremećaj ili abnormalna graĊa koja je štetna za biljku ili neki
njezin dio ili proizvod, ili koja smanjuje njezinu ekonomsku vrijednost.

SIMPTOMATOLOGIJA

Bolesti se najĉešće javljaju u vidu vidljivih znakova ili simptoma karakteristiĉnih za odreĊenu
bolest. Simptomi su posljedica razliĉitih procesa koji se dešavaju u ili na biljci pod utjecajem
aktivnosti patogena i reakcije biljke. Prije nego se simtomi pojave patogen mora prodrijeti u
biljku i u biljci se proširiti.
Znanost koja se bavi prouĉavanjem tih patoloških promjena zove se simptomatologija.

Venuće

Venuće je ĉest simptom u biljnoj patologiji, a moţe biti posljedica neparazitskih (abiotskih) i
parazitskih (biotskih) uzroĉnika bolesti. Prvo zeljasti dijelovi ili ĉitave biljke venu, a kasnije
se zahvaćeni dijelovi suše.
Venuće koje nastaje kao posljedica abiotskih uzroĉnika moţe biti mehaniĉko (nastaje kao
posljedica stvarnog nedostatka vode - suša) i fiziološko (nastaje kada voda nije dostupna biljci
iako je u tlu ima; kod zaslanjenih tala ili na pr. kod niskih temperatura).

Venuće (Slika 1) kao posljedica biotskih uzroka nataje kada se paraziti nasele u provodnom
staniĉju  biljke,  te  je  onemogućen  normalan  dotok  vode.  Uzrok  tome  je  ili  zaĉepljenje  ţila
micelijem (vegetativno tijelo gljive) ili intoksikacija toksinima koje izluĉuju gljive.  Uzroĉnici
takovog venuća su najĉešće gljive pa govorimo o traheomikozama (lat. mikes -gljiva; traheje -
provodni elementi biljaka) i bakterije kada se radi o traheobakteriozama. Virusi takoĊer mogu
izazvati venuće, ali znatno rjeĊe. Venuće krumpira izaziva stolbur virus.
Bakterijsko  venuće  izaziva  na  pr.  Corynebacterium  sepedonicum  i  Pseudomonas
solanacearum  na  krumpiru.  Kao  traheomikoza  ĉesto  se  spominje  primjer  na  kajsijama  kod
kojih venuće izaziva Verticillium albo-atrum.
Takva su venuća izazvana patogenim organizmima ireverzibilna (nepovratna), dok je venuće
izazvano sušom najĉešće reverzibilno (ĉim padne kiša biljka se oporavi).

Slika 1 Venuće uzrokovano biotskim ĉimbenicima

Promjene boje

Promjena boje je najĉešći simptom u biljnoj patologiji, a dijeli se na:

opća promjena boje

djelomiĉna promjena boje

pjegavost

Opća promjena boje

nastupa kod ţutica ili kloroza. Ţutica moţe biti izazvana nedostatkom

ţeljeza  u  tlu,  odnosno  inaktiviranjem  ţeljeza  uslijed  suviška  kalcija  (ĉesta  pojava  kod
vapnenih tala). Ţutica takoĊer nastaje i kao posljedica dugotrajne vlage (pomanjkanje kisika)
što  je  ĉest  sluĉaj  kod  ţitarica  zasijanim  na  teţim  i  slabije  propusnim  tlima  ili  nakon
dugotrajnih obilnih kiša.
Zarazna  ţutica  uzrokovana  je  najĉešće  virusima,  a  posljedica  je  smanjenje  produkcije
klorofila ili degeneracije kloroplasta.

Opća promjena boje moţe biti posljedica genetskih poremećaja što je dosta rijetko
(albinizacija - potuni nestanak klorofila, biljke pobijele, kod ţitarica).

Izvanredan primjer

djelomiĉne promjene boje

je nasljedna panašira ili nezarazni mozaik.

Panašira je ĉesta kod ukrasnog bilja, drveća, grmlja i trava, a pod panaširom se podrazumjeva
šarolikost lišća pri ĉemu se osim zelene javljaju i druge boje (najĉešće bijela i ţuta) i boje su
meĊusobno oštro odjeljene jedna od druge.
Djelomiĉne promjene boje ĉesto su posljedica zaraze virusima, kada su uoĉljive promjene
boje lista u vidu razliĉitih svijetlo zelenih, tamno zelenih i ţućkastih pjega nepravilnog oblika.
Razlikujemo nekoliko vrsta mozaika:

prstenasti mozaik - klorotiĉne pjege na lišću su okruglastog oblika poput pestena, pri
ĉemu je unutarnji dio prstena zelene boje kao i preostali dio lista ( šarka šljive, prstenasti
mozaik krušaka

aucuba mozaik - mozaiĉne pjege su veće, manje ili više oštro odjeljene od ostale zelene
boje lista (aucuba mozaik krumpira); ako su pjege veće i pokrivaju veći dio lisne površine
radi se o calico mozaiku (calico virus breskve)

prugasti mozaik - mozaiĉne pjege se šire u vidu svjetlozelenih pruga duţ ţila

mozaik ţila - uz glavne ţile je svjetlozeleno ili tamno obojeno tkivo

meĊuţilni mozaik - izmeĊu ţila je uoĉljiv mozaiĉni simptom

Pjegavost

je mjestimiĉna ograniĉena promjena boje na bilo kojem organu biljke (list, grana,

cvijet, plod i dr.). Pjege su vrlo razliĉite po veliĉini, obliku i rasporedu. Uzroci pjega mogu
biti abiotske i biotske prirode.

