Učenje s računalom – Stanje u Hrvatskoj

1. Uvod
Navod novinara Šimeg, Marijana o Internetizaciji škola u Republici Hrvatskoj:
«Medju nama
Informatika
Kaže mi prijatelj: Kći mi je u prvom gimnazije i luda je za računalima. Cijele dane surfa
Internetom, dopisuje se preko mail-a s prijateljicama. Igrice je prerasla, ali računalom se
služi kao priborom za jelo. što god joj treba, samo upali stroj, ode na Internet i posluži se. Ne
treba ni udžbenik, ni lektiru, čak i zadaće piše na računalu. I zamisli, u školi iz informatike
ima tricu. Kaže, glupo joj je učiti nekakvu teoriju, tehničke sitnice, binarne kodove i slične
gluposti. Važno joj je da se zna služiti računalom i da joj to koristi u svakoj situaciji. Ali
nesretna je jer njezina prijateljica, koja u životu nije sjela za računalo i ne zna se njime služiti
ima čistu peticu iz informatike. One teorijske!
Ova je priča posve tipična za našu školu, pa i za naše poimanje informatike u školi, ali i šire.
Naime, još prije dvadesetak godina shvatilo se da nam bez informatike nema budućnosti, pa
je napravljen i projekt informatizacije škola. S vremena na vrijeme ministarstvo kupuje
računala i oprema informatičke učionice u osnovnim i srednjim školama. Onda svako malo
škole koje još nemaju računala kukaju nad svojom zlom sudbinom i pitaju kad će doći na red,
a one koje ih imaju žale se da im strojevi stoje neupotrebljeni, skupljaju prašinu i stvaraju
troškove samo zato što škola nema informatičara.
Mogli bismo problem postaviti i drukčije pa pitati što je svrha informatike u školi. Je li to
bubanje dosadnih i nepotrebnih tehničkih pojedinosti o računalima ili ovladavanje strojem i
mogućnost njegova korištenja u svim životnim situacijama? Moglo bi se ovo pojasniti i
jednom analogijom. Naime, svaki prosječni građanin položi vozački ispit. No, mnogi vozači
nemaju pojma o funkcioniranju svakog pojedinog sklopa automobila, ne znaju čak je li motor
ispod prednje ili stražnje haube, a ipak su solidni vozači.
Dakle, o svrsi učenja informatičkih sadržaja je riječ. I o tome bi tvorci nekog budućeg
kurikuluma morali voditi računa, pa i odlučiti treba li informatika biti poseban predmet ili
samo skup znanja i vještina koje bi kao dio opće kulture valjalo ugraditi u programe svih
predmeta. Jer, računalo se danas može koristiti kao najbrži i najsvestraniji izvor znanja, ali i
kao alat u obliku glazbene linije, videoprojektora, kalkulatora, crtaćeg stola, kao medij preko
kojeg se razmjenjuju informacije, preko kojeg učitelj može učenike testirati, ispitivati,
ocjenjivati, pisati s njima zadaće, referate. U takvoj vizuri ne treba jadikovati zbog činjenice
da u školi nema informatičara. Jer, nije on ni jedini, niti neophodan za informatičku stvar.
Treba pokrenuti mehanizme stručnog osposobljavanja učitelja pa ih sve kroz trodnevne
seanse obučiti kako da se služe računalom općenito, pa i u nastavi. Pomoć u tome mogu
tražiti i dobiti od svojih učenika među kojima su mnogi pravi informatički stručnjaci. Upravo
bi ovi sadržaji mogli biti dobar povod za osuvremenjivanje nastavnog procesa u kojem je
važan suradnički odnos i timski rad, a ne pametovanje s katedre. Tada u školama ne bi ni
trebalo informatičkog kabineta, već bi računala valjalo razbacati po svim razredima, jer bi se
njima služili ne samo svi učenici nego i svi učitelji. A onog informatičara za kojim danas svi
žude trebalo bi zaposliti samo kao stručnjaka koji će održavati strojeve i pomagati njihovim
korisnicima samo u ekstremnim slučajevima.»

Marijan Šimeg

U nekoliko posljednjih godina, računala su ušla u domove skoro svakog učenika u Hrvatskoj.
Kao novo informativno sredstvo, računalo se iskoristilo da pruži učenicima vrijedne
informacije potrebne za njihov intelektualni rad, prvenstveno u računalnim znanostima.
Sve boljom iskorištenosti računala došlo se na ideju da se edukativni sadržaji iz svih ostalih
nastavnih predmeta, tj. ostalih znanstvenih područja, obradi na računalu. Uz pomoć stručno
obrađenog sadržaja, slika, video i audio zapisa, učenicima je ponuđen privlačan prikaz
gradiva koji obrađuju u nastavi. U razvoju ove ideje uvelike je pomogao Internet na kojem
nastavnici, stručnjaci, učenici prikazuju svoje radove i zadatke u namjeri da pomognu
drugima u učenju ili da oni sami dobiju odgovore na pitanja koja ne znaju odgovoriti.
Dakle, učenik u vrijeme svog školovanja informacije dobiva u školi, stvarnoj okolini u kojoj
živi (ljudi oko njega, priroda, TV, radio…) i iz tzv. virtualne okoline koju predstavljaju
Internet i Web sučelje.
Na Web-u postoji bogata ponuda edukativnih sadržaja na raznim jezicima.
Ideja, koja vodi ovaj seminarski rad, je išla u smijeru da se prikaže što se na hrvatskom jeziku
nudi učenicima koji traže pomoć za razumijevanjem sadržaja kojeg nisu razumijeli na
nastavnom satu ili koji žele učiti više nego što nastava nudi.
U skladu s tim, ovaj seminar ide u potragu za edukativnim sadržajima ukomponiranima na
Web stranice na hrvatskom jeziku, tj. Obrazovnim portalima.
Obrazovni portali su posebni informatički alati koji su nastali iz potrebe pojedinaca i
zajednica za uređivanjem i učinkovitim korištenjem informacijskog hiperprostora učenja na
Internetu. U ovom seminaru govorimo o uvjetima njihovog nastanka, svrsi, koncepciji i
mogućnostima upotrebe u školskoj praksi i izvan nje. Opisat ćemo neka praktična rješenja
nastala u RH s konkretnim primjerima informiranja, učenja, stručnog usavršavanja, suradnje i
savjetovanja.