Nacionalna istorija

Prve sigurne podatke o Slavenima ostavili su nam rimski pisci Gaj, Plinije, Tacit i Ptolomej. Na osnovu podataka koje je zabilježio Tacit može se zaključiti da je u životu Starih Slavena važnu ulogu igrala pljačka. Slaveni su se tada bavili lovom, imali svoja stalna naselja, bavili se primitivnom zemljoradnjom, bili dobri drvodjeljci, a poznavali su čak i upotrebu željeza. Sačuvali su se zajednički izrazi, vlast, vladati, rod, pleme, itd. Žive životom koji ih približava civilizaciji. Zajednički su uživali zemlju u vidu kolektivne svojine koja je uslovljavala njihovu društvenu organizaciju. Ta organizacija počivala je na krvno-srodničkim vezama ostvarenim u vidu rodova i plemena.
Naseljavanje Slavena na Balkansko poluostrvo
Nakon spomena Slavena od strane rimskih pisaca, o njima dugo nema spomena. Između II. i prve polovice VI.st. o njima ne znamo ništa; sve do pojave prvih vijesti o Slavenima u spisima vizantijskih pisaca, polovinom VI. st., u vrijeme kada su se oni spustili na granice Vizantije.
Slaveni su u početku prelazili Savu i Dunav privremeno. Kasnije ostaju stalno, na Balkanskom poluostrvu, koje je inače bilo interesna sfera Vizantijskog Carstva. Vrhunac prodora Slavena na Balkansko poluostrvo predstavlja njihov napad na Carigrad 626. godine.
Upadi Slavena na Balkansko poluostrvo postali su intenzivniji od pojave njihovih saveznika Avara. Zajednički nastupi Slavena i Avara spominju se već 568. godine. Njihov odnos je u početku bio prijateljski, ali izgleda da je Avarima pripadala rukovodeća uloga jer su bili organiziraniji; kasnije se Avari počinju neprijateljski ponašati; zato je Slavenima dobro došao zajednički poraz kod Carigrada 626. godine, koji je teško pogodio Avare. Avari se vraćaju u Panonsku nizinu, a Slaveni definitivno ostaju na Balkanu (naselivši područje do granične linije koja bi se mogla približno povući od Bara preko Skadarskog jezera, Ohrida i Kostura do grada Soluna). U svom djelu „O ratovima“ Prokopije ističe da Slaveni žive u demokraciji, da zajednički rješavaju prijatne i neprijatne stvari. Drugi pisci kažu da su dobri borci i da pljačkaju vizantijsku zemlju. Pseudo-Mauricije u djelu Strategikon Slaveni su živjeli u selima-općinama, a njima upravljaju lokalni poglavari koje on naziva „kraljevima“. Navodi da Slaveni svoje zarobljenike ne pretvaraju u robove, nego im ostavljaju dvije mogućnosti, da se uz otkup vrate kući ili da kao ravnopravni članovi ostanu da žive sa Slavenima. U periodu naseljavanja nalazili su se u rodovsko-plemenskoj organizaciji, koja je već evoluirala do stupnja jačih plemenskih saveza. Pseudo-Mauricije je zabilježio da kod Slavena postoji mnogo poglavica za koje on upotrebljava naziv „rex“. Živjeli su u vojnoj demokraciji, što znači da je njihovo glavno zanimanje u periodu naseljavanja bio rat i njegova popratna pojava, pljačka. Slaveni su najvažnija pitanja rješavali putem svojih narodnih skupština, drugi njihov organ bilo je vijeće plemenskih starješina, a treći vojskovođa. Oba ova organa bila su izborna i smjenjiva.
Unutrašnji i spoljnopolitički uslovi nastanka prvih južnoslavenskih država
Naseljavanjem, Slaveni su zaposjeli plodne doline (župe), dok su starosjedioci koji su bili romanskog i ilirsko-tračkog podrijetla, povukli u planine. Za te starosjedioce Slaveni upotrebljavaju naziv Vlasi (Vlah). Po naseljavanju nastupile su značajne promjene u ekonomskoj, društvenoj i političkoj organizaciji Slavena. Rodovski (krvnosrodnički) princip zamijenjen je teritorijalnim.
Seoska teritorijalna općina bila je slična općini kod starih Germana. Slavenska seoska općina predstavljala je okvir u koje su postojali snažni kolektivistički tragovi u svojini i zametale su se prve klice privatne svojine. Elementne seoske općine Slaveni su zatekli na Balkanu. Tada je u Vizantiji postojao znatan broj slobodnih seljaka zemljišnih vlasnika, koji su bili organizirani u seoskim općinama. Na njihovom čelu stajao je starješina općine (seoski glavar). Pored držanja privatne zemlje (čiji su bili vlasnici), pripadnici seoske općine imali su pravo jednakog uživanja općinske zemlje. Država je cijelu općinu opterećivala porezom pa je selo zajedno plaćalo porez, uz solidarno jamstvo. Porez je ubirao poglavar sela i raspoređivao ga na članove seoske općine. Ovakav poredak u seoskoj teritorijalnoj općini bio je ozakonjen u VIII. st. vizantijskim zemljoradničkim zakonom (Nomos Georikos). U Zakoniku se spominju kategorije siromašnog i zavisnog stanovništva.