Odlomak

UVODNE NAPOMENE
Krivični postupak, kao jedan od postupaka iz oblasti tzv. »kaznenog prava«, kojoj pripadaju i prekršajni postupak, te postupak po privrednim prestupima, zbog ozbiljnosti sankcija koje se u ovom postupku izriču, a koje su redovno usmerene na elementarna prava čoveka kao što su sloboda i imovina, predstavlja materiju koja mora biti tako precizno razrađena da voluntarizmu i arbitrarnosti suda i državnih organa koji postupak vode i o sankcijama odlučuju ostave što manje mesta.
Zato već prvi član Zakonika o krivičnom postupku (objavljen u Službenom listu SRJ broj 70/2001 od 28. decembra 2001. godine, koji je stupio na snagu 28. marta 2002. godine), kao odredba sa karakterom osnovnog načela, ukazuje na primarni zadatak krivičnog postupka, odnosno ustanovljava pravila sa ciljem da niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog dela (Krivično delo je društveno opasno delo koje je propisano zakonom i čija su obeležja određena zakonom) izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđa krivični zakon i na osnovu zakonito provedenog postupka. Ova, kao i sve druge odredbe Zakonika o krivičnom postupku, dakle, trebalo bi da služe ovaploćenju drevne latinske maksime nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, odnosno da nema krivičnog dela, ako isto nije propisano zakonom, odnosno da nema osude bez krivice, niti kazne bez valjano i zakonito
provedenog postupka. Preciznost koju zahtevaju pravila predviđena Zakonikom o krivičnom postupku, podrazumeva i preciznost novinara u izveštavanju o toku krivičnog postupka, a sve radi izbegavanja dezinformacija ili povreda prava ličnosti okrivljenog.Svesni mogućnosti da bi izveštavanje o toku krivičnog postupka uz doslednu upotrebu termina iz krivičnog procesnog prava moglo dovesti do glomaznih, suvoparnih i, možda, nezanimljivih napisa ili priloga, ne možemo se oteti utisku da bi mali, dodatni napor u prihvatanju pravničke terminologije, znatno doprineo ublažavanju lošeg utiska koji nastaje kada pojedini novinari, često neprecizno ili neoprezno, ponekad i protivurečno, obaveštavaju javnost o krivičnim postupcima. Analizom štampe i programa televizije u poslednjih devet  meseci, a posebno intenzivno u poslednja dva meseca, uočeno je da najčešće greške koje reporteri čine prilikom izveštavanja jesu:

  • pogrešno označavanje stranaka u postupku (tuženi, umesto okrivljeni ili optuženi, tužilac, umesto državni (javni) tužilac, ili oštećeni kao tužilac, ili privatni tužilac),
  • »isporučivanje okrivljenih u Hag« umesto izručenje (isporučuje se roba, a ne ljudi),
  • »okrivljeni je oslobođen krivice« umesto okrivljeni je oslobođen od optužbe,
  • pogrešno označavanje učinilaca krivičnih dela, npr. »razbojnici, koji su oskrnavili više grobova« (razbojništvo je jedno krivično delo, a oštećenje groba drugo),
  • prejudiciranje krivične odgovornosti (»Ubice na slobodi«) i sl. U nameri da doprinesemo ostvarivanju imperativa novinarskog izveštavanja sadržanog u zahtevima »brzo, kratko, jasno«, uz razuman i prihvatljiv rizik da ono što će biti brzo i jasno (precizno), ne bude uvek i kratko, izlažemo, najkraće moguće, sve ono što je, po nama, neophodno da zna novinar koji se bavi izveštavanjem iz sudnice, i to podeljeno na sledeće oblasti:

1. Sud kao državni organ pred kojim se vodi krivični postupak ( nadležnost, sukob i rešavanje sukoba nadležnosti, sastav suda, izuzeće sudija, » vanpretresno veće«)
2. Stranke u krivičnom postupku (državni tužilac, okrivljeni, oštećeni kao tužilac, privatni tužilac, prava okrivljenog, branilac)
3. Pretkrivični krivični postupak (pokretanje, krivična prijava, hitne istražne radnje, odlučivanje o krivičnoj prijavi)
4. Prethodni krivični postupak (istražni sudija, istraga, dokazne radnje, odluke istražnog sudije, prava istražnog sudije)
5. Organi unutrašnjih poslova, prava u postupku
6. Pritvor i ostale mere za obezbeđenje prisustva okrivljenog
7. Optužni akti
8. Glavni pretres
9. Javnost krivičnog postupka
10. Presuda
11. Pravni lekovi (redovni i vanredni, drugostepeni i trećestepeni postupak)
12. Zatvor i ostale sankcije
13. Abolicija, pomilovanje, amnestija
14. Skraćeni postupak, postupak prema maloletnicima
15. Izvršenje krivičnih sankcija, uslovni otpust.

 

SUDOVI
Krivični postupak se vodi pred sudom (sudovima). Pitanje izbora vrste sudova za postupanje po predmetima iz određene pravne oblasti, određivanje ranga sudija za određenu vrstu predmeta i pitanje koji će od više sudova istog ranga postupati u konkretnim predmetima rešava se određivanjem stvarne, funkcionalne i mesne nadležnosti. Nadležnost se definiše kao pravo i dužnost suda da postupa u određenim predmetima (stvarima, pa otud i termin »stvarna nadležnost«) i da preduzima određene procesne radnje.

 

 

STVARNA NADLEŽNOST
Sudovi sude u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom. Stvarna nadležnost sudova u krivičnim stvarima uređena je Zakonom o sudovima (odredbama od člana 14. do člana 20. koje važe do 1. marta 2003. godine, kada će na snagu stupiti odgovarajuće odredbe Zakona o uređenju sudova. Inače, Zakon o uređenju sudova, izuzev navedenih odredbi, stupio je na snagu 1. januara 2002. godine), Zakonom o vojnim sudovima, odgovarajućim odredbama Saveznog ustava i Zakona o saveznom sudu o nadležnosti Saveznog suda, te Zakonikom o krivičnom postupku.
Preciznosti radi izložićemo bitne odredbe o organizaciji, sastavu i nadležnosti sudova u krivičnim stvarima, kako iz Zakona o sudovima, tako i iz Zakona o uređenju sudova, te Zakona o vojnim sudovima, kao i odgovarajuće odredbe o nadležnosti Saveznog suda.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari