Priče iz davnina Ivane Brlić Mažuranić

UVOD

Ovaj rad nastojat će prikazati utjecaje slavenske mitologije i usmene tradicije u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić što nije nimalo lak zadatak s obzirom na čitave galerije fantastičnih motiva koji se u njemu javljaju. Ipak, navedeni je zadatak odrađen s ljubavlju pasioniranog čitača takozvane fantasy literature.

Nakon osvrta na život i književni rad autorice, te smještanja djela u književnopovijesni kontekst rad se usmjerava na prepoznavanje konkretnih mitoloških motiva koji su prisutni kako u pojedinim likovima i njihovim imenima, tako i u biljnom svijetu Priča iz davnine. Pri obradi mitoloških bića i mitološkog svijeta kojega je ova autorica izgradila razdvojila sam dvije razine (mitološko i mitsko) prema uzoru na ideju koju je u svom radu iznio Cvjetko Milanja ugledajući se na Northropa Fryja, a kao osnovnim metodološkim postupak koristit ću se komparatističkom analizom srodnih motiva u djelu i mitološkoj literaturi.

2. ŽIVOT I DJELO IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ

Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje joj je otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Osobitom snagom na Ivanu je utjecao djed Ivan Mažuranić o čemu svjedoči i njen sin Ivan:
„ Rijetko su kada osobni pečat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed Ivan i unuka mu Ivana. I kada je kao petnaestogodišnja djevojčica poljubila ruku umrlog djeda, jasno je spoznala da se onaj i vanjštinom i svojom unutrašnjom izgrađenošću impozantni lik djeda tako usjekao u njezinu žensku i pjesničku dušu, da je ta njezina duša postala istovjetna djedovom duhu na sav njezin život“.
Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskom. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, potom u Jastrebarsko, i konačno u Zagreb.
Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli u Slavonski Brod, gdje je živjela većinu života posvetivši se svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Ivana je, naime, imala vrlo jasne stavove o književnosti i ženskom književnom stvaranju. Već je u ranoj mladosti zaključila da se „ spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim“ i zato je potiskivala svoju jaku želju za pisanjem. No kada su njezina djeca dorasla do dobi u kojoj ih počinju zanimati knjige i čitanje, Ivana je s radošću i zahvalnošću prihvatila mogućnost da se, kako kaže: „ moja želja za pisanjem izmiri s mojim shvaćanjem dužnosti i da svojoj djeci i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanje, da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vina ne izgube“.
Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnom duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnog pokreta. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Napisala je zbirku (ne-dječjih) pjesama Slike 1912., pedagoški intoniranu Knjigu omladini 1923.,. Slijedeće četiri godine najznačajnije je razdoblje njezina književnog stvaralaštva – 1913. objavljuje dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (prema kojem je napravljen i crtani film), a 1916. zbirku bajki Priče iz davnine, dva najbolja i najpoznatija djela.. 1927. izlazi joj zbirka dječjih stihova Dječja čitanka o zdravlju, bez oznake autora, predavanje što ga je održala na Dan mira 11. studenoga 1929., nazvano Mir u duši, kao posebni otisak iz Hrvatske revije 1930., te tri sveska zapisa o obiteljskom rodoslovlju „ Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi“ (1934. – 1935.). Krajem 1937. Objavljuje dječji povijesno-pustolovni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata, za kojeg je građu pronašla u povijesnim istraživanjima svoga oca Vladimira.

Kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za svoj životni put Ivana Brlić-Mažuranić osim djeda Ivana Mažuranića, izdvojila je pjesnika i estetičara Franju Markovića, te biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Još kao dijete divila se Markovićevoj poeziji, a posebno njegovom doživljaju i osjećaju ljepote. Josipa Jurja Strossmayera doživjela je kao izvanrednog govornika, vještog konverzatora, dobrog poznavaoca književnosti, umnog političara i duboko religioznog čovjeka.

Srce i slika dva su osnovna elementa njezine umjetnosti. Govoreći o svom stvaralaštvu, ističe da postoji zakon srca iz kojeg proizlazi određeni osjećaj i potreba da se izreknu neki najdublji i najsuptilniji doživljaji. Užitak nije najjače čuvstvo koje vodi pisca u kreiranju njegovih tema i motiva, već je to osobitost prizora koji se nameće oku. Njezin dodir sa svijetom, prema tome, nije ništa drugo nego stvaranje jedne goleme slikovnice, a umjetnost kao fenomen ljudskog duha samo je umijeće literarnog transformiranja te slikovnice u adekvatnu riječ.