Nasledno pravo

Svako fizičko lice svoj pravni subjektivitet stiče rođenjem, i u svakom slučaju jednog dana taj subjektivitet prestaje u pravilu smrću tog lica, ili ponekad proglašenjem nestalog lica za umrlo. Smrću ili proglašenjem nestalog lica umrlim otvara se niz pitanja vezanih za sudbinu subjektivnih imovinskih prava i obaveza, koje je to lice imalo u momentu smrti. Prestankom pravnog subjektiviteta umrlog lica najveći broj njegovih subjektivnih imovinskih prava i obaveze ( izuzetno i nekih neimovinskih ) ne prestaje postojati, već ova prava i obaveze prelaze na druga lica. Taj prelazak subjektivnih imovinskih prava i obaveza sa umrlog lica na druge subjekte, odnosno stupanje drugih lica u imovinskopravne odnose umrlog lica, naziva se nasljeđivanje. Osnovna društvena svrha nasljeđivanja je prijenos dobara sa umrlog na njegove nasljednike, čime se posredno ostvaruje i nasljeđivanje unutar društvene zajednice, odnosno nasljeđivanje društvenih dobara. Dobra neke društvene zajednice ne nestaju zajedno sa pripadnicima te zajednice već se prenose sa generacije na generaciju.

Pored upotrebe pojma nasljeđivanje u pravnom značenju (prijenos prava i obaveza sa umrlog na nasljednike), pojam nasljeđivanja može biti upotrijebljen i u drugim naukama i sa drugačijim značenjima (npr. biologiji, genetici, historiji, sociologiji, psihologiji, kriminologiji i slično), s tim da nas prvenstveno zanima pravno značenje ovog pojma. U pravnom smislu nasljeđivanje se najčešće označava kao sljedovanje u pravne odnose umrlog , kao prelaženje imovine sa umrlog na druga lica , kao stupanje u nečija prava uslijed smrti subjekta kome su prava pripadala , kao stupanje nasljednika u imovinskopravne odnose umrlog lica koji su postojali u vrijeme smrti tog lica , i slično. Bez obzira na različita definiranja pojma nasljeđivanja u pravnom smislu, smatramo da se u suštini ovaj pojam u njegovom pravnom značenju svodi na određenje da nasljeđivanje kao pravni pojam podrazumijeva prelazak određenih subjektivnih prava i obaveza sa jednog subjekta na drugog u trenutku smrti umrlog lica. Ovaj prelazak se u pravilu odnosi na imovinska prava i obaveze koja su pripadala umrlom licu (npr., pravo vlasništva, stvarne služnosti, potraživanja umrlog prema dužnicima, dugovanja umrlog prema povjeriocima ), a izuzetno i na neka druga prava i obaveze umrlog proistekla iz različitih osnova koja je umrlo lice imalo prema drugim subjektim, a koja su neimovinske prirpode. Primjera radi, prema propisima kojima se štite moralna prava autora, umrlo lice je kao autor nekog djela, između ostalog, imalo pravo da se suprotstavlja izmjenama svog djela od strane neovlaštenih lica; ili da se suprotstavlja javnom saopćavanju svog djela u izmijenjenoj ili nepotpunoj formi; ili da daje dozvolu za preradu svog djela. Iako se u ovim primjerima ne radi o subjektivnim imovinskim pravima, već je riječ o neimovinskim ( moralnim ) pravima, i ova prava mogu biti predmet nasljeđivanja (o tome koja prava i obaveze mogu biti predmet nasljeđivanja će biti više riječi u kasnijim poglavljima).

Apsolutno je nesporno kako smrću nekog lica ne prestaje značajan broj pravnih odnosa, koji su zasnovani do kraja života tog lica, već ti odnosi i brojna subjektivna prava i obaveze koja su se nalazila u imovini umrlog lica, prelaze na neka druga lica. Radi se o skupnosti subjektivnih imovinskih prava i obaveza ( i izuzetno nekih prava i obaveza neimovinske prirode), koja se najčešće označava pojmom ostavina ili nasljedstvo. Ova prava i obaveze označena pojmom nasljedstvo egzistiraju i nakon smrti nekog lica, odnosno u trenutku smrti tog lica prelaze po sili samog zakona na njegove nasljednike. U našem jeziku pored pojma ostavina (nasljedstvo) u potpuno istovjetnom značenju upotrebljavaju se i pojmovi : zaostavština; ostavština; (lat. hereditas; eng. inheritance, legacy; njem. Vermächtnis, Erbschaft; fran. l héritage; sloven. dediščina). Umrlo lice se naziva ostavilac (ostavitelj, lat. de cuius ili defunctus; ), a lice na koje prelazi ta imovina naziva se nasljednik ( lat. succesor ili heres). Kada više lica nasljeđuju istu zaostavštinu označavaju sa kao sunasljednici ( sanasljednici, lat.coheres). Trenutak smrti ostavioca, a to je ujedno i trenutak prelaska prava i obaveza sa umrlog na druga lica naziva se otvaranje naslijeđa ili delacija.

Možemo zaključiti da je u pravnom značenju nasljeđivanje prijenos imovinskih prava i obaveza ( i samo izuzetno nekih neimovinskih), odnosno određenih subjektivnih prava i obaveza sa umrlog lica na druga lica, a pravila (pravne norme) po kojima je uređen (reguliran) takav prijenos imovine čine nasljedno pravo.

Historijski promatrano nasljeđivanje je u određenim oblicima nastalo i postojalo daleko prije pojave nasljednog prava. Još u prvobitnoj zajednici, dakle u periodu kad još nije postojala država i pravo, u faktičkom smislu je trebalo iznaći odgovore u vezi pitanja prelaske faktičke vlasti na određenim stvarima koje su pripadale pojedinim članovima prvobitnih zajednica. Na određenom stupnju razvitka prvobitne zajednice, kada se došlo do saznanja da predmeti koji su pripadali pojedincu imaju praktičnu vrijednost i za ostale članove gensa, poslije smrti tog pojedinca – ti predmeti nisu sahranjivani zajedno s njim već su pripadali njegovim gentilnim rođacima. U pravilu se radilo o dobrima koja su služila za zadovoljenje svakodobnih potreba pojedinaca, kao što su odjeća, obuća, nakit, sredstva za lov i slično dok su zemlja i druga osnovna sredstva za proizvodnju bila u kolektivnom, društvenom vlasništvu i izvan dometa individualnog nasljeđivanja, jer je takva imovina pripadala i ostajala na raspolaganju cijeloj zajednici. U slučajevima kada su određena posebna dobra nakon smrti nekog lica pripadala njegovim srodnicima uslovno bi mogli govoriti o nasljeđivanju.

Međutim, to nasljeđivanje nije u periodu življenja ljudi u prvobitnoj zajednici moglo biti uređeno pravnim normama iz jednostavnog razloga što na tom stepenu društvenog razvoja nije postojala država, pa prema tome nije moglo biti govora ni o pravu na nasljeđivanje.
To znači da je nasljedno pravo nastalo sa nastankom države i razvijalo se tokom historije u skladu sa razvojem ukupnih društveno-ekonomskih i vlasničkih odnosa. Nesporno je da nasljedno pravo po svom nastanku spada u najstarije dijelove prava i pravnog sistema. U prvo vrijeme nastanka i razvoja nasljednog prava osnovna karakteristika nasljeđivanja je bila kolektivnost, odnosno skupnost u nasljeđivanju. Pravo vlasništva je u pravilu pripadalo kolektivitetu (svim pripadnicima određenog gensa) pa je i bilo objekt kolektivnog nasljeđivanja.