Suha pjegavost moţe nastati uslijed tuĉe. Te su pjege u poĉetku svjetlije, a kasnije potamne.
Sunĉana paleţ najĉešće nastaje u plasteniĉkom i stakleniĉkom naĉinu proizvodnje. Na pr. na
plodovima jabuke sunĉana paleţ javiti će se na onoj strani koja je neposredno izloţena
sunĉevim zrakama. I neki pesticidi izazivaju paleţ u obliku suhe pjegavosti (fitotoksiĉnost
sredstava).

Suha pjegavost moţe nastati i kao posljedica napada nekih  gljiva (Mycosphaerella sentina  -
uzroĉnik sive pjegavosti lišća krušaka; Phyllosticta prunicola - siva pjegavost lista šljive). Ove
su pjege obiĉno oštro odjeljene od zdravog dijela lista.
Paleţi  su  pjegavosti  s  dubokim  razaranjem  biljnog  tkiva,  pri  ĉemu  na  razliĉitim  organima
nastaju ulegnute pjege (rodovi Colletotrichum, Ascochyta, Gleosporium; Erwinia amylovora).
Ovdje  pripadaju  i  paleţi  kore  koje  mogu  nastati  kao  posljedica  abiotskih  (smrzavanje)  i
biotskih faktora (rak kore jabuka - Nectria galligena).

Prisutnost parazita na biljci

kao simptom bolesti. Na pr. pepelnica na lišću jabuke ili

vinove loze stvara stvara bjeliĉaste prevlake od micelija i spora koje se lako uoĉavaju.

Bolesti bez simptoma

Simptomi  kao  vidljivi  znak  bolesti  biljaka  mogu  po  svojoj  jaĉini  varirati  od  vrlo  slabih  do
jakih,  ali  ponekada  mogu  i  potpuno  izostati.  Tako  je  na  pr.  krumpir  sorte  Erstling  100%
zaraţen virusom mozaika (Solanum virus 1), ali nikada nema znakova bolesti.

Uzrok bolesti bez simptoma mogu biti:

apatogen uzroĉnik (uzroĉnik bolesti je slabo patogen i njegovo prisustvo ne izaziva
reagiranje domaćina)

tolerantan (otporan) domaćin (domaćin ima nasljednu ili steĉenu toleranciju, odnosno
tolerantan je na napad parazita i ne reagira na njegovu prisutnost)

Zaraze bez simptoma nazivaju se latentne zaraze. Latentnost moţe biti faza u razvoju bolesti
ili samostalan proces razvoja bolesti.

Ukoliko simptomi izostanu zbog nekih vanjskih ĉimbenika kaţemo da su maskirani.

ZARAZA U BILJNOJ PATOLOGIJI

Da bi se ostvarila neka zaraza mora biti ispunjeno pet uvjeta:

Izvor zaraze

Naĉin prenošenja parazita (putevi širenja parazita)

Ulazna mjesta u organizam

Sposobnost parazita da izvrši zarazu

Sposobnost domaćina da primi parazita

Izvor zaraze

Kao izvor zaraze javljaju se:

Zaraţeni domaćin

Zaraţeni  domaćin  moţe  biti  sa  ili  bez  simptoma.  Tako  je  Solanum  nigrum  izvor  zaraze  za
mnoge viroze krumpira, ali sam ne pokazuje nikakve vidljive znakove bolesti. Brojni korovi,
posebice  višegodišnji,  znaĉajan  su  izvor  razliĉitih  virusa,  ali  i  bakterija  i  gljiva,  a  najĉešće
sami  nemaju  simptoma.  Mnoge  trave  ili  samonikla  pšenica  izvor  su  zaraze  za  Erysiphe
graminis  tritici  -  pepelnica  pšenice.  Krastavost  kruške  (Venturia  pirina)  odrţava  se  u
zaraţenim granĉicama.

Saprofitski razvojni stadij

Razlikujemo dva saprofitska stadija:

saprofitski  razvoj  na  površini  budućeg  domaćina  (Taphrina  deformans  -  uzroĉnik
kovrĉavosti  lista  breskve  -  parazitira  na  listu  breskve  kojeg  moţe  zaraziti  dok  je  još
sasvim  mlad.  Ljeti  se  pod  kutikulom  stvaraju  askusi  i  askospore  koje  vjetar  raznosi  po