Specijalna računovodstva-literatura

II glava

OSNOVNE KLASIFIKACIJE TROŠKOVA U TRGOVINSKIM PREDUZEĆIMA

Troškovi u trgovini

su, prema opštoj definiciji, novčani izraz utroška živog i

opredmećenog rada u vezi sa dostavljanjem roba od proizvodnje do potrošnje. Oni su samo
jedan (najveći)

dio ukupnih troškova prometa

. Ovo stoga što se

ukupni robni promet

obavlja isključivo posredstvom trgovine, već i

neposredno

između proizvođača i potrošača.

I u slučaju kada se cjelokupni robni promet obavlja preko trgovinske mreže, jedan dio
prometnih poslova će se obavljati u sferi proizvodnje (lagerovanje, mjerenje, pakovanje,
isporuka, transport itd.). Funkcionalna razlika između u

kupnih troškova prometa i troškova

trgovine

je u tome što troškovi prometa

normalno nastaju radi realizacije proizvedenih

roba

, a troškovi trgovine su

posljedica kupovine radi dalje prodaje

, po pravilu u

neizmijenjenom obliku. U sveri proizvodnje se dakle, obavljaju izvijesne prometne
operacije. U oblasti trgovine se, s druge strane, obavljaju izvijesne proizvodne operacije.
Sve u svemu, troškovi trgovine su samo (po pravilu najveći)

dio ukupnih troškova

prometa

, koji nastaju u sveri proizvodnje (proizvoda i usluga).

2.1. KARAKTER TROŠKOVA U TRGOVINSKIM PREDUZEĆIMA: PRIZVODNI I
ČISTI TROŠKOVI PROMETA

Pri analizi troškova prometa roba u trgovini posebno se ističe značaj Marksove

teorije troškova prometa, njegova podjela na

čiste i dopunske (proizvodne)

za sagledavanje

udjela trgovine u stvaranju nacionalnog dohotka. U

čiste (prave) troškove prometa

, prema

Marksu, spadaju

troškovi kupovine i prodaje roba i drugih pratećih funkcija

kao što su:

knjigovodstvo, finansiranje, kontrola i sl. Oni ne

povećavaju vrijednost robe i

nadoknađuju

se iz

viška

vrijedonosti stvorenog u materijalnoj proizvodnji ustupljenoj trgovini za

obezbjeđenje uslova za njeno normalno funkcionisanje

. U

proizvodne troškove prometa

prema Marksu, spadaju troškovi čuvanja i transporta roba. Za razliku od čistih troškova
prometa,

oni povećavaju vrijednost robe i nadoknađuju se iz njene realizovane vrijednosti

a ne iz viška vrijednosti, poznatog u trgovačkoj praksi kao marža.

U praksi se

, kao što je poznato,

ne vrši podjela troškova prometa na čiste i

dopunske

, prije svega uslijed isprepletanosti čistih i proizvodnih prometnih

funkcija

. Oni se

mogu samo približno tačno

utvrditi neknjigovodstvenim putem, tj. posebnim obračunom

. U

novije vrijeme

na povećanje čistih troškova prometa

u trgovini u znatnoj mjeri su, pored

ostalog, uticale preduzete mjere u cilju povećanja

¨ kulture¨ trgovine

(reklama, pružanje

dopunskih usluga kupcima itd.). I pored toga, u

ukupnim troškovima prometa

u trgovini

njihovo učešće je

manje u odnosu na troškove proizvodnog karaktera

. Prema

istraživanjima poznatog ruskog ekonomiste M.I. Bakanova, proizvodni troškovi prometa

učestvuju u

ukupnim troškovima

kod trgovine na malo sa 50% do 60%, a kod trgovine na

veliko sa 85% do 90%

        Znatno je učešće troškova prometa u prodajnim cijenama robe (kreće se i do 60%).
Osnovini   faktori   koji   utiču   na   njihovu   veličinu   su:   obim   i   vid   prometa   (skladišni   i
tranzitni),   asortiman   roba,   lokacija,   konkurencija,   materijalno–tehnička   opremljenost,
širina   tržišta,   obrt   zaliha,   zahtjevi   potrošača   u   pogledu   kulture   opsluživanja   (pružanja
dopunskih   usluga),   produktivnost   rada   i   dr.   Troškovi   prometa   su,   uslijed   različitog
intenziteta uticaja pojedinih faktora, različiti po pojedinim vidovima trgovine (trgovina na
veliko,   trgovina   na   malo,   unutrašnja   trgovina,   međunarodna   trgovina)   i   trgovinskim

M.I. Bakanov i dr., kurs ekonomičeskogo analiza, ¨Finansbi i statistika¨, Moskva,1984,str.370.

