Istorija filozofije
Milan Uzelac
ISTORIJA FILOZOFIJE I
(Istorija filozofije do Dekarta)
2
UVOD
Svaki razgovor o filozofiji pretpostavlja da već nešto
znamo o tome šta je filozofija; do takvog znanja moţe se doći
samo uvidom u ono što nam donosi filozofska tradicija; ali,
kako je reč o tradiciji dugoj preko dve i po hiljade godina,
jasno je da znanja koja dolaze do nas, iz najrazličitijih
razloga ne mogu biti u nekom velikom međusobnom
saglasju, a istovremeno, daleko su od toga da budu
jednoznačna. Istorija nas uči da bitna znanja ne bivaju
nikad u celosti sačuvana za buduće generacije već je
zadatak svake od njih da ta znanja iznova otkriva, da ih na
svoj način i iz sopstvenog iskustva uvek iznova oblikuje.
Bitno svojstvo filozofskog mišljenja počiva u večnom
traţenju, u preispitivanju onog što nam je najbliţe i što je
po prirodi stvari najprisutnije ali istovremeno i najdalje;
svako misli da zna šta je filozofija i svako se bez imalo
ustručavanja upušta u razgovor o njoj; previđa se da su već
u najstarija vremena zbog bavljenja filozofijom Atinjani
Sokrata osudili na smrt, zaboravlja se Platonovo
upozoravanje o pogubnosti sofistike i svim opasnostima koje
dolaze usled zloupotrebe filozofije, ne shvata se rezignacija
Boetija koji u svom poslednjem spisu, na samom završetku
antičke epohe, piše o tome kako je nastupilo doba koje za
filozofiju više nema razumevanja.
Ni naše vreme nije bitno drugačije; moţda je tome
delom doprinela i sama filozofija; ponajviše, ipak, sami
filozofi. Još pre samo dva stoleća Hegel je s dubokim
uverenjem govorio o tome da istina prebiva u pojmu i da je
filozofija najviši izraz duha; danas su se stvari izmenile; mi
ţivimo u vremenu iz kog su, kako jedan pesnik kaţe, odbegli
bogovi; sa njima je nestala i istina; u doba koje odlikuje
simuliranje stvarnosti, istinito, dobro i lepo se više ne vide
kao najviše vrednosti a odsustvo svake hijerarhije

4
no, i za taj kraj treba se pripremiti, treba se snabdeti
raznim znanjima jer znanje je univerzalnija moneta i od
samog novca koji se menja za sve; ima nečeg što prevazilazi
i ono što mi vidimo kao sve, a što je daleko od sveg dnevnog
i prolaznog. Put ka tom najvrednijem, najdostojnijem, put
ka ţivotu ispunjenom najvišim smislom – put je filozofije.
A filozofija, govorio je Platon, jeste ljubav ka mudrosti,
teţnja da se dospe do mudrosti čak i onda kad čovek više
ničem ne teţi sem da bude mrtav; to podrazumeva uverenje
o besmrtnosti duše koja stremi onom večnom i nepromenlji-
vom, te je s razlogom Aristotel pisao da je posedovanje
filozofije nešto više no ljudsko, da se filozofija ogleda u
jednačenju s boţanskim i da se ona sastoji u traţenju počela
i uzroka. Filozofi iz vremena helenističke epohe isticali su
kako je filozofija teţnja za srećom, veţbanje u vrlini u
nastojanje da se ova postigne, trajno nastojanje da se
pokaţe u čemu je bit sveta i šta čovek moţe da radi. U novo
doba isticalo se kako je filozofija ideja potpunog znanja koja
nam pokazuje poslednje svrhe ljudskog uma i da se ne moţe
učiti filozofija (koja nam nigde nije kao takva već unapred
data) već samo filozofiranje. Fihte je govorio da kakva se
filozofija bira zavisi od toga kakav je ko čovek, da za filozofi-
ju neko mora biti rođen, da se za nju odgaja i da nikakvim
ljudskim umećem čovek ne moţe postati filozof. Polazeći od
toga da je filozofija misaono razmatranje predmeta i vreme
obuhvaćeno mislima, Hegel je isticao kako je filozofija misao
sveta koja uvek dolazi prekasno da poučava kakav svet
treba da bude, ali da se, iako je najviša, bavi upravo onim
što se obično smatra poznatim. I dok je Martin Hajdeger
smatrao da je filozofija univerzalna fenomenološka
ontologija a Ludvig Vitgenštajn da je njena svrha logičko
razjašnjenje misli, jedan od najznačajnijih mislilaca XX
stoleća, Teodor Adorno, naglašavao je kako je filozofija
permanentan, očajnički napor da se kaţe ono što se zapravo
5
ne moţe kazati i da se ne moţe ćutati o onom o čemu se ne
moţe govoriti.
U filozofiji koja je nastala iz čuđenja pred pitanjem
zašto je uopšte nešto a ne ništa,
ne moţe se traţiti samo
krepljenje duše; ono što ljudskom duhu ne da da miruje
upravo je sadrţano u pitanju o tom
nešto
i o
ništa
koje se ne
da odrediti već samo moţe misliti kao neka pesnička
metafora, kao znak za ono što nije. Ne moţemo a ne doći do
pitanja temelja sveta i razloţno je pitanje o tome ima li svet
ikakav temelj, posebno u naše vreme kad se zagovara ideja
o nesupstancijalnosti sveg što jeste. Za razliku od svih
nauka, koje stalno nešto otkrivaju nastojeći da nam ţivot
učine udobnijim i boljim (istina, ponekad i opasnijim), fi-
lozofija ne čini nikakva otkrića te vrste; njena tema je ono
što je poznato, ono što nam je najbliţe i najočiglednije, no to
što se čini najprisutnijim često se pokazuje i najmanje
očiglednim. S velikim razlogom Aristotel je u spisima koji
su do nas došli pod nazivom
Metafizika
pisao da "kao što
dnevno svetlo zaslepljuje oči slepih miševa, tako i ono
najočiglednije od svega zastire mišljenje u našoj duši", a da
je filozofija zapravo učenje o bivstvujućem ukoliko ono
bivstvuje, učenje o bivstvujućem kao takvom.
Ovo pitanje o bivstvujućem je tema posebne filozofske
discipline, ontologije, a koju određuje pitanje o bivstvujućem
kao bivstvujućem pa ukoliko filozofija posmatra bivstvujuće
kao takvo ona se u kasnijem govoru naziva ontologija, a
ukoliko pita o počelima i uzrocima sveg bivstvujućeg, naziva
se matafizika. Aristotel je ova dva pitanja: (a) učenje o
bivstvujućem kao takvom i (b) saznanje počela i uzroka -
video kao jedno pitanje. Mi ih danas ipak razlikujemo i
često se ističe kako u pitanju
šta je bivstvujuće
nije reč o
počelima i uzrocima; ali nije isključeno da metafizika moţda
to pitanje o počelima i uzrocima postavlja u svetlu pitanja o
bivstvujućem kao bivstvujućem? Moţda, isto tako, pitanje

7
matično, a upravo je ono izvor svih pitanja i svih teškoća pa
kad u
poznatom
počinjemo da sa-gledamo svu njegovu ne-
poznatost, mi zapravo traţimo temelj poznatosti tog
poznatog a time i temelj svih nam poznatih stvari. "Ono što
se upotrebljava i čime se nasumice rukuje, ono čime se
čovek svuda u ţivotu potpomaţe jeste zapravo nešto
nepoznato, ako se nema filozofskog obrazovanja", kaţe
Hegel u predavanjima iz istorije filozofije; ono što nam je pri
ruci, ono što čak navodno i posedujemo, mi zapravo nemamo
i bez filozofskog obrazovanja ne moţemo dokučiti ono što
odista jeste. Cilj filozofije bio bi u tome da duh dovede do
njegove slobode a tako nešto moguće je samo na putu
mišljenja.
Paradoksalnost situacije u kojoj se mogu naći oni koji
počinju istinski da misle najlepše je okarakterisao Kant na
samom početku svog predgovora za prvo izdanje
Kritike
čistog uma
: "U jednom rodu svog saznanja ljudski um ima
čudnu sudbinu: što ga uznemiravaju pitanja o koja ne moţe
da se ogluši, jer mu ih postavlja sama priroda uma, ali koja
on ipak ne moţe da reši, jer ona premašuju svu moć
ljudskoga uma"; kad sve nije više samorazumljivo, kad sve
postaje po sebi problematično, počinjemo u sve da
sumnjamo i kritikom iskustvenog znanja nastojimo dospeti
do jedne nove, temeljnije izvesnosti. Traţeći temelj mo-
gućnosti da se nešto istinski zna, da se to nešto pokaţe u
svoj svojoj neskrivenosti, čovek u svojoj sumnji moţe biti u
različitom stepenu radikalan.
Jedan od najvećih hrišćanskih pisaca prvog milinijuma
naše ere, Aurelije Avgustin, u spisu o boţijem trojstvu kaţe:
"Ko bi mogao da sumnja da ţivi, hoće, misli, zna, sudi? Kad
neko sumnja, on ţivi; kad sumnja, seća se po čemu sumnja;
kad sumnja, vidi da sumnja; kad sumnja, hoće da bude
siguran; kad sumnja, misli; kad sumnja, zna, da nešto zna;
kad sumnja sudi da ne treba olako dati na nešto saglasnost;
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti