Odlomak

PRVI DEO
OSNOVNE CRTE RAZVITKA RANOVIZANTIJSKOG CARSTVA (324-610)
IZVORI
Naše poznavanje istorije Vizantije zasniva se na vizantijskim i nevizantijskim izvorima. Polaznu tačku čine dela vizantijskih istoričara i hroničara. Njih dopunjuju a ponekad i ispravljaju, s jedne strane vesti zapadnih i istočnih, docnije i slovenskih izvora. Žitije svetaca takođe imaju veliku izvornu vrednost. Međutim, svi ti spisi daju malo podataka o privrednom, pravnom i upravnom sistemu carstva. Mnogo više saznajemo iz specijalnih rasprava o dvorskom životu, vojnoj organizaciji, državnoj administraciji i privrednom poretku, a pre svega iz zakonodavnih dela, u kojima je Vizantija obilovala, iz papirusa, za docnije doba iz povelja. Kao posebna grupa izvora, dolazi arheološka građa, natpisi, novac, pečati.
Vizantijska istoriografija počinje sa Evsevijem iz Cezareje. Autor je jedne kratke hronike, crkvene istorije, žitija Konstantina Velikog. Najznačajniji isoričar IV veka jeste Amijan Marcelin (Res gestae). Od posebnoh je interesa Priskova dela, od koga su sačuvani fragmenti. Sa pisanjem crkvene istorije nastavili su po Evsevijevom uzoru pre svega Sokrat (za 306-439), Sozomen i Teodorit iz Kira. Na sirijskom jeziku napisana je crkvena istorija Jovana Efeskog, sa veoma značajnim podacima o doseljenju Slovena na Balkan. Veliki značaj za istoričare imaju Akti Vaseljenskih sabora. Zaslužuju pažnju spisi cara Julijana i njegovih savremenikai učitelja Temistija i Libanija.
Ranovizantijska istoriografija dostiže svoj vrhunac sa Prokopijem iz Cezareje, velikim istoričarem Justinijanova doba. Prokopije je napisao istoriju ratova sa Persijancima, Vandalima i Gotima u 8 knjiga. Prokopije je bio savetnik Velizarev i lično je učestvovao u njegovim velikim pohodima. Pored ovog glavnof dela, Prokopije je napisao čuvenu Tajnu istoriju i značajan spis o Justinijanovim građevinama. On daje mnogo važnih podataka o Slovenima i prvim fazama njihovog nadiranja na Balkansko poluostrvo. Neposredno je Prokopija nastavio Agatije a Agatija Menandar Protektor. Na Menandra nadovezuje se Teofilakt Simokata. Vizantijski istoričari nastavljaju jedan drugog, i tako se stvara izvestan kontinuitet istorijskog obaveštenja. Pored istoriografije razvila se i hronografija. Tako je Jovan Malala napisao hroniku, koja počinje od stvaranja sveta i dopire do poslednjih godina Justinijanove vlade. Naše znanje o pravnom životu i upravi ranovizantijske države zasniva se pre svega na Teodosijevom kodeksu i na velikom Justinijanovom Kodeksu. Krajem VI i početkom VII veka sastavljen je spis o ratnoj veštini, poznat pod nazivom Strategikon Mavrikija, odnosno Pseudo-Mavrikija.

1. POHRIŠĆANjENA RIMSKA IMPERIJA

Rimsko državno uređenje, grčka kultura i hrišćanska vera glavni su izvori vizantijskog razvitka. Spajanjem helenističke kulture i hrišćanske religije sa rimskom državnom formom nastala je ona istorijska pojava koju zovemo Vizantijskim carstvom. Do tog spajanja došlo je usled pomeranja težišta Rimske imperije na istok. Najjasnije se ogleda u hristijanizaciji Rimske imperije i osnivanju nove prestonice na Bosforu. Naziv Vizantija potiče iz docnijeg vremena, sami ”Vizantinci” ga nisu poznavali. Oni su sebe nazivali Rimljanima, Romejima, njihovi vladari su se smatrali rimskim carevima.
Kao naslednici Rimske imperije, Vizantija teži za svetskom vladavinom, želi da vlada svim zemljama koje su nekad pripadale Rimskoj imperiji. Stvara se komplikovana hijerarhija država na čijem čelu se nalazi vizantijski vladar kao rimski car i poglavar hrišćanske vaseljene. No ma koliko da je Vizantija svesna svoje veze sa starim Rimom i ma koliko čvrsto da se srži rimskog nasleđa, vremenom se ona ipak sve više udaljuje od svojih prvobitnih rimskih osnova. Međutim , u prvim vekovima svoje istorije Vizantija je stvarno još uvek rimska država i sav njen život prožet je rimskim elementima. Polaznu tačku državnog razvitka Vizantije čini Rimsko carstvo, onakvo kakvo je izašlo iz velike ekonomske krize III veka. Privredno opadanje bilo je naročito katastrofalno u zapadnom delu Imperije. Istok je pokazao veću otpornost. Ekonomski slom praćen teškim socijalnim i političkim potresima, nije mimoišao ni istočni deo carstva. Nedostatak radne snage bio je opšta nevolja koja je paralisala privredni život u celom carstvu. Opšta pojava bila je stalni porast Latifundija. U čitavom carstvu privatna veleposedništva uzimaju sve većeg maha, na račun sitnog poseda i državnih domena. U burnim vremenima krize nestalo je rimskog principata, zamenio ga je Dioklecijanov dominat, iz koga je ponikla vizantijska autokratija. Cela državna uprava je skoncentrisana u rukama cara i njegovog činovničkog aparata, koji je uveliko izgrađen i razgranat, postao kičma vizantijske autokratije. Carsko dostojanstvo nije više vrhovna magistratura već despotska vlast. Istina, pojam suvereniteta rimskog naroda ne nestaje potpuno. Senat, vojska i gradsko stanovništvo, organizovano u demama, jesu politički činioci koji, naročito u ranovizantijsko vreme, osetno ograničavaju carski apsolutizam. No vremenom značaj ovih činilaca, sve više slabi. Naprotiv crkva postepeno dobija sve veći značaj u hrišćanskoj državi. Sukobi između svetovne i duhovne vlasti ni u Vizantiji nisu bili retki i nisu se uvek svršavali carevom pobedom. Međutim, za Vizantiju takvi sukobi nisu toliko karakteristični koliko je karakteristična tesna veza i prisna saradnja države i crkve. No ovaj savez neizbežno dovodi crkvu pod tutorstvo moćne carske valsti. Tako prevaga carske vlasti nad crkvenom ostaje tipična za Vizantiju u sva vremena.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 133 stranica
  • Istorija Daliborka Cucic
  • Školska godina: Daliborka Cucic
  • Skripte, Istorija
  • Srbija,  Novi Sad,  Filozofski fakultet, Novi Sad  

Više u Istorija

Više u Skripte

Komentari