Specijalna računovodstva-literatura

U cilju svođenja troškova u trgovinskim preduzećima na normalnu visinu,

neophodno   je   poznavati,   pored   podjela   prema   karakteru   na   čiste   i   dopunske,   i   druge
klasifikacije. Oni se mogu, u zavisnosti od svrhe, klasificirati na različite načine: prema
načinu uticaja na vrijednost robe i nadoknade, prema prirodi i porijeklu utroška osnovnih
faktora procesa rada, prema načinu alokacije na profitne centre i nosioce uspjeha, prema
načinu ponašanja u odnosu pa promjene obima zaposlenosti (prodaje, prometa). Osnovna
svrha   klasifikacije   troškova   u   trgovinskim   preduzeća   (kao   i   u   prozvodnim)   je   da   se
omogući detaljna analiza troškova u posmatranom vremenskom periodu, utvrdi trend svake
klasifikacije (vrste) troškova i obezbijedi odgovarajuća proizvodna osnova za kompariranje
sa   sličniim   trgovonskim   preduzećima   i   maloprodajnim   objektima,   kako   bi   se   otkrili
prekomjerni troškovi i preduzele odgovarajuće mjere za njihovo svođenje na normalnu
veličinu.

2.2. TROŠKOVI ROBE I TROŠKOVI POSLOVANJA

Dvije glavne vrste troškova u trgovinskim preduzećima klasifikovanih prema

načinu uticaja na vrijednost robe i nadoknadi – jesu: troškovi robe i troškovi poslovanja.
Ovakva podjela troškova u trgovinskim preduzećima je najbliža marksističkoj podjeli
troškova prometa na čiste i proizvodne.

troškove robe

(prema teoriji) spadaju: fakturna vrijednost robe, zavisni troškovi

nabavke i  proizvodni troškovi poslovanja (koji nastaju u fazi skladištenja i prodaje robe).
U   praksi,   međutim,   u   troškove   robe   spadaju   samo   fakturna   vrijednost   robe   i   zavisni
troškovi nabavke. Ovo stoga što se, uslijed isprepletanosti čistih i proizvodnih prometnih
funkcija, ne vrši podjela ukupnih troškova poslovanja na čiste i proizvodne. Oni su, dakle,
u cjelini «čisti» troškovi poslovanja, koji se nadoknađuju iz trgovinske marže. Proizvodni
troškovi poslovanja koji nastaju u fazi lagerovanja i prodaje robe tretiraju se, znači, kao
«element» trgovinske marže. Posljedica takvog tretmana proizvodnih troškova poslovanja
koji nastaju u fazi lagerovanja i prodaje roba sa gledišta teorije, je netačnost ukupnih
troškova robe, troškova poslovanja i trgovinske marže. Ukupni troškovi marže su manji za
iznos troškova čuvanja i dovođenja robe u podesan oblik za prodaju. Troškovi poslovanja i
trgovinska   marža   su,   s   druge   strane,   uvećani   za   iznos   datih   troškova.   U   troškove
poslovanja u teorijskom smislu ne spadaju proizvodni troškovi poslovanja koji nastaju u
fazi lagerovanja i prodaje robe već, znači, spadaju samo čisti troškovi poslovanja koji
nastaju u fazi nabavke, lagerovanja i prodaje robe. Trgovinska marža, sa stanovišta teorije,
treba da bude jednaka čistim troškovima prometa (poslovanja) i profitu.

Troškovi robe, prema bilansnom tretmanu, predstavljaju rashod perioda u kome je

roba realizovana. Oni se nadoknađuju iz njene realizovane vrijednosti (prihoda od prodaje
robe). Inače, najveći dio ukupnih troškova u trgovinskim preduzećima se odnosi na
troškove roba. Oni iznose, na primjer, približno 80% od prometa hrane na malo.

Za razliku od troškova robe,

troškovi poslovanja

(renta i zakupnina, propaganda,

plate i dr.) su, sa gledišta bilansa, rashod perioda u kome su nastali.Oni predstavljaju cijenu
koštanja trgovinskih usluga (poslova). Nadoknađuju se iz viška vrijednosti ustupljenog
trgovini za nadoknadu njenih troškova i ostvarenja izvijesnog profita, tj. trgovinske marže
kao razlike između nabavne i prodajne cijene robe koja, u stvari, predstavlja prodajnu
cijenu trgovinskih usluga (poslova).

McGolrick, Peter J.,Retail marketing, McGraw-Hill Book Company, London, 1990, str.139.

