Austrijom i Lihtenštajnom te na jugu s Italijom. Sa svojih skoro 8,5
milijuna ljudi (prema procjenama iz 2018.) predstavlja možda najbolji
primjer kako se uz nadilaženje kulturnih, jezičnih i etičnih različitosti
može stvoriti stabilna demokracija. BDP od oko 65 tisuća dolara po
glavi   stanovnika,   niska   stopa   nezaposlenosti,   visoko   obučena   radna
snaga, visok stupanj inovacija te gospodarstvo koje je najrazvijenije i
najkonkurentnije   na   tržištu   učinilo   je   Švicarsku   uzorom   mnogih
zemalja svijeta. Politološki gledano, Švicarska je danas jedina zemlja u
svijetu   koja   i   formalno   nosi   naziv   konfederacije   mada   sustav
društvenih odnosa u njoj ima sve karakteristike moderne i stabilne
federalne države.

Međutim, ukoliko se osvrnemo na povijesni razvoj, put do svega

navedenog bio je dug i isprepleten mnogim okolnostima. Švicarska
državnost datira iz trinaestog stoljeća, točnije iz 1291. kada su kantoni
(Uri, Schwyz i Unterwalden) stvorili takozvani vječiti savez radi obrane
od ekspanzije Hasburgovaca. Do kraja šesnaestog stoljeća savezu je
pristupilo još kantona pa se ta brojka popela do 13.

Westfalskim ugovorom 1648. Švicarska je priznata kao

konfederacija te kao nezavisna država. 1798. donosi se prvi Ustav koji
pod utjecajem francuske buržoaske revolucije proklamira Helvetsku
republiku te su se tim ustavom centralizirali i ukinuli kantoni. Četiri
godine poslije donosi se novi Ustav, a 1803. takozvani akt o medijaciji
pod utjecajem Napoleona, kada je Švicarska postala federacija sa 19
kantona. Bečkim kongresom, 1815. Švicarska postaje neutralna-
nezavisna država te se ponovo donosi novi Ustav 1848. koji proširuje
ovlaštenja federacije i pripaja nova tri kantona te se dolazi do brojke