dio

OSNOVE KONDICIJSKE

PRIPREME

(OPÆE TEME)

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

1. UVOD

Kondicijska priprema je složen i sveobuhvatan proces primjene razlièitih programa za razvoj i održavanje

funkcionalnih i motorièkih sposobnosti i morfoloških obilježja sportaša. Osnovna je zadaæa svih programa

unapreðivanje treniranosti i sportskih rezultata podizanjem opæih, baziènih i specifiènih sposobnosti i osobina

koje su neophodne za uspješno obavljanje trenažnih i natjecateljskih aktivnosti. Kondicijski programi su nastali

kao rezultat višegodišnjeg praktiènog iskustva trenera i suradnika u velikom broju razlièitih sportova, kao i

primijenjenih istraživanja o modeliranju i vrednovanju razlièitih postupaka kondicijske pripreme(Malacko 2002,

Metvejev 2000, Platonov 1997).

Kondicijsku pripremu prema Foxu (1977) treba shvatiti kao dugotrajan proces vježbanja u kojem se stalno

izmjenjuju optereæenja i odmori, stres i prilagodba na napore. To æe uroditi kvalitetnom kondicijskom

pripremljenošæu i stabilnim i visokim sportskim postignuæima.

Kondicijska priprema i njeno suštinsko znaèenje mogu se predstaviti putem nekoliko važnih segmenata. To

se prije svega odnosi na pojmovno odreðenje i strukturu, a nakon toga i na detaljizaciju problema vezanih uz:

analizu sportske aktivnosti, analizu dimenzija sportaša, metodièke aspekte kondicijskog treninga te planiranje

i programiranje kondicijskog treninga.

1.1. Pojmovno odreðenje i struktura kondicijske pripreme

Detaljnim uvidom u izvore informacija o kondicijskom treningu moguæe je zakljuèiti da ne postoje jedinstvena

pojmovna odreðenja ovog aspekta sportske pripreme. Razlièiti autoriteti sportske pripreme u pojedinim

svjetskim sredinama na svoj su naèin definirali i objašnjavali proces kondicijske pripreme. U svrhu lakšeg

razumijevanja i praæenja teksta u ovom zborniku pokušat æemo ukratko pojasniti osnovne pojmove.

Sportska treniranost

je vrlo složena kategorija, a predstavlja optimalno funkcioniranje stanja sportaša koje

podrazumijeva optimalno zdravstveno stanje, najvišu moguæu razinu funkcionalnih i motorièkih sposobnosti,

maksimalnu tehnièku i taktièku efikasnost i odgovarajuæu psihièku stabilnost sportaša (Weineck 1988, Milanoviæ

2002). U strukturi treniranosti važno mjesto zauzima visoka razina funkcionalne i motorièke pripremljenosti

na koju se može utjecati kvalitetno pripremljenim i provedenim programima kondicijske pripreme.

Dijagnostika kondicijske pripremljenosti

predstavlja objektivno utvrðivanje stupnja funkcionalnih i

motorièkih sposobnosti i morfoloških karakteristika sportaša u svrhu definiranja “dobrih” i “loših” strana”

njegove pripremljenosti.

Modelne karakteristike kondicijske pripremljenosti

su rezultati koje vrhunski sportaši postižu u testovima

za procjenu kondicijskih sposobnosti, a koje služe kao kriterij za procjenu inicijalnog, tranzitivnih i finalnog stanja

sportaša.

Kondicijska priprema

je dinamièan proces treninga i oporavka za razvoj i održavanje funkcionalnih i

motorièkih sposobnosti, morfoloških obilježja te unapreðenje zdravstvenog statusa sportaša. Rezultat ovog

procesa je unapreðivanje i održavanje treniranosti i natjecateljskih rezultata.

Keul (1984, prema Milanoviæ 1997) definira

kondicijski trening

kao proces sustavnog razvoja i stabilizacije

kondicijske pripremljenosti sportaša (slika 1). Takav trenažni proces dominantno djeluje na energetski, stanièno-

strukturalni i neuro-mentalni sustav. Primarni efekti provedenog kondicijskog treninga manifestiraju se kroz

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Dragan Milanoviæ

, Igor Jukiæ

, Sanja Šimek

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

studentica poslijediplomskog studija na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Tablica 1. Kinematièki parametri najboljih svjetskih (W1, W2, W3) i najboljeg hrvatskog bacaèa diska (HR1)

(prema Milanoviæ i sur. 1997)

PARAMETAR

W2 W3 HR1

Visina izbaèaja

(cm)

165

205 166

196

Kut izbaèaja

35.0 36.0 36.7

29.0 *

Brzina izbaèaja

(m/s-1)

25.5 26.3 24.9

Trajanje poèetnog ubrzanja

(s)

0.45 0.36

0.44

0.40

5. Trajanje bezpotporne faze (s)

0.12 0.02

0.09

0.05

6. Trajanje faze max.naprezanja (s)

0.20 0.21

0.23

0.22

Trajanje faze izbaèaja

(s)

0.16 0.15

0.16

0.27 *

8. Promjene u brzini diska u bezpotpornoj fazi (m/s-1) -0.88 - 1.52

-0.45

9. Promjene u brzini diska u fazi max.naprezanja (m/s-1) 2.23 2.44

3.07

-0.11

10. Promjene u brzini diska u fazi izbaèaja

(m/s-1) 17.88 16.72 13.13

18.31

11.Ukupne promjene brzine diska ( T+D phase) (m/s-1) 20.01 19.16 16.20

18.20

12.

Udaljenost baèenog diska

(cm)

67.34 66.90 66.12

62.0

Funkcionalna analiza

pruža informacije o strukturi i dominaciji energetskih procesa u pojedinim sportskim

granama. Uspješnim simuliranjem energetskih zahtjeva realnih natjecateljskih situacija tijekom treninga stvaraju

se uvjeti za podnošenje situacijskih napora tijekom natjecanja.

Slika 2. Frekvencija srca tijekom nogometne utakmice (a) i povezanost izmeðu FS i VO2 postignuta kod

trèanja na pokretnom sagu jednog igraèa (b). Kod aritmetièke sredine FS od 171 o/min u prvom i 164 o/min

u drugom poluvremenu postiže se VO2 od 51,1 ml/mol/kg (78% VO2 max)u prvom i 46,2 ml/mol/kg (72%

VO2 max)u drugom poluvremenu pri èemu kriterijska vrijednost za aerobnu pripremljenost (VO2max)

vrhunskih nogometaša iznosi 65,3 ml/min/kg (Bangsboo 1994)

Frekvencija

srca

(o/min)

prvo poluvrijeme

drugo poluvrijeme

Bangsboo (1994) konstatira da uspješno nastupanje u nogometnoj utakmici traži visoko energetsko angažiranje

i visoku razinu funkcionalnih sposobnosti nogometaša (Slika 2.). Navedene funkcionalne kriterije može ispuniti

samo besprijekorno pripremljen nogometaš koji je realizirao veliki broj kondicijskih treninga za razvoj i održavanje

funkcionalnih sposobnosti. Ako je poznato da vrhunski nogometaš mora dostiæi 65,3 ml/min/kg relativnog

primitka kisika kao pokazatelja aerobne pripremljenosti onda je sasvim razumljivo da to može biti posljedica

samo kvalitetnog modeliranja i provoðenja dugoroène kondicijske pripreme.

Anatomska analiza

pruža nam uvid u topološke regije lokomotornog aparata koje su najodgovornije za

realizaciju struktura gibanja u konkretnom sportu. Takoðer ovaj tip analize donosi i informacije o najugroženijim

regijama tijela kada su u pitanju sportske ozljede. Temeljem tih podataka kondicijski trener treba programirati

postupke za unapreðenje aktivnog i pasivnog dijela lokomotornog aparata odgovarajuæih regija tijela (Knabel

i sur. 1988).

vrijeme (min)

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Snaga

20%

Izdržljivost

30%

Koordinacija

15%

Gibljivost

10%

Brzina

25%

Slika 3. Faktorska struktura uspješnosti u nogometu u prostoru izabranih motorièkih sposobnosti (Milanoviæ i

Jukiæ, 2002)

I konaèno,

analiza motorièkog djelovanja

tijekom sportske aktivnosti ima zadaæu prepoznati koje su

motorièke sposobnosti najodgovornije za uspješnu realizaciju struktura gibanja i struktura situacija. Ova analiza

može osigurati prepoznavanje zahtjeva sportske aktivnosti prema temeljnim sposobnostima (brzina, snaga,

izdržljivost, koordinacija, fleksibilnost), ali i na kombinirana svojstva i svojstva nižeg reda (npr. brzinska snaga,

snažna izdržljivost, brzinska izdržljivost, brzina frekvencije, eksplozivna snaga itd.). Tek prepoznavanjem ovih

zahtjeva moguæe je odabrati odgovarajuæe metodske postupke za razvoj ciljanih sposobnosti (Jonath i Krempel

1981).

Vjerojatnost postizanja optimalne kondicijske pripremljenosti znaèajno se smanjuje ukoliko modeliranju treninga

nisu prethodili analitièki postupci.

3. ANALIZA DIMENZIJA SPORTAŠA U FUNKCIJI KONDICIJSKE PRIPREME

Uspješnost sportaša odreðena je razinom i strukturom velikog broja sposobnosti, znanja i osobina koje se mogu

izmjeriti i analizirati, a potom odgovarajuæim sredstvima i metodama unaprjeðivati tijekom sportaševe karijere.

Hijerarhijsku strukturu faktora uspješnosti u sportu moguæe je predstaviti na èetiri razine (baziène antropološke

karakteristike, specifiène sposobnosti i znanja, natjecateljska efikasnost i natjecateljski rezultat). U kontekstu

kondicijske pripremljenosti posebno zanimljivo stanje baziènih antropoloških karakteristika i specifiènih

sposobnosti i znanja sportaša.

Posebno važne informacije za potrebe kondicijske pripreme donosi faktorska struktura sporta, i to onaj njen

segment koji govori o hijerarhijski definiranim motorièkim, funkcionalnim i morfološkim karakteristikama o

kojima ovisi uspjeh u sportu.

Jednostavna struktura uspješnosti u nogometu definirana hijerarhijskim nizom od pet motorièkih sposobnosti

ukazuje da se u kondicijskoj pripremi naroèita pažnja i vrijeme treba pokloniti razvoju i održavanju izdržljivosti,

brzine, snage, koordinacije i gibljivosti (slika 3.). S jedne strane, kondicijski trening se usmjerava prema

najvažnijim sposobnostima ali i prema sposobnostima u kojima sportaš-i pokazuju neko zaostajanje odnosno

deficit u odnosu na tražene vrijednosti (Shnabel 1994).

Do informacija o trenutnom stanju spomenutih dimenzija sportaša dolazi se putem razlièitih dijagnostièkih

postupaka. Semenick (1994), Foran (2001), Clark (2001) navode da svaki dijagnostièki postupak u sportu sadrži

više zavisnih faza koje se moraju provesti na temelju zadanih metodoloških pravila, jer kao što je poznato

dijagnostièki postupak je usmjeren na prikupljanje podataka o stanju pripremljenosti selekcionirane skupine

sportaša i mora ponuditi trenerima što veæi broj korisnih informacija za definiranje i provedbu programa i

potprograma kondicijske pripreme. U tom smislu dijagnostièki postupak sadrži ove faze:
- Selekcija sportaša – sportske grupe koja æe biti ukljuèena u dijagnostièki postupak

- Izbor sposobnosti i osobina i znanja koje se žele dijagnosticirati

- Odabir mjernih instrumenata – testova za procjenu sposobnosti, osobina i znanja sportaša

- Postupak mjerenja – testiranja (laboratorijski ili terenski uvjeti testiranja)

- Postupak obrade prikupljenih podataka

- Prikaz dobivenih rezultata i njihova interpretacija

- Prezentiranje dobivenih rezultata treneru i èlanovima struènog tima

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

pojedinim razdobljima koristiti u pojedinim razdobljima sportske pripreme u svrhu razvoja i održavanja

funkcionalnih i motorièkih sposobnosti i morfoloških svojstava. Posebno je važno voditi raèuna o tome da se

izbor trenažnih vježbi temelji na informacijama o željenim ciljevima treninga, dobnim i spolnim znakovitostima,

te razini kondicijske pripremljenosti.

Na slici 5. prikazana je jedna od moguæih klasifikacija sredstava odnosno sadržaja kondicijske pripreme. S jedne

strane se primjenjuju natjecateljska sredstva, odnosno natjecanja u izabranom sportu kojima se može snažno

utjecati na integriranu kondicijsku pripremljenost. S druge strane se primjenjuju trenažna sredstva odnosno

vježbe koje pripadaju programima opæe, baziène, specifiène i situacijske kondicijske pripreme.

Vježbe opæe i baziène kondicijske pripreme najviše se primjenjuju u ranim fazama pripreme djece i mladih

sportaša, a specifiène i situacijske vježbe postaju dominantne s razdobljem produbljene sportske specijalizacije.

U prvom dijelu godišnjeg ciklusa puno je veæi udio vježbi opæe i baziène pripreme dok se vježbe specifiène i

situacijske pripreme koriste u natjecateljskom razdoblju u vrijeme održavanja sportske forme. Na taj naèin

se pojedini kondicijski programi nadopunjuju jer svaki prethodno proveden program stvara dobre pretpostavke

za primjenu i efekte narednog (Müller 1999, Željaskov 2002).

4.2. Optereæenja u kondicijskoj pripremi

Primjerenost optereæenja u najveæoj æe mjeri obilježiti uèinkovitost i sigurnost kondicijske pripreme. Osnovna

obilježja optereæenja u kondicijskom treningu svakako bi trebala biti sukladna zahtjevima sporta te biološkim

i psihološkim obilježjima sportaševa organizma. Posebno je važno da doziranje optereæenja ima postupan i

progresivan karakter u svim svojim komponentama (intenzitet i ekstenzitet) i ciljanim sustavima (živèanomišiæni

i vegetativni).

MOTORIÈKA SREDSTVA

VJEŽBE OPÆE

PRIPREME

VJEŽBE BAZIÈNE

PRIPREME

SPECIFIÈNE

VJEŽBE

SITUACIJSKE

VJEŽBE

IJS

KE VJE

ŽBE

TRENAŽNA

SREDSTVA

NATJECATELJSKA

SREDSTVA

Natjecanja u

izabranom

sportu su

nezaobilazna

sredstva

kondicijske

pripreme

Slika 5. Klasifikacija motorièkih sredstava (sadržaja) kondicijske pripreme (Milanoviæ, 1997)

Odreðivanje strukture i razine optereæenja bitan su dio modeliranja programa kondicijske pripreme. Optimalan

odnos svih karakteristika optereæenja èini onu mjeru doziranog rada koja može osigurati visoku efikasnost

trenažnih operatora. Specifièna optereæenja se jako razlikuju od nespecifiènih jer su bliska tempu, jaèini i trajanju

optereæenja koja nalazimo u natjecateljskim uvjetima. Za razvoj pojedinih funkcionalnih sposobnosti, odnosno

energetskih kapaciteta primjenjuju se dozirana optereæenja sasvim jasne energetske usmjerenosti. U tehnologiji

treninga jako se razlikuju parametri anaerobnih (nelaktatna i laktatna) od miješanih i aerobnih optereæenja.

U odnosu na velièinu optereæenja u kondicijskoj pripremi postoje jasno definirane granice. Razvoj pojedinih

kondicijskih sposobnosti može se postiæi primjenom submaksimalnih i maksimalnih trenažnih optereæenja, dok

se srednja i niža optereæenja mogu koristiti u cilju regeneracije i pri korištenju rekreacijskih aktivnosti.

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Slika 6. Klasifikacija optereæenja u kondicijskoj pripremi (Milanoviæ, 2002)

4.3. Metode kondicijske pripreme

U okviru kondicijskog treninga dominiraju metode vježbanja koje se koriste za razvoj i održavanje razlièitih

kondicijskih sposobnosti. Takoðer tijekom svladavanja motorièkih znanja potrebnih za ostvarivanje ciljeva

kondicijske pripreme, potrebno je primijeniti i metode uèenja. Izbor metoda kondicijskog treninga ovisi o:

- specifiènosti sportske grane

- postavljenim ciljevima i zadaæama kondicijske pripreme

- stupnju kondicijske pripremljenosti

- razvojnim znaèajkama pojedinih dobnih skupina

- uvjetima u kojima se kondicijski trening izvodi.

SPECIJALIZIRANOST

SPECIFIÈNO

OPTEREÆENJE

NESPECIFIÈNO

OPTEREÆENJE

ENERGETSKA

USMJERENOST

AEROBNA

MJEŠOVITA

ANAEROBNA

GLIKOLITIÈKA

ANAEROBNA

KREATINFOSFATNA

ANABOLIÈKA

KOORDINACIJSKA

SLOŽENOST

NISKA

SREDNJA

VISOKA

VELIÈINA

MAKSIMALNA

90-100

MEDIJALNA

60-75

MINIMALNA

30-60

SUBMAKSIMALNA

75-90

TOPOLOŠKA

ANGAŽIRANOST

LOKALNA (jedan

zglobni sustav)

REGIONALNA (dva

zglobna sustava)

GLOBALNA (više

zglobnih sustava)

KLASIFIKACIJA OPTEREÆENJA U KONDICIJSKOJ PRIPREMI

METODE KONDICIJSKE PRIPREME

PREMA NAÈINU OPTEREÆIVANJA SPORTAŠA

KONTINUIRANA ILI

TRAJNA METODA

INTERVALNA ILI

METODA

RADA S PREKIDIMA

PREMA METODIÈKIM FORMAMA (OBLICIMA)

TRENAŽNOG RADA

STAN

DAR

VAR

IJAB

ILNA

STAN

DAR

VAR

IJAB

ILNA

STAJE

- S

TANI

ÈNI

ENI

I-

ŽNI

ENING

NI-

ENING

VARIJANTE

Slika 7. Klasifikacija metoda kondicijske pripreme (Platonov 1997, Johnson 1997, Gambetta 1998)

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Tablica 2. Osnovni elementi plana i programa treninga u mezociklusu (SUMP = sumarni pokazatelji rada u

mjeseènom ciklusu)(Milanoviæ 2002)

Tjedni

SUMP

I II III

Broj treninga

12 12 12 12

Trajanje treninga

100

26 24 26 24

Programi opæe i baziène fizièke

pripreme

8 4 6 6

Bazièna snaga

4 2 2 2

Primarni faktori brzine

- 2 2 2

Opæa izdržljivost

4 - 2 2

Programi specifiène i situacijske

fizièke pripreme

6 12 10 8

Eksplozivna i brzinska snaga

4 6 6 4

Specifièna brzina

–agilnost

- 2 2 2

Specifièna izdržljivost

2 4 2 2

Programi specifiène ko

ordinacije i

tehnike

8 8 8 8

Teorijska predavanja

2 - - 2

Broj natjecanja

1 - 1

Broj nastupa

1 - 1

Kontrola efekata treninga (izvan
satnice)

- - 1 -

Slika 8. Odnos pojedinih programa kondicijske pripreme u pojedinim etapama dugoroène sportske pripreme

SPECIFIÈNO-

SITUACIJSKA

PRIPREMA

Slièan princip rasporeda razlièitih tipova kondicijske pripreme primjenjuje se i u manjim ciklusnim strukturama.

U godišnjem ciklusu treninga potrebno je definirati okvirni odnos razlièitih programa kondicijske pripreme, dok

se u okviru tekuæeg i posebice operativnog planiranja i programiranja proporcije pojedinih programa i

potprograma odreðuju na detaljiziran naèin.

U tablici 2. nalazi se detaljizirani program jednog mjeseènog ciklusa treninga u kojem je posebno definirana

pozicija programa opæe i baziène pripreme (24 sata) i programa specifiène i situacijske fizièke pripreme (36

sati) s definiranim brojem sati za svaku od funkcionalnih i motorièkih sposobnosti. Sumarna kolièina rada u

mjeseènom ciklusu rasporeðena je po tjednima. Ovi parametri trenažnog rada u mikrociklusima postaju osnovni

izvor informacija za planiranje i programiranje kondicijske pripreme u trenažnim danima i pojedinaènim

treninzima.

Posebno važan aspekt kreiranja kondicijskih programa jesu zakonitosti i pravila u konstrukciji pojedinaènog

treninga. Izbor operatora, njihov redoslijed, režim odmora i ukupna optereæenja odredit æe uèinke kondicijskog

treninga.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

6. ZAKLJUÈAK

U ovom radu analizirana je kondicijska priprema kao dugotrajan proces vježbanja koji je usmjeren na razvoj

i održavanje funkcionalnih i motorièkih sposobnosti i morfoloških obilježja sportaša. Kondicijska pripremljenost

se ne može promatrati izvan konteksta integralne sportske pripreme kao što se niti kondicijska pripremljenost

ne može vrednovati izvan konteksta integralne sportske pripremljenosti. Veliki broj citiranih autora naglašavaju

da je za efikasno planiranje i programiranje kondicijske pripreme potrebno raspolagati s informacijama o

karakteristikama sportske aktivnosti i posebno o faktorskoj strukturi sporta koja sadrži podatke o najvažnijim

kondicijskim sposobnostima od kojih ovisi uspješnost u sportu. Metodièki postupak kondicijske pripreme

podrazumijeva poznavanje zakonitosti prema kojima je moguæe izvršiti izbor sadržaja, doziranje optereæenja

i odreðivanje metoda vježbanja i definiranje okvirnih i detaljiziranih planova i programa rada za razvoj i

održavanje kondicijskih sposobnosti u pojedinim ciklusima sportske pripreme.

O vrijednosti i uèinkovitosti programa kondicijske pripreme u najveæoj æe mjeri suditi ostvareni sportski rezultati.

I u negativnom i u pozitivnom ishodu uèinci kondicijske pripreme æe od najšire javnosti biti primjereno

vrednovani. To samo znaèi da je, s jedne strane, kondicijska priprema integralni dio ukupne sportske pripreme,

dok je, s druge strane, kondicijski trener sastavni dio struènog sportskog tima koji dijeli odgovornost za

rezultatske uspjehe i neuspjehe.

7. LITERATURA

Bangsboo, J. (1994): Fitness Training in Fotball. University of Copenhagen, Denmark.

Bompa, T. (1994): Theory and Methodology of Training (Third Edition). Kendall/Hunt Publishing Company.

Dubuque, Iowa.

Bridgman, R. (1991) . A Coach’s Guide to Testing for Athletic Attributes. National Strength and Conditioning

Association Journal, vol. 13, No.3.Colorado Springs,USA

Clark, M.A. (2001): Integrated Training for the New Millenium. National Academy of Sports Medicine, Thousand Oaks, Ca.

Dick, F. (1997): Sports Training Principles. A&C Black Press.

Foran, B. (Ed.) (2001): High-Performance Sports Conditioning. Human Kinetics, Champaign, Illinois.

Fox, E. (1977). Fizièki trening: metode i efekti. Suvremeni trening, 2:23-30.

Gambetta. V. (1998): The Gambetta System. Gambetta Sports Training Systems, Inc. Sarasota, Fl.

Joch, W. (1997): Sprint. GOPAL d. d., Zagreb.

10. Jonath, U., R. Krempel (1981). Konditionstraining. Rowohlt, Verlag GmbH, Reinbek bei Hamburg, 1981

11. Johnson, C. A. Ed. (1997): NBA Power Conditioning. Human Kinetics, Champaign, Il, USA.

12. Knabel, K., B. Herbeck, G. Hamsen (1988). Fussball funktionsgymnastik. Rowohit, Verlag GmbH, Reinbek bei

Hamburg, 1988.

13. Malacko, J. (2002.) Osnove sportskog treninga. Sportska akademija, Beograd.

14. Metvejev, L.P. (2000). Osnovi suvremenog sistema sportivnoj trenirovki. FIS, Moskva.

15. Milanoviæ, D. (1997). Osnove teorije treninga. U: Priruènik za sportske trenere. (Ur:D. Milanoviæ). Fakultet za

fizièku kulturu. 483-599.

16. Kraemer, W. J. (1994): General Adaptations to Resistance and Endurance Training Programs. In: Essentials of

Strength Training and Conditioning (ed. R. Beachle) str.127-150. Human Kinetics, Champaign, Illinois.

17. Milanoviæ, D., Mejovšek, Ž. Hraski (1997). Kinematic analysis of a discus throw. Proceedings of 1st scientific

conference on Kinesiology- the present and the future. Dubrovnik, Croatia, 25-28 September 1997.

18. Milanoviæ, D. (2002). Predavanja iz predmeta Teorija treninga. Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu.

19. Milanoviæ, D. (2002). Predavanje na seminaru za nogometne trenere. HNS. Zagreb

20. Milanoviæ, D., I. Jukiæ, D. Vuleta (2002). Programiranje rada u podruèju sporta. Zbornik radova 11. Ljetne škole

kineziologa. Rovinj.15-25.

21. Müller, E. i sur. (1999.) Science and Elite Sport. E&FN Spon. London.

22. Platonov, V. N. (1997.) Obšæaja toerija podgotovki sportsmenov v olimpijskem sporte. Olimpijska literatura, Kijev

23. Schnabel, G. i sur. (1994.) Trainingswissenschaft. Sportverlag, Berlin

24. Semenick, D. M. (1994): Testing Protocols and Procedures. In: Essentials of Strength Training and Conditioning

(ed. R. Beachle) str.258-273. Human Kinetics, Champaign, Illinois.

25. Važni, Z. (1978): Sistem sportskog treninga. Partizan, Beograd.

26. Vermeil, A., Helland, E. (1997): The Right Staff. Coaching and Sport Science Journal. 2(1), str.25-30.

27. Weineck, J. (1988). Optimales Training. Perimed Fachbuch, Verlag, Geselsehalf mbH, Erlangen, 1988.

28. Young, W. (1991). The planning of resistance training for power sports, National Strenght and Conditioning

Association Journal, 13(4)26-29.

29. Željaskov, C (2002) Osnovi na sportnata trenirovka. NSA Press., Sofija.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

diferencirane natjecateljske osnove (“differentiated competition fundamentals”), koje su poznate po svojoj

visoko uèinkovitoj živèano-mišiænoj aktivnosti.

U procesu sportske pripreme vrhunskih sportaša osobito mjesto je rezervirano za plan kondicijskog treninga

u natjecateljskom dijelu godišnjeg ciklusa. Karakteristike trenažnog rada izvedene su iz pretpostavke kako su

vrhunski sportaši veæ izgradili baziène i specifiène temelje svoje fizièke pripremljenosti koje samo valja i dalje

održavati na visokoj razini. Stoga se glavnina napora ulaže u razvoj sportu svojstvenih fizièkih karakteristika

kako bi se postigli visoki rezultati u natjecanju. U njima se oèituju sposobnosti tipa maksimalne ili dinamiène

snage, jakosti ili brzinske izdržljivosti, maksimalne brzine i drugih sposobnosti o kojima ovisi uspješnost u sportu.
Za postizanje toga cilja potreban je raznovrstan program treninga, sredstva koja se ugrubo mogu podijeliti na

tri glavne skupine, u skladu sa strukturalnim i biomehanièkim obilježjima odreðenoga sporta:

●

Vježbe opæe kondicijske pripreme ili opæepripremne vježbe (“general preparatory exercises”) – za skladan

i višestran razvoj osnovnih funkcionalnih i motorièkih karakteristika;

●

Vježbe specifiène pripreme – za izgradnju i održavanje sportu svojstvenih kondicijskih sposobnosti;

●

Vježbe situacjske pripreme (specifièno natjecateljske vježbe) – za diferencirani razvoj sposobnosti i znanja

potrebnih za efikasno izvoðenje tehnièko-taktièkih zadataka u natjecateljskim uvjetima.

No, u svemu tomu najvažniji problem povezan je s primjenom raznovrsnih metoda, o

kojima, pak, ovisi velièina, priroda i usmjerenost trenažnog optereæenja. S tog aspekta valja rašèistiti slijedeæa

naèelna pitanja:

●

Koje efekte na staniènoj razini izaziva primjena raznovrsnih trenažnih optereæenja za razvoj triju osnovnih

motorièkih sposobnosti: snage, izdržljivosti i brzine?

●

Kojim je postotkom kondicijski trening raznih oblika zastupljen u godišnjem ciklusu treninga?

Mišiæna biopsija i ostale moderne istraživaèke metode otkrile su kako trenažna optereæenja izazivaju inicijalne

adaptacijske promjene na razini mišiænih stanica, a onda te staniène promjene izazivaju adaptacijske promjene

na razini srèano-žilnog sustava i krvi (Howald, 1989). Iz toga slijedi da mišiæna aktivnost ovisi podjednako o

molekularnoj strukturi i funkcioniranju kontraktilnih proteina, kao i o primjerenoj opskrbi energijom i optimalnoj

aktivaciji i koordinaciji živèano-mišiænog sustava. Promjene koje nastaju u tim dijelovima èovjekova organizma

pod utjecajem raznih oblika i vrsta kondicijskog treninga neizmjerno su važne za metodiku sportskoga treninga.

N. Yakovlev (1983) je prikupio rezultate brojnih istraživanja o promjenama u skeletnim mišiæima koje su nastale

pod utjecajem trenažnih operatora raznovrsnoga karaktera (tablica 1). Kao što se iz prikazanih podataka može

vidjeti, razlièiti trenažni operatori (

training exercises

) izazivaju razlièite promjene u mišiæima.

Iz gore navedenoga slijedi da se svaki ljudski mišiæ, zahvaljujuæi mozaièkoj kompoziciji raznih vrsta

mišiænih vlakana, može adaptirati, priviknuti na trenažna optereæenja raznih velièina i vrsta.

3. OSNOVNI MODELI KONDICIJSKOG TRENINGA

Kondicijski trening vrhunskih sportaša vrlo je specifièan i ovisi o vrsti sporta i o sportaševom individualnom

morfološkom i funkcionalnom statusu. No, neovisno o tome, u teoriji i metodici sportskoga treninga poznati

su tzv. naèelni modeli kondicijskih treninga za pojedine skupine sportova koji su sliène motorièke i bio-energetske

prirode. S tog aspekta razlikujemo tri skupine sportova unutar kojih se rabe sredstva i metode kondicijskog

treninga vrlo sliènih parametara.
Prva skupina –

sportovi i sportske discipline u kojima motorièku aktivnost obilježavaju maksimalna

koncentracija radnoga napora i stabilna biodinamièka struktura kretanja.

Glavni energetski izvor je

tjelesna prièuva kreatin fosfata. S obzirom na neke osobitosti biodinamike i kinematièkih struktura, ti se sportovi

mogu podijeliti u dvije podskupine:

●

aciklièni –

atletska bacanja, sportska gimnastika i akrobatika, dizanje utega i drugi.

●

ciklièni –

sprinterske atletske discipline, plivanje, vožnja bicikla i druge motorièke aktivnosti u trajanju do

20 – 25 s.

Osobitosti motorièkih aktivnosti u sportovima ove skupine odreðuju da prioritet u treningu imaju trenažna

optereæenja s naglašenim brzinsko-jakosnim karakterom, što izaziva trajne morfološke, biokemijske i fiziološke

transformacije živèano-mišiænog sustava.

OPÆE

TEME

Cvetan Željaskov

OSNOVE FIZIÈKE PRIPREME VRHUNSKIH SPORTAŠA

Tablica 1. Mikrostruktura i biokemijske promjene u mišiænim vlaknima nastale pod utjecajem treninga u

kojemu su primijenjene razne vrste operatora (% promjene od poèetne razine, N. Yakovlev, 1983)

Dakle, naglasci se u kondicijskom treningu temelje na rješavanju dva glavna zadatka:

U prvomu valja riješiti problem svrhovite hipertrofije, uglavnom tetanièkih (brzo-kontraktilnih ili bijelih mišiænih

vlakana) koji pod utjecajem trenažnih podražaja eksplozivnoga karaktera znatno poveæavaju svoju mehanièku

i fiziološku uèinkovitost. Sadržaj fosfata u njima je veæi i bogat energijom, a i veæa je aktivnost anaerobnih

enzima koji odreðuju snagu (dinamiku) i kapacitet anaerobnih procesa.

U drugom sluèaju dolazimo do problema optimizacije mehanizama živèane adaptacije, tj. do poveæanja aktivnosti

mišiæa ili ukljuèivanjem veæeg broja motorièkih jedinica ili dodatnim snažnijim podraživanjem veæ aktivnih

motorièkih jedinica, kao i do problema nezaobilazne sinkronizacije aktivnosti razlièitih mišiænih skupina, tj. do

intramuskularne (unutarmišiæne) i intermuskularne (meðumišiæne) koordinacije.

Za ilustraciju smo u tablici 2 predložili naèelni model godišnjeg ciklusa kondicijskog treninga za vrhunske

atletièare-bacaèe.
Druga skupina

sportovi i sportske discipline u kojima je motorièka aktivnost cikliènoga karaktera

s oèitovanjem umjerene do submaksimalne snage.

Osnovni izvori energije su opskrba kisikom i, do odreðene

razine, glikolitièke prièuve. Ovoj skupini pripada jako puno sportova, a mogu se podijeliti u dvije podskupine:

●

veslanje, plivanje (dionica do 400 m), biciklizam (cestovni) i neki drugi, u kojima se najvažnija kvaliteta

izdržljivost manifestira u èvrstoj vezi sa snagom, tj. svrha treninga je razvijati snažnu izdržljivost (“strength

endurance”);

●

maraton, trèanje na duge pruge, skijaški kros, klizaèke utrke na 5 i10 km, trèanje u prirodi (kros) i drugo.

– u kojima je izdržljivost povezana s brzinom, tj. svrha je kondicijskog treninga razviti brzinsku izdržljivost.

Usprkos nekim specifiènostima motorièkih aktivnosti koje razlikuju sportove iz tiih dviju podskupina, ipak je

priroda prevladavajuæih sastavnica stanja fizièke pripremljenosti sportaša zajednièka, a može se svesti na dva

integralna pokazatelja – poveæanje: energijskog potencijala tijela, racionalnosti energijske potrošnje i oporavka

(Zhelyazkov&Iliev, 1991).

Struktura opisanog modela prikazana je na slici 1 (prema A. Polunin i G. Narskin, 1991).

Vrsta vježbe

P a r a m e t r i

Izdržljivost

Brzina

Jakost/snaga

Relativna mišiæna masa, %

od ukupne tjelesne mase

9 32 39

Presjek, debljina mišiænog

vlakna

0 24 30

Broj mitohondrija po

jediniènoj površini presjeka

motorièke jedinice

60 30 -

Sadržaj proteina:

Sarkoplazmatski retikulum
(sarkop

lazmatska mrežica ili

opna)

5 54 60

5 Miofibrili

Sarkoplazma

23 57 30

7 Miozin

8 Mioglobin

12 58 53

Glikogen

80 70 38

Primitak Ñà

preko

retikuluma

0 15 53

Fosforilaza

23 40 20

Oksidacijski enzimi

230 100 -

Brzina

glikolize

10 56 28

Brzina

oksidacije 53 45 20

OPÆE

TEME

Cvetan Željaskov

OSNOVE FIZIÈKE PRIPREME VRHUNSKIH SPORTAŠA

Tablica 3. Godišnji program brzinsko-snažne pripreme vrhunskih atletièara, trkaèa na srednje pruge

Sredstva za
trening snage

Mjeseci u godišnjem ciklusu treninga

X XI XII I II III IV V VI VII VIII IX Ukupno

GPP (sati)

0,5

- 5 5 1

0,5

0,5 2 - 27,5

Trèanje dionica

(snažna

izdržljivost)

exc.(sati)

1,5

2 4 1

0,5

2 4 4 2 2 2 0,5 25,5

Trèanje brdovitim

terenom (sati)

(km)

Daljinski skokovi

(ê m)

- 3 7 - - - 5 5 - - 1 - 21

Daljinski poskoci
(broj)

- - - 500

200

- - -

300

200

150 50 1400

Trèanje uz kosinu

(sati)

5,5

4 4 - - 5 2 - - - - - 20,5

Jakost cijelog tijela
(sati)

2 2 2 1 2 2 1 2 - 1,5 - - 19

Ukupno vrijeme za

razvoj skoènosti

jaksoti (sat)

14 18 20 2,5

2,5

14 21 19

2,5

2,5 8 1 125

% od godišnjeg
volumena

11,2

14,4

16 2 2

11,2

16,8 15,2

2 2 6,4 0,8 100

41,6%

43,2%

6,4%

Treæa skupina –

sportovi kompleksne motorièke aktivnosti koje su intervalno-varijabilnoga karaktera

s opskrbom energijom iz aerobno-anaerobnih izvora.

Mogu se razdijeliti na dvije podskupine:

●

sportske igre

– nogomet, košarka, odbojka, rukomet, hokej na ledu, ragbi, tenis i drugi. Motorièke aktivnosti

su brzinsko-snažnoga karaktera, a oèituju se trajanjem kroz duži period i manifestiraju se varijabilno u

stanjima kompenziranoga umora (“compensated fatigue”). Takva narav sportova odreðuje i cilj kondicijskog

treninga – stvaranje i razvoj brzinsko-snažne izdržljivosti, kao i uèinkovite regulacije kretanja na širokoj

aerobnoj osnovi (Zhelyazkov&Kulle, 1993).

●

borilaèki sportovi –

hrvanje (slobodnim stilom i klasièno), boks, borilaèke vještine, maèevanje i drugi.

Motorièka aktivnost je i u njima varijabilna i eksplozivnoga karaktera, ali traje relativno kraæe nego u prije

opisanoj podskupini sportova. Potrebna energija za intenzivnu sportsku aktivnost dobiva se iz, primarno,

glikolitièkih izvora.

Iz navedenoga je više nego oèito da je kondicijski trening za ovu skupinu sportova iznimno kompleksan. Na

slici 2 prikazan je naèelni model kondicijskog treninga za sportske igre.

4. ZAKLJUÈAK

Kondicijski trening složeni je sustav specifiènih sredstava, optereæenja, metoda i oblika rada namijenjenih

razvoju i unapreðenju specifiènog radnoga kapaciteta pojedinca. Taj je sustav èvrsto povezan (visoka

korelacija) s glavnim faktorima uspješnosti (“performance”) u odreðenom sportu ili sportskoj disciplini. I baš

je to razlog da se kondicijskom treningu daje važno mjesto u teoriji i metodici sportskoga treninga.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

5. LITERATURA

Fleischman, E. (1965). The structure and measurement of physical fitness.

Prentice –Hall N.Y

Howald, H. (1989) Veränderungen der Muskelfasern durch Training.

Leistungssport,

No. 2.

Polunin, A., G. Narskin (1991) Medium-distance Race - Speed-strength Training Preparation.

Track and Field

Events

, No. 1, Moscow.

Thomas, R.(1982). La condition physique.

Presses universitaires de France

. Paris.

Volkov, N. (1986) Regularities of the Biochemical Adaptation of the Sports Training. Moscow.

Zatsiorsky, V. (1966) Physical Qualities of the Sportsman.

Physical Culture and Sport

, Moscow.

Zhelyazkov, Ts., I. Iliev (1991) Tendencies in the Dynamics of the Functional Fitness of Elite Sportsmen.

Problems

of the Physical Culture

, No. 8, Sofia.

Zhelyazkov, Ts., V. Kölle (1993) A Study of the Specific, Functional Load of Elite Basketball Players.

Sport and

Science

, No. 7, Sofia.

Zhelyazkov, Ts., D.Dasheva (2002). Basis of the Sport Training.

Gera-Art

, Sofia.

10. Yakovlev, N. (1983) Chemistry of the Movement.

Science

, Leningrad.

Prvi ciklus

Drugi ciklus

Pripremno

razdoblje

Natjecateljsko

razdoblje

Pripremno

razdoblje

Natjecateljsko

razdoblje

GPP

SPP

Natjecanja

GPP

SPP

SEC

SPC

Slika 2. Model kondicijskog treninga za sportske igre

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

brzine, izdržljivosti, okretnosti, gibljivosti, sposobnosti relaksacije mišiæa, ravnoteže i osjeæaja za prostor. Autor

posebnu pozornost usmjerava na zakonitosti utjecaja trenažnog rada u odnosu na razinu treniranosti i velièinu

optereæenja, te na metodiku razvoja osnovnih sposobnosti i njihovih kombinacija.

Banister i sur.

(1984) u

“Modeliranju trenažnih zahtjeva kod sportaša” uspostavljaju kibernetièki sustav za razvoj sportskih dostignuæa.

Kao osnovni generator razvoja tjelesnih sposobnosti navodi se trening (generalnog tipa) koji, nakon što je primio

utjecaje svih internih i eksternih faktora (ishrana, farmakologija, alkohol, pušenje, umor uslijed treninga…),

efekte integrira s efektima tehnièko-taktièke i psihološke pripreme, što konaèno proizvodi realna sportska

dostignuæa. U podsustavu namijenjenom razvoju tjelesnih sposobnosti prepoznaju se segmenti koji se odnose

na: kardiorespiratorni fitness, trening snage (strength) i brzinsko-eksplozivnih svojstava (power), trening

fleksibilnosti i trening motorièke koordinacije.

Bridgman

(1991) upuæuje na tjelesne karakteristike koje je u

razlièitim sportovima poželjno testirati i unaprijeðivati. To su: brzina, jakost, mišiæna izdržljivost, snaga,

eksplozivnost, agilnost, brzina reakcije, fleksibilnost, srèano žilna izdržljivost (aerobna), ravnoteža, anaerobna

izdržljivost, sastav tijela i kinestetièka percepcija.

Brzycki i Brown

(1993) dijele sustav tjelesne pripreme na

trening snage (strength) i kondicioniranje (conditioning). Trening snage ima dva osnovna pravca: smanjivanje

moguænosti ozljeda i unapreðivanje sposobnosti. Kondicioniranje je takoðer podijeljeno u dva dijela: opæi i

specifièni program. Opæi program podrazumijeva razvoj opæe (aerobne) izdržljivosti, dok specifièni program

podrazumijeva razvoj anaerobne izdržljivosti. Zasebno je tretirana specifièna kondicija, koja je opisana skupom

specifiènih kondicijskih vježbi na košarkaškom terenu (uglavnom anaerobnog tipa). U dodatku se kao važan

dio tjelesne pripreme košarkaša navodi program za razvoj fleksibilnosti i osnovne odrednice u ishrani.

Bompa

(1994) razlikuje generalnu i specifiènu fizièku pripremu. U odnosu na pojedina biomotorièka svojstva, autor

razlikuje trening snage (maksimalna snaga, sila i mišiæna izdržljivost), trening izdržljivosti (aerobne i anaerobne)

u okviru kojeg govori o treningu pojedinih energetskih sistema (trening tolerancije na laktate, trening

maksimalnog primitka kisika, trening anaerobnog praga, trening fosfagenog sustava i trening aerobnog praga),

trening brzine (vrijeme reakcije, apsolutna brzina i razbijanje brzinske barijere), trening fleksibilnosti i trening

koordinacije.

Wathen i Roll

(1994) u svom sustavu trenažnog rada na razvoju tjelesnih sposobnosti posebnu

pozornost usmjeravaju na razvoj snage i snažnih svojstava (hipertrofija, snažna izdržljivost, bazièna snaga i sila),

fleksibilnosti, te aerobnih i anaerobnih sposobnosti.

Kraemer

(1994) je postavio vrlo jednostavnu strukturu

treninga za razvoj kondicijskih sposobnosti. Struktura se odnosi na razvoj sposobnosti kroz tri osnovna tipa

treninga: aerobni trening (aerobne sposobnosti), anaerobni trening (anaerobne sposobnosti) i trening s

optereæenjem (snaga i sila).

Bangsboo

(1994) razlikuje nekoliko podtipova kondicijskog treninga: aerobni

(regeneracijski, nisko i visoko intenzivni), anaerobni (brzina i brzinska izdržljivost), trening jakosti (bazièni i

funkcionalni), trening brzinske i dugotrajne mišiæne izdržljivosti, te trening koordinacije i fleksibilnosti.

Weineck

(1995) govori o slijedeæim oblicima kondicijske pripreme: treningu brzine, okretnosti, snage (brzinske i

maksimalne) i izdržljivosti (aerobne i snažne).

Drabik

(1996) kondicijsku pripremu temelji na razvoju

koordinacije, izdržljivosti, brzine, snage i relaksibilnosti. Prema

Brownu

(1996) temeljem kondicijske pripreme

unapreðuju se slijedeæa svojstva: antropometrijske karakteristike, brzina, eksplozivnost, jakost, snaga, agilnost,

fleksibilnost, koordinacija, kardiorespiratorni fitness i vidne sposobnosti.

Britenham

(1996) u svom sustavu

tjelesne pripreme košarkaša razdvaja znaèenje globalne pripremljenosti (physical fitness) i sportsku

pripremljenost (athleticism). Kao osnovne komponente globalne pripremljenosti autor navodi: kardiorespiratorni

fitness, mišiænu snagu, mišiænu izdržljivost, fleksibilnost i sastav tijela. Pod segmentom sportske pripremljenosti

ubraja: brzinu, eksplozivnu snagu, agilnost i koordinaciju. Poseban segment ovog sustava je specifièni kondicijski

trening koji se odvija u okviru individualnih i timskih vježbi na košarkaškom terenu koje su bliske realnim

uvjetima natjecanja. Posebna pozornost usmjerena je na testiranje sposobnosti, te na odreðivanje kriterija

vrijednosti ostvarenih testovnih rezultata.

Weatherly i Schinck

(1996) sustavu individualne tjelesne pripreme

košarkaša naglašavaju važnost razvoja eksplozivne (rad u teretani) i reaktivne snage (pliometrijski trening),

razvoja anaerobnih energetskih mehanizama (intervalni sprinterski trening), razvoja fleksibilnosti i optimalizacije

sastava tijela. Trenažnim programima za razvoj ovih obilježja mora prethoditi testiranje i vrednovanje, a posebna

se pozornost usmjerava prema farmakološkoj suplementaciji.

Milanoviæ

(1997) u okviru fizièke pripreme

sportaša razdvaja trening funkcionalnih sposobnosti i trening motorièkih sposobnosti. Osnove metodike treninga

funkcionalnih sposobnosti èini anaerobno i aerobno treniranje s temeljnim principima razvoja osnovnih

funkcionalnih mehanizama. Trening motorièkih sposobnosti ukljuèuje sustave za razvoj i održavanje snage,

OPÆE

TEME

Igor Jukiæ, Dragan Milanoviæ, Dušan Metikoš

STRUKTURA KONDICIJSKOG TRENINGA

brzine, izdržljivosti, gibljivosti, koordinacije i preciznosti, te kombiniranih motorièkih sposobnosti. Cjelokupnu

kondicijsku pripremu autor dijeli na opæu, osnovnu i specifiènu.

Vermeil i Helland

(1997) razdvajaju èetiri

osnovne komponente treninga. Prvu komponentu nazivaju radni kapacitet (work capacity), u okviru koje

svrstavaju trening aerobnog i anaerobnog kapaciteta, snažne izdržljivosti, baziène snage i fleksibilnosti, te

unapreðenje sastava tijela. Druga komponenta ukljuèuje razvoj maksimalne, relativne, statièke i ekscentriène

snage. Treæa komponenta podrazumijeva razvoj tri razlièita tipa brzinske snage: startne snage, eksplozivne

snage i elastiène snage. Posljednja, èetvrta komponenta treninga usmjerena je na razvoj manifestnih oblika

brzine: akceleracije, apsolutne brzine, brzinske izdržljivosti i specijalne brzine. Kao zaseban dio cijelog sustava

treninga navodi se prevencija ozljeda.

Dick

(1997) govori o zahtijevanim opæim tjelesnim karakteristikama koje

je potrebno razvijati za visoka sportska dostignuæa. To su: snaga, snažna izdržljivost, opæa ili srèana izdržljivost,

brzinska izdržljivost, brzina, elastièna snaga i okretnost. Prije samog treninga spomenute sposobnosti je potrebno

detaljno procijeniti, a po završetku rada efekte treba vrednovati.

Joch

(1997) je postavio sustav razvoja fizièkih

sposobnosti za sprintere. Sustav se sastoji od šest dijelova: razvoja startnog ubrzanja i brzine trèanja, razvoja

svih vidova snage, razvoja brzinske izdržljivosti, razvoja opæe izdržljivosti, opæe fizièke pripreme (globalna

priprema lokomotornog aparata) i treninga koordinacije.

Keul

(1984. prema Milanoviæ, 1997) usmjerava

djelovanje kondicijskog treninga na tri sustava: energetski sustav (osnovni energetski kapaciteti), stanièno

strukturalni sustav (lokomotorni sustav) i neuro-mentalni sustav (psihološke karakteristike). Kao primarni

efekti sinergijskog djelovanja na ove sustave pojavljuju se: usavršavanje psihofizièkih sposobnosti, odgaðanje

reakcija umora, ubrzavanje procesa oporavka, te smanjenje broja i težine ozljeda.

Fox

(1980. prema Milanoviæ,

1997) kondicijski trening dijeli na dva podsustava. Prvi ukljuèuje kardiorespiratorni trening koji je usmjeren na

razvoj funkcionalnih sposobnosti (aerobni trening, anaerobni trening i mješoviti aerobno-anaerobni trening).

Drugi podsustav predstavlja neuro-muskularni trening, usmjeren na trening motorièkih sposobnosti (izdržljivost,

snaga, brzina, gibljivost te kombinacije sposobnosti kao što su repetitivne snage, eksplozivne snage, brzinske

izdržljivosti, brzinske snage).

Gambetta

(1998) pod kondicijskim treningom podrazumijeva razvoj radnog

kapaciteta, brzine, snage, jakosti, koordinacije i motorièkih znanja.

Draowitch i Westcott

(1999) pod

kondicijskom pripremom podrazumijevaju: fitness (kardiorespiratorne sposobnosti), trening snage i jakosti i

fleksibilnosti te unapreðenje fleksibilnosti i stabilnosti lokomotornog aparata.

Hollman i Hettinger

(2000)

sustav kondicijske pripreme dijele na razvoj snage, brzine, izdržljivosti (lokalne i opæe), fleksibilnosti i

koordinacije.

Platonov

(2000) kroz promatranje tjelesnih svojstava koja je potrebno razvijati fizièkom

pripremom govori o: brzini, gipkosti, jakosti, koordinaciji, hipertrofiji i izdržljivosti.

Kamen

(2001) razlikuje trening

mišiæne jakosti, aerobne izdržljivosti, brzine, brzine reakcije, snage, fleksibilnosti i postupke za optimalizaciju

sastava tijela.

Kurz

(2001) je postavio sustav kondicijskog treninga koji se zasniva na razvoju snage, brzine,

izdržljivosti, kordinacije, agilnosti i relaksibilnosti.

Clark

(2001) razlikuje dva temeljna segmenta tjelesne

pripremljenosti: motorièki i zdravstveno-morfološki. U motorièki spadaju postupci za unapreðenje: snage,

jakosti, izdržljivosti, fleksibilnosti, brzine, agilnosti i neuromuskularne kontrole. U zdravstveno-morfološki dio

pripadaju: srèano-žilna efikasnost, endokrina adaptacija, hipertrofija, smanjenje potkožnog masnog tkiva,

poveæanje metabolièke efikasnosti, unapreðenje mekih tkiva i poveæanje gustoæe kostiju.

Foran

(2001) u svoj

sustav kondicijske pripreme ukljuèuje transformaciju slijedeæih svojstava: fleksibilnost, jakost, snaga,

eksplozivnost, 3-D balans, stabilnost trupa, agilnost i koordinaciju, ubrzanje i brzinu i aerobni kapacitet. Posebno

važni dijelovi ovog sustava su specifièni kondicijski trening i rehabilitacija sportskih ozljeda.

Željaskov

(2001)

je svoja razmišljanja o svojstvima na koja je kondicijskim treningom potrebno djelovati usmjerio prema jakosti,

izdržljivosti, brzini, spretnosti i gibljivosti.

Rezultati istraživanja i praktiènih spoznaja veæeg broja autora o strukturi kondicijskog treninga upuæuju na

raznolikost pristupa ovom segmentu sportske pripreme. Iako postoje odreðene sliènosti izmeðu razlièitih

pristupa, znakovito je da svaki od struènjaka predstavlja pojedine specifiènosti koje su odraz povijesnih, socio-

kulturalnih, znanstvenih i struènih znakovitosti okruženja u kojem navedeni eksperti djeluju.

3. STRUKTURA KONDICIJSKOG TRENINGA

Za kondicijskog trenera, ali i druge èlanove struènog tima, iznimno je važno odrediti se u kojem æe pravcu

usmjeriti trenažna djelovanja. Buduæi se iz prethodnog poglavlja jasno može zakljuèiti kako svjetska iskustva

o strukturi kondicijskih svojstava nisu jedinstvena, prilikom kreiranja kondicijske pripreme potrebno je uvažiti

OPÆE

TEME

Igor Jukiæ, Dragan Milanoviæ, Dušan Metikoš

STRUKTURA KONDICIJSKOG TRENINGA

se na temelju takvih informacija pristupilo metodièkom oblikovanju i programiranju kondicijskog treninga.

Pod

dopunskim faktorima kondicijske pripreme

podrazumijevaju se sve one motorièke i nemotorièke

aktivnosti kojima se mogu unaprijediti sposobnosti, osobine i znanja sportaša, a koje ne pripadaju sustavu treninga

i natjecanja u klasiènom smislu (metode oporavka, režim života, prehrana, organizacijski uvjeti itd.)

KONDICIJSKI TRENING

SNAGA I JAKOST

BRZINA

IZDRŽLJIVOST

KOORDINACIJA

AGILNOST

FLEKSIBILNOST

RAVNOTEŽA

RELAKSIBILNOST

VIDNE SPOSOBNOSTI

AEROBNE SPOSOBNOSTI

PREVENCIJA OZLJEDA

AEROBNO-ANAEROBNE
SPOSOBNOSTI

ANAEROBNE
SPOSOBNOSTI

OPTIMALIZACIJA
SASTAVA TIJELA

SPORTSKA FAZA
REHABILITACIJE
OZLJEDA

MOTORIÈKA

ZNANJA

VIŠESTRANO-

BAZIÈNI

KONDICIJSKI TRENING

SPECIFIÈNO

SITUACIJSKI
KONDICIJSKI TRENING

MOTORIÈKE

SPOSOBNOSTI (MS)

FUNKCIONALNE
SPOSOBNOSTI (FS)

MORFOLOŠKE
KARAKTERISTIKE

(MK)

ZDRAVSTVENI
STATUS (ZS)

DIJAGNOSTIKA

KONDICIJSKIH

SVOJSTAVA

DOPUNSKI FAKTORI

KONDICIJSKE PRIPREME

4. VRSTE KONDICIJSKE PRIPREME

4.1. Višestrana kondicijska priprema

Pod opæom (višestranom) pripremom podrazumijeva se razvoj širokog spektra sposobnosti, od kojih se neke

u konkretnom sportu ne mogu direktno ispoljiti, veæ se javljaju kao èimbenik kasnijeg razvoja specifiènih i

situacijskih svojstava. Opæa kondicijska priprema usmjerena je na poboljšanje sposobnosti svih topoloških regija

tijela, na podizanje efikasnosti svih organa i organskih sustava, na podizanje funkcionalnih sposobnosti kao i

primarne jakosti, brzine, izdržljivosti i gipkosti (Milanoviæ, 1987). Ovim sustavom rada takoðer je važno

orijentirati se na unapreðenje razlièitih vidova koordinacije. Kroz sustav višestrane kondicijske pripreme nastoji

se unaprijediti zdravstveni status sportaša putem preventivnih trenažnih djelovanja. Pojedini autori (Vermeil

i Heland, 1997.) ovaj segment kondicijske pripreme nazivaju razvojem radnog kapaciteta, kao pretpostavkom

za razvoj baziènih i specifiènih sposobnosti.

Višestrana kondicijska priprema posebno je uèinkovita ukoliko se provodi u višegodišnjem trenažnom razdoblju.

Ipak, ovaj tip pripreme egzistira u gotovo svakom godišnjem ciklusu treninga vrhunskih sportaša. Tada je

najèešæe rijeè o unapreðenju aerobnih sposobnosti (regeneracijskog i ekstenzivnog tipa), primarnih motorièkih

sposobnosti, sastava tijela (odnos mišiæne mase i potkožnog masnog tkiva) te zdravstvenog statusa košarkaša.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Osnovni metodièki parametri višestrane pripreme kreæu se u okviru upotrebe najšireg repertoara trenažnih

sadržaja, minimalnog i medijalnog intenziteta optereæivanja, znatnog trajanja podražaja te dovoljno dugog

trajanja odmora koji mogu biti razlièiti od specifiènih energetskih zahtjeva konkretnog sporta.

4.2. Bazièna kondicijska priprema

Osnovna ili bazièna kondicijska priprema podrazumijeva razvoj najznaèajnijih sposobnosti za uspjeh u

konkretnom sportu putem primjene za tu svrhu najuèinkovitijih metodskih postupaka. Kondicijska svojstva koja

su u jednadžbi uspjeha konkretnog sporta visoko pozicionirana jesu u prvom planu usmjerenosti treninga.

Iznimno je važno daljnje usavršavanje funkcionalnih i motorièkih sposobnosti u kontekstu stvaranja preduvjeta

za razvoj specifiènih kvaliteta u podruèju izdržljivosti.U okviru baziène kondicijske pripreme metodièki parametri

poprimaju nešto drugaèije posebnosti. Izabiru se oni sadržaji koji su najprimjereniji razvoju pojedinog svojstva:

intenzitet optereæenja u rasponu je od medijalnog do maksimalnog, ekstenzitet ostaje naglašen, ali se

prilagoðava usmjerenosti treninga, a karakter i trajanje odmora stavljaju sportaše u sve zahtjevnije energetske

situacije.

4.3. Specifièna kondicijska priprema

Specifièna kondicijska priprema neposredno je vezana za izvedbu razlièitih struktura tehnièkih elemenata u

kondicijskim uvjetima. Ovaj tip kondicijske pripreme, zapravo, integrira kondicijski i tehnièki trening. U okviru

specifiène kondicijske pripreme broj svojstava koja želimo transformirati se sužava na one najvažnije.Važan

preduvjet za kreiranje programa specifiène kondicijske pripreme je poznavanje tehnike konkretnog sporta.

Realizacija ovakvih programa vezana je uz suradnju kondicijskog i glavnog trenera. Metodièki parametri

specifiène kondicijske pripreme približeni su realnim zahtjevima izvoðenja struktura gibanja u konkretnom

sportu. Sadržaji su iskljuèivo vezani uz tehniku, intenzitet se najèešæe kreæe od submaksimalnog do

maksimalnog, ekstenzitet se znatno smanjuje u odnosu na višestranu i baziènu pripremu, a karakter i trajanje

odmora približeni su realnim energetskim uvjetima sportske aktivnosti.

4.4. Situacijska kondicijska priprema

Situacijska kondicijska priprema integrira taktièki i kondicijski trening. Kljuèna toèka koja razlikuje specifièni

i situacijski kondicijski trening jesu uvjeti suradnje i suprotstavljanja. Naime, kondicijske vježbe se mogu opisati

kao situacijske ukoliko se odvijaju u bilo kojim uvjetima suradnje i suprotstavljanja sportaša na sportskom terenu

i u okviru dijelova ili natjecanja u cijelosti, uz pojaèan dinamizam ili trajanje aktivnosti ili uz poveæano vanjsko

optereæenje. Metodièki parametri situacijske kondicijske pripreme nastoje se izjednaèiti s realnim

natjecateljskim uvjetima ili èak nešto uveæati. Tom bi prigodom intenzitet trebao biti varijabilan, ekstenzitet

jednak ili nešto uveæan, a odmori jednaki ili kraæi od realnih. Vrlo èesto se situacijski kondicijski podražaji odvijaju

u motorièko-energetski zahtjevnijim uvjetima nego što ih nameæe realna natjecateljska situacija. Ovaj vid

kondicijske pripreme trebao bi realizirati glavni trener sa suradnicima uz konzultaciju s kondicijskim trenerom

koji odreðuje energetske parametre. Situacijska kondicijska pripremljenost sportaša omoguæuje sportašu

neposrednu prezentaciju svih njegovih tehnièkih, taktièkih i psihièkih kvaliteta.

Na kraju je važno spomenuti da je realni natjecateljski dogaðaj, možda i najznaèajniji kondicijski podražaj.

Naime, vrlo je teško i u motivacijski idealnim trenažnim uvjetima simulirati stvarne natjecateljske situacije

obogaæene posebnim psihièkim stanjima. Iz ovog se razloga natjecanje treba promatrati i kao transformacijski

podražaj, a ne iskljuèivo kao uvjet iznimnog iscrpljivanja sportaša.

5. ZAKLJUÈAK

Razvojem sporta i sportskih znanosti pojavila se potreba redizajniranja strukture kondicijske pripreme. Razlog

tome je istina da je smisao kondicijske pripreme udovoljavanje zahtjeva sportova prema kondicijskim

svojstvima. Temeljem dosadašnjih svjetskih spoznaja o strukturi kondicijskog treninga, ponuðeno je razmišljanje

autora o istom problemu. Ideja predstavljene strukture je integrirati sva podruèja u kojima kondicijska priprema

nalazi svoje mjesto. Zbog toga je važno zakljuèiti da smisao kondicijskog treninga nije svladavanje posebnih

motorièkih znanja niti dostignuæa vezana za izvedbu pojedinih vježbi. Temeljni smisao i znaèaj kondicijskog

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Rijeè trening latinskog je podrijetla i potjeèe od glagola «trehere» što znaèi vuæi, izvlaèiti. Kao pojam pojavljuje

se u starofrancuskom, a èini se da je zajedno s Normanima prešla iz Francuske u Englesku. U Engleskoj se

upotrebljava u konjièkom sportu gdje se oblikuje novo znaèenje – izvoðenje konja iz štale s ciljem obuæavanja,

poveæavanja sposobnosti, treniranja. Najvjerojatnije je iz konjièkog sporta pojam «trening» prenesen i u sport

u cijelosti. Za sada nije moguæe ustanoviti kada je rijeè «trening» poprimila svoje današnje znaèenje u sportu

(Reindell, Roskamm, Gerschler, 1964.). Rijeè «kondicija» vuèe etimološke korijene takoðer iz latinskog jezika

od rijeèi «conditio» što znaèi uvjet, uvjetovano stanje (Kureliæ 1967.).

Osobine kondicijskog treninga, kao jednog od vidova ili dijelova sportskog treninga, i njegov razvoj u prošlosti

bili su relativno rijetko u središtu pozornosti povjesnièara sporta. Vjerojatno je više razloga zašto je to tako.

Pokušavajuæi uæi u povijesna razmatranja raznih znaèajki kondicijskog treninga i kondicijske pripreme suoèili

smo se s vjerojatno jednim od glavnih razloga, s problemom s kojim su se susretali i brojni drugi istraživaèi koji

su pokušali dokuèiti i ponuditi odgovore na pitanja o povijesnom razvoju kondicijske pripreme. Povijest je znanost

koja se temelji na izvorima i nedostatak pravih povijesnih vrela problem je koji povijesnu znanost gura u podruèje

spekulacija i nagaðanja. Upravo mali broj izvora o kondicijskom treningu u prošlosti pokazao se kao ozbiljan

problem. Problem je bio zapravo u jednoj od glavnih osobina treninga, a to je da se trening dogaða u interakciji

sportaša i trenera i kao takav ostaje zatvoren u tom uskom krugu. Rijetko nailazimo na zapise ili ostale tragove

u vremenu koje su treneri, a još rjeðe sami sportaši ostavili o metodama, vježbama i naèinima rada sa svojim

sportašima. Zbog toga je teško pratiti razvoj i osobitosti kondicijskog treninga tijekom povijesti. Tek u 19. stoljeæu

pojavljuju se prvi ozbiljniji pokušaji bilježenja i prve preporuke o kondicijskom treningu

. Meðutim, uvijek nam

ostaje utješna èinjenica da završni proizvod treninga, a to je natjecanje, odnosno, rezultat – sportsko postignuæe,

kroz povijest relativno dobro možemo pratiti.

S obzirom na to da ljudi koji su nastanjivali podruèja prvih civilizacija prije više od 5000 godina nisu bili nimalo

intelektualno inferiorniji no što smo mi danas, a tjelesno je vježbanje jedna od biotièkih potreba èovjeka, sasvim

je izvjesno da su vrlo rano uoèili svu korist i dobre strane tjelesnog vježbanja i sporta, ali i potrebu za sustavnim

bavljenjem sportom tj. redovitim vježbanjem - provoðenjem «treninga».

2. KONDICIJSKA PRIPREMA DO 19. STOLJEÆA

Postoje dokazi o primjeni kondicijskog treninga (toènije treninga snage s optereæenjima) u mnogim ranim

civilizacijama. Takav trening je bio vrlo raznolik i primjenjivao se kako za razvoj sposobnosti sportaša, tako

i u vojne svrhe. (T.Todd, 1985.) U Egipatskim grobnicama (oko 2500 g. pr. Kr) otkriveni su umjetnièki radovi

na zidovima koji su prikazivali razne manifestacije snage i natjecanja u snazi. Tako postoje prikazi starih

Egipæana kako podižu vreæe s pijeskom jednom rukom iznad glave. Stanovnici antièke Irske su se natjecali

u bacanju kamena još prije 3800. godina. Na drugoj strani svijeta u Kini upotrebljavali su se testovi snage za

PREGLED RAZVOJA KONDICIJSKE PRIPREME

Zrinko Èustonja

, Zdenko Jajèeviæ

student poslijediplomskog studija na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

Sasvim je razumljivo da se tada još ne pojavljuje «kondicijski trening» kao skupni pojam koji obuhvaæa «proces unapreðenja

motorièkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika, za tu svrhu potrebnih motorièkih znanja te zdravstvenog stanja

sportaša», veæ se govori o treningu odreðenih motorièkih i funkcionalnih sposobnosti koje prema današnjim podjelama sportskog

treninga pripadaju podruèju kondicijskog treninga. Najèešæe su to snaga i izdržljivost.

OPÆE

TEME

Zrinko Èustonja, Zdenko Jajèeviæ

PREGLED RAZVOJA KONDICIJSKE PRIPREME

vrijeme dinastije Chou (1122.-255. g. pr. Kr.). Sasvim je izvjesno da su mnoge civilizacije prije samih Grka ili

Rimljana trenirali i koristili snagu u svrhu zabave ili vojnih potreba. Ono što nam danas nije poznato jesu metode

treninga i programi koji su se koristili za poveæanje snage (W. Kraemer, 2002.).
Prema W. Kraemeru u antièkoj Grèkoj zabilježena su podizanja velikih tereta Bibona i Emastusa još tijekom

6. st. pr. Kr. Takvi zadaci ukljuèivali su podizanja velikih kamenja razlièitih težina i velièina. Nisu koristili

jednoobrazne naèine podizanja tereta. Možda je najèuveniji Grk poznat po svojoj snazi bio Milon iz Krotona

iz 6. st. pr. K. Pripisuju mu zasluge za prvu upotrebu progresivnog treninga s optereæenjem. Tijekom 4 godine

svaki dan je nosio najprije mlado tele na leðima sve dok bik nije dosegao svoju punu velièinu. Stari Grci su koristili

vježbe za razvoj snage i u vojne svrhe. Jedan od najranijih oblika natjecanja u bodybuildingu pronalazimo u

podacima o grèkom polisu Sparti koja je bila poznata po svojem ustroju u kojem je sve, a najviše tjelesno

vježbanje

, bilo podreðeno izrazito vojnoj orijentaciji. Spartanci su paradirali goli i ocjenjivani su na temelju

razvijenosti mišiæne mase. Oni koji ne bi zadovoljili kriterije okrutno su kažnjavani. Poznati grèki lijeènik Galen

(129.-199.) vjerojatno je prvi lijeènik koji je govorio o uèincima treninga snage, promovira korištenje tereta i

opisuje vježbe jaèanja (W. Kraemer, 2002.). Galen takoðer opisuje i ruène utege – haltere, koje su grèki

atletièari isprva koristili prilikom skoka u dalj, a kasnije su imali otprilike sliènu svrhu koju danas imaju jednoruèni

utezi tj. buèice (T.Todd, 1985.). Galen je mnogo radio s gladijatorima kojima je život ovisio o njihovoj snazi.

Grci prvi organiziraju trening prema odreðenim razdobljima. Tako na olimpijskim igrama nisu mogli sudjelovati

oni koji nisu mogli potvrditi da su se barem 10 mjeseci spremali za sudjelovanje na olimpijskim igrama. Takoðer

su morali mjesec dana prije samog poèetka natjecanja na olimpijskim igrama boraviti u Olimpiji gdje tijekom

tog razdoblja treniraju sa svojim trenerima, ali pod nadzorom sudaca. Bila je to prva primjena periodizacije u

sportu, što nam svjedoèi o svjesnosti znaèaja duge pripreme koji je poprimio i odreðeni organizacijski oblik.

(J. Pedemonte

, 1986., Matveev, 1964.). Lucije Flavije Filostrat (170. – 244/249.) napisao je djelo o grèkom

sportu i antièkim olimpijskim igrama u kojem govori o svojevrsnim sportskim zvijezdama onog doba, prikazuje

naèin života i rada trenera i sportaša, kao i njihove meðusobne odnose. To djelo pod nazivom Gymnasticus

(u grèkom originalu - Peri gynaeikhe) danas predstavlja vrlo važan izvor za prouèavanje antièkog sporta.

Filostrat, nam izmeðu ostalog, govori o tome kako trener koji prenosi svoja bogata iskustva na svoje uèenike

treba posjedovati i veliko znanje o trenerskoj znanosti «…koja nije ni u èemu nižeg reda od ostalih znanosti…»

(Filostrat, I)

jer bez tih znanja i iskustava sigurno ne bi bilo napretka. Govori o naèinu treniranja koji se koristi

u njegovo doba (prva polovica 3. stoljeæa) koje je prema njemu «nepravilan i bez snage» (Filostrat, II). U

zadaæe trenera (u originalnom tekstu Filostrat govori o gimnastu

, ali prevoditelj, èini se samoinicijativno,

gimnasta prevodi kao trenera) prema Filostratu spadaju:

«…oslobaðanje od suvišnih materija (op.a. redukcija tjelesne težine), omekšavanje otvrdlih udova (op.a. razvoj

gibljivosti) ili pak debljanje (op.a. jaèanje) nekog od njih, odnosno njihovo preformiranje (op.a. razvoj pojedinih

mišiænih skupina) kao i zagrijavanje spadaju u zvanje gimnasta. Pedotrib ili ne razumije ove stvari ili ih pogrešno

primjenjuje…» (Filostrat, XIV)

Iz navedenog citata sasvim je izvjesno da gimnasti predstavljaju antièke kondicijske trenere s gotovo istim

zaduženjima i opisom djelatnosti kao i današnji kondicijski treneri. Pedotribi, kao treneri zaduženi za tehnièku

Usp. Sinicin, S. D. (1947). Izvodi iz istorije fizièke kulture (Grèka i Rim). Beograd: Centralni odbor fiskulturnog saveza Jugoslavije.

i Mudriniæ, M. (1932). Historija telesnog vežbanja (I. dio). Zagreb: Tiskara C. Albrecht.

J. Pedemonte navodi prema Schurakowskij, E. N. (1940). Historical Summary of Pedagogy in the Ancient Time. Moscow.; Petrov,

J. N. (1938). Historical Outline of Physical Culture. Moscow. i Lewden P. (1956). L’entraineur d’athetisme. Paris.

Autori su prevod Bore Jovanoviæa prilagodili Hrvatskom jeziku

gimnasti su ljudi koji pripremaju natjecatelje u okviru atletike (agonistarh) ili hrvanja (ksistarh), no nisu bili usko specijalizirani jer

se bave i teorijom gimnastike (tj. vježbanja; gimnastika na jeziku antièke Grèke znaèi vježbati gol, vježbati bez odjeæe) i povezuju je

s drugim znanostima, a naroèito medicinom. Predstavljaju visokokvalificirani kadar u sportu antièke Grèke. Razlikuju se od

pedotriba (pajdotriba) koji takoðer sudjeluju u treningu sportaša. Èini se da je pedotrib (grè. Tribo, trivo – pripremati, pais, paidos

– djete) radio sa sportašima mlaðih uzrasnih kategorija i to prije svega na tehnièkoj i taktièkoj obuci. «Pedorib upoznaje s hrvaèkim

zahvatima, uèi pogodnim prilikama napadu i raspodjeli snage i kako se može braniti ili kako može svladati onoga koji se brani. Sve

ovo može uèiti i gimnast ukoliko atleta još nezna.» (Filostrat, XIV). Aristotel takoðer dijeli pedotribe od gimnasta i kaže da pedotrib

brine za vježbanje mladih u odreðenoj disciplini, dok gimnast vodi brigu o generalnoj graði njihovih tijela.

OPÆE

TEME

Zrinko Èustonja, Zdenko Jajèeviæ

PREGLED RAZVOJA KONDICIJSKE PRIPREME

predlažu korištenje tereta s ciljem poboljšanja zdravlja, poveæanja snage i veæe uèinkovitosti na bojnom polju.

Korisnost takvih vježbi potkrepljuju najnovije spoznaje iz medicine tj. istraživanja ljudskog tijela. Kada je talijanski

znanstvenik Galvani otkrio da je skeletni mišiæ tkivo koje se može podražiti elektricitetom zapoèela su otkrivanja

temeljnih spoznaja o mišiænoj sili.

3. KONDICIJSKA PRIPREMA U 19. I 20. STOLJEÆU

Èini se da su nakon pada zapadnog rimskog carstva pala u zaborav dostignuæa «trenerske znanosti» staroga

vijeka. U razdoblju nakon pada zapadnog rimskog carstva gotovo da i ne pronalazimo nikakve tragove

kondicijskog treninga, iako su dogaðanja na podruèju tjelesnog vježbanja vrlo živa i raznolika, a izvori koji

govore o tjelesnom vježbanju nisu rijetkost. Meðutim prije 19. stoljeæa ne nalazimo ozbiljnijih zapisa i razmišljanja

o kondicijskom treningu

Prvi pokušaji za sistematski i cjelovit trening poèetkom 19. stoljeæa bili su optereæeni konzervativnim principima

vladajuæih gimnastièkih sustava Njemaèke, Švedske, Francuske, Španjolske, Èeške i drugih zemalja. (Željaskov

i Daševa, 2002.) Svaki, pa i kondicijski, trening tada se shvaæa kao interes ljudi za tjelesnim vježbama koje im

mogu poboljšati zdravlje, moralno ih osnažiti i probuditi nacionalni duh, «povratiti snagu naroda oslabljenog

bolestima». (Jajèeviæ, 1997., str. 45) Cilj je jaèanje tijela, ali primjenom, najèešæe, tipskih, šablonskih i krutih

vježbi koje izvode velike skupine vježbaèa.

Hoberman navodi nekoliko vrlo ranih radova koji govore o treningu s fiziološkog stajališta. Francuski fiziolog

Pierre-Jean-Georges Cabanis (1757.-1808.) u svom djelu

Reports on the Physical and Moral Aspects of

Man

(1802.) govori o ljudskom usavršavanju i nužnosti promjene režima života i navika ljudi. Naglašava

važnost tjelesnog vježbanja, raspravlja o snazi mišiæa i prenaglašenom atletskom razvoju koji može biti štetan

i tjelesno i mentalno. Sir John Sinclair u svom djelu

A Collection of Papers, on the Subject of Athletic

Exercises

(London, 1806.) problematizira fenomen treninga i iznosi smjele konstatacije o tome da je umjetnost

treninga u njegovo doba dosegnula razinu «gotovo nevjerojatnog savršenstva». Prema Hobermanu, Sinclair

smatra trening ljudi i životinja poput konja ili borbenih pijetlova u svojoj biti istim procesom iako nema

«generalnog pravila» u «dovoðenju ljudi ili konja do granica svojih sposobnosti». Iznosi i preporuke o davanju

droge borbenim pijetlovima ili vojnicima kako bi «potaknuli neprirodnu i kratkotrajnu hrabrost», o nužnosti

korištenja «medicine u treningu», a spominje i upotrebu struje u svrhu poveæanja tonusa i stimuliranja mišiæa.

Èini se da je upotreba jakih droga bila uobièajena u Engleskoj tijekom 19. stoljeæa unutar sportskih krugova

i nije iznenaðujuæa njihova upotreba u svrhu poboljšanja ljudskih ili životinjskih dostignuæa.

George Baker Winship, lijeènik s Harvarda, krenuo je 1859. godine na turneju sjevernom Amerikom pokazujuæi

svoju snagu. George Baker Winship bio je jedan od pionira dizanja utega i prvi veliki promotor vježbanja s

utezima. Nakon njega uslijedila su mnoga druga poznata imena poput: William Buckingham Curtisa, Richarda

Pennela, Louisa Crya, Alberta Attile, Arthura Saxona, Eugene Sandowa, Bernarr MacFadden, Max Sick

(Maxick)

, George Hackenschmidt, Sigmund Klein, Milo Steinborn i mnogi drugi (T. Tood, 1985., W. Kreamer,

2002) koji su svojim izgledom, nevjerojatno popularnim i atraktivnim nastupima u cirkusima i brojnim

publikacijama

promovirali na prijelazu u 20. stoljeæe rad s teretima i pozitivne uèinke tereta na snagu, tjelesnu

graðu i zdravlje ljudi. Navedeni autori u svojim izdanjima predstavljaju cijele komplekse vježbi za pojedine

mišiæne skupine i daju savjete iz vlastitog iskustva o tome na koji naèin i koliko vježbati s utezima. Najèešæe

se radi o progresivnom treningu s optereæenjem. Meðutim, najviše se prostora ipak posveæuje naèinu izvoðenja,

Iako se, istini za volju, u literaturi, ali vrlo sporadièno, mogu pronaæi tragovi kondicijskog vježbanja i primjene metoda kondicijske

pripreme. Tako na primjer amerièki državnik Benjamin Franklin 1786. godine piše u pismu svom prijatelju: «Živim dinamièno, ne

pijem vino i svakodnevno vježbam s buæicama.» Èini se da je s buèicama vježbao najmanje 14 godina kad piše ovu reèenicu u pismu

prijatelju. (T. Todd 1985., prema Van Doren, Carl. (1938). Benjamin Franklin. New York: The Viking Press.)

promovirao trenažni sustav koji se sastojao od izometriènih mišiænih kontrakcija, tvrdeæi da trening s teretima usporava osobu (W.

Kraemer, 2002.)

Sandow, E. (1894) Sandow’s system of physical training. London: Gale & Polden.; Sandow, E. (1897) Strength and how to obtain

it. London: Gale & Polden.; Attila. A. (1903). The art of weightlifting and muscular development. London: The Health Culture

Publishing Co.; Saxon, A. (1910). Textbook of weightlifting. London: Health and Strength, Ltd.; Maxick. (1911). How to become a

great athlete. London: Maxick and Saldo.; MacFaddem, B. (1912). MacFadden’s Encyclopedia of Physical Culture. New York:

Physical Culture Publishing. (prema T. Todd, 1985.)

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

tj. tehnici koju treba svladati prilikom vježbanja s utezima. Jedan od utjecajnijih protivnika podizanja teških tereta

u svrhu poveæanja snage bio je i William Blaikie koji 1879. izdaje knjigu pod naslovom How to Get Strong and

How to Stay So, London: The Health Culture Publishing Co. i zajedno s dr. Dudley A. Sargentom

promovira

korištenje submaksimalnog optereæenja i upotrebu utega malih težina (T. Tood, 1985.)

Daljnje oblikovanje, usavršavanje i usustavljivanje treninga rezultat je kritièke analize praktiènih pokušaja i

teorijskih rasprava koje se javljaju u dotadašnjem tijeku razvoja kondicijskog i cjelokupnog sportskog treninga.

Osnovni sadržaji treninga ipak su u svojoj osnovi bili jednostavni i koristile su se posebne vježbe specifiène za

odreðeni sport koje se primjenjuju svega nekoliko tjedana prije natjecanja. Primjerice u knjizi Butowskija iz

1910. godine Course on the History and Metodology of Physical Exercises autor govoreæi o veslanju tvrdi kako

je 15 do 20 dana dovoljno za postizanje «takvog savršenstva, kakvog su samo oni sposobni dostiæi… nastojali

smo produžiti vrijeme tog treninga na 5 do 6 tjedana, ali se uvijek pokazivalo da… mladi ljudi brže slabe nego

što jaèaju.» (J. Pedemonte, 1986., Željaskov i Daševa, 2002. i Matveev, 1964. prema Butowskij, A. D. (1910).

Course on the History and Metodology of Physical Exercises. Moscow, str. 32)

Prema Željaskovu i Daševoj razvoj treninga u 20. stoljeæu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, pa tako imamo:

3.1. Razdoblje od 1900. do 1920. godine

To razdoblje okarakterizirano je znaèajnim napretkom praktiène djelatnosti i trenera i sportaša. U tom razdoblju

dominiraju problemi metodike treninga. Metoda kontinuiranog rada javlja se kao najznaèajnija metoda treninga

u tom razdoblju. Prevladava razmišljanje da se na treningu moraju pretrèavati duže staze nego na natjecanju,

ako se žele postiæi veæi uspjesi. Vjerovalo se da se time stjeèe višak snage, koji ostaje kao rezerva za finiš u

utrci. Sve što se tada znalo proizlazilo je iz iskustva. Ono što je dovelo do uspjeha bilo je cijenjeno i podržavano.

(Reindell, Roskamm, Gerschler, 1964.) U plivanju dominira metoda daljinskog plivanja. U tom razdoblju tjedno

se trenira 2 do 3 puta.

M. Murphy u svojoj knjizi «Atletski trening» 1913. godine prvi ozbiljnije razmatra pripremno razdoblje u atletici:

«…Gotovo u svim vježbanjima sportaši trebaju posvetiti 8 do 10 tjedana treningu… nitko ne bi trebao naporno

trenirati duže od 8 do 10 tjedana.» (M.S. Murphy, Atletski trening, berlinsko izdanje 1924. godine, str. 15)

Preporuèa za srednje i dugoprugaše trening krosa, a tijekom zimskih mjeseci preporuèa upotrebu nekih

specijalnih pripremnih vježbi. (Matveev, 1964., Pedemonte, 1986.)

Usprkos nedovoljnoj razvijenosti sporta u carskoj Rusiji B. Kotov izdaje 1916. ili 1917. godine knjigu «Olimpijski

sport» u kojoj se prvi put jasno govori o neprekidnosti i razlièitim razdobljima (periodizaciji) trenažnog procesa.

Podijelio je trening u tri etape: opæi trening, pripremni trening i specifièni trening. Opæi trening kod Kotova

(prema Pedemonte, 1986., Matveev, 1964.) ima za cilj razvoj dišnog sustava i jaèanje mišiæa. Ne utvrðuje se

precizno vrijeme njegovog trajanja. Pripremni trening (6 do 8 tjedana ili više) treba razviti snagu i izdržljivost

upotrebom razlièitih vježbi. Specifièni trening namijenjen je pripremanju za izabranu sportsku granu do

savršenstva i podijeljen je u dva dijela: prethodni trening (oko 4 tjedna) i osnovni trening (u veæini sluèajeva

4 tjedna ili više). Kao što se uoèava kod Kotova uistinu nema ogranièenog ciklusa treninga. U Kotovljevoj

sistematizaciji opæi trening ne ponavlja se ciklièno, tj. ne predstavlja razdoblje u ciklusu treninga, veæ je poèetni

trening, baza za poèetnike koji se usmjeravaju u sport. Kotov problem neprekidnosti treninga rješava u skladu

s teorijom i praksom svog vremena. On nije toliko za cjelogodišnju sportsku specijalizaciju, koliko za neprekidno

bavljenje vježbanjem tijekom cijele godine izmjenjivanjem «ljetnih» i «zimskih» sportova i primjene nekih

specijalnih vježbi u «meðuzoni», prijelaznim razdobljima. Kotov brani sportsku univerzalnost, ne odrièuæi u

potpunosti sportsku specijalizaciju. Kotov je ovakvim stavovima istupio protiv široko rasprostranjene prakse

ignoriranja svestrane pripreme uvoðenjem neprekidnog bavljenja sportom i time je odigrao vrlo znaèajnu ulogu

u razvoju kondicijskog treninga.

jedan od velikana sportske znanosti; veæ 1879. godine zajedno s William Blaikiem radi nekoliko istraživanja o uèincima raznih

naèina vježbanja i dužine trajanja (6 do 9 mjeseci) na neka antropometrijska obilježja (usp. Blaikie, W. (1879). How to Get Strong

and How to Stay So, London: The Health Culture Publishing Co.)

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

3.4. Razdoblje od 1958. do 1970. godine

Navedeno razdoblje obuhvaæa Olimpijske igre 1960., 1964. i 1968. godine. Dolazi do diferencijacije i uže

specijalizacije u kondicijskoj pripremi. Traže se nove i uèinkovite metode treninga snage, brzine i izdržljivosti.

Poèinje se primjenjivati izometrijski trening koji nakon objavljenih radova E. Müllera i T. Hettingera 1953. postaje

vrlo popularan. Razvija se i trening s teretima koji polako poèinje nalaziti široku primjenu u brojnim sportovima,

iako još uvijek ima otpora radu s teretima zbog starih i uvriježenih razmišljanja kako rad s teretima smanjuje

mišiæe i sportaši postaju sporiji

R. Morgan i G. Adams u svojoj knjizi «Kružni trening», London, 1959. po prvi put predlažu kružni trening kao

uèinkovit naèin razvoja maksimalne snage.

H. Tistl i D. Kausilmen uveli su izokinetièku metodu razvoja snage koja je doprinijela novom kvalitativnom skoku

u razvoju maksimalne snage i naroèito snažne izdržljivosti.

Jedno od najveæih dostignuæa ove etape razvoja u metodici kondicijskog treninga je istraživanje koje su objavili

V. Gerschler, H. Reindel i H. Rockam 1962. godine «Das Intervalltrainning». Urodilo je uvoðenjem «klasiènog

integralnog treninga», a intervalna metoda treninga se potvrðuje kao najznaèajnija metoda rada u kondicijskoj

pripremi sportaša.

U ovom razdoblju probija se i jedna nova metoda treninga tzv. «kompleksni trening» kojeg je prvi uvelike

primjenjivao Australac P. Cerutty s trkaèima na srednje i duge pruge. To je sustav treninga graðen na visokim

zahtjevima prema funkcionalnim kvalitetama sportaša. U njegovim temeljima nalaze se brdski tereni za trèanje,

bilo pijesak (australske pješèane dine), bilo trava, koji se svladavaju trèanjem fartleka povezani sa specifiènim

vježbama za razvijanje maksimalne i eksplozivne snage. Vrlo slièan sustav treninga s velikim obimom trèanja

tzv. «maratonsko trèanje» po brdovitom travnatom terenu primjenjuju i Novozelanðanin A. Lydiard. Australski

i Novozelandski atletièari na Olimpijskim igrama 1960., 1964. i 1968 ostvaruju velike uspjehe

S Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine javlja se i metoda «visinskog treninga» koji se prije i nakon

Olimpijskih igara 1968. intenzivno istražuje i poèinje se redovito primjenjivati, naroèito u pripremnim razdobljima

godišnje periodizacije treninga.

3.5. Razdoblje od 1970. do 1986. godine

Ovo razdoblje je okarakterizirano snažnim uplivom politike u sport koji kulminira blokovskim bojkotima

Olimpijskih igara u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984. godine.

Matematièko-statistièke metode definitivno ulaze na velika vrata u svijet sporta i zajedno s biomehanikom i

informatikom snažno se utjelovljuju u sportskoj znanosti, a u kondicijskom treningu nalaze praktiènu primjenu.

Praktièna znanja i iskustva su veæ vrlo velika, a i znanstvena podloga je solidna i omoguæuje daljnju finu

diferencijaciju i usku specijalizaciju u svim podruèjima sporta, pa i kondicijske pripreme. Optereæenje se

razumije kao složeni sustav meðusobno uvjetovanih djelovanja, a ne kao mehanièki skup pojedinih

komponenata. Optimalizacija djelovanja tog sustava vodi ka tzv. «kompleksnoj» ili «integralnoj» pripremi.

«Ovisno od karaktera pojedinog sporta ili discipline, ta priprema ujedinjuje odgovarajuæe proporcije razlièitih

varijanti ravnomjernih, promjenjivih i intervalnih radnji s naglaskom na snažne, brzinske ili eksplozivne kvalitete

natjecatelja. Primjena treninga na raznim mjestima i njegov kompleksni karakter vodi do visokih dostignuæa

u raznim sportovima» (Željaskov i Daševa, 2002.). Metode oporavka postaju brojne, vrlo su kompleksne, visoko

sofisticirane i stalno se usavršavaju. To se naroèito odnosi na farmakologiju èiji razvoj dovodi sport i sportske

djelatnike do ozbiljnih etièkih dvojbi i, kao i uvijek, neki popuste izazovu te dolazi do negativnih pojava korištenja

nedozvoljenih stimulativnih sredstava. Na kušnju je stavljena etiènost svakog sportaša i njegovog trenera. Uèinci

kondicijskog treninga mogu se znatno poveæati i granice osobnih moguænosti lako se probijaju! Razdoblje u

razvoju kondicijske pripreme nakon 1986. godine traje i danas. Cijeli svijet sporta, pa tako i kondicijska

priprema, u posljednjih 25 godina suoèeni su s više pitanja èiji su odgovori možda malo teži, nedoreèeniji ili

dvosmisleniji. Komercijalizacija sporta. Doping. Etika. Olimpizam. Fair play. Ljudska genetika i sport.

Globalizacija…

usp. Todd. T. (1985). The myth of muscle-bound lifter. NSCA Journal, 7(3): 37-41. i Todd, T., Todd A. (2001). Pioneers of Strength

Research: The Legacy of Dr. Richard A. Berger. Journal of Strength and Conditioning Research, 15(3):275-278.

usp. Željaskov, C., Daševa, D. (2002). Osnove sportskog treninga. Sofija: Gera art., str. 68.

OPÆE

TEME

Zrinko Èustonja, Zdenko Jajèeviæ

PREGLED RAZVOJA KONDICIJSKE PRIPREME

4. ZAKLJUÈAK

Analizirati razvoj promjena u metodama treninga, u filozofiji i pristupu treningu, kao i primjena znanstvenih teorija

u treningu zaslužuju pažnju i dublje razmatranje. Formiranje i usavršavanje kondicijske pripreme je rezultat

kritièke analize praktiènih pokušaja, teoretskih postavki i primjene znanstvenih dostignuæa. «Povijesni kontekst

omoguæuje otkrivanje promjena u sadržaju i strukturi, ciljevima i zadaæama, sredstvima i metodama osnovnih

zakonitosti i karakternih crta sportskog treninga u svakoj novoj etapi njegova razvoja.» (Željaskov i Daševa,

2002.)

Da bi bolje razumjeli, usvojili i provodili današnje metode kondicijskog treninga neophodno je poznavati njegov

povijesni razvoj. Ukoliko shvatimo skupove uzroèno-posljediènih veza koje proizlaze iz povijesti i prihvatimo

povijest ne kao skup godina i èinjenica, veæ kao skup svih moguæih iskustava koja nam mogu znatno pomoæi

u našem radu jedino æemo tada na ispravni naèin shvatiti sve što se dogaða u sadašnjem trenutak, ali i znati

se nositi s dogaðajima koji zbog uzroèno-posljediènih veza tek slijede. Samo izražena želja za napretkom u struci

navodi nas na iscrpna povijesna istraživanja.

5. LITERATURA

Blaikie, W. (1879). How to Get Strong and How to Stay So, London: The Health Culture Publishing Co.

Filostrat. (1928). O trenerskoj nauci (prijevod Bora Jovanoviæ). Budapest: Stephaneum.

Hoberman, J. M. History of the Science of Human Performance in Sport. U: Encyclopedia of Sports Medicine and

Science, T.D. Fahey (urednik). Internet Society for Sport Science: http://www.sportsci.org/encyc/index.html. 8.

sijeènja 2003.

Jajèeviæ, Z. (1997.). Kratka povijest tjelesnog vježbanja i športa. Skripta. Zagreb: Fakultet za fizièku kulturu.

Kramer, W. J., Hakkinen, K. (2002). Strength Training for Sport. Blackwell Science Ltd.

Kureliæ, N. (1967). Osnovi sporta i sportskog treninga. Beograd: Sportska knjiga.

Matveev, L. P. (1966). Problemi periodizacije sportskog treninga. Beograd: Jugoslavenski zavod za fizièku kulturu.

Pedemonte, J. (1986). Foundation of training periodization Part I: historical outline. NSCA Journal, 8(3): 62-65.

Reindell, H., Roskamm, H., Gerschler, W. (1964). Intervalni trening. Beograd: Sportska knjiga. Zagreb: Sportska

štampa.

10. Todd. T. (1985). The myth of muscle-bound lifter. NSCA Journal, 7(3): 37-41.

11. Željaskov, C., Daševa, D. (2002). Osnove sportskog treninga. Sofija: Gera art.

OPÆE

TEME

Dušan Metikoš, Igor Jukiæ, Goran Markoviæ, Damir Sekuliæ

MOTORIÈKA ZNANJA U FUNKCIJI KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA

funkcionalnioh i morfoloških obilježja, sve snažnije se aktiviraju i na taj naèin izravno utjeèu na rezultate

motorièkog gibanja. Tek u fazi stabilizacije dobro nauèenog motorièkog znanja, završava se i konaèna

preraspodjela utjecaja ralièitih sposbnosti i osobina, pa o toj zadnjoj strukturi ovisi i efikasnost izvoðenja steèene

vještine.

Važno je istaæi da se samo u realizaciji ovakvih (izuzetno visoko nauèenih i usavršenih) motorièkih znanja mogu

eksploatirati svi resursi i potencijali antropoloških dimenzija osobe koja posjeduje takva znanja. To praktièki

znaèi da o stupnju razvijenosti ovih spsobnosti i/ili osobina koje su u najveæoj mjeri aktivirane tijekom realizacije

nekog automatiziranog motorièkog programa ovisi i uèinkovitost izvoðenja takvog programa.

Istovremeno je takvo, tehnièki usavršeno motorièko znanje, najracionalnije što se tièe energetskog i

informacijskog napora – najuèinkovitije u odnosu na aktualnu namjenu takvog gibanja, ali i najmanje rizièno

u odnosu na moguæe ozlijede. Zbog toga nije èudno što kompetentni treneri stalno nastoje poveæati fond vještina

i navika kod svojih sportaša, i to kako onih koje se izravno koriste u natjecanjima, tako i onih koje se koriste

u svim vrstama i oblicima trenažnih aktivnosti.

2. NEKA OBILJEŽJA SADRŽAJA KONDICIJSKE PRIPREME

U fizièkoj (kondicijskoj) pripremi sportaša koristi se velik broj razlièitih vježbi, koje su odabrane po kriteriju

njihove potencijalne uèinkovitosti u pogledu razvoja i/ili održavanja funkcionalnih, motorièkih i promjenjivih

morofoloških obilježja sportaša. Sve moguæe kretne strukture i njihove razlièite kombinacije koje se najèešæe

koriste, mogu se, sa aspekta osnovne problematike obog rada, uvjetno razvrstati u dvije skupine koje se

meðusobno razlikuju prema broju aktiviranih antropoloških mehanizama tijekom izvoðenja tih motorièkih

aktivnosti.

prvu skupinu

kinezioloških sadržaja mogu se uvrstiti sve one kretne strukture i njihove kombinacije pri èijem

izvoðenju se, u vrlo znaèajnom iznosu u odnosu na maksimalne potencijale, aktiviraju barem dvije ili više

dimenzija iz podruèja funkcionalnih, motorièkih i morfoloških obilježja. Iako se pri izvoðenju takvih aktivnosti

èesto u znaèajnoj mjeri aktiviraju i dimenzije iz drugih segmenata antropološkog prostora, kao što su na primjer,

konativne ili kognitivne dimenzije, za ostvarenje ciljeva fizièke pripreme, nužno je da su takve motorièke

aktivnosti snažno saturirane djelovanjem mehanizama iz podruèja funkcionalnih, motorièkih i morfoloških

obilježja. Zajednièka karakteristika svih kinezioloških sadržaja iz ove skupine jest njihov visoki kompleksitet,

koji pak, otvara moguænost da se pod povoljnim trenažnim uvjetima, ali i uz djelovanje prirodnih sila rasta i

razvoja, osiguraju višestruki transformacijski efekti. Osim toga, samo se ovakvim sadržajima mogu poticati

i ostvarivati promjene viših regulacijskih i integracijskih mehanizama u podruèju motorièkih spsobnosti. To su

one motorièke dimenzije koje usklaðuju i aktiviraju aktivnost primarnih motorièkih spsobnosti pri realizaciji svih

složenih motorièkih reakcija, pa su zbog toga, naravno, od izuzetne važnosti i za najveæi broj sportskih disciplina.

Kako je moguænost znaèajnijih promjena motorièkih faktora višeg reda najveæa u najranijem periodu

ukljuèivanja djece u sportske aktivnosti (Weineck 2000), a takvo povoljno stanje traje samo do poèetka

intenzivnih psihosomatskih pubertetskih proimjena (Malina i Bouchard, 1991), logièno je da se u kondicijskim

treninzima s djecom sportašima dominantno upotrebljavaju sadržaji visokog kompleksiteta. U ovu skupinu, prije

svega, spadaju svi prirodni oblici kretanja i sve aktivnosti koje su zasnovane na tim kretnim strukturama, kao

što su poligoni prepreka i sve štafetne i elementarne igre. Ovom skupu mogu se pridružiti i elementarni oblici

kretanja iz razlièitih sportskih disciplina. Vrlo je vjerojatno da bi i primjena nekih «suvremenih» aktivnosti u

kojima se izrazito snažno aktiviraju faktori ravnoteže i koordinacije (skijanje, klizanje, rolanje, vožnja bicikla,

romobila, skatea, i sl.) znaèajno doprinosilo ostvarenju bitnih ciljeva fizièke pripreme mladih sportaša.

drugu skupinu

sadržaja fizièke pripreme mogu se uvrstiti sve one kretne strukture i njihove kombinacije

pri èijem se izvoðenju dominantno aktivira samo jedna primarna dimenzija, šireg ili užeg opsega regulacije, iz

sfere funkcionalnih, motorièkih i promjenjivih morfoloških dimenzija sportaša. Pri izvoðenju ovih aktivnosti

uèešæe manjeg ili veæeg broja ostalih antropoloških dimenzija je sekundarno i bez znaèajnijeg utjecaja na

uèinkovitost izvoðenja vježbi. Zbog toga sve kretne strukture iz ove skupine mogu se tretirati kao motorièke

aktivnosti niskog kompleksiteta. Ova zajednièka karakteristika osigurava moguænost da se dominantno

aktivirana dimenzija iskorištava pri izvoðenju vježbi u cjelokupnom rasponu od male do maksimalne njene

moguænosti i to po intenzitetu, ali i po trajanju. Upravo na tim moguænostima zasniva se uèinkovitost planiranja,

programiranja i kontrole razvoja i/ili održavanja veæine funkcionalnih, motorièkih i promjenjivih morfoloških

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

obilježja sportaša. U osnovi u ovoj se skupini nalaze vježbe koje su preuzete iz velikog broja najrazlièitijih

sportskih disciplina (atletika, dizanje utega, sportske igre, i sl.), kao što su razlièiti oblici skokova, poskoka,

sprinteva, promjena smjera i brzine kretanja, tehnika dizanja utega, bacanja i sl. Isto tako, u zadnje vrijeme sve

se više pojavljuju vježbe koje nisu karakteristiène za pojedine sportove i sportske discipline, ali koje zbog svojih

kinezioloških, biomehanièkih i energetskih obilježja, imaju potencijalnu transformacijsku moæ u pogledu

kondicijske pripreme i ciljanog djelovanja na pojedine segmente motorièkog, funkcionalnog ili morfološkog

prostora (razlièite platforme za održavanje ravnoteže, swiss-ball lopte za vježbanje, trampolin, i sl.). Važno je

napomenuti kako se vježbe preuzete iz sportskih disciplina i pojedinih sportskih igara trebaju potpuno metodièki

upoznati, u èemu su bez sumnje najbolje educirani upravo treneri pojedinih sportskih disiplina. Stoga u tom

pogledu treba od njih i nauèiti sve karakteristike pojedine vježbe te s njima neprestano izmjenjivati iskustva

po pitanju tehnièke kvalitete usvojenosti pojedinog elementa koji se koristi.

Danas je dobro poznato da se vrhunska sportska dostignuæa ne mogu niti zamisliti bez visoko razvijenih

odreðenih funkcionalnih, motorièkih i morfoloških karakteristika, a upravo te se karakteristike mogu

najefikasnije mijenjati primjenom vježbi niskog kompleksiteta.

Kretne strukture niskog kompleksiteta koriste se relativno malo u fizièkoj pripremi djece sportaša u periodu

njihova razvoja do puberteta. Osim u iznimnim sluèajevima, ove se vježbe, u pravilu, koriste na informativnoj

razini, tj. s naglaskom na uèenje pravilne tehnike izvoðenja vježbi. Njihova znaèajnija upotreba zapoèinje u dobi

puberteta, ali i tamo se volumen optereæenja, i to prvenstveno kod koordinacijskih kretnih struktura, odreðuje

informacijskim, a ne energetskim komponentama. Tek se nakon puberteta vježbe iz ove skupine poèinju

upotrebljavati za razvoj pojedinaènih antropoloških obilježja, što im je i osnovna svrha. Tijekom èitave aktivne

sportske karijere, dakle kroz relativno dugi vremenski period, upravo su vježbe niskog kompleksiteta glavni

sadržaji fizièke pripreme sportaša. Mora se, meðutim, istaknuti da su moguænosti organizma u pogledu brzine

razvoja pojedinih spsobnosti i osobina relativno male. Stoga se znaèajniji razvoj sposobnosti može ostvarivati

samo pod uvjetom da se kroz duži vremenski period sustavno i u dugaèkom nizu vremenski bliskih trenažnih

jedinica dovoljno dugog trajanja te uz dovoljno visok intenzitet, stimulira svaka pojedina dimenzija koja se želi

mijenjati.

To zapravo znaèi da se u svakom pojedinaènom kondicijskom treningu samo manji broj dimenzija može

aktivirati uz dostatni volumen energetskog optereæenja (Zatsiorski, 1995). Iz svega iznesenog jasno proizilazi

da se optimalni razvoj svih potrebnih dimenzija nekog sportaša može ostvarivati samo kroz višegodišnji struèno

i racionalno programirani proces fizièke pripreme (Bompa 2000). Osim navedenih èimbenika koji ogranièavaju

transformacijske efekte fizièke pripreme, postoje još neki faktori koji bitno doprinose ili pak znatno ogranièavaju

ukupne rezultate treninga. Jedan od takvih èimbenika, o kojem se èesto ne vodi dovoljno raèuna, iako možda

u najveæoj mjeri utjeèe na velièinu moguæih kvantitativnih promjena antropoloških dimenzija, jest razina tzv.

tehnièkog znanja izvoðenja vježbi.

3. UTJECAJ TEHNIKE IZVOÐENJA VJEŽBI NA TRENAŽNE EFEKTE FIZIÈKE PRIPREME

Svim kineziolozima je dobro poznato da svaka svrhovita kretna struktura ima svoju optimalnu tehniku izvoðenja

u kojoj se najracionalnije iskorištavaju sveukupni potencijali subjekta uz istovremenu izrazito visoku uèinkovitost

u ostvarivanju ciljeva same aktivnosti. Zbog toga se u sportu neprestano radi na usavršavanjuu specifiènih

kretnih struktura, jer je tehnièka komponenta gibanja bitan èimbenik sportske uspješnosti. Potpuno na istim

postavkama zasnovana su promišljanja o izravnoj vezi izmeðu stupnja usvojenosti tehnike izvoðenja vježbi koje

se izvode u fizièkoj pripremi sportaša i njihove potencijalne ili aktualne transformacijske moæi glede razvoja

pojedinaènih, funkcionalnih, motorièkih i morfoloških obilježja sportaša. Neosporna je èinjenica da tijekom uèenja

razlièitih vježbi namjenjenih razvoju odreðenih dimenzija rastu i kvantitativni pokazatelji uspješnosti u tim

vježbama. To se u svim vježbama dogaða prije svega zato što se sustavnim iteracijama sve više usavršavaju

motorièki programi gibanja koji, s jedne strane, sve više racionaliziraju kako aktivitet u mišiænom sustavu, tako

i aktivitet onih antropoloških dimenzija koje nemaju znaèajni utjecaj na dotiène vježbe, a istodobno omoguæuju

sve snažniju aktivnost dominantnoj dimenziji. Tako se ostvaruje sve veæa moguænost da se pri izvoðenju svake

pojedinaène vježbe sve intenzivnije aktivira i kroz rezultat manifestira upravo ona sposobnost ili osobina za koju

je vježba i oblikovana. Na temelju svega iznesenog, moguæe je zakljuèiti da se u samo tehnièki dobro nauèenim

vježbama mogu u dovoljnoj mjeri aktivirati ukupni potencijali pojedinaènih ciljanih antropoloških dimenzija. Tako

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

optereæenja u svakom treningu. To stoga što se samo na osnovu takvog znanja mogu ostvarivati volumeni

optereæenja koji su tog trenutka primjereni svakom sportašu koji vježba pod njegovom kontrolom. Naime,

kondicijski trener podešava optereæenja kod sportaša na temelju sveukupne integralne obrade svih informacija

koje su relevantne za trenutaène moguænosti sportaša, a što je bez sumnje najvažniji èimbenik za usklaðivanje

planiranih parametara volumena optereæenja s onima koji su u danom vremenu moguæi i poželjni. Trener mora,

prije svega, dobro poznavati sportaše i sve njihove moguænosti, a prije svakog treninga mora utvrditi u kakvom

su trenutaènom stanju, uzimajuæi u obzir sve objektivne èimbenike, kao što su npr. eventulane manje ozljede

i moguæe posljedice prethodnih treninga, ali takoðer i subjektivnu spremnost sportaša za trenažne napore.Na

kraju treba još jednom naglasiti da je u fizièkoj pripremi sportaša, stupanj tehnièke ispravnosti izvoðenja vježbi

najvažniji kriterij za odreðivanje parametara volumena optereæenja. To je ujedno i jedina univerzalna vrijednosna

skala koja omoguæuje precizno rangiranje potencijalnih i aktualnih trenažnih moguænosti svih sportaša, bez

obzira na njihove meðusobne razlike u antropološkom statusu.

4. ZAKLJUÈAK

Iz svega navedenog može se zakljuèiti kako se u osnovi primjene najrazlièitijih sadržaja kondicijske pripreme

sportaša, nalazi potreba za visokom razinom nauèenosti i usavršenosti svih trenažnih sadržaja koji su potencijalno

korisni i od kojih se može oèekivati odreðeni transformacijski efekt.

Dakle, bez obzira o kojem se trenažnom sadržaju radi, osnovni preduvjet svrsishodne primjene nalazi se u

visokoj razini usavršenosti kretne strukture (ili više kretnih struktura) koja se nalazi u osonovi trenažnog sadržaja.

Razlozi za ovu tvrdnju mogu se sagledati kroz slijedeæe toèke:

a) Karakteristika svih procesa uèenja i usavršavanja motorièkih znanja je moguænost izravnog pozitivnog

djelovanja na motorièke faktore višeg reda, ali i na motorièke sposobnosti koje se generalno nalaze u osnovi

kvalitetnog «opæeg» motorièkog funkcioniranja, kao što su koordinacija, ravnoteža i preciznost. Na

navedene sposobnosti i dimenzije gotovo je iskljuèivo moguæe djelovati samo primjenom sadržaja visokog

kompleksiteta, i to najefikasnije upravo u fazi njihovog usvajanja (uèenja) i usavršavanja (uvježbavanja),

što nesumnjivo ima samo pozitivne posljedice na ukupni razvoj sportaša.

b) Samo visoka postignuta razina motorièkog znanja može se potom primjenjivati u uvjetima koji osiguravaju

trenažnu uèinkovitost, u smislu ciljane transformacije pojedinih segmenata motorièkog, funkcionalnog, ali

i generalno antropološkog statusa, jer se samo na taj naèin može u punom rasponu angažiati ciljanu

motorièku i/ili funkcionalnu spsobnost.

c) Upotrebljavati trenažne sadržaje na niskoj razini usvojenosti znanja nije opravdano iz dva razloga:

●

niska razina znanja limitirajuæi je faktor u moguænosti primjene odgovarajuæih volumena optereæenja

– od kojih se u kranjoj liniji mogu oèekivati transformacijski efekti;

●

ukoliko se forsirana optereæenja koriste, a razina znanja nije zadovoljavajuæa, rizik ozljeðivanja

sportaša je puno veæi.

5. LITERATURA

Bompa T. (2000). Total training for young champions. Human Kinetics, Champaign, IL.

Findak, V. D. Metikoš, M. Mrakoviæ, B. Neljak, F. Prot (1998). Motorièka znanja. Zagreb, FFK.

Malina, R., C. Bouchard (1991). Growth, maturation and physical activity. Human Kinetics, Champaign , IL.

Weineck, J. (2000). Optimales training. Spitta Verlag, Erlangen.

Zatsiorski, V. M. (1995). Science and practise of strength training. Human Kinetics, Champaign, IL.

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

INTEGRATIVNI PRISTUP U MODELIRANJU KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIPREME SPORTAŠA

1. UVOD

Tijekom natjecateljske aktivnosti kondicijska, tehnièka, taktièka i ostali dijelovi pripremljenosti sportaša

predstavljaju složenu, integriranu cjelinu i nikada se ne ispoljavaju izolirano. Štoviše, svaki od dijelova

pripremljenosti u nekoj mjeri ovisi od razine i strukture drugih pa na taj naèin svi zajedno utjeèu na postizanje

visokih sportskih rezultata

3,4,6,7,9

. Primjerice, tehnièka pripremljenost sportaša ovisi o razini funkcionalnih i

motorièkih sposobnosti kao što su npr. snaga, brzina, izdržljivost, fleksibilnost, koordinacija i druge. Samo dobra

tehnièka pripremljenost omoguæit æe potpuno ispoljavanje ovih kondicijskih sposobnosti u treningu i natjecanju.

Istodobno razina i struktura npr. specifiène izdržljivosti tijesno je povezana s ekonomiènošæu tehnike, s razvojem

specifiènih psihièkih osobina kao što su tolerancija optereæenja i umora i sposobnošæu realizacije jednostavnih

i složenih taktièkih zadaæa u natjecateljskim uvjetima. Nadalje, efikasnost nauèenih taktièkih rješenja uvjetovana

je odgovarajuæim kondicijskim sposobnostima i s druge strane sposobnostima sportaša za prijem, obradu i

korištenje taktièkih informacija, njegovom odluènošæu i brzinom pronalaženja odgovora na taktièke probleme

igre.

Integralna pripremljenost omoguæuje povezivanje svih sposobnosti, znanja i osobina tijekom natjecateljske

aktivnosti. Usklaðivanje svih elemenata kondicijske, tehnièke, taktièke i psihièke pripreme predstavlja najvažniji

dio sportske prilagodbe za uspješno sudjelovanje na natjecanjima. Ne smije se dogoditi da se sposobnosti,

osobine i znanja koje su funkcionirale u nekom odijeljenom segmentu pripreme ne pojave u natjecateljskoj

aktivnosti, odnosno da nisu u njoj integrirane. Sintetièki odnosno situacijski naèin treniranja veæ tijekom treninga

objedinjuje pojedinaène èinioce u jedinstvenu i neponovljivu natjecateljsku efikasnost. Zbog toga je ova metoda

treniranja najbolji naèin integralnog usavršavanja sportaša.

Povezanost razlièitih vrsta pripremljenosti uvjetuje potrebu suvremenog pristupa u modeliranju metodièkih

postupaka i programiranju kondicijske, tehnièke i taktièke pripreme u višegodišnjem i jednogodišnjem ciklusu

treninga.

2. DEFINICIJE I KARAKTERISTIKE KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIPREME
2.1. Kondicijska priprema sportaša

Kondicijska priprema sportaša usmjerena je na razvoj funkcionalnih (aerobne i anaerobne) i motorièkih (snaga,

brzina, izdržljivost, gibljivost, koordinacija, agilnost, preciznost i ravnoteža) sposobnosti

2,4,7,8

. U programu

kondicijske pripreme sportaša najveæu pozornost valja pokloniti onim kondicijskim sposobnostima od kojih

najviše ovisi uspješnost u konkretnom sportu. Odgovarajuæi trening za razvoj tako definiranog kompleksa

sposobnosti rasporeðen je u pripremnom i u natjecateljskom razdoblju u skladu sa zakonitostima prepokrivanja

optereæenja i razvojnim karakteristikama sportske forme. O efikasnom izboru vježbi, optereæenja i metoda

trenažnog rada ovise konaèni efekti s tim da tako definiran program kondicijskog treninga mora uvijek

odgovoriti na postavljene ciljeve svakog ciklusa.

Na kondicijske sposobnosti može se djelovati analitièki - usavršavajuæi svaku posebno ili sintetièki -

objedinjavajuæi više njih u jedinstvenu kondicijsku pripremljenost

4,8

. Analitièki je opravdano djelovati ukoliko

sportaš ili skupina sportaša pokazuje izrazit deficit u razvijenosti odreðene sposobnosti ili kretne karakteristike,

dok je u svakom drugom sluèaju daleko efikasnije kondicijskom treningu pristupiti sintetièki.

INTEGRATIVNI PRISTUP U MODELIRANJU

KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIPREME

SPORTAŠA

Dragan Milanoviæ

, Igor Jukiæ

, Sanja Šimek

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

studentica poslijediplomskog studija Kineziološkog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

INTEGRATIVNI PRISTUP U MODELIRANJU KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIPREME SPORTAŠA

Utjecaj tehnike na korištenje kondicijskih sposobnosti

Tehnièka znanja omoguæavaju racionalno korištenje bioloških potencijala sportaša. To znaèi da kvaliteta trkaèeg

koraka, skoka, bacanja, promjene pravca kretanja i drugih sportskih tehnika znaèajno doprinosi racionalnijem

korištenja steèenih kapaciteta snage, brzine, agilnosti, gibljivosti, izdržljivosti i drugih kondicijskih sposobnosti.

Razina tehnièke izvedbe pojedinih struktura kretanja ima veliki utjecaj na racionalno korištenje kondicijskih

sposobnosti najèešæe u kasnijim fazama natjecanja kada se javlja umor. Poznato je, da je za dobro koordinirane

i ispravno izvedene tehnike pojedinih motorièkih zadataka sportašu potrebno znatno manje aktiviranje

energetskih rezervi. Ukoliko sportaš racionalno i efikasno koristi svoju tehniku onda može u natjecanju

sudjelovati sa puno veæim ulaganjem funkcionalnih i motorièkih sposobnosti. Vrijedi i obrnuto, visoka razina

kondicijskih sposobnosti koju u tom trenutku nema suprotstavljeni sportaš-i omoguæuje sportašu efikasnije

korištenje tehnièkih znanja i uspješniju kontrolu tijeka sportske borbe. To znaèi da æe kondicijski visoko

pripremljen sportaš i u stresnim uvjetima natjecanja pod vidom pritiska vremena ili rezultata moæi zadržati visoku

razinu koncentracije, sigurnosti i kvaliteta tehnièko-taktièkog djelovanja. Integrirajuæi rad na kondiciji i tehnici

u pojedinom sportu moguæe je uspješno provoditi program specifiène kondicijske pripreme

Specifièna kondicijska priprema

Specifièna kondicijska priprema integrira kondiciju i tehniku sportske grane pa je stoga usmjerena je na razvoj

i održavanje najvažnijih kondicijskih sposobnosti koje su usko povezane sa tehnièkim zahtjevima sporta

2,4,6,7,9

Za razliku od baziène, specifièna kondicijska priprema se provodi korištenjem vježbi koje su vrlo sliène ili

identiène strukturama kretanja koje èine tehniku sportske grane. Po specifiènim vježbama odmah se može

“prepoznati” sport u okviru kojeg se provodi ovaj program kondicijskog treninga. S obzirom da je broj

ispoljavanja pojedinih kondicijskih sposobnosti vrlo velik, njihovo usavršavanje zahtjeva diferencirane metode.

Primjerice, u usavršavanju specifiènih brzinskih svojstava sportaša trener se susreæe s problemom poveæanja

razine apsolutne brzine, brzine reakcije, startne brzine s usavršavanjem specifiènih formi brzine pojedinih

kretanja ciklièkog i aciklièkog karaktera. Poveæanje specifiène gibljivosti lokomotornog aparata povezano je

s razvojem aktivne i pasivne fleksibilnosti u opæoj i baziènoj kondicijskoj pripremi. Razina specifiène eksplozivne

snage tipa skoènosti, bacanja, udarca ili sprinta usko je povezana s ranijim razvojem primarne jakosti, apsolutne

snage u programima opæe i baziène kondicijske pripreme. To se odnosi i na druga specifièna kondicijska obilježja,

najviše na dimenzije izdržljivosti, zatim na koordinacijske sposobnosti, agilnost i preciznost. Zakljuèno,

specifièna kondicijska pripremljenost predstavlja razinu onih funkcionalnih i motorièkih sposobnosti koje se

manifestiraju u uvjetima specifiènih energetskih procesa, vrsta kontrakcija mišiæa i specifiènih modaliteta

kretanja u konkretnoj sportskoj grani.

Obilježja specifiènih kondicijskih vježbi

Struktura zahtjeva

- potrebno je istodobno riješiti više glavnih zahtjeva koji se tièu kondicije, koordinacije, tehnike i taktike, te

psihièke pripreme

- najviše utjecati na najvažnije sposobnosti i one u kojima su pojedini sportaši pokazali deficite u odnosu na

modelne karakteristike pripremljenosti.

Optereæenje

- potrebno je ciljano dozirati optereæenja koja se i u strukturi i u dinamici podudaraju s tehnikom sportske grane

- primjena odreðenih tipova energetskog i živèano-mišiænog optereæenja

- opasnost od postavljanja prevelikih zahtjeva koji se tièu jednostrano optereæenih mišiæa, tetiva, ligamenata,

zglobova i kosti

Djelovanje treninga

- usavršavanje pojedinih kondicijskih, koordinacijskih, tehnièkih, taktièkih i psihièkih sposobnosti

karakteristiènih za sport

- podizanje specifiène izdržljivosti i sposobnosti specifiènog optereæenja u snazi, brzini i izdržljivosti.

- specifièna integracija kondicije i tehnike

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Vrijeme

- pretežno u pripremnom (kasnije faze) i natjecateljskom periodu

- trening za razvoj specifiènih sposobnosti te za postizanje vrhunskih rezultata

Primjeri

- složene vježbe (tipiène za sportsku granu)

- specifiène vježbe za kondiciju i tehniku kretanja u obrani i napadu te u individualnoj taktici

- poseban specifièni trening za pojedine igraèe te za dijelove ekipe u skladu sa zahtjevima sporta i obilježjima

njihove pripremljenosti.

3.2. Povezanost kondicijske i tehnièko-taktièke pripreme

Utjecaj kondicije i tehnike na taktièku efikasnost

Uspješnost taktièkog djelovanja u znatnoj mjeri ovisi o razini kondicijskih sposobnosti i razini izvedbe tehnièkih

elemenata. To vrijedi jednako i za individualne i za ekipne sportove. Uspješno taktièko djelovanje moguæe je

samo ako za to postoji optimalna razina kondicijskih sposobnosti i tehnièkih znanja. Taktika igre ili bilo kojeg

sportskog nadmetanja traži od sportaša veliko ulaganje energije i snage u zadanom vremenu. To znaèi da brzo,

snažno i dugotrajno taktièko djelovanje ne može biti moguæe bez odgovarajuæih funkcionalnih i motorièkih

sposobnosti. Kako se natjecanje približava kraju postoji moguænost da se zbog pomanjkanja npr. eksplozivne

ili repetitivne snage ili aerobne izdržljivosti smanji efikasnost tehnièko-taktièkog djelovanja

6,8

. Zbog ogranièenja

u kondicijskoj i tehnièkoj pripremljenosti mogu vrlo èesto i dobre taktièke odluke završiti neuspjehom jer sportaš

nije u stanju taktièki zadatak izvesti dovoljno brzo, snažno ili precizno pa dodanu loptu npr. može oduzeti protivnik.

Zbog svega nevedenog, sportski treneri moraju uvažiti odnos kondicije, tehnike i taktike te u provedbi trenažnog

procesa usmjeriti pažnju na njihov integrirani razvoj. Ovaj naèin najlakše i najbolje je moguæe provesti kroz

program situacijske kondicijske pripreme.

Situacijska kondicijska priprema

2,3,5,9

Situacijska kondicijska priprema predstavlja skup programa za razvoj onih funkcionalnih i motorièkih

karakteristika koje su usko povezane sa izvoðenjem struktura situacija koje èine taktiku u konkretnog sporta.

U situacijskim uvjetima nastupa uvijek široka lepeza funkcionalnih i motorièkih sposobnosti pa se zbog toga

situacijska kondicijska priprema najviše približava modalitetima integralne sportske pripreme. Valja naglasiti

da se poveæani èesto prepokrivajuæi

intenzitet i ekstenzitet optereæenja ostvaruju kroz situacijske vježbe

parcijalnog ili globalnog tehnièko-taktièkog djelovanja. Usavršavanje situacijske izdržljivosti jako je povezano

s prethodno provedenim programima razvoja opæe, baziène i specifiène izdržljivosti i predstavlja finalizaciju

razvoja ove važne sposobnosti. Najviša razina razvoja bilo koje motorièke sposobnosti se postiže kroz situacijske

modele treniranja. U situacijskim kondicijskim vježbama optereæenje koje je veæe od natjecateljskog može se

postiæi dodatnim vanjskim optereæenjem (prsluci, pojasevi, manžete) ili podizanjem intenziteta kroz intervalni

trening (8 × 5 minuta – košarka ili 6 × 10 minuta – rukomet) kao i produženo trajanje optereæenja (4 × 15 minuta

– košarka i 2 × 40 minuta – rukomet) u cilju prepokrivanja trajanja utakmice.

Situacijske kondicijske vježbe simuliraju jednostavne i složene taktièke zadatke pri èemu se nikada ne smije

izgubiti iz vida razina aktiviteta protivnika jer se ove vježbe realiziraju u odnosima 1:1 ili uz sudjelovanje veæeg

broja suprotstavljenih sportaša na naèin da protivnik u prvoj fazi djeluje poluaktivno, a kasnije sve aktivnije do

najvišeg intenziteta.

Obilježja situacijskih kondicijskih vježbi

Struktura zahtjeva

- tijek vremena i radnji kada je natjecanje blizu

- stavljanje težišta na otežavanje natjecateljskih uvjeta putem:

- poveæavanje ekstenziteta optereæenja, reduciranja intenziteta ispod intenziteta natjecateljskog optereæenja

- poveæanje broja i trajanja podražaja u tehnièko-taktièkim vježbama

Veæi od natjecateljskog optereæenja

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

5. POVEZANOST KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIRPEME U VIŠEGODIŠNJEM

I JEDNOGODIŠNJEM CIKLUSU
5.1. Višegodišnji ciklus treninga (dugoroèno planiranje i programiranje)

Tehnièko-taktièka priprema sportaša ima u razlièitim etapama višegodišnje pripreme i u razlièitim periodima

godišnjeg ciklusa ima sasvim odreðenu dinamiku. Tijekom prve i druge etape višegodišnje pripreme tehnièko-

taktièko usavršavanje nema primarno znaèenje. U funkciji razvoja treniranosti uèenje i stabilizacija motorièkih

znanja kasnije dobiva na znaèenju. Tijekom kadetskog «staža» dolazi do ekplozije u primjeni programa

tehnièko-taktièkog usavršavanja. Tada dolazi do potpune simbioze kondicijske, tehnièke, taktièke i psihièke

pripremljenosti (Slika 1.).

Program specifiène i

situacijske pripreme

Program višestrane i

baziène pripreme

Slika 1. Novi model dugoroène sportske pripreme (Milanoviæ, 2001, modificirano prema Martinu, Carlu i

Lehnertzu, 1991)

X– visoki zahtjevi na sustave za prijem,

preradu, zadržavanje i korištenje

motorièkih informacija. Konsekventni

tehnièko-taktièki trening i

razvoj koordinacijskih sposobnosti.

Y– Visoki zahtjevi na energetske procese

i razvoj funkcionalnih i motorièkih

sposobnosti. Konsekventni

kondicijski trening.

Kod razlièitih autora mogu se zamijetiti naglašene specifiènosti u modeliranju pojedinih etapa dugoroène sportske

pripreme. Prvo se autori razlikuju u definiranju pojedinih etapa, a takoðer i u raspodjeli pojedinih programa

kondicijske pripreme kroz etape sportske karijere. Platonov (1997.) sportsku karijeru definira kroz pet glavnih

etapa dugoroène sportske specijalizacije (slika 2.).

U skladu sa zakonitostima dugoroènog planiranja i programiranja mijenja se odnos pojedinih programa

kondicijske pripreme u pojedinim etapama. U prvim etapama najveæi je udio programa opæe i baziène pripreme.

U funkciji približavanja etapi u kojoj sportaš postiže maksimalna sportska dostignuæa poveæava se udio

programa specifièno-situacijske pripreme.

Broj sati trenažnog rada usmjerenog na razvoj i održavanje kondicijskih sposobnosti stalno se poveæava i postiže

vrijednosti koje znaèe da sportaš u cilju postizanja vrhunskih sportskih rezultata mora prosjeèno dnevno

kondicijski trenirati i više od dva sata.

Slika 2. Raspodjela programa

kondicijske pripreme u etapama

višegodišnjeg ciklusa treninga

(modificirano prema Platonovu (1997.):

1. program opæe kondicijske pripreme,

2. program baziène kondicijske

pripreme, 3. program specifièno-

situacijske kondicijske pripreme

OPÆE

TEME

Dragan Milanoviæ, Igor Jukiæ, Sanja Šimek

INTEGRATIVNI PRISTUP U MODELIRANJU KONDICIJSKE, TEHNIÈKE I TAKTIÈKE PRIPREME SPORTAŠA

Imajuæi u vidu ovo poveæanje, možemo zakljuèiti da se poveæavanje ukupne kolièine trenažnog rada u kasnijim

etapama sportskog usavršavanja ostvaruje na temelju znatnijeg prirasta specifièno-situacijskih sadržaja

kondicijske pripreme i naravno tehnièko-taktièkih priprema broja natjecanja.

5.2. Godišnji ciklus treninga (kratkoroèno, tekuæe i operativno planiranje i

programiranje)

Planiranje i programiranje treninga u godišnjem ciklusu temelji se na svim naèelima i pravilima u konstrukciji

pojedinih perioda, etapa, mikrociklusa i pojedinaènih treninga.

U godišnjem ciklusu treninga najveæi broj sadržaja, optereæenja i metoda kondicijske i tehnièko-taktièke

pripreme rasporeðuje se u skladu s razvojnim stanjima treniranosti i sportske forme. U prvim fazama

dominantnu ulogu imaju programi kondicijske pripreme, a u kasnijim fazama pripremnog perioda i tijekom

natjecateljskog perioda glavnu ulogu imaju programi tehnièko-taktièke pripreme. Tada se oblikovani i usvojeni

tehnièko-taktièki programi prilagoðavaju uvjetima u kojima æe se odvijati sama natjecateljska aktivnost.

Najvažnije je da u završnoj fazi kondicijske i tehnièko-taktièke izobrazbe sportaš može uspješno izvoditi i

najsloženije natjecateljske zadatke u skladu sa dinamogenim i ergogenim karakteristikama sporta (slika 3).

Sportaš ulazi u sportsku formu i postiže vrhunske rezultate na osnovu integriranog korištenja svojih kondicijskih,

mentalnih, psihièkih, tehnièkih i taktièkih komponenti ukupne pripremljenosti.

U pogledu krivulja optereæenja u prvim etapama godišnjeg ciklusa dominira ekstenzitet optereæenja

karakteristièan za programe opæe i baziène pripreme. U kasnijim etapama smanjuje se kolièina trenažnog rada,

poèinju dominirati intenzitet i uèestalost optereæenja u skladu sa specifiènim i situacijskim obilježjima sportske

aktivnosti. Broj se natjecanja i nastupa poveæava jer je potrebno osigurati visoku razinu sportske forme u

planiranim razdobljima natjecateljske sezone. U natjecateljskom periodu primjetan je daljnji pad ukupne kolièine

trenažnog rada. Poveæava se udio programa specifiène i situacijske kondicijske pripreme i rada na tehnici i

taktici uz stalnu dinamiku izmjene optereæenja i rastereæenja što pozitivno djeluje na održavanje i tempiranje

sportske forme za najvažnija natjecanja. U odnosu na približavanje terminima glavnih natjecanja poveæava

se komponenta specifiènoga optereæenja s naglaskom na intenzitet trenažnih vježbi koji je blizak natjecateljskim

optereæenjima.

Slika 3. Proporcije kondicijske – K (V-B-višestrano-bazièna, Sp-Si-specifièno-situacijska) i

tehnièko-taktièke – T (N-natjecateljska, D-dopunska) pripreme u godišnjem ciklusu treninga.

U godišnjem ciklusu treninga primjenjuju se razlièiti tipovi kondicijske pripreme sportaša. U programiranju se

odreðuju proporcije pojedinih kondicijskih programa koji osiguravaju stabilnu kondicijsku pripremljenost na kraju

pripremnog perioda i pretpostavke da se ona održi kroz veæi dio natjecateljskog razdoblja. Razvojni kondicijski

program zastupljen je podjednako u svim etapama pripremnog perioda (45-60%) jer treba osigurati podizanje

kondicijskih sposobnosti u podruèju funkcionalne i motorièke pripremljenosti. Održavajuæi kondicijski program

OPÆE

TEME

Luka Milanoviæ, Igor Jukiæ, Josipa Nakiæ, Zrinko Èustonja

KONDICIJSKI TRENING MLAÐIH DOBNIH SKUPINA

1. UVOD

Trening mladih sportaša iz više razloga zauzima posebno mjesto u sustavu sportske pripreme. Takav se trening

znaèajno razlikuje od naèina na koji treniraju odrasli vrhunski sportaši u istom sportu, ali i od naèina na koji se

provodi tjelesno vježbanje mladih izvan sustava vrhunskog sporta. Da bi natjecateljski rezultat mladog sportaša

bio odraz njegovih stvarnih potencijala potrebno je tijekom višegodišnjeg procesa sportske pripreme na svakom

stupnju njegove sportske specijalizacije planski utjecati na razvoj njegovih sposobnosti i osobina te ga pouèavati

specifiènim motorièkim znanjima. Kontinuirani sportski razvoj koji æe minimizirati moguænost ozljeda i zastoja

u sportskom razvoju, moguæ je jedino dobro organiziranom sportskom pripremom i stalnom kontrolom efekata

trenažnog rada u sustavu natjecanja.

Trening mladih sportaša višegodišnji je proces tijekom kojeg treba uvažavati:

1. opæe zakonitosti i individualne posebnosti psihofizièkog razvoja mladih sportaša

2. specifiène zahtjeve pojedine sportske grane i/ili discipline u odnosu na sportaševe konativne, kognitivne i

motorièke sposobnosti

3. metodiku usvajanja tehnièko-taktièkih znanja pojedine sportske grane i/ili discipline

4. tijek i posebnosti svake pojedine faze cjelokupnog, a zatim i sportskog razvoja mladog sportaša

2. FAZE KONDICIJSKOG USAVRŠAVANJA

Tijekom pojedinih faza kondicijskog usavršavanja potrebno je koristiti sadržaje i modalitete treninga koji s

najveæim stupnjem sigurnosti osiguravaju postizanje postavljenih ciljeva. Isto se odnosi i na doziranje optereæenja,

gdje je potrebno uvažavati i posebnosti psihofizièkog razvoja sportaša i zahtjeve pojedine faze sportske

pripreme.

Poèetno razdoblje treninga djeteta ili

inicijacija

traje od 6. do 9. godine života. U tom bi razdoblju djeca trebala

biti izložena treninzima niskog intenziteta s naglaskom na razvoj širokog spektra sposobnosti. Kardiorespiratorni

sustav u ovom je razdoblju odgovarajuæe razvijen za veæinu aktivnosti, dok su anaerobni kapaciteti ogranièeni

jer djeca imaju nisku toleranciju na mlijeènu kiselinu. U ovom je razdoblju potrebno naglasiti višestrani razvoj

motorièkih i funkcionalnih sposobnosti sa širokim spektrom vježbi koje ukljuèuju trèanje, skakanje, hvatanje,

ravnotežu , kotrljanje, itd. (Bompa, 2000).

Drugim razdobljem možemo obuhvatiti razdoblje od 11. do 14. godine života. Ovo razdoblje Bompa naziva

oblikovanjem

sportaša. Ova faza podrazumijeva postupno poveæavanje intenziteta treninga, a jedan od razloga

je i postupno poveæanje tolerancije na koncentraciju mlijeène kiseline. Kondicijski trening sportaša ove dobi

mora biti dominantno usmjeren k višestranoj i baziènoj sportskoj pripremi, uz poèetke specifiènih kondicijskih

zahtjeva.

Treæe razdoblje traje od 15. do 18. godine i naziva se

specijalizacijom

. U ovom su razdoblju sportaši spremni

podnijeti veæe zahtjeve treninga, te nakon kvalitetne višestrane i baziène pripreme, zapoèeti s kondicijskim

vježbama koje su specifiène za odreðenu sportsku granu. U ovoj je fazi važno poveæati intenzitet specifiènih

kondicijskih vježbi zbog poboljšanja razine natjecateljske izvedbe.

KONDICIJSKI TRENING MLAÐIH DOBNIH SKUPINA

Luka Milanoviæ

, Igor Jukiæ

, Josipa Nakiæ

Zrinko Èustonja

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

student poslijediplomskog studija Kineziološkog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

3. METODIKA RAZVOJA KONDICIJSKIH SPOSOBNOSTI
3.1. Koordinacija

Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima cijelog tijela ili dijelova lokomotornog sustava, a oèituje se

brzom i preciznom izvedbom složenih motorièkih zadataka, odnosno brzim rješavanjem motorièkih problema

(Milanoviæ, 1997).
Hirtz (1985) pod koordinacijom podrazumijeva slijedeæe elemente:

1. ravnoteža

2. osjeæaj za ritam

3. orijentacija u prostoru

4. kinestetièki osjeæaj

5. reaktibilnost na vizualne i akustiène podražaje
Tijekom rasta i razvoja, djeca prolaze kroz tzv., senzibilne faze za razvoj sposobnosti, odnosno razdoblja kada

je najpogodnije treningom utjecati na razvoj odreðenih sposobnosti. Senzibilna faza za razvoj koordinacije je

izmeðu 7. i 14. godine, s najosjetljivijim razdobljem izmeðu 10. i 13. godine života. Razdoblja kada sustavi

odgovorni za odreðenu sposobnost prolaze kroz najveæe promjene smatraju se najpogodnijima za primjenu

treninga za razvoj iste sposobnosti.
Senzibilne faze za razvoj pojedinih elemenata (vrsta) koordinacije su slijedeæi (Drabik, 1996):

1. Ravnoteža – za djeèake izmeðu 10. i 11. godine, a za djevojèice izmeðu 9. i 10. godine. Prema Protasovoj

(1984), ravnoteža se potpuno razvije izmeðu 12. i 14. godine.

2. Adekvatnost izbora pokreta (odabir adekvatnog pokreta pri obavljanju odreðenog zadatka) – od 8. do 13.

godine, s najosjetljivijim razdobljem od 9. do 12. godine za djevojèice i djeèake.

3. Kinestetièki osjeæaj (sposobnost razlikovanja oblika, prostornih i vremenskih udaljenosti, te kolièina snage

potrebna za izvoðenje nekog pokreta) – od 6. do 7., te od 10. do 11. godine za djevojèice i djeèake.

4. Reaktibilnost na vizualne i akustiène podražaje – od 8. do 10. godine za djevojèice i djeèake.

5. Osjeæaj za ritam – od 9. do 10. godine za djeèake, te od 7. do 9. godine za djevojèice.

6. Orijentacija u prostoru – od 12. do 14. godine za djevojèice i djeèake.

7. Sinkronizacija pokreta - u vremenu od 6. do 8. godine za djevojèice i djeèake

Na koordinaciju utjeèe nekoliko faktora. Uz inteligenciju sportaša, sistematski trening i prethodno usvojena

znanja i vještine, na koordinaciju utjeèe i razina ostalih motorièkih sposobnosti. Visoka razina brzine, snage,

izdržljivosti i fleksibilnosti pozitivno æe djelovati i na razinu koordinacije. Naravno da, shodno tome i koordinacija

ima pozitivan transfer na ostale motorièke sposobnosti.

Koordinaciju možemo podijeliti na opæu i specifiènu. Visoka razina opæe koordinacije omoguæuje brzo uèenje

i uèinkovito izvoðenje zahtjevnih struktura kretanja, bez obzira na sportsku specijalizaciju. Opæa koordinacija

predstavlja temelj za razvoj specifiène koordinacije.
Postoji pet osnovnih principa vezanih uz razvoj svih elemenata koordinacije (Drabik, 1996):

1. Poveæavati broj nauèenih struktura kretanja od najranije dobi.

2. Izlagati dijete zahtjevnim, ali odgovarajuæim vježbama, s obzirom na njegov biološki razvoj, intelektualne

sposobnosti i motorièka znanja.

3. Neprestano mijenjati vježbe

4. Poštivati tri razine zahtjevnosti vježbi za razvoj koordinacije – prvo uèimo tehniku izvoðenja neke strukture

kretanja, nakon toga slijedi izvoðenje istoga kretanja zadanom brzinom ili tempom, te na kraju prilagoðavanje

kretanja u promjenjivim uvjetima.

5. Kvalitetno usvojene kretne strukture izvoditi u promijenjenim uvjetima u odnosu na prostorna i vremenska

ogranièenja, te samu tehniku izvoðenja. Promjene možemo izvršiti na slijedeæe naèine: promjene u smjeru

izvoðenja, promjene poèetnog položaja, promjene završnog položaja, poveæavanje opsega kretanja, promjena

brzine izvoðenja kretanja, vremensko ogranièavanje, dodavanje novih kretnih struktura, dodavanje novih

zadataka tijekom izvoðenja vježbe, promjene vanjskih optereæenja (visina prepreke, težina opreme,...),

promjene okoline (velièina igrališta, promjena podloge, opreme, partnera,...), ogranièavanje senzorne kontrole

(vezanje oèiju, izbacivanje iz ravnoteže,...), promjena vrste signala u vježbama koje zahtijevaju reakciju na

signal i izvoðenje koordinacijskih vježbi u uvjetima zamora, nakon izvoðenja drugih vježbi.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

5. Nauèiti djecu da slušaju svoje tijelo. Od samog poèetka nauèiti djecu da registriraju reakciju svoga tijela

na optereæenja (bol u mišiæima, aritmièno disanje,...).

6. Prvo poveæavati trajanje, a ne intenzitet vježbe.

7. Ostaviti dovoljno energije za djetetov zdrav rast i sazrijevanje.

8. Mijenjati uvjete treninga. Na razvoj æe pozitivno utjecati promjena podloge, partnera,...

9. Odvratiti pozornost od umora. Jedna od metoda odvraæanja pažnje je i ranije spomenuta promjena uvjeta

treninga.

10. Iskoristiti senzibilne faze za razvoj izdržljivosti.

11. Izmjenjivati cikluse optereæivanja, oporavka i ciljanja sportske forme. Kontinuirano poveæavanje

optereæenja vodi prema pretreniranosti.

12. Istovremeno trenirati um i tijelo. Princip se odnosi na razvijanje snage volje, ali i na uèenje utjecaja treninga

na sportaševo tijelo.

13. Zadržati ideju sporta na prvom mjestu.
Prema šestom principu treninga izdržljivosti, poveæanje trajanja vježbanja je prvi korak u razvoju izdržljivosti.

Da bi to uèinili potrebno je poštivati slijedeæi redoslijed:

1. Poveæati frekvenciju treninga

2. Poveæati trajanje treninga

a. poveæati trajanje vježbi (istrèati veæu udaljenost jednakom brzinom)

b. poveæati broj ponavljanja

c. poveæati broj vježbi (više vježbi raznih dionica,...)

Metode treninga za razvoj izdržljivosti su kontinuirana i intervalna metoda. Nadalje, kontinuiranu metodu

možemo podijeliti na standardnu kontinuiranu i varijabilnu kontinuiranu metodu treninga. Kod treninga

izdržljivosti mlaðih dobnih skupina kontinuirane metode pokazuju se izrazito uèinkovitima. Energetski mehanizmi

(uglavnom aerobni) koji dolaze do izražaja u kontinuiranim metodama treninga najprihvatljiviji su u odnosu na

razvojne karakteristike djece. Razina izdržljivosti dostignuta ovim metodama dugotrajnija je od one koju bi dobili

intervalnim metodama treninga. Važno je zapamtiti da djeca prije puberteta imaju smanjene moguænosti

izvoðenja anaerobnih optereæenja, ali i da intervalnim metodama, posebno intenzivnim, mora prethoditi

dugotrajna sistematska priprema djece kontinuiranim metodama treninga (Drabik, 1996).

3.3. Brzina

Brzina je sposobnost izvoðenja jednog ili više pokreta u što kraæem vremenu. Osnovne vrste ispoljavanja brzine

su:

1. Brzina reakcije

2. Brzina pojedinaènog pokreta

3. Brzina frekvencije pokreta
Da bi bili u moguænosti razviti brzinu moraju biti zadovoljeni odreðeni preduvjeti (Drabik, 1996):

1. Morfološki – udio “brzih” mišiænih vlakana je presudan faktor kada je rijeè o brzini. Na brzinu negativno

utjeèe veliki udio vezivnog tkiva u mišiæu, kao i velika viskoznost i loša prokrvljenost mišiæa.

2. Energetski – brzina najviše ovisi o anaerobnim alaktatnim procesima u kojima je resinteza ATP-a osigurana

razgradnjom kreatin-fosfata. Ovim se procesom osigurava energija za aktivnosti u trajanju do 10 sekundi.

3. Psihološki – znanja o uèincima vježbanja i koncentracija važni su psihološki faktori u postizanju visoke razine

brzine.

4. Tehnika i koordinacija – pravilna tehnika kretanja vrlo je važna za razvoj brzine, što ovisi prije svega o

koordinaciji. Dakle, treningom koordinacije poboljšavamo tehniku, a tehnikom brzinu.

5. Razina snage, izdržljivosti i fleksibilnosti – visoka razina snage ima pozitivan utjecaj na ubrzanje i postizanje

maksimalne brzine pokreta. Kada pokreti ne moraju biti samo brzi, nego i ponavljani kroz duže vrijeme,

potrebna je visoka razina brzinske izdržljivosti. Dobra fleksibilnost omoguæuje veæi opseg pokreta, veæu

elastiènost i brže opuštanje mišiæa što je vrlo važan preduvjet za brzinu.

Senzibilne faze razvoja brzine kod djevojèica su izmeðu 7 i 11 godina. Razvoj brzine kod djevojèica traje do

14. godine i nakon toga u sluèaju ne bavljenja sportom stagnira. Dinamika razvoja brzine kod djevojèica i

OPÆE

TEME

Luka Milanoviæ, Igor Jukiæ, Josipa Nakiæ, Zrinko Èustonja

KONDICIJSKI TRENING MLAÐIH DOBNIH SKUPINA

djeèaka vrlo je slièna do 14. godine. Djeèaci prolaze kroz intenzivnu fazu od 7. do 9. godine, prate krivulju

razvoja brzine kod djevojèica, ali oni nakon 14. nastavljaju s razvojem brzine do 18. godine.

Principi treninga za razvoj brzine:

1. Izvoditi nauèene kretne strukture brže od prosjeène brzine

2. Prvo je potrebno trenirati brzinom manjom od maksimalne. Kada je tehnika izvoðenja kretanja na visokoj

razini, kretanje se može izvoditi maksimalnom brzinom.

3. Trenirati od jednostavnog prema složenom, od laganog prema težem, od poznatog prema novom.

4. Povezati vježbe brzine sa tehnikom odreðenog sporta.

5. Mijenjati vježbe za razvoj brzine.

6. Mijenjati uvjete u kojima razvijamo brzinu.

7. Poveæavati broj ponavljanja, ne i trajanje ponavljanja.

8. Koristiti dovoljno duge pauze. Trajanje pauze ovisi o optereæenju, ali kod razvoja brzine obièno traje od

1 do 3 minute.

9. Koristiti duga i temeljita zagrijavanja. Vježbama za razvoj brzine trebalo bi prethoditi zagrijavanje 15 –

20 minuta.

10. Iskoristiti senzibilne faze za razvoj brzine.
Kod treninga brzine najèešæe se upotrebljava metoda ponavljanja koja podrazumijeva maksimalan intenzitet

aktivnosti, s 5 – 8 ponavljanja uz produženo vrijeme aktivnog odmora od 4 – 6 minuta (Milanoviæ, 1997).

Poèetnici bi trebali izvoditi vježbe intenzitetom koji nije maksimalan iz razloga što prerano treniranje

maksimalnim intenzitetom može uzrokovati tzv. brzinsku barijeru, odnosno stabilizaciju brzine. Poèetnike bi

trebalo što duže podvrgavati opæem i raznolikom treningu, s velikim udjelom opæih vježbi za razvoj brzinsko-

snažnih svojstava. To znaèi da bi bilo poželjno odgoditi uporabu specifiènih i natjecateljskih vježbi za razvoj

brzine kod mladih sportaša. Ovim postupkom stvaramo kvalitetnu bazu za daljnju nadgradnju i buduæe vrhunske

rezultate.

3.4. Snaga

Snaga je sposobnost svladavanja otpora ili sile (Zaciorskij, 1970). Postoji nekoliko vrsta akcijskog oèitovanja

snage, a to su:

1. eksplozivna snaga

2. maksimalna snaga

3. elastièna snaga

4. repetitivna snaga

5. statièka snaga
Snaga može biti i apsolutna i relativna. Apsolutna snaga kod djeèaka konstantno raste izmeðu 7. i 19. godine,

dok njihova relativna snaga najviše raste izmeðu 13. i 14. godine. U razdoblju od 12. do 15. godine snaga djeèaka

(posebno statièka) raste brže od snage djevojèica (Hettinger, 1964, prema Drabik, 1996), ali kada je rijeè o

dinamièkoj snazi, do puberteta nema znaèajnijih razlika meðu spolovima. Nakon 15. godine razvoj snage

djevojèica stagnira, dok djeèaci nastavljaju s razvojem. Važan razlog tome jesu hormonalne promjene u

organizmu djeèaka (testosteron). U vrijeme naglog pubertetskog rasta osobito treba biti oprezan u radu s

vanjskim optereæenjima iznad glave (utezi), a isto tako je važno izbjegavati duga statièka optereæenja.

Prema Drabiku postoji sedam osnovnih preduvjeta za trening snage:

1. Razvijenost živèanog sustava. Vježbe snage uzrokuju promjene u razini ekscitacije centralnog živèanog

sustava, a to ovisi o stupnju djetetovog razvoja.

2. Fiziološki presjek mišiæa. Veæi presjek znaèi i veæi potencijal za razvoj snage.

3. Tip mišiænih vlakana. Za razvoj snage važna je kolièina “brzih” mišiænih vlakana.

4. Kvaliteta sinkronizacije i broj aktivnih mišiænih vlakana.

5. Biološka zrelost.

6. Hormonalna aktivnost.

7. Tehnika.

OPÆE

TEME

Luka Milanoviæ, Igor Jukiæ, Josipa Nakiæ, Zrinko Èustonja

KONDICIJSKI TRENING MLAÐIH DOBNIH SKUPINA

Fleksibilnost djece najbolje se razvija ponavljajuæim metodama, i to nekoliko setova vježbi s otprilike 10

ponavljanja. Sharkey (1986) savjetuje da djeca i mladi trebaju izvoditi vježbe fleksibilnosti samo tri puta tjedno,

dok neki drugi istraživaèi (Matveev, 1977, prema Drabik, 1996) preporuèuju svakodnevno izvoðenje vježbi

dinamièkog istezanja.

4. DUGOROÈNO PLANIRANJE I PROGRAMIRANJE KONDICIJSKOG TRENINGA

Planiranje i programiranje provodi se razlièitim metodama i ima za cilj osigurati potpuni razvoj sportaša u

višegodišnjem i jednogodišnjem ciklusu sportske pripreme. Planiranjem treninga odreðuju se ciljevi, uvjeti i

vremenski ciklusi sportske pripreme. Programiranje treninga svodi se na izbor, doziranje i raspodjelu trenažnih

stimulansa u pojedinim ciklusima treninga.Trening mladih sportaša ponajprije treba biti orijentiran na višestrani

razvoj psihofizièkih sposobnosti koje æe biti osnova za njegovu buduæu uspješnu sportsku karijeru. Osim razvoja

baziènih motorièkih sposobnosti važna zadaæa trenažnog procesa u poèecima sportske karijere je i motorièko

uèenje. Pritom je važno da sportski treneri pri dizajniranju trenažnih programa stalno imaju na umu ne samo

kratkoroène nego i dugoroène ciljeve sportske pripreme. Naime, u želji da mladi sportaš èim prije iskaže svoj

sportski potencijal i poène postizati vrhunske rezultate treneri vrlo èesto zapoèinju s ranom sportskom

specijalizacijom i iznadoptimalnim optereæenjima. Na takav naèin mladi sportaš zaista i postiže daleko

iznadprosjeène rezultate, vrlo èesto zapoèinje i natjecanje u seniorskoj konkurenciji, no poveæava se moguænost

ozljeda, uèvršæuju se neke tehnièke nepravilnosti, a u dugoroènom smislu ovakav naèin sportske pripreme

limitira konaèno stanje sportaša u buduænosti (Milanoviæ, Jukiæ, Itoudis, 1994).

Tablica 1: Proporcije razlièitih tipova kondicijske pripreme i razlièitih programa kondicijske pripreme u

dugoroènom sportskom usavršavanju (izraženo u postocima).

7-10 GODINA

11-14 GODINA

15-18 GODINA

VIŠESTRANA
PRIPREMA

50 40 20

BAZIÈNA PRIPREMA

SPECIFIÈNA

PRIPREMA

20 20 30

SITUACIJSKA
PRIPREMA

0 10 20

RAZVOJNI
PROGRAMI

50 50 30

OBNAVLJ.
PROGRAMI

10 20 30

REGENERAC.
PROGRAMI

10 10 20

PREVENTIVNI
PROGRAMI

30 20 20

VIŠESTRANO-

BAZIÈNA/

SPECIFIÈNO

-SITUACIJSKA

80/20 70/30 50/50

TE-TA
/KOND.PRIP.

30/70 60/40 70/30

U okviru dugoroènog sportskog usavršavanja iznimno je važno odrediti proporcije zastupljenosti pojedinih tipova

kondicijske pripreme i razlièitih programa kondicijske pripreme za svaku fazu usavršavanja (tablica 1). Kada

su u pitanju tipovi kondicijske pripreme, vidljivo je da se poèetna dominacija višestrane pripreme prema kasnijim

uzrastima postupno gubi u korist baziène te specifiène i situacijske kondicijske pripreme. Takav trend se

nastavlja i u seniorskoj dobi.

Analizom proporcija razlièitih vrsta kondicijskih programa, može se uoèiti dominacija razvojnih programa kroz

gotovo cijelo razdoblje treninga u mlaðim uzrastima. Obnavljajuæi i regeneracijski programi svoju znaèajniju

ulogu dobivaju u seniorskoj dobi, a posebnu važnost u gotovo cijeloj sportskoj karijeri, bez obzira na dob, imaju

preventivni programi.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Konaèno, potrebno je kazati da višestrano-bazièni tip kondicijske pripreme dominira u kondicijskom treningu

mlaðih dobnih uzrasta, a ukupna kolièina kondicijske pripreme se prema kasnijim sportskim godinama postupno

smanjuje.

5. ZAKLJUÈAK

Metodika kondicijskog treninga mlaðih dobnih skupina ima za cilj prilagoditi se biološkom i sportskom stupnju

razvoja djece u pojedinim fazama sportskog usavršavanja. Trening mlaðih dobnih skupina je višegodišnji,

organiziran proces razvoja i održavanja sposobnosti, znanja i osobina. Struktura, modaliteti i optereæenja trebaju

stimulirati dinamièan razvoj antropoloških funkcija, motorièkih znanja i natjecateljskog uèinka, rukovodeæi se

prije svega znanjima o senzibilnim fazama za razvoj motorièkih i funkcionalnih sposobnosti.

6. LITERATURA

Bompa, T. (2000). Cijelokupni trening za mlade pobjednike, Hrvatski košarkaški savez.

Crisfield, P. (2001). The Young Athletes Handbook. Human Kinetics, Champaign, IL.

Drabik, J. (1996). Children and sports training. Stadion bublishing company.

Hirtz, P. (1985). Koordinative fahigkeiten im schulsport. Berlin:Volk und Wissen Volkseigner Verlag.

Milanoviæ, D., Jukiæ, I. i Itoudis, D. (1994). Utjecaj programiranog treninga na promjene u motorièkim sposobnostima

mladih košarkaša. Kineziologija, 16 1-2:33-34

Milanoviæ, D. (1997). Osnove teorije treninga. U: Priruènik za sportske trenere. Fakultet za fizièku kulturu.

Protasova, M. (1984). Train for balance. Soviet Sports Rewiew, vol. 25, no. 4:157-158.

Schafer, J. (1996). Prepubescent and adolescent weight training: Is it safe? Is it beneficial?, Training Youth.

NSCA, str. 3-10.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

4. SNAGA

Hormon testosteron brine za rast i snagu muskulature. Meðutim, u odnosu na djeèake, koncentracija

testosterona je kod djevojèica mnogo niža, a u pubertetu jedva primjetna. Posljedica toga je da su djeèaci jaèi

od djevojèica. Za mlade djevojke je trening snage nužno potreban. Kod djevojèica bi s treningom snage na

trenažerima trebalo poèeti u pubertetu. Opažanja kod nekih mladih igraèica tenisa, odbojkašica i košarkarica

ukazuju na to, da slabije razvijena muskulatura ramenog pojasa ogranièava gibanje u predjelu grudnog dijela

kralješnice (npr. pri izvedbi poèetnog udarca). Kod djeèaka to nije toliko izraženo (Bompa, 1994.). Kod

djevojèica su, u odnosu na djeèake, slabije razvijeni i mišiæi nogu, što se primjeæuje u sprintevima, i skokovima.

Izmeðu 11. i 13. godine života moguæe je sistematskim i dobro planiranim trenažnim procesom neposredno

utjecati na snagu lokomotornega sustava, a tako i na držanje tijela (jaèanjem trbušne muskulature, leða i

ramena). Nije ni potrebno napominjati da je vrlo važno da trening planira i provodi iskusna struèno osposobljena

osoba, jer æe samo takav trenažni proces dovesti sportaša do uspjeha.

5. IZDRŽLJIVOST

U dobi kad djeèaci i bez mnogo rada na razvoju izdržljivosti postaju sve bolji, kod djevojèica æe se poboljšanje

na polju izdržljivosti jedva primjeæivati. Ukoliko se treningu opæe izdržljivosti, kod djevojèica, u dobi od 14. do

16. godine, ne posveti dovoljno vremena, doæi æe do pada aerobnih sposobnosti. Kako su funkcionalne

sposobnosti vrlo važne u svim sportovima u smislu brze regeneracije organizma, važno je dobro planirati taj

dio trenažnog procesa. Razvoj izdržljivosti je nužno pratiti te po potrebi mijenjati plan i program treninga.

Testiranje i povremene kontrole stanja srèno-žilnog sustava s monitorima frekvencije srca i mjerenjem laktata

pomažu treneru u planiranju, programiranju i modificiranju trenažnog procesa. Formula TTT (test – trening

– test) je najbolja pomoæ u radu trenera s mladim sportašicama.

6. ZAKLJUÈAK

U sportu su tjelesna optereæenja iz godine u godinu sve veæa a kalendar natjecanja sve naporniji za mlade

sportašice. Potrebe za atletski razvijenim sportašicama su nužne u veæini sportova. Time se poveæava

odgovronost trenera u radu sa ženskom populacijom.

Za razvoj sportske grane te kvalitetno i struèno planiranje i programiranje trenažnog procesa, izmeðu ostalog

najvažnija je selekcija talentiranih djevojèica i pravilni trening od samog poèetka njihove sportske karijere. Zbog

toga trening mora biti provoðen profesionalno i pod nadzorom kvalitetnog struènog tima, kojeg pored trenera,

èine struènjaci iz svih dodirnih podruèja sporta.

7. LITERATURA

Bompa, O.T. (1994): Theory and methodology of training. Kendall/Hunt publishing company, Dubuque.

Delavier, F. (2001): Muskel Guide. München: BLV Verlagsgeselschaft mbh.

Furjan-Mandiæ, G., F. Prot i D. Metikoš (1995). Primjena aerobike u treningu sportaša.: Zbornik radova

meðunarodnog savjetovanja Fitness i sport, Zagrebaèki sajam športa, str: 81-85. Zagreb.

Furjan-Mandiæ, G., B. Metikoš i Z. Domaæinaoviæ (1996). Fitness programi u funkciji fizièke pripreme sportaša.:

Zbornik radova meðunarodnog savjetovanja o fitnessu, Zagrebaèki sajam športa, str: III - 13-16. Zagreb.

Fach, H.H. (1998). Trainingsbuch Bauchmuskulatur. Reinbek bei Hamburg: Rowohlt Taschenbuch Verlag GmbH.

Kondriè, M., G. Furjan-Mandiæ (2002). Fizièka priprema stolnotenisaèa. Zagreb: Zagrebaèki športski savez,

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu.

Kondriè, M., G. Furjan-Mandiæ (2002). Trening za razvoj trebušne muskulature. Ljubljana: Namiznoteniška

zveza Slovenije.

Topspin

. št.2, str. 09 – 11.

OPÆE

TEME

Sanja Šimek, Josipa Nakiæ, Tatjana Trošt

IZBOR I OPIS VJEŽBI SPECIFIÈNE KONDICIJSKE PRIPREME SKIJAŠA

1. UVOD

Iako žene sudjeluju na važnim sportskim natjecanjima od drugih olimpijskih igara 1900. godine, tek u posljednjih

25 godina zapažena je nagla progresija rezultata. Do toga je došlo zbog poveæanja broja sudionica na

natjecanjima i istraživanja koja su se bavila utjecajem niza faktora na uspješnost sportašica. Time je omoguæena

kvalitetna implementacija najnovijih spoznaja u kondicijski trening žena. To se posebno odnosi na primjenu

intenzivnog treninga snage. Uvažavanjem razlika meðu spolovima koje se oèituju u morfološkom, motorièkom

i funkcionalnom segmentu antropoloških dimenzija, moguæe je unaprijediti trening koji je kreiran za sportaše.

Pokazalo se da anatomske razlike kao što su šira zdjelica i nestabilniji zglob koljena èine žene podložnijim

ozljedama. Amenoreja (izostanak menstruacije), prehrambeni poremeæaji (anorexia nervosa i bulimia nervosa)

i osteoporoza (gubljenje koštane mase – veæa lomljivost kostiju) spominju se kao tri najèešæa problema koja

se javljaju kod sportašica (“Female athlete triad”) i uz prevencijske programe specifiènih ozljeda (koljeno, rame)

zahtijevaju posebnu pažnju. Shvaæanjem razlièitosti graðe i funkcije ženskog organizma, zahtjeva konkretne

sportske grane i slabije razvijenih kondicijskih sposobnosti pojedine sportašice, proiziæi æe i razlike u programima

kondicijske pripreme.

1.1. Specifiènosti graðe i funkcije ženskog organizma

U morfološkom prostoru

izdvaja se èitav niz obilježja po kojima se žene razlikuju od muškaraca i upravo su

one primaran uzrok razlika u ispoljavanju motorièkih i funkcionalnih sposobnosti. Žene su prosjeèno 13 cm niže

i 14-18 kg lakše od muškaraca (Wilmore, Costill 1997). Odnos trupa prema nogama je veæi, a rameni pojas

je uži i slabije razvijen, a bokovi širi (slika 1)(Medved, 1987).

Zdjelica žene je znatno šira i drukèije graðena što odgovara njezinoj ulozi u trudnoæi (slika 2).

Šira zdjelica smanjuje kut izmeðu vrata i trupa bedrene kosti, što mijenja odnos poluga i prijenos snage mišiæa

u podruèju zdjelice i nogu.

SPECIFIÈNOSTI KONDICIJSKOG TRENINGA SPORTAŠICA

Sanja Šimek

, Josipa Nakiæ

, Tatjana Trošt

studentica poslijediplomskog studija Kineziološkog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu

studentica na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

Slika 1. Razlike u graði tijela kod muškarca

i žene.

Slika 2. Graða zdjelice muškarca (a) i žene (b)

OPÆE

TEME

Sanja Šimek, Josipa Nakiæ, Tatjana Trošt

IZBOR I OPIS VJEŽBI SPECIFIÈNE KONDICIJSKE PRIPREME SKIJAŠA

Menstruacijski ciklus

traje prosjeèno 28 dana i može se podijeliti u tri faze: 1. Folikularna faza (kada jajašce

sazrijeva), 2. Ovulacijska faza (kada se jajašce otpušta) i 3. Lutealna faza (kada se endometrij maternice

priprema za primanje oploðenog jajašca). Ako se primanje oploðenog jajašca ne desi, endometrij se ljušti i dolazi

do pojave menstruacije.

Zapaženo je da prva menstruacija nastupa u prosjeku nešto kasnije u sportašica nego kod nesportašica, obièno

izmeðu 13. i 14 godine (Medved, 1987) dok je prosjek zagrebaèkih uèenica 12,6 godina (Prebeg, 1975, prema

Medved 1987). Poremeæaji menstruacijskog ciklusa, od nekoliko menstruacija manje do potpunog izostanka

(amenoreja), su èesti i kod sportašica i nesportašica oko 20 godina. Neredovita menstruacija javlja se kod

sportašica u 1-66%, u usporedbi sa 2-5% kod obiène populacije (Burrows i Bird 2000) ili je 20 puta èešæa kod

sportašica nego kod nesportašica (De Cree 1998).

Kod nekih žena ukljuèenih u intenzivan kondicijski trening, primjeæene su promjene u menstruacijskog ciklusu

(Kraemer, Fleck 1997). Poremeæaji su se pokazali èešæim kod žena ukljuèenih u snažne tjelesne aktivnosti

(Prior, Vigna i McKay 1992). U istraživanju 199 dizaèica utega 25% ih je imalo neredovitu menstruaciju (Liu,

Liu, Qin 1987). Iako podataka nema mnogo, èini se da su sportašice ukljuèene u trening s optereæenjem izložene

veæem riziku menstruacijskih poteškoæa.

Od drugog dana iza poèetka menstruacije opaža se porast sposobnosti s vrhuncem u prvom tjednu pa do

ovulacije. U disciplinama koje zahtijevaju brzu reakciju opaženo je da žene i za vrijeme menstruacije postižu

svoje osobne rekorde. Meðutim na vježbe koje zahtijevaju mirnoæu, koncentraciju i sigurnost (vježbe na

spravama) menstruacija loše utjeèe (Medved, 1987). Èini se da je najnepovoljnije razdoblje za postizanje

vrhunskih rezultata vrijeme prije menstruacije, a najpogodnije vrijeme nakon menstruacije. Aktivne sportašice

imaju manje problema sa predmenstrualnim i bolovima tijekom menstruacije (Prior, Vigna i McKay 1992), a

javljaju se rjeðe kod sportašica nego kod ostalih žena.

Olimpijske medalje su osvajale sportašice tijekom svih faza menstrualnog ciklusa, a utjecaj na uèinkovitost na

natjecanju nije posve jasan i vjerojatno je vrlo individualan. Sudjelovanje na treningu (ili natjecanju) tijekom

menstruacije ne treba zabranjivati i nema negativan efekt na zdravlje. Korisno je paziti na redovitost

menstruacijskog ciklusa i uvažavati individualne karakteristike sportašica kojima bi se trening u vrijeme

menstruacije prilagodio.

2. SPECIFIÈNOSTI TRENINGA ZA RAZVOJ POJEDINIH KONDICIJSKIH SPOSOBNOSTI

Razlike iz prethodnog poglavlja uzroci su drugaèijih uglavnom slabijih manifestacija kondicijskih sposobnosti

kod žena. Gotovo da i nema istraživanja vezanih uz to kako i koliko drugaèije treba izgledati kondicijski trening

sportašica, kakvi su efekti trenažnih programa i razlike u adaptaciji na trenažna optereæenja. Relativno je

najbolje istraženo podruèje snažnih sposobnosti, utjecaj testosterona na hipertrofiju, dok je podruèje npr. brzine

i ravnoteže gotovo zapostavljeno.

Polazna osnova za drugaèiji trening su zahtjevi konkretne sportske grane, deficiti sportašica u kondicijskim

sposobnostima važnim u tom sportu, te ukupno manja razina optereæenja koja je uvjetovana antropološkim

razlikama (više masnog tkiva, manje mišiæne mase).

2.1. Snaga

U kondicijskom treningu snaga zauzima najvažnije mjesto. Gotovo da i ne postoji sport u kojem za kvalitetnu

izvedbu ili uspješnost nije potreban neki oblik snage. Posljednjih nekoliko desetljeæa nadvladane su zablude o

štetnim uèincima treninga snage na ženski organizam. Pogrešno se mislilo da æe trening s optereæenjem utjecati

na smanjenje fleksibilnosti i pretjerano poveæati muskuloznost kod žena (Wilmore i sur. 1974). Istraživanja su

pokazala da pravilno programiran trening s optereæenjem nema negativan utjecaj na fleksibilnost, dok

hipertrofijski adaptacijski efekt nije u prevelikoj mjeri prisutan kod žena, a osigurava pretpostavke za bolji

natjecateljski rezultat.

Kod žena, primarno zbog manjeg tijela, slabije su i moguænosti ispoljavanja razlièitih oblika snage. Velika razlika

u snazi izmeðu spolova je rezultat velikog broja razlièitih jednozglobnih i višezglobnih pokreta koji se izvode

i gornjim i donjim dijelom tijela; i razlika u distribuciji mišiæne mase u razlièitim dijelovima tijela. U istraživanjima,

da bi se što više izjednaèili muškarci i žene radi vjerodostojnije usporedbe, optereæenja se izraèunavaju relativno

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

ne samo u odnosu na tjelesnu težinu veæ i u odnosu na

nemasnu masu tijela

ili

popreèni presjek mišiæa.

Wilmore (1974) navodi da je kod žena 1RM bench pressa 37% od 1RM kod muškarca. Ako se bench press

izrazi relativno prema težini tijela ili nemasnoj masi, žene pokazuju 46% i 55% snage muškaraca. Maksimalna

izometrièka sila kod žena u nožnom potisku je 73% od one kod muškaraca, dok ako se izrazi relativno prema

težini i nemasnoj masi tijela iznosi 92% i 106% snage muškarca. Iz ovog se može vidjeti da se, izraženo relativno,

žene se u snazi donjeg dijela tijela gotovo izjednaèavaju sa muškarcima, dok u snazi gornjeg dijela tijela dosta

zaostaju.

Usporedba dizaèa utega olimpijaca pokazuje da je za potpunu fazu vuèenja kod trzaja žena ispoljila (relativno

u odnosu na težinu tijela) 65% muške snage (Garhammer, 1989). Efikasnost muškaraca kod snažnih svojstava

je opæenito bolja nego kod žena, a èini se i da razlike u nemasnoj masi tijela ne mogu u cijelosti objasniti razlike

u ispoljavanju snage. Manja koncentracija testosterona utjeèe na slabije hipertrofijske uèinke. Iako je kod nekih

žena muskluoznost jaèe naglašena, pokazalo se da opæenito kod žena nije moguæa hipertrofija u onim razmjerima

koji su moguæi kod muškaraca. To je zbog tri razloga: žene imaju 10 puta manju koncentraciju testosterona

(Taylor 1985.), duže tetive u odnosu na mišiæe (Darden 1983.), veæi udio masne komponente i drugaèiju

distribuciju u odnosu na muškarce (Wilmore, 1982).

Maksimalni vertikalni skok i skok udalj s mjesta su u velikoj mjeri uvjetovani moguænošæu ispoljavanja snage.

Kod žena se vrijednosti kreæu od 54-73% u vertikalnom skoku i 75% u skoku udalj s mjesta, od vrijednosti kod

muškaraca (Colliander i Tesch 1989).

U istraživanjima se èesto postavlja pitanje postižu li se kondicijskim treningom isti efekti kod žena kao i kod

muškaraca?

Leg press

Pregib

podlaktice

Bench press Hvat šakom

promjen

Žene
Muškarci

Slika 7. Promjene u jakosti kod muškaraca i žena nakon 10 tjednog

programa treninga (prema Wilmore 1974)

Kada provode identièan trening s optereæenjem, žene razvijaju snagu jednako ili brže od muškaraca (Wilmore

1974). Maksimalni primitak kisika (VO

) kod žena se poveæava 8% od prosjeka kao rezultat 8-20 tjednog

kružnog treninga s teretima, dok se kod muškaraca poveæao 5% u istom periodu (Gettman and Pollock 1981).

Nakon 10 tjednog (Slika 7) programa treninga s optereæenjem žene su razvijale jakost jednakom brzinom kao

muškarci ili i brže (izraženo relativno u % poveæanja). Postoje neki pokazatelji da kod poveæanja jakosti u žena

nakon 3-5 mjeseci treninga dolazi do platoa, i rezultati ne progrediraju dalje kao kod muškaraca (Hakkinen

i sur. 1991). Èesta je pojava u istraživanjima da se usporeðuju netrenirani pojedinci (i muškarci i žene). U takvim

radovima nerijetko se dobiju veæi efekti treninga kod žena, jer se u stvari i usporeðuju sa relativno aktivnijim

muškarcima. To se posebno odnosi na rad mišiænih skupina gornjeg dijela tijela, koje žene tijekom svakodnevnog

života puno manje koriste nego muškarci. U rijetkim istraživanjima treniranih osoba, a posebno vrhunskih

sportaša efekti treninga slijede sliènu krivulju napretka i kod žena i kod muškaraca – efekti su u tim sluèajevima

puno sporiji i manji.

Nakon intenzivnog ekscentriènog treninga (pregib podlaktice) kod muškaraca i kod žena pokazao se jednak

gubitak snage. Takoðer se javlja slièan intenzitet boli i dinamika mišiænog oporavka (Roetert, 2000). Iako

postoje ovakva istraživanja, praksa u velikom broju sluèajeva pokazuje da je kod žena ipak potrebno više

vremena za oporavak.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Prema mišljenju trenera vrhunskih sportaša, uz individualne razlike, postoje male ali znaèajne razlike u procesu

oporavka kod sportaša i sportašica nakon treninga s maksimalnim optereæenjima (Seiler, 1996), odnosno

sportašice se sporije oporavljaju nakon vrlo intenzivnih treninga aerobne ili anaerobne izdržljivosti.

2.3. Koordinacija

U pregledu neurofiziologije motorièkih vještina u sportu kvalitetne koordinacijske sposobnosti su vrhunac

procesa motorièkog uèenja (Henatsch i Langer 1985, prema Drinkwater, 2000) i nezaobilazna sposobnost za

ostvarenja rezultata na natjecanju. Raspravlja se o tome da je kod žena veæi postotak ozljeda uzrokovan upravo

smanjenim koordinacijskim sposobnostima i neadekvatnim kretnjama, ili manje kvalitetnim trenažnim procesom.

Istraživanja su pokazala razlike izmeðu spolova u izvoðenju razlièitih koordinacijskih motorièkih zadataka

(Nicholson i Kimura, 1996, prema Drinkwater, 2000), koje Kimura (1992) objašnjava utjecajem spolnih

hormona tijekom faze razvijanja moždanih struktura. Opæenito, pokazalo se da su žene bolje od muškaraca

u «finoj» motorièkoj koordinaciji (Hall i Kimura, 1995, prema Drinkwater, 2000) i u brzini stvaranja motorièkih

programa. Muškarci su pokazali bolje rezultate u testovima motorièkih vještina preciznosti (Kimura, 1992, prema

Drinkwater, 2000). Istraživanja su pokazala bolju koordinaciju ruku kod žena tijekom lutealne faze

menstruacijskog ciklusa (Hampson i Kimura, 1988, prema Drinkwater, 2000) što i dalje podupire hipotezu o

utjecaju spolnih hormona na motorièke vještine. Iako su istraživanja ovog podruèja vrlo zanimljiva, nije posve

jasno stvaraju li sportašice drugaèije motorièke programe. Potrebno je daljnje prouèavanje ovog podruèja koja

æe objasniti utjecaj na ozljede i ispoljavanje koordinacijskih sposobnosti.

2.4. Fleksibilnost

Pokazalo se da su, u pravilu, žene fleksibilnije od muškaraca (Buis i Harris 1986, prema Alter, 1996). Iako za

to još ne postoje èvrste èinjenice, nekoliko faktora utjeèe na razlike meðu spolovima u fleksibilnosti. Jedna od

anatomskih prednosti za fleksibilnost kod žena je graða zdjelice. Kod muškarca su npr. kosti zdjelice teže i

grublje, rubovi nisu zaobljeni i unutrašnjost je manje prostorna. Opæenito zbog širih i pliæih kukova , žene imaju

veæi raspon pokreta u zdjeliènom podruèju. No i izmeðu žena postoje razlièiti oblici zdjelica koji imaju drugaèiji

utjecaj na raspon pokreta. U populaciji žena javljaju se èetiri osnovna oblika zdjelice, koje prema svojim

karakteristikama olakšavaju ili otežavaju raðanje, odnosno omoguæuju veæu ili manju fleksibilnost. Razlièiti oblici

zdjelice takoðer uzrokuju veæu ili manju lumbalnu lordozu.

Corbin (1980), prema Drinkwater (2000) sugerira da djevojèice nakon puberteta imaju veæi potencijal za

fleksibilnost u podruèju trupa zbog nižeg položaja centra težišta tijela i kraæih nogu u odnosu na trup. No,

razlikama u fleksibilnosti su možda doprinijele i razlike u svakodnevnim tjelesnim aktivnostima. Zbog promjena

u organizmu tijekom trudnoæe poveæava se fleksibilnost (Brener i Hinson 1978, prema Drinkwater, 2000),

nestabilnost zglobova i posebno se olabavljuju ligamenti zdjelice.

Uz razlike zdjelice kod žena je èesta pojava naglašena ekstenzija lakta. To se javlja zbog kraæeg nastavka

na olekranonu nego kod muškarca (Galabert 1966, prema Drinkwater, 2000).

3. PREVENCIJA SPECIFIÈNIH OZLJEDA SPORTAŠICA

Moguænost ozljeðivanja postoji u kontaktnim i nekontaktnim situacijskim uvjetima, a uèestalost je

proporcionalna vremenu u kojem je sportaš izložen igri. Kowal (1980) je promatrao pojavu ozljeðivanja kod

400 žena, dobi 18-29 godina, koje su bile ukljuèene u 8 tjedni trening (5-6×tjedno, 1 sat) baziène pripreme u

vojsci. Tijekom pripreme 54% žena zatražilo je medicinsku pomoæ, dok je kod istog broja muškaraca bilo 26%

ozljeðenih.

Pokazalo se da su žene izložene veæem riziku od ozljeðivanja u treningu i natjecanju. Razlog tome su

antropološke karakteristike žena kao što su šira zdjelica, slabije razvijena jakost, veæa pokretnost u zglobovima

itd. Tako su i ligamentne strukture slabije i nepripremljene na nagle pomake i istezanja. Redovnim sudjelovanjem

u prevencijskim kondicijskim programima za poboljšanje snage i stabilnosti mišiænog tkiva i potpornih struktura

može smanjiti broj sportskih ozljeda (Stone, 1990).

Sa pravilnom primjenom i progresijom, jednogodišnji program kondicijskog treninga s optereæenjem, kao i

trening agilnosti i ravnotežnih sposobnosti zbog poboljšanja kontrole mišiæne aktivnosti, pokazao se kao veoma

OPÆE

TEME

Sanja Šimek, Josipa Nakiæ, Tatjana Trošt

IZBOR I OPIS VJEŽBI SPECIFIÈNE KONDICIJSKE PRIPREME SKIJAŠA

koristan. Ne preporuèuju se produžena razdoblja neaktivnosti (npr. izvan sezone) koji vode gubitku snage i

kardiovaskularne izdržljivosti. Iako su potrebne detaljne medicinske analize za smanjenje moguænosti

ozljeðivanja, predlažu se prevencijske mjere: prvo dijagnostika riziènih podruèja i godišnji program treninga

s optereæenjima te treninzi usmjereni na fleksibilnost i agilnost, zatim pravilno zagrijavanje, nošenje kvalitetne

odjeæe i obuæe, te optimizacija unosa kalorija.

3.1. Posebna briga – koljeno

Istraživanja su pokazala da su kod sportašica nekontaktne ozljede prednjeg križnog ligamenta 2-3 puta èešæe

nego kod sportaša (Rochman, 1996). Bilo je dosta spekulacija u znanstvenim i struènim krugovima vezanih

uz širinu zdjelice i specifièni kut natkoljenice (x-noge) kod žena i njihovom doprinosu uèestalosti ozljedama

koljena. Takoðer se raspravljalo o tome da žene imaju manje èvršæe mišiæne i zglobne strukture. Posljedièno

tome, èini se da žene tendiraju hiperfleksibilnosti sa prateæom smanjenom stabilnošæu. Za donošenje konaènih

zakljuèaka potreban je još velik broj istraživanja.

Koljenska struktura sigurno zaslužuje posebnu pažnju u prevencijskom kondicijskom treningu sportašica, a

mišiæi stražnje strane natkoljenice, abduktori i aduktori nogu specifièno jaèanje. Program jaèanja sklopa noge/

kukovi ukljuèuje višezglobne (nožni potisak, èuènjevi, mrtvo dizanje, ispad) i jednozglobne (pregib potkoljenice,

ekstenzija potkoljenice, adukcija, abdukcija, ekstenzija i fleksija u kuku, podizanje na prste, fleksija stopala)

vježbe. Posebno se u treningu sportašica treba obratiti pažnja na pregib potkoljenice, s ciljem smanjenja

prethodno navedenog deficita. To se može postiæi veæim brojem ponavljanja (12-15) te vježbe, ili odreðivanja

omjera 2:1 serija pregiba potkoljenice prema nožnoj ekstenziji. Ovakvo doziranje æe ojaèati mišiæe i vezivna

tkiva koljena, a na proksimalne i distalne strukture koje podržavaju koljeno može se djelovati proprioceptivnim

vježbama, izometrijskim treningom i slièno.

U sportovima koji ukljuèuju skokove (košarka, odbojka..), treba naglašavati pravilnu poziciju tijela i amortizaciju

kod doskoka, te redovito provoditi vježbe agilnosti. Kada su noge u adukciji i/ili ravne prilikom doskoka,

poveæana je moguænost istegnuæa ligamenta ili hiperekstenzije kao uzroka ozljeda vezivnog tkiva ili meniskusa.

Pliometrijski trening nižeg intenziteta može prevenirati ozljede koljena kod sportašica ukljuèenih u sportove

skoènosti (odbojka). Istraživanja su pokazala da se takvim treningom poveæala stabilizacija koljena tijekom

doskoka, ujednaèila ravnoteža mišiæa kvadriceps-hamstrings te poveæala visina skoka (Hewett i sur. 1996).

Kod šire zdjelice patela se pomièe i uzrokuje bolove u svezama ispod patele. Neke vježbe (nožna ekstenzija,

èuènjevi, potisak nogama) pogoršavaju ovo stanje. Treba održavati jakost unutarnje strane natkoljenice i

fleksibilnost stražnje lože. Što je veæa fleksibilnost stražnje strane natkoljenice, pritisak sa patele se smanjuje.

(Fahey, Hutchinson, 1992).

U svrhu prevencije ozljeda specifiènih za sportašice, neke vježbe fleksibilnosti bi trebalo koristiti s oprezom.

Prikazane su, prema Thorndyke (1996), vježbe koje u nepovoljan položaj dovode zglob koljena i lumbalni dio

kralješnice.

OPÆE

TEME

Sanja Šimek, Josipa Nakiæ, Tatjana Trošt

IZBOR I OPIS VJEŽBI SPECIFIÈNE KONDICIJSKE PRIPREME SKIJAŠA

16. Prashad, D., Deane, R., Chowdrey H. (1999). Towards an understanding of biogenic amine release over the

menstrual cycle in women. Proceedings of 4th annual Congres of ECSS, Rome, 14-17 July.

17. Prince. F.P., Hikida, R.S. i Hagerman, F.C. (1977). Muscle fiber types in women athletes and non-athletes. Pflugers

Archives 371:161-65.

18. Prior, J.C., Vigna. Y.M.. i McKay, D.W. (1992). Reproduction for the athletic female: new understandings of

physiology and management. Sports medicine 14:190-99.

19. Rochman, S. (1996). Gender inequity. Training and conditioning. 6(5):10-20.

20. Roetert ( 2000). Muscle soreness in men and women. NSCA Journal. Vol 22., No 6. 66.

21. Saltin B., Astrand, P.O.(1967). Maximal oxygen uptake in athletes. Journal of applied physiology 23, 353-258.

22. Seiler S. (1996) http://home.hia.no/~stephens/gender.htm

23. Shakhlina (1999). Hormonal cycling, its role in the athletic training of females. Proceedings of 4th annual Congres

of ECSS, Rome, 14-17 July.

24. Stone, M. (1990). Musscle conditioning and muscle injury. Medicine and Science in Sport and Exercise 22:457-

462.

25. Tarnopolsky, M.A., (2000). Gender differences in metabolism: Nutirition and supplements. Preolimpic Congress

of Sports Medicine and Physical Education, Congress on Sport science. 7-13.Sept.Brisbane, Australia.7

26. Thorndyke, M.A. (1996). A brief look at contraindicated exercises. Strength and conditioning Journal.30-32.

27. Wilmore, J.H. (1974), Altemations in strength, body composition, and antropomethric measurements consequent

to a 10-week vveight training program. Medicine and Science in Sports 6:133-38.

28. Wilmore. J., Costill, D. (1997). Physiology of sport and exercise. Champaign, IL: Human Kinetics.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Astma je kronièna upalna bolest dišnih puteva koja se manifestira iznenadnim napadajima gušenja praæenog

stezanjem i sviranjem u prsnom košu, te suhim kašljem. U podlozi ovih simptoma je izrazito i naglo stezanje

i suženje veæih dišnih putova (bronhospazam) koje nastaje kao posljedica kompleksne upalne reakcije. Prema

uzroku upale dišnih puteva, astma se dijeli na alergijsku i nealergijsku. Astma je bolest djece i adolescenata,

a njezina uèestalost u opæoj populaciji procjenjuje se na 3-4% (1). Posljednjih 30-tak godina, naroèito u

industrijski razvijenim zemljama, primjeæen je znaèajan porast oboljelih od astme èija se uèestalost sada kreæe

oko 10% (na primjer, u Finskoj je u periodu izmeðu 1966. i 1989. godine uèestalost astme porasla èak 22 puta)

(2). Astmatièni napad mogu izazvati brojni èimbenici od kojih su najèešæi hladan zrak, virusne i bakterijske

infekcije dišnih puteva, udisanje alergena i dišnih nadražljivaca, te tjelesno optereæenje (TO). Uvriježen naziv

za astmatièni napad uzrokovan tjelesnim optereæenjem je “exercise-induced” astma sa kraticom EIA.

2. “EXERCISE-INDUCED” ASTMA (EIA)

Procjenjuje se da se fenomen EIA javlja u 75-90% osoba s astmom. Noviji podaci, meðutim, pokazuju da se

EIA javlja kod èak 40% osoba oboljelih od alergijske upale nosne sluznice (na primjer, peludne hunjavice), te

u 3-11% zdravih osoba (3,4). Obzirom na to, u literaturi se sve više koristi termin bronhospazma uzrokovanog

TO ili “exercise-induced” bronhospazam (EIB) koji podrazumijeva i pojavu astmatskih simptoma uzrokovanih

TO u neastmatièara. Za EIA karakteristièna je pojava astmatiènog napada (gušenja, kašlja, stezanja u prsima)

10-15 minuta nakon izrazitijeg TO, koji spontano prolazi unutar 60 minuta. Simptomi se u pravilu ne javljaju

tijekom TO. Nakon što se simptomi povuku nastaje tzv. refrakterni period koji traje izmeðu 40 minuta i 3 sata.

TO izvršeno u tom periodu ne može provocirati nove simptome EIA. Kod 10-50% osoba sa pozitivnim EIA

fenomenom može nastati kasna reakcija, tj. ponovna pojava simptoma EIA 4-6 sati nakon inicijalnog TO.

Mehanizam nastanka EIA nije do kraja razjašnjen, ali se smatra da važnu ulogu ima hlaðenje i sušenje dišne

sluznice uslijed hiperventilacije.
Intenzitet nastalih simptoma ovisi o više èimbenika:

1. Trajanju i intenzitetu TO: intenzitet simptoma raste s poveæanjem intenziteta i trajanja tjelesne aktivnosti.

2. Vrsti napora: simptomi æe biti jaèi kod napora s konstantnim optereæenjem, nego kod napora s postepenim

poveæanjem optereæenja ili kod napora kod kojeg se izmjenjuju intervali manjeg i veæeg optereæenja ( na

primjer, trèanje izaziva teže simptome od tenisa ili nogometa).

3. Okolišnim èimbenicima: hladan i suh zrak dovodi do jaèih simptoma od toplog i vlažnog; izloženost peludima

na otvorenim prostorima ili grinjama i plijesnima u zatvorenim prostorima u kojima se trenira ili natjeèe može

pogoršati simptome.

4. Periodu zagrijavanja i hlaðenja: postepeno zagrijavanje prije treninga ili natjecanja, kao i postepeno

smanjenje intenziteta rada na kraju treninga ili nakon natjecanja smanjuje jaèinu simptoma.

5. Karakteristikama osobe:

- nivou opæe tjelesne pripremljenosti: osobe s bolje razvijenim kondicijskim sposobnostima imaju manje

izražene simptome;

- jaèini bazalne upale dišnih puteva: slabije su izraženi simptomi u osoba s manjom reakcijom bronha u

mirovanju, tj. blažim ili prikladno lijeèenim oblicima astme;

OSOBITOSTI KONDICIJSKE PRIPREME ASTMATIÈARA

Romiæ Goran

, Macan Jelena

Zagrebaèki športski savez

Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Zagreb

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

3. postupno smanjivanje intenziteta optereæenja pri kraju treninga;

4. pokrivanje nosa i usta pri izvoðenju aktivnosti na otvorenom uz izloženost hladnom zraku, peludu ili

nadražljivcima (smog); uvijek kada je moguæe aktivnost izvoditi u toplim i vlažnim prostorijama;

5. pravovremeno i ispravno suzbijanje infekcija dišnih puteva;

6. redovite lijeènièke kontrole stanja upale u dišnim putevima uz pravilan odabir i uzimanje antiastmatiène

terapije.

Prilikom planiranja treninga potrebno je imati na umu da je trèanje, koje je èest dio kondicionih priprema za

mnoge sportove, visoko rizièna disciplina za izazivanje EIA. Sportaš koji treninge u svojoj disciplini podnosi

bez pojave EIA, može tegobe imati tijekom trèanja (3,8). Farmakološke preventivne mjere svode se na

kontroliranu upotrebu odreðenih lijekova prije trenažnog ili natjecateljskog TO, a koji imaju dokazan preventivni

uèinak na pojavu EIA. Najèešæe se koriste agonisti beta-2 adrenergièkih receptora (salbutamol, salmeterol),

kromoni i kortikosteroidni hormoni u obliku aerosola za inhalaciju, te antagonisti leukotrienskih receptora

(montelukast) u peroralnoj primjeni (3,13). Navedeni preparati i oblici primjene su dozvoljeni prema važeæim

antidoping pravilima, ali se njihova upotreba mora pismeno prijaviti nadležnom medicinskom timu od strane

lijeènika reprezentacije ili tima. Na Olimpijskim igrama, sportaši koji pismeno zatraže dozvolu za inhaliranje

dozvoljenih beta-2 adrenergièkih agonista ili kortikosteroida bit æe pregledani od strane nezavisnog medicinskog

tima Meðunarodnog olimpijskog odbora.Treba naglasiti da antidoping pravila zabranjuju sistemsku

(intravensku, intramuskularnu, peroralnu i rektalnu) upotrebu beta-2 agonista adrenergièkih receptora i

kortikosteroida (14,15) (Tablica 1).

4. EIA I SPORT

U svijetu postoji opæe suglasje o tome da astmatièari, bilo da se radi o djeci ili odraslim osobama, moraju biti

ukljuèeni u sportsko-rekreativne aktivnosti. Tjelesna aktivnost je korisna kako za pravilan rast, razvoj i opæu

kondicijsku pripremljenost, tako i za psihološki status astmatièara. Ukljuèenjem u sportske aktivnosti oni sebe

prestaju doživljavati kao ozbiljno bolesne osobe i postaju samopouzdaniji (8). Podaci iz literature pokazuju da

astmatièna djeca mogu postiæi podjednake vrijednosti maksimalnog primitka kisika (VO

max) kao zdrava

TABLICA 1. Anti-doping pravila Medicinske komisije Meðunarodnog olimpijskog odbora za antiastmatske

lijekove (14,15).

VRSTA LIJEKA

ZABRANJENI

DOZVOLJENI

KORTIKOSTEROIDNI

Svi oralni, rektalni,

Iskljuèivo inhalacija**:

HORMONI

intravenski, intramus-

beklometazon - Becotide

kularni oblici

budesonid - Tafen

flutikazon - Flixotide

SELEKTIVNI BETA-2

Svi oralni, rektalni,

Iskljuèivo inhalacija**:

ADRENERGIÈKI

intravenski, intramus-

salbutamol - Ventolin

AGONISTI

kularni oblici;

salmeterol - Serevent

fenoterol - Berotec*

terbutalin - Bricanyl*

i u inhalaciji;

KROMOLINI

natrijev kromoglikat*

nedokromil*

NESELEKTIVNI

efedrin

ADRENERGICI

pseudoefedrin

izoprenalin*

ANTIMUSKARINSKI

ipratropij - Atrovent

BRONHODILATATORI
ANTAGONISTI

montelukast - Singulair

LEUKOTRIENSKIH

RECEPTORA
TEOFILINI

aminofilin - Aminophyllin

teofilin - Teolin, Teotard

* - lijekovi koji nisu registrirani u Hrvatskoj;

* * - uz pismenu lijeènièku prijavu i s dozvolom nadležnog medicinskog tima;

OPÆE

TEME

Romiæ Goran, Macan Jelena

OSOBITOSTI KONDICIJSKE PRIPREME ASTMATIÈARA

djeca, te da je stupanj kondicijske pripremljenosti, a ne ventilacijska funkcija pluæa, glavni èimbenik tolerancije

tjelesnog optereæenja djece