Specijalna računovodstva-literatura

2.3. PRIRODNE VRSTE TROŠKOVA POSLOVANJA U TRGOVINSKIM
PREDUZEĆIMA

Dvije osnovne grupe prirodnih vrsta troškova poslovanja u trgovinskim

preduzećima su: troškovi rada (plate i nadnice) i ostali troškovi poslovanja. U ostale
troškove poslovanja spadaju: renta, servis i transport, energija, troškovi držanja zaliha.
Ovakva podela prirodnih vrsta troškova poslovanja u trgovinskim preduzećima je data
prema njihovom značaju. U trgovinskim preduzećima najveći dio troškova poslovanja se
odnosi na troškove rada (plate i nadnice).Ovo stoga što u strukturi osnovnih faktora
procesa rada, s obzirom na prirodu njihovog poslovanja-kupovina i prodaja roba po pravilu
u neizmijenjenom obliku-dominantno mjesto zauzima sam rad. Oni, znači, pripadaju po
svom karakteru radno-intenzivnoj djelatnosti (tj. tercijarnoj djelatnosti).

Prema našoj teoriji i praksi osnovne grupe prirodnih vrsta troškova poslovanja u

trgovinskim   preduzećima   (kao   i   u   proizvodnim)   su:   troškovi   rada   (ličnog   dohotka),
troškovi   predmeta   rada   (materijala   i   usluga),   troškovi   sredstava   za   rad   (amortizacija),
troškovi   ugovorenih   obaveza   i   troškovi   zakonskih   obaveza.   Kao   materijalni   troškovi
poslovanja tretiraju se troškovi predmeta rada (materijala) i stranih usluga.

Troškovi poslovanja su izraz kvaliteta ekonomije poslovanja trgovinskih preduzeća.

U cilju što potpunije ocjene kvaliteta ekonomije poslovanja trgovinskih preduzeća je,
svakako, što detaljnije identifikovati prirodne vrste troškova poslovanja.

Detaljna podjela troškova poslovanja u trgovinskim preduzećima prema prirodi

osnovnih faktora koji se troše u procesu rada omogućuje sagledavanje odnosa između
živog   i   opredmećenog   rada,   nivoa   tehničke   opremljenosti   rada,   stepena   samostalnosti,
odnosno zavisnosti od drugih (uslužnih) preduzeća, značaja pojedinih kategorija prirodnih
vrsta troškova poslovanja. Ova podjela troškova poslovanja u trgovinskim preduzećima
omogućuje, takođe, upoređivanje pojedinih kategorija prirodnih vrsta troškova poslovanja
po   periodima,   sa   srodnim   trgovinskim   preduzećima   u   zemlji   i   u   inostranstvu,   kao   i
utvrđivanje učešća pojedinih kategorija prirodnih vrsta troškova poslovanja u prodajnoj
cijeni robe (u potrošačevom dolaru), odnosno u razlici u cijeni (u trgovinskoj marži).  Sve
to doprinosi efikasnijem planiranju i kontroli troškova poslovanja i, uopšte, uspješnijem
menadžmentu i marketingu u trgovinskim preduzećima.

Međutim, i pored istaknutog značaja za uspješan marketing i menadžment uopšte,

podjela troškova poslovanja u trgovinskim preduzećima prema prirodi utroška osnovnih
faktora procesa rada ne zadovoljava sve zahtjeve savremenog obračuna, kontrole i analize
troškova poslovanja, menadžmenta i marketinga, koji su veoma raznovrsni. U tom smislu,
neophodno je poznavati ne samo pojedine kategorije prirodnih vrsta troškova poslovanja,
već i troškove poslovanja po funkcijama, teritorijama, kupcima, robnim grupama i
artiklima, kao i drugim relevantnim statističkim obilježjima. Iz tih razloga se prirodne vrste
troškova poslovanja (re)klasifikuju po ovim bitnim obilježjima za potrebe adekvatnog
menadžmenta i marketinga u trgovinskim preduzećima.

Oni su samo deo ukupnih materijalnih troškova u trgovinskim preduzećima. Tu spadaju, pored njih, i:

troškovi prodatih roba i vanredni rashodi, a u širem smislu reči i amortizacija.

U Sjedinjenim Američkim državamka određene su kategorije prirodnih vrsta troškova poslovanja u

trgovinskim preduzećima od strane National Retail Federation (ranije National Retail Merchants
Association). O tome koje će od ovih kategorija prirodnih vrsta troškova poslovanja koristiti odlučuju samo
trgovinska preduzeća. Detaljnije o datoj klasifikaciji prirodnih vrsta troškova poslovanja u trgovinskim
preduzećima videti: Berman, B. And Evans, R. J., Retail Management, A Stretegic Approach, Prentice Hall,
Engelewood Cliffs, New Jersey, 1995, str. 379.

