Medjunarodni odnosi
1) Pojam i priroda nauke o MO
Pojam: U svom klasičnom i najstarijem poimanju, međunarodni odnosi su kao poseban vid društvenih
odnosa gotovo isključivo shvatani kao diplomatsko-strategijski odnosi između suverenih država kao
glavnih jedinica međunarodnog sistema. Sam pojam međunarodnih odnosa je nedovoljno tačan – postoji
skoro opšta saglasnost onih koji izučavaju ovu oblast da su glavni akteri međunarodnih odnosa države, a
ne narodi kako se može zaključiti iz naziva. Zato bi možda umesto izraza međunarodni (international)
odnosi pogodnije bilo koristiti izraz međudržavni (interstate) odnosi.
Treba kazati da su do sredine XX veka, međunarodni odnosi već postali opšteprihvaćen pojam; sa druge
strane, odnosi između potpunih, teritorijalno situiranih i politički razgraničenih društava su se odavno
razgranali izvan područja diplomatsko-strateških odnosa država u užem smislu. U novije vreme, međutim,
u određenjima sadržaja pojma međunarodni odnosi, naročito kod teoretičara koji pripadaju realističkoj
školi i/ili neorealizmu, oblast međunarodnih odnosa zahvata odnose između svetskih vlada.
Ipak, krajem XX i početkom XXI stoleća «međuzavisnost država i društava jednako je važna kao i njihova
nezavisnost». Otuda najveći broj teoretičara i praktičara međunarodne politike postojanje međunarodnih
odnosa zapravo nalazi u «transakcijama» svih vrsta koje presecaju državne granice: političkim,
bezbednosnim, ekonomskim, društvenim, kulturnim, ekološkim... Ovo «osporavano» predmetno polje se,
tako, proteže istovremeno i na aktivnosti nevladinih organizacija, trgovinske pregovore, delatnost
međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih nacija, kao i na izučavanje procesa globalizacije, značaja i
uloge informatičke revolucije, svetskih komunikacija i interneta, finansijskih sistema, globalnih poslovnih
korporacija, nastajanja globalnog društva.
Usled pomenutih promena došlo do pomeranja od do tada neprikosnovenog državocentričnog prema
istraživačkom pristupu u čijem srcu nisu više samo pitanja rata i mira, nego ukupnost svih aktivnosti koje
presecaju državne granice
Razvijeni odnosi složene međuzavisnosti podrazumevaju i učešće nedržavnih aktera od kojih neki često
poseduju veću moć uticaja i, primera radi, finansijsku snagu, nego čitav niz suverenih država. Otuda, da
zaključimo, mnogi danas smatraju kako fokus discipline treba da bude na «svim prekograničnim
transakcijama uopšte, kao i načinima pomoću kojih se države i nedržavni akteri odnose između sebe.
Priroda nauke: Da li su međunarodni odnisi eklektička disciplina ili imaju svoj nezavisni predmet
istraživanja? (Frederik Šuman, 1953 – nauka o međunarodnim odnosima očigledno nije posebna grana
saznanja već pre jedna eklektička disciplina)
Međunarodni odnosi kao nauka koja pruža uvid u celinu -
ona je zahvaljujući “efektu sistema” više od prostog zbira svojih delova, to jest njenih konstitutivnih
disciplina – samim tim i znanja koja ona pruža su celovitija i produbljenija.
Nauka o međunarodnim odnosima objašnjava način “na koji svet radi” – Džon Miršajmer
Epistemološka razmatranja nauke o međunarodnim odnosima nameću nekoliko osnovnih pitanja:
1) da li je ova nauka teorijska ili deskriptivna, tj. da li ona može biti teorijska?
2) da li je ona empirijska ili sintetička nauka?
3) da li istraživanja koja ona vrši imaju samo teorijski ili praktični značaj?
2) Uzroci nastanka nauke o MO
Uzroci nastanka nauke o međunarodnim odnosima mogu se grubo podeliti na društvene i naučne
Teško je i necelishodno procenjivati pretežnost uticaja jedne ili druge grupe uzroka. Pristalice tzv.
kontekstualističkog pristupa uglavnom smatraju da je ova naučna disciplina nastala kao odgovor na
«zahteve» stvarne stvarnosti, te da istraživanja međunarodnih odnosa imaju smisla samo ako su okrenuta
praktičnim potrebama. Najčešće navođeni društveni uzroci nastanka nauke o međunarodnim odnosima, uz
naglo povećanje međuzavisnosti i raznovrsnih dodira država, naroda i pojedinaca tokom XIX veka usled
tehničko-tehnološke revolucije, bili su sve razorniji i smrtonosniji ratni i unutrašnji sukobi koji su vrhunili
u kataklizmičnom Velikom ratu (1914-1918). Dosta autora, pretežno američkih, kao važan uzrok i povod
rađanja naučne discipline međunarodnih odnosa vide u potrebi SAD da u novonastalim okolnostima na
prelomu dva stoleća osmisli svoj spoljnopolitički nastup u predstojećem veku.
Naciji koja je u većini
tadašnjih ključnih parametara moći država sustigla i prestigla posustalog hegemona u svetskimposlovima,
Veliku Britaniju, bila su neodložno potrebna produbljena istraživanja međunarodne zbilje, objašnjenja
uzroka i predviđanja kretanja, trendova i procesa, a ne samo opisi onoga što je bilo ili onoga što se sada
događa. Upravo je takvo jedno istraživanje uzroka britanske viševekovne prevlasti koje je izveo admiral
Alfred Mahan, uticalo na predsednika Teodora Ruzvelta da započne izgradnju ratne i trgovačke mornarice
(sea power), što je nedugo zatim omogućilo da SAD odluče ishod Prvog svetskog rata.
Možda najvažniji društveni razlog da se na jedan nov način, organizovano i sistematski, pristupi
izučavanju uzroka rata i uslova za mir, leži u strahu koji je izazvao Veliki rat sa svim njegovim
posledicama (nestale četiri carevine, stvorena tzv. prva proleterska država...)
Na osnovu svega rečenog, osnovano se može zaključiti da je Prvi svetski rat najviše uticao na osnivanje
međunarodnih odnosa kao samostalne akademske discipline. Nauka o međunarodnim odnosima započinje
svoj život u začuđenosti kako je tako nešto kao što je bio Veliki rat, uopšte moglo da se dogodi, smatra
Kris Braun
Naučni uzroci: Svet je naglo postao odviše složen, a događaji i procesi skoro neuhvatljivi za predviđanje:
podjednako gledano sa nivoa celine ili ukupnih međunarodnih odnosa kojima su se do tada bavile usput i
delimično filozofiija i druge naučne discipline; s druge strane, iz ugla pojedinih država se javila praktično-
politička potreba snalaženja u kovitlacima «događajne prašine» novih odnosa. Nezaobilazna činjenična
građa koju su obezbeđivale ostale discipline poput međunarodnog prava, istorije diplomatije, spoljne
politike ili ratovodstva pokazale su se kao nedovoljne da se upotpuni mozaik nastajućih izmenjenih
međunarodnih odnosa.
3) Razvoj naučnog proučavanja MO
Predistorija: u odnosu na milenijumski stare odnose između civilizacija, imperija, carstava, naroda i
država, nauka o međunarodnim odnosima je po vremenu nastanka kao zasebne akademske discipline i
dalje mlada društvena nauka. Pitanja rata i mira, saradnje i sukoba, pravnog uređivanja odnosa između
subjekata međunarodnog sistema, izučavana su, naime, samo sporadično, nesistematski, necelovito, iz
uglova filozofije i pojedinih drugih nauka: istorije, diplomatske istorije, međunarodnog prava, ekonomije,
ratovodstva, vojnih nauka, geografije, geopolitike, strategije, antropologije, demografije, psihologije,
teologije,...
Ta predistorija u trajanju od najmanje dva milenijuma, u delima istaknutih stvaralaca predstavlja temelj
bez koga bi pojedini izuzetni dometi nauke o međunarodnim odnosima teško bili mogući. Svejedno da li
savremeni autori priznaju veze između njihovih današnjih stavova i zamisli i ove kolosalne duhovne
zaostavštine. Kao i kod nekih drugih društvenih nauka i za nauku o međunarodnim odnosima su, primera
radi, suštinski važni uvidi u pojedina tzv. „Krucijalna razdoblja“ u tokovima istorije kada su se događaji
zgušnjavali poput energije neba na šiljku gromovoda, kao i kada su u svega nekoliko meseci ili godina
određivana glavna kretanja u narednim decenijama, ponekad i vekovima unapred.
Nije, stoga, čudno što
se u većini savremenih udžbenika međunarodnih odnosa i svetske politike u tzv. dobu zaraćenih država u
Kini (480 – 221g.p.n.e.), Peloponeskom ratu između Atine i Sparte (432 – 404 g.p.n.e.), Makijavelijevoj
1
Termin «međunarodni» (International) prvi put je upotrebljen 1789. godine u delu Džeremi Bentama «Introduction to the
Principles of Morals and Legislation»
Naučni uzroci
- Nemogućnost tada postojecih disciplina da obuhvate svu
složenost međunarodne stvarnosti
- Potreba za produbljenim istraživanjima, međunarodne zbilje,
objašnjenjem uzroka i predviđanja kretanja, trendova i
procesa, a ne samo opisa onoga što je bilo ili onoga što se sada
događa
Društveni uzroci
-
Prvi svetski rat i njegove posledice
-
Pojava SAD kao vodeće velike sile
-
Naučno-tehnološki
napredak
i
povećanje
međuzavisnosti
-
Nastanak prve socijalističke države

napredovala od bavljenja onim kako bi trebalo da bude, ka istraživanju međunarodne stvarnosti kakva
zaista jeste.
Glavne teorije
Glavne ideje
Glavni predstavnici i njihova glavna
dela
Vreme kad je
debata
bila
aktuelna
Idealizam (liberalizam) - saradnja
- mir
-ekonomsko blagostanje
- međunarodno pravo
- međunarodne ustanove
- kolektivna bezbednost
- antropološki optimizam
–
„deca
svetlosti“
(Rajnhold Nibur)
-Norman Angell – „The Great Illusion“
(1909)
- Sir Alfred Zimmern – „The League of
Nations and the Rule of Law, 1918-
1935“ (1936)
Između
dva
svetska rata i do
kraja pedesetih
godina XX veka
Realizam
- sukob
- rat
- moć
- bezbednost
- nacionalni interes
- ravnoteža snaga
-
antropološki
pesimizam
–
„deca
tame“ (Rajnhold Nibur)
- Edward Hallet Carr – „The Twenty
Years’ ; Crisis 1919 – 1939” (1939)
- Hans Joachim Morgenthau – “Politics
Among Nations” (1948)
Između
dva
svetska rata i do
kraja pedesetih
godina XX veka
U tzv. drugoj Velikoj debati sukobili su svoje stavove zapravo zagovornici dva metodološka pristupa:
tradicionalnog i „naučnog”. Ovu debatu je obeležila oštra polemika između dvojice poznatih teoretičara –
Hedli Bula i Mortona Kaplana. Kao i u slučaju političkih nauka, u težnji da se dostigne status „prave”
nauke, uz uzimanje za uzor upravo prirodnih nauka, zagovornici tzv. naučnog pristupa su smatrali da je
moguće i poželjno u izučavanju međunarodne politike koristiti dostignuća logičkog pozitivizma,
hipotetičko-deduktivne metode i bihejviorizma, s ciljem da rezultati do kojih se dolazi istraživanjem
pojava međunarodnog života budu egzaktno merljivi, imaju najvišu moguću opštost važenja i budu
intersubjektivno proverljivi.
Rasprava o svrsishodnosti primene pozitivističkih i empiričkih metoda
prirodnih nauka u istraživanju međunarodnih odnosa je, u najmanju ruku, doprinela izoštravanju naučnog
identiteta discipline.
Glavne ideje
Glavni predstavnici
Vreme debate
Tradicionalni pristupi
Razumevanje:
Norme i vrednosti
Prosuđivanje
Istorijsko znanje
Teoretičar se ne može odvojiti od
predmeta istraživanja
-
Hans
Joachim
Morgenthau –
- Hedley Bull-
1950-te; 1960-te;
Naučni pristupi
Objašnjenje:
Hipoteze
Skupljanje podataka
Teoretičar
se
mora
odvojiti
od
predmeta istraživanja
-Morton Kaplan
Istoričari discipline su najmanje saglasni u pogledu tzv. Treće Velike debate koja se odigravala početkom
osamdesetih godina prošloga stoleća. Ova rasprava se najčešće opisuje kao sučeljavanje predstavnika tri
paradigme: realističke, pluralističke i strukturalističke. straživači uslova i uzroka nastanka i razvojnog puta
nauke o međunarodnim odnosima složili su se povodom jednog važnog stava: posle treće Velike debate
koja je okončana bez pobednika, postalo je skoro belodano svim učesnicima sporenja da je uporedo
postojanje sve tri paradigme, kao i nekih drugih i drukčijih obrazaca tumačenja teorije i prakse
međunarodnih odnosa i globalizovane svetske politike legitimno i, što je najznačajnije, neophodno za
njihovo celovito I produbljeno razumevanje.
Glavne ideje
Glavni predstavnici
Vreme
Realizam
- anarhična struktura međ sistema kao uzrok dešavanja u
međ. odnosima
- države kao glavni subjekti međ. odnosa
- države kao bilijarske kugle
- bezbednost kao glavni cilj država u međ. odnosima
- relativni dobici
- bez hegemonske sile nema ni liberalne svetske ekonomije
- Keneth N. Waltz
- Robert Gilpin
1970-ih; 1980-
ih;
1990-ih
Pluralizam
(liberalizam)
- postojanje anarhije u međ. odnosima
- država kao glavni ali ne i jedini subjekt u međunarodnim
odnosima
- odnosi između država kao mreže
- ekonomsko blagostanje kao glavni cilj država u međ.
odnosima - osnivanje međ. ustanova i demokratizacija
država kao put ka miru, stabilnosti i prosperitetu
- kompleksna međuzavisnost
- apsolutni dobici
- liberalna hegemonija u ekonomskom smislu
- Joseph Nye,
- Robert Keohane
- John Burton
1970-ih; 1980-
ih;
1990-ih
Strukturaliza
m
(neomarksiza
m)
- zavisnost
- podela sveta na centar, poluperiferiju i periferiju - Zemlje
trećeg sveta su predmet nejednake razmene: kako bi
učestvovale u globalnoj kapitalističkoj ekonomiji oni moraju
da prodaju svoje sirovine po niskim cenama, a moraju da
kupuju gotove proizvode po visokim - slobodna trgovina je
u interesu hegemona koji je nameće slabijim državama
- A.G. Frank
- Immanuel Wallerstein
- Robert W. Cox
1970-ih; 1980-
ih;
1990-ih
Tokom osamdesetih godina prošloga veka, javili su se i drugi poslepozitivistički pristupi (postmodernizam,
feminizam, poslemarksizam, studije mira, kritička teorija, poststrukturalizam,...), koji su se razvijali u
oštrom protivstavu u odnosu na do tada glavne škole u teoriji međunarodnih odnosa: realizam, liberalizam
i marksizam. Poststrukturalisti, pripadnici kritičke teorije i zagovornice feminizma zapravo su zatvorili
treću Veliku debatu i otvorili nove rasprave koje traju i danas. Naspram ovog šarolikog skupa pristupa,
grupišu se u tzv. neo-neo sintezi, zagovornici neorealizma i neoliberalizma. Pisanje istorije discipline u
interesu i za potrebe današnjih rasprava, uz neosnovano pojednostavljivanje naglašavanjem često
nepostojećih „oštrih” diskontinuiteta i dubioznih dihotomija, znatno je otežalo konstituisanje nauke o
međunarodnim odnosima.
Ulepšane,ponekad i samo pretpostavljene rasprave zarad dokazivanja „napretka” u „uzlaznom”, faznom,
razvoju discipline učinile su štetu upravo mladoj nauci o međunarodnim odnosima. Pored već pominjanih
nedoumica povodom pitanja da li su se (posebno prva Velika debata) uopšte odigrale, ovakvim pristupom
su previđene mnoge nijanse, dileme i protivrečnosti kod teoretičara koji su olako i jednostrano označavani
kao npr., legalisti, idealisti, utopijski pacifisti, itd. (tabelu imatew u prezentaciji “Predmet nauke o MO”,
ali je na tri slajda pa je ovde nisam stavio)
5) Predmet nauke o MO
Ni danas ne postoji saglasnost među teoretičarima kakva je priroda nauke o međunarodnim odnosima i o
tome šta je predmet ove discipline. Među teoretičarima su vođene duge rasprave o tome da li nauka o
međunarodnim odnosima ima svojme poseban predmet i poseban metod. Kritičari najčešće ističu njen
“eklektički karakter”, tj. da međunarodni odnosi nemaju sebi svojstven predmet, nego zapravo mehanički

a)uverljivost- izvrtanje činjenica mora biti u razumnim okvirima tj.moramo zamišljati stvari I Stacie koje
su istovremeno postojale.
b)blizina-svaki diagram ima mongo uzroka,I što više idemo u prošlost više stavki moraju biti const.
c) teorija-iako izvrćemo činjenice moramo se držati postojeće teorije. Teorije obezbeđuju koherentnost I
organizaciju našem promišljanju velikog broja uzroka.
d)činjenice-ŠBBKBB zahteva precizne činjenice, treba da proveravamo da li se ona činjenica koju držimo
kao nepromenljivu tokom eksperimenta da li se dogodila. Izvrtanje činjenica povezuje teoriju I istoriju.
MO pokušavaju da razumeju ne samo šta se dogodilo, već I zašto se dogodilo,kao I šta je drugo moglo da
se dogodi. Zato se u MO primenjuje metod izvrtanja činjenica.
7) Pomoćne discipline u izučavanju MO: filozofija
Interesovanje filozofije za međunarodne odnose uglavnom je bilo ograničeno na razmišljanje o
problemima rata i mira. U najstarijim delima kineske i indijske filozofije rat predstavlja stalni predmet
razmišljanja o njemu samom, ili o njegovom prevazilaženju i isključenju iz života ljudskog društva. U
delima velikih grčkih filozofa Platona i Aristotela mogu se naći začeci ideja i misli koje se mogu slediti
sve do novoga veka i prepoznati u savremenoj filozofiji. Platon i Aristotel su došli do izvanrednog
zapažanja o odnosu političkog realizma i spoljne politike. U tom odnosu oni su videli da tiranije i
nedemokratski režimi češće vode rat nego demokratske države.
Korene realističkih teorija i teorije sile, možemo slediti daleko u istoriji filozofije novoga veka sve do
Makijavelija (N. Machiavelli, 1460- 1527) koji se smatra začetnikom političkog realizma.
Međutim, tek sa Hobsom (T. Hobbes, 1588- 1679) i sa njegovom teorijom “prirodnog stanja” počinje da se
provlači nit teorije sile u međunarodnim odnosima. Njegova čuvena teorija o prirodnom stanju u kome
ljudi žive u odnosima koje karakterišu rat svakog protiv svih, ostaje vladajuća i za MO. Ovo stanje se
prevazilazi u unutrašnjim odnosima društva putem zaključenja društvenog ugovora koji nameće pravila
ponašanja, i na taj način nastaje društveno stanje. Međutim u MO prirodno stanje je jedino moguće stanje i
njega karakteriše stalni rat zbog toga što nije moguće državi nametnuti volju neke naddržavne vlasti.
Osnovna ideja Hobsa lako se može slediti i naći kod velikog broja filozofa apologeta rata, ali u njenom
najčistijem vidu mi je nalazimo kod filozofa nemačke klasične filozofije Hegela, i danas u realističkoj
teoriji i teoriji sile H. Morgentaua (H. Morgenthau) i R. Arona.
Druga značajna teorija čije korene možemo naći u filozofiji, jeste teorija o psihološkim i biološkim
korenima ljudske agresivnosti kod čoveka, koja se smatra glavnim uzročnikom rata. Ideja o zlu
ukorenjenom u čoveku prisutna je u filozofiji odvajkada, a njen utemeljivač u evropskoj filozofiji je opet
T. Hobs.Kasnije preovlađuje apologija rata, odnosno ideje o ukorenjenosti rata u ljudskoj prirodi. Ovakvi
stavovi dobijaju jos vise pristalica razvojem Darvinove teorije evolucije.
Uporedo sa ovakvim shvatanjima, u filozofiji se razvijaju i suprotna shvatanja. U evropskoj filozofiji je
nasuprot Hobsu Ž. Ž. Ruso (J. J. Rousseau) polazio od toga da je čovek po prirodi dobar i da ga društveni
uslovi čine zlim. Ono što u ovim teorijama možemo zapaziti kao nit koja se neprekidno provlači kada se
razmatra pitanje organizacije međunarodnog mira, jeste ideja o stalnom međunarodnom miru putem
organizacije naddržavne vlasti koja bi regulisala odnose među državama, slično kao što to čini država u
odnosima pojedinaca.
Među pacifistima ističu se posebno “federalisti”, koji su izlaz iz stalnih sukoba u međunarodnim odnosima
videli u stvaranju jedne svetske federacije ili svetske vlade, koja bi raspolagala vlašću nad državama i koja
bi mogla pravnim putem da reguliše odnose između država (Sen-Simon, Ogis Kont Prudon, Lajbnic, Kant
i Fihte)
8) Pomoćne discipline u izučavanju MO: istorija
Istorija je, uopšte gledano, najviše doprinela saznanju o pojavama međunarodnih odnosa i, prema tome,
razvoju nauke o međunarodnim odnosima. Ona i danas doprinosi saznanju i naučnom objašnjenju ovih
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti