Odlomak

Stanje ilirsko – tračkog poluostrva za vreme doseljenja srpskoga naroda
One južno – istočne zemlje evropske, koje se od Dunava i Save k jugu, a između crnog, jadranskog i egejskog mora, šire, i koje su pod imenom ilirsko – tračkog, danas pak mnogo više pod
imenom balkanskog poluostrva poznate, igraju u istoriji, još od najstarijih vremena pa do naših dana, važnu ulogu. Na ovom je zemljištu osnovao Filip II makedonsku državu, od ovud se podigao sin mu Aleksandar Veliki da svet pokori. Ovo je poluostrvo poznije postalo središtem vizantijskoj državi, ono je i danas jezgra osmanskom gospodarstvu u Evropi. U istoriji ovoga poluostrva za dve tisuće godina pronosi se slava Aleksandra Velikog, Konstantina i Muhameda II. Pored ovih odličnih istorijskih lica nalazimo Pirha, smeloga kralja od Epira, Simeuna, moćnoga cara. Bugarskog, silnoga Dušana, cara srpskog, Skenderbega, nepobednog gospodara arbanaškog, — ličnosti, koje se kao sjajni meteori javljaju na ilirsko – tračkom poluostrvu i. Koje presudno utiču na sudbinu ovih zemalja.

Nema zemlje u Evropi, koja je bila pozornica tolikih presudnih promena, takovih vekovnih haotičnih preobražaja, kao što je bilo ovo balkansko poluostrvo. Osim neprekidnog obrazovanja novih država, koje tako reći jedna, na drugu nagrću; mnogo više privlače našu pažnju na se ona neprekidna etnografska gomilanja i prevrati, što se ili ne opažaju ili se nasilno svršuju, i koji se zbivaju čas neprimetno čas burno silovito, obuhvatajući veće ili manje gomile naroda, i to često nezavisno od političkih međa i ustanova, a koji upravo ni do naših dana nisu konačno prestali.

Na celoj zemljinoj kugli mučno je naći oblast iste veličine, na kojoj su toliki i tako razni narodi kraće ili duže vremena stanovali. Neki narodi kao vihar prouje, za sobom ni traga ne
ostave. Drugi se opet mirno i neprimetno nastane, tako, da i najmarljiviji istorijski ispitač jedva nagađa vreme njihova dolaska. Časom se opet javlja neki narod, osniva silnu državu, pa po tom ga sa svim nestane, samo što svoje ime pozajmljuje pobeđenima, koji za tim nastavljaju od nestalih osvajača nasleđenu misiju. Kad što nalazimo u ovim zemljama jako naseljene države u najlepšem cvetu; čas opet leži sve u razvalinama, i one do skora kultivisane pokrajine padaju gotovo u staro divljaštvo. I takav se pojav često ponavlja u istorijskim periodima.
Ali i kod najrazličnijih naroda, koji su se na ovom poluostrvu stalno nastanili, i koji su stvorili uređene države, opaža se težnja, da ujedine sve oblasti, što čine stvarnu celinu balkanskog poluostrva. Da sve potpuno ujedine, samo su Vizantinci i Osmani uspeli, i to prvi samo za kratko vreme. Suprotne struje, koje se od vremena na vreme javljaju, pa se kad što i jako
osile, razlabave i parališu centralnu vladu. Ove sredobežne i sredotežne težnje, što u jedno isto vreme rade, u balkanskim su zemljama na svaki način jedan od najčudnovatijih istorijskih
pojava, koji se i danas onako isto opažati mogu, kao i pre toliko vekova.

Za vreme Irodota nalazimo, da na balkanskom poluostrvu žive mnogobrojna plemena tračko – ilirskih naroda. I ovi se mogu, kao i većina današnjih evropskih stanovnika smatrati kao ogranak— možda kao prvo odvojeni ogranak — arijske narodne porodice. Verovatno je, da su Trako – Iliri došli sa jermenskog visoravna, ovoga prastaništa sviju Arijevaca, u južno – istočne krajeve Evrope. Da li su oni ovde našli još starije stanovnike, i od koje su rase ovi bili, to se ne zna. Mi zamišljamo Trako – Ilire kao prasedeoce balkanskog poluostrva. Ova grupa naroda bila je opet na dva glavna ogranka podeljena: na Tračane i na Ilire. Tračana su držali istočne krajeve, — današnju Bugarsku, Makedoniju, a možda i Tesaliju; a Iliri zapadne krajeve poluostrva, — Arbanašku, Dalmaciju, Bosnu i t. D. I u današnje doba ove su obdasti na sličan način podeljene između slovenskah plemena: Bugara i Srbo – Hrvata, samo južne pokrajine čine u ovom izuzetak. Nije naš zadatak, da se ovde opširnije bavimo sa Trako – Ilirima, toliko samo pominjemo, da su neprekidni unutrašnji razdori ovo pleme na više manjih država pocepali, najposle ga tako oslabiln, da se već nije moglo uspešno opirati potonjim osvajačima, te ga je sa svetske pozornice sa svim nestalo. Samo se današnji Arbanasi mogu smatrati za potomke onih prasedelaca balkanskog poluostrva, a tako i Makedonski Vlasi, koji su postali iz smese Tračana i Rimljana, i koji su pretci današnjim stanovnicima Rumunije, – Rumunima ili Vlasima.

Već su Kelti u III veku pre Hr., u svom prolazu sa istoka na zapad, poplavili jedan deo ovoga poluostrva, i ustanovili državu, koja je za malo trajala, ali su urođena plemena grozno ugnjetavali i tamanili. Posle jednoga stoleća germanski su Bastarni opustili balkanske zemlje.  Na skoro se za tim i Rimljani pojaviše na jednom kraju poluostrva, ali su tek posle duge i
krvave borbe svoje gospodarstvo osnovali. U rimsko doba javlja se naziv Mezije, što je isprva bio naziv samo jedne provincije, a poznije, kao geografski pojam, obuhvatao je veći deo severnih oblasti balkanskoga poluostrva.

Za tim je tračko – ilirsko poluostrvo ostalo u vlasti Rimljana, a pri deobi rimske države pripalo je istočnoj carevini. Na izmaku III veka posle Hrista Rimljani su primorani bili, da tako golemim žrtvama osvojenu Dakiju napuste, i da se sa svim povuku na desnu obalu Dunava. Od. Toga doba, bilo da je upliv 166 – godišnjeg rimskog gospodarstva izazvao pokrete u samoj Dakiji i u susednim severno – istočnim krajevima; bilo, što je neodoljiva struja seobe naroda već otpočela; tek je izvesno, da je posle odstupanja Rimljana balkansko poluostrvo izloženo bilo poplavama varvarskih gomila. Goti i Karpi (ovi su jamačio bili Sloveni) već su u II i III veku posle Hr. Pustošili tračko – ilirsko poluostrvo. Sa njima bejaše mnoštvo drugih naroda, koje suvremeni pisci nazivaju opštim imenom Sarmati. U tom na skoro otpoče prava seoba naroda. Vizi – Goti, Huni, istočni Goti, a uz ove su još mnoga druga plemena u nakrst projurila kroz balkanske zemlje u toku IV i V veka.

Istorici tvrde, da se prvi samostalni upad Slovena dogodio 493 god. I po tom prilično se raširilo mišljenje, da se Sloveni nisu pre 500 – e godine pojavili na balkanskom poluostrvu.
Zaista tek u ovo doba nalazimo prvi put nazive Sloveni i Anti, (videćemo da su to nazivi raznih ogranaka jednoga istoga stabla) i da vizantijskc pisci od toga doba sve češće spominju ona
periodična pustošenja, što čine slovenska plemena, koja često dopiru do Carigrada, Soluna, pa čak i do Jelade. Među tim novija ispitivanja iznose mnogo pouzdanije ono mišljenje, da je još i pre ovoga doba bilo slovenskih naseobina na balkanskom poluostrvu. A posve je verovatno, da je bilo i slovenskih plemena u gomilama onih varvara za koje rekosmo, da su posle odstupanja Rimljana iz Dakije upadali u trako – ilirsko poluostrvo. Ovi varvari, po što ih rimski carevi pobediše, naseliše se u gomilama po opustelim oblastima balkanskog poluostrva. Pređe pomenuti Karpi jamačno su bili Sloveni; no uz ove dolaze po svoj prilici još mnoga od onih plemena, koja rimski i vizantijski pisci nazivaju Sarmatima. Sudeći po starijim nazivima mesta i po drugim okolnostima, može se gotovo pouzdano uzeti, da je balkansko poluostrvo u raznim prilikama. Već od kraja III veka neprimetno dobijalo mnoge slovenske stanovnike, ne putem osvajanja, već kad što nasilnim preseljenjem, a ovi se Sloveni za tim nešto izmešali sa ostatcima starosedelaca, a nešto su sačuvali svoju narodnost. I otuda se daje tumačiti što se n. Pr. Potonji osvojači, finsko turski Bugari, srazmerno za kratko vreme posloveniše.

Sloveni dakle nisu prasedeoci balkanskog poluostrva. Oni se tamo doseliše, samo što su prvi put neprimetno došli, ili povodom zamašnih naseljavanja, što su carevi preduzimali. Kad9
ono razna slovenska plemena počeše da u samostalnim gomilama uznemiruju ove krajeve – istočne carevine, tad je ona već imala mnogobrojne mirne slovenske stanovnike. Trajne borbe i pustošenja znatno umališe broj stanovnika na balkanskom poduostrvu. Ostataka Trako – Ilira ili nestade, ili su ih u planine potisli. Tek u poznije doba nalazimo ovde onde oaze Kelta i Gota, ali docnije i ovih sa svim nestade. Obrazovanost, blagostanje i radinost tražiše zaklona po varošima i po utvrđenim mestima, — ova su mesta bila za tim krajna skloništa Jelinstvu, a na zapadu Romanstvu. U takvim prilikama na novo naseliše ove predele vredni Sloveni, koji su obrađivali zemlju, a naravno da su hvatali i sve veće prostore, i u tečaju vekova neprimetno se posloveniše ostatci starosedelaca, koji su u njihovoj okolini živeli.  Jer je van svake sumnje, da ni stopu zemlje nisu osvojila ona slovenska plemena, koja su sa tako velikom silom upadala u ovo poluostrvo u tečaju V, VI i VII veka. Ove pustošne ordije ili se na skoro za tim nazad povukoše sa golemom pljačkom, ili ih rimske legije konačno raspudiše, a koje su preostale, one se naseliše kao državni podanici. Sa svim je prirodno, da je ova potčinjenost bila posve labava. Pored slabosti centralne vlasti bile su na dnevnom redu neprestane pobune u svima krajevima vizantijske države, te tako su i oni odomaćeni Sloveni kad što uživali veću ili manju nezavisnost; a često su ponavljali prave ratove sa carskim legijama.

Ali i to stoji, da Sloveni nisu stalno osvojili ni jednu oblast na balkanskom poluostrvu silom oružja, niti su odmah po seobi svojoj osnovali nezavisne države silom osvajanja. Hrvati i Srbi, koji se pojaviše u prvoj polovini VII – a veka na međama istočne carevine,  takođe nisu oružjem u ruci oteli od vizantijskog cara zemljište, na kom se nastaniše, već se upravo na carev poziv onamo doseliše. Dakle pored sviju onih čestih a kad što i ogromnih napada,  što su Sloveni upravljali protivu vizaitijske države od potonjih godina V veka, ti njihovi napadi nemaju tip osvajanja, već su bili upravo skitnička pljačkanja. Oni se po tom nastaniše i raširiše samo postupno, ili što se onamo doseliše, ili prosto što su tamo zaostali. Tako se dakle zbilo, te su poznije ponikle razne slovenske države, i ako u svome začetku nisu osnovane bile na temelju nasilnog osvajanja. Poznije su se povećale one, koje već postoje i ojačale slovenske države naravno i osvajanjem. A sada prelazimo opisivanju onih prilika, koje su prethodile i izazvale seobu Srba.

Godine 610 – e stupio je Iraklije na presto vizantijskih careva, po što je s ovoga potisnuo krvoloka i omraženog cara Foku, koji svojom osmogodišnjom čemernom vladom u malo što nije
upropastio državu.  Osim Slovena, koji su u drugoj polovini VI veka ponovo i veoma grozno pustošili oblasti balkanskog poluostrva, pa se čak i u Peloponezu ugnezdili, pojavio se pri kraju Justinijanove vladavine još i drugi narod na ušćima Dunava, šireći pred sobom strah i trepet. To bejahu Avari, koji su nasrtali na oblasti vizantijske carevine oko 575 godine. U to doba upleli se behu vizantijski carevi u dugotrajne borbe sa silnim vladarima Persije, koji su iz osnova potresli carevinu. Tolikim i tako strašnim neprijateljima napadnuti carevi kupovali su često golemim novcem nestalno i nepouzdano prijateljstvo ovoga ili onoga varvarskog naroda, e da bi bar s te strane nešto o bezbedili državi mir, te da svu silu svoju prikupe protivu Persijanaca. I zaista vidimo, gde se Avari i Sloveni često među sobom bore, a sve u korist lukave vizantijske politike.  Ali sve to nije smetalo, da ovi narodi kasnije posebice ili u zadruzi napadaju na oblasti carevine, ubijajući i robeći od jednoga do drugoga kraja.  Justinijanovi naslednici Tiberije i Mavrikije bili su istina nemoćni da takva zasebna pustošenja otklone, ali su se bar protivu Persijanaca sa nekim uspehom borili. Među tim je samovoljna i mahnita Fokina vladavina dovela carevinu do krajnje materijalne i moralne propasti. Misir i Afrika, ove dve velike provincije, ocepiše se od države. Evropskoj oblasti, koja je od pustoši Slovena i Avara teško postradada, grozila je opasnost od novijih napada; azijske oblasti, ostavši bez zaštite, padoše u ruke grabljivim Persijancima, Ne bejaše više vojske, koja je nekada branila carevinu. Pomreše veterani, a novije čete nisu mogle da zamene stare legije, ni po broju ni po ratničkoj veštini. Državna riznica bejaše prazna, a konačno10 isceđene provincije nisu mogle prinositi nove žrtve. U takvim prilikama činjaše se, da je neizbežan raspad carevine.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Istorija

Više u Naučni radovi

Više u Skripte

Komentari