O deteljnijok klasifikaciji prirodnih vrsta troškova u trgovinskim preduzećima videti i: B.A. Solovev

i dr., Ekonomika torgovli, ¨Ekonomika¨, Moskva, 1990, str. 208 – 211.

Specijalna računovodstva-literatura

Troškovi držanja
zaliha

0,7

1,3

0,8

1,4

0,9

Bruto marža

20,72

39,76

25,66

32,23

31,82

Izvor : McGoldrick, Peter J., or. sit., str. 139.

2.4. PODJELA PRIRODNIH VRSTA TROŠKOVA POSLOVANJA PO FUNKCIJAMA
KOJE IH USLOVLJAVAJU

Za potrebe adekvatnog menadžmenta i marketinga (tj. poslovnog odlučivanja) nije

dovoljno   poznavati   samo   pojedine   prirodne   vrste   troškova   poslovanja   u   trgovinskim
preduzećima.   Potrebno   je,   takođe,   znati   troškove   poslovanja   (u   ukupnom   iznosu   i   po
pojedinim prirodnim vrstama) po pojedinim funkcijama koje ih prouzrokuju. Za te potrebe
prirodne   vrste   troškova   poslovanja   se   (re)klasifikuju   na   pojedine   funkcije   koje   ih
prouzrokuju.   U   skladu   sa   zahtjevima   savremene   mikroekonomske   analize   troškova
poslovanja u trgovinskim preduzećima, oni se mogu klasifikovati na slijedeće funkcije:
prodaju, propagandu, pakovanje i isporuku, i fakturisanje i naplatu.

U pogledu funkcionalne pripadnosti, prirodne vrste troškova poslovanja u

trgovinskim preduzećima se najčešće (re)klasifikuju na slijedeće funkcije: nabavku,
uskladištenje, prodaju i upravu. (Re)klasifikacija je često razuđenija. Ona može obuhvatiti i
sporedne (dopunske) funkcije, kao što su: transport, propaganda, krediti itd.

(Re)klasifikacija prirodnih vrsta troškova poslovanja u trgovinskim preduzećima po

funkcijama (profitnim centrima, troškovnim centrima) značajna je, prije svega, za analizu i
ocjenu njihove rentabilnosti, odnosno kvaliteta ekonomije njihovog poslovanja (dakle,
ekonomičnosti).

I pored toga, u praksi je veoma teško tačno razgraničiti troškove poslovanja po

pojedinim funkcijama. Tako, na primjer, u trgovinskim preduzećima za promet robe na
malo veoma je teško razgraničiti troškove funkcije uskladištenja i prodaje. Ovo stoga što
kod njih uskladištenje i prodaju vrši najčešće isto (prodajno) osoblje i u istim prostorijama.
Problem razgraničenja troškova funkcije uskladištenja i prodaje kod trgovinskih preduzeća
za promet na malo (na primjer, voća i povrća, hljeba, mlijeka, mesa i nekih drugih
prehrambenih roba) gotovo i ne postoji jer sve što se danas nabavi, odmah se i proda, pa se
roba praktično i ne lageruje. Primjenjuje se sistem porudžbina just-in-time (baš na
vrijeme).

Radi što adekvatnijeg poslovnog (marketing) odlučivanja troškovi poslovanja

pojedinih funkcija se (re)klasifikuju po teritorijama, kupcima, veličinama porudžbina,
robnim grupama i artiklima i drugim relevantnim obilježjima kao nosiocima uspjeha. Sve
to omogućuje sagledavanje rentabilnosti po ovim osnovama i preduzimanje odgovarajućih
mjera za njeno poboljšanje.

2.5. DIREKTNI I INDIREKTNI TROŠKOVI U TRGOVINSKIM PREDUZEĆIMA

Troškovi poslovanja u trgovinskim preduzećima (kao i u proizvodima) se prema

načinu alociranja na pojedine funkcije i nosioce uspjeha dijele na: direktne i indirektne.

Kotler, Ph. and Armstrong, G., Principles of Marketing, Prentice-Hall International, Inc., London,

1991, str.557.

U Sjedinjenim Američkim Državama je detaljniju funkcionalnu klasifikaciju prirodnih vrsta troškova

poslovanja u trgovinskim preduzećima odredio National Retail Federation (ranije National Retail Merchants
Association). Svaka funkcionalna kategorija troškova predstavlja poseban troškovni centar. O tome detaljnije
vidjeti: Berman, B. And Evans, R. J., or., str. 380.