Građansko procesno pravo

GRAĐANSKI PARNIČNI POSTUPAK I GRAĐANSKO PARNIČNO PRAVO

(1) Opće napomene
Pravna pravila ne utvrđuju kakvo je ponašanje pravnih subjekata, već kakvo bi trebalo biti. Ona izražavaju volju onih koji ih donose o tome kako bi se pravni subjekti trebali ponašati radi ostvarenja pojedinačnih i općih društvenih ciljeva.
U pretežnom broju slučajeva pravni se subjekti ponašaju u skladu s pravnim pravilima pa nema potrebe da država, svojim aparatom, iznuđuje ponašanje koje će biti u skladu s pravnom normom. Ima, međutim, slučajeva u kojima se pravni subjekti ne ponašaju u skladu s pravnim pravilima pa svojim držanjem ugrožavaju ili povrjeđuju prava ostalih članova društvene zajednice, a time i pravni poredak koji ta prava priznaje i štiti. Ugroženi ili povrijeđeni subjekti te društvo kao cjelina prisiljeni su tada poduzeti mjere za zaštitu prava i pravno priznatih interesa.
Privatno ostvarivanje pravne zaštite – samopomoć – (načelno) je zabranjeno. Njega treba nadomjestiti pravno organizirana državna zaštita. Ako se radi o ugrožavanju ili o povredi subjektivnih građanskih prava, ta se zaštita u pravilu ostvaruje u posebnom postupku – g r a đ a n s k o m s u d s k o m postupku – pred sudovima, tijelima državnog pravosuđa, čija je zadaća da izreknu adekvatnu sankciju radi uspostavljanja poremećene pravne ravnoteže. Izraz građansko pravo u ovom kontekstu upotrebljavamo da njime obuhvatimo područje društvenih odnosa za koje se pravna zaštita ostvaruje, u pravilu, u građanskom sudskom postupku pred državnim sudovima (građanskopravne stvari).
Intervencija državnog pravosudnog aparata nije jedina moguća metoda za sprečavanje protupravnog ponašanja i za otklanjanje njegovih posljedica na području građanskopravnih odnosa. Ona će u pravilu biti nužna kad se subjekt koji ugrožava ili vrijeđa tuđa prava i pravni poredak opire ispunjenju svojih obveza, bilo zato što hoće protupravno ponašanje, bilo zato što (pogrešno) smatra da je njegovo držanje u skladu s pravnim poretkom. Do državne intervencije mora, dakle, u pravilu doći kad među subjektima čije se interesne sfere ukrštavaju dođe do sukoba, do spora o pitanju koji od njih postupa u skladu s pravnim poretkom, čije je ponašanje protupravno, koji od njih mora izmijeniti svoje držanje da ga dovede u sklad s pravnim pravilima i pravno zaštićenom sferom ostalih članova društvene zajednice.
Zbog toga što je spor među pravnim subjektima u pravilu pretpostavka za ostvarivanje zaštite subjektivnih građanskih prava, građanski sudski postupak u kojemu se rješavaju sporovi među tim subjektima naziva se s p o r n i, p a r n i č n i p o s t u p a k (jurisdictio contentiosa, procédure contentieuse, das Verfahren in Streitsachen). Pretprocesni spor među strankama o načinu reguliranja građanskopravnog odnosa nije neophodna i apsolutna pretpostavka za pokretanje i vođenje parničnog postupka. Suglasno traženje razvoda braka može se ostvarivati samo u parnici. Prestanak primarne spornosti koji se manifestira priznanjem tužbenog zahtjeva ili izričitim odnosno konkludentnim priznanjem činjeničnih navoda ne dovodi do obustave parničnog postupka.
Intervencija državnog pravosuđa radi zaštite subjektivnih građanskih prava nije nužna ni kad među pravnim subjektima dođe do sukoba, ali postoji mogućnost da se njihov spor izravna drugim adekvatnim sredstvima. Do državne intervencije dolazi u pravilu u onim društveno patološkim situacijama u kojima je pribjegavanje državnoj intervenciji jedino moguće sredstvo za saniranje poremećenih odnosa.
U nastojanju da ovu intervenciju svede na najnužniju mjeru, suvremeno društvo poduzima i organizirane, kolektivne napore usmjerene ka mirnom rješavanju sporova, računajući na elemente društvene solidarnosti među subjektima u sukobu, na njihovu svijest o neophodnosti koegzistencije. U suvremenom razvitku hrvatskog društva takvo značenje imaju nastojanja usmjerena na oživotvorenje djelatnosti različitih oblika nedržavnih pravosudnih oblika, posebno arbitraža i drugih alternativnih metoda rješavanja sporova.
U uvjetima suvremenog društvenog razvitka do intervencije pravosudnih tijela radi pružanja zaštite na području građanskopravnih odnosa ne dolazi samo u slučaju povrede subjektivnih građanskih prava, kada zaštita, po prirodi stvari, može biti samo r e p r e s i v n a, radi suzbijanja protupravnog ponašanja i njegovih posljedica. Zaštita se pruža i prije očekivane povrede, kako do nje ne bi došlo, p r e v e n t i v n o, kad postoji društveno prihvatljiv stupanj vjerojatnosti da su određena prava ozbiljno u g r o ž e n a, da im prijeti neposredna i realna opasnost od povrede.
Zbog specifične prirode nekih građanskopravnih odnosa parnična metoda pravne zaštite ne pokazuje se u svim situacijama kao adekvatan pravozaštitni instrument. Zbog toga se, umjesto parničnog postupka, primjenjuju drugi, prikladniji instrumenti. Njihova raznovrsnost otežava nastojanja da ih se definira u pozitivnom smislu. Stoga ih se uobičajeno naziva (negativnim) imenom – izvanparnični postupci (izvanparnični u užem smislu, ovršni, stečajni, zemljišnoknjižni itd.).

Građanski parnični postupak
Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državna pravosudna organizacija. Stoga se parnični postupak označuje kao redovni put pravne zaštite u području spornih građanskopravnih odnosa. U tom smislu ZPP u čl. 1. utvrđuje da sudovi po pravilima parničnog postupka raspravljaju i odlučuju u sporovima o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima (građanskopravni sporovi), osim ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da o njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka. Budući da je nadležnost sudova u građanskopravnim stvarima zajamčena Ustavom odnosno EK, parnični će postupak biti redovni put pravne zaštite u tim stvarima. Do toga da sudovi po pravilima koje druge procedure rješavaju građanskopravne sporove, odnosno do nadležnosti drugih tijela da po pravilima koje druge procedure odlučuju u tim sporovima, može doći samo iznimno – u slučajevima u kojima je to izrijekom zakonom predviđeno.
Parnični postupak pred državnim sudovima označuje se kao redovni put pravne zaštite u području (spornih) građanskopravnih odnosa i u tom smislu što se time izražava stajalište da je parnična metoda postupanja primarna i u pravilu presumirana u odnosu na ostale procesne metode koje primjenjuju državni sudovi u građanskopravnim sporovima. Parnični postupak primjenjuje se i kad zakon kojim se određena građanskopravna materija uređuje o tome ništa ne određuje. Naprotiv, neka od izvanparničnih procesnih metoda primjenjivat će se samo kad to poseban zakon izričito određuje.
Parnični postupak predstavlja naročitu metodu rada državnih sudova koji, uz sudjelovanje stranaka i ostalih sudionika, poduzimaju niz uzastopnih i uzajamno povezanih radnja da bi se ispitale pretpostavke za pružanje zatražene pravne zaštite subjektivnim građanskim pravima i da bi se, kad se ustanovi da je zaštita opravdana, odredile adekvatne mjere za njezino ostvarenje.
U tom smislu parnični postupak pripada među tzv. k o g n i c i j s k e p o s t u p k e u kojima se samo određuje sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti. Zbog toga se protupravno stanje stvoreno povredom subjektivnih građanskih prava u pravilu ne otklanja pravomoćnošću odluke donesene u parničnom postupku. Pravna zaštita određena u parničnom postupku, ako je to potrebno, ostvaruje se prisilno u posebnom sudskom postupku – o v r š n o m p o s t u p k u.
Postupati (procedere, procéder) znači kontinuirano ići naprijed, napredovati, kretati se u određenom smjeru, nastavljati se, ići k nečemu, nastavljati započeti posao, pristupati ostvarenju nekog zadatka, poduzeti nešto, prihvatiti se nekog posla, latiti se nečega. Odatle i termin postupak (processus, procédure, procedura) znači postupanje, način vođenja nekog posla, napredak, rastenje.

Cilj građanskog parničnog postupka
Priznavanje prava implicira i priznanje prava na njihovu zaštitu. Mogućnost zaštite prava nužna je pretpostavka za njihovu egzistenciju. Pravo na traženje zaštite prava pripada među osobne slobode i prava čovjeka i građanina (arg. ex 6/1. EK, 2. MPGPP). Pravno organizirani pravosudni državni aparat treba u konkretnim situacijama ostvariti opću garanciju pravnog poretka da će prava biti na adekvatan način zaštićena. Pružajući pravnu zaštitu, pravosudni organi ostvaruju pravnu normu, primjenjuju apstraktno pravno pravilo na konkretan slučaj.
Shvaćanja o cilju prvozaštitne aktivnosti državnog prvosuđa u građanskim stvarima uvjetovana su društvenim, gospodarskim i pravno-političkim poretkom određene države.
U prvoj polovici XIX. stoljeća, u skladu s općim liberalističkim koncepcijama ranog građanskog društva, prevladavalo je shvaćanje da je osnovna zadaća pravosudne aktivnosti zaštita subjektivnih građanskih prava. Državnu intervenciju treba ograničiti na ostvarenje uvjeta za slobodan razvitak privatne djelantosti (laissez faire – laissez passer, Nachtwächterstaat). Stranke – koje su isključivi arbitri kad se radi o uređenju njihovih građanskopravnih odnosa – trebaju to ostati i u parnici; one su domini litis. U drugoj polovini XIX. stoljeća došlo je, međutim, do sve naglašenije intervencije države i u građanskopravne odnose, u skladu s novim shvaćanjima o pravozaštitnoj funkciji države kao javnoj, društvenoj aktivnosti, u kojoj radi zaštite općih interesa sudu treba priznati značajnu aktivnu ulogu.
U realsocijalističkim režimima javni, općedruštveni značaj djelovanja sudova u pružanju pravne zaštite na području građanskopravnih odnosa osobito se naglašavao. Načelni pravno-politički stav o potrebi podvrgavanja interesa pojedinaca općim, državnim intersima, i stoga o nužnosti kontrole ponašanja pravnih subjekata; zatim shvaćanje o socijalnoj funkciji imovine i vlasništva, o potrebi da se zaštite oni koji se nisu u stanju sami brinuti o svojim pravima i interesima te zahtjev za ostvarenjem stvarne jednakosti sviju pred zakonom nisu dopuštali da obavljanje pravozaštitne aktivnosti sudova bude potpuno zavisno od dispozicije stranaka.