1.     UVOD

Devedesetih godina prošlog vijeka, u BiH je preovladala spoznaja o važnosti mikro, malih i srednjih preduzeća (MSP) za ukupnu evropsku ekonomiju. Isti trend je nastavljen i početkom ovog vijeka. Zahvaljujući takvom pristupu i poimanju stvari, mikro, mala i srednja preduzeća su pokretačka snaga i imaju centralnu ulogu u evropskoj ekonomiji. Ona su suštinski izvor poslova, stvaralac poduzetničkog duha i inovacija u EU, pa su, prema tome, presudna za izgradnju konkurentnosti i zaposlenja. Prema podacima iz 2006. godine, u tadašnjih 25 zemalja Evropske unije, postojalo je čak 23 miliona malih i srednjih preduzeća, koja su činila oko 99% svih preduzeća u Uniji i koja su zapošljavala više od 80 miliona ljudi. U SAD-u ima oko 25 miliona ili 99,70% svih preduzeća, a u Japanu oko 5 miliona malih i srednjih preduzeća. Zahvaljujući ovim činjenicama, jedan od glavnih prioriteta naše zemlje je, upravo podrška malim i srednjim preduzećima u njihovom ekonomskom rastu i razvoju, poslovnoj kreativnosti, te ekonomskoj i socijalnoj povezanosti. Prema predviđanjima stručnjaka, i u proširenoj Evropskoj uniji, mala i srednja preduzeća će i dalje biti ključ za ostvarenje rasta, konkurentnosti i otvaranja novih radnih mjesta. U ovom radu ću pokušati odgovoriti na neka pitanja, vezana za mala i srednja preduzeća, kao što su: šta su mala i srednja preduzeća, koliko ih ima i kakav je njihov tretman u našem okruženju, prednosti i nedostaci, važnost malih i srednjih preduzeća u zemljama u tranziciji, ekonomski značaj malih i srednjih preduzeća, koja je organizaciona struktura pogodna za mala i srednja preduzeća, način uređenja proizvodnje u malim i srednjim preduzećima i slično, te koje su prednosti i ograničenja MSP-a u BiH.

Općenito se može reći da zaostajanje u razvoju malih i srednjih poduzeća (SME) u BiH ima historijsku kategoriju. Ono počinje sa vrlo sporim priznavanjem uloge i značaja malog biznisa u ekonomiji ove zemlje. Razlog je za to činjenica da se u tijeku cijelog predratnog perioda privredna struktura zemlje zasnivala na velikim kompanijama i složenim integriranim privrednim sistemima. Socijalistički model ekonomije negirao je privatno vlasništvo, biznis i slobodno poduzetništvo i u tom kontekstu ne samo da taj sektor nije podržavan sistemskim mjerama, već je istim tim mjerama i ograničavan. Nakon rata, međutim, u stručnim i političkim krugovima prilično je dugo trajao sukob teza u smislu da li je potrebno insistirati na predratnoj privrednoj strukturi i u tom kontekstu staviti u prvi plan velike privredne sisteme ili uvažiti ulogu i značaj malih i srednjih poduzeća i ostvariti procese podrške njihovog razvoja po modelima koji su prepoznatljivi u razvijenim zemljama.

U tom smislu može se reći da BiH ne predstavlja tipičan primjer razvoja malih i srednjih poduzeća za zemlju u procesu postsocijalističke ekonomske tranzicije. Nepostojanje jasnog opredjeljenja trajalo je dugo, a mala i srednja poduzeća kao faktor razvoja zemlje ubrzano dobivaju značaj zahvaljujući pozitivnom utjecaju međunarodne zajednice, utjecaju iskustva susjednih zemalja i manjeg broja stručnjaka i političara. Može se reći da danas postoji konsenzus i ekonomista i političara da je podrška malim i srednjim poduzećima u svim segmentima željena smjernica budućeg ekonomskog razvoja BiH. Druga nezaobilazna činjenica koja je negativno utjecala na razvoj malih i srednjih poduzeća jest sporost procesa privatizacije i tranzicije ekomomije BiH ka ekonomiji tržnog karaktera. Budući da tranzicija dovodi u prvi plan poduzetništvo i samoupošljavanje po pravilima tržišne ekonomije, postaje sasvim vidljivo da će rezultati tranzicije pozitivno, i to izravno, utjecati na razvoj malih i srednjih poduzeća. Treći važan faktor vezan je uz nekonzistentnost ekonomske politike i zakonskih mjera na nivou BiH, jer su strateški pristup, zakonski okviri i drugi instrumenti razvitka malih i srednjih poduzeća dosada uspostavljani na isključivo entitetskim okvirima, bez odgovarajuće koordinacije i usaglašavanja na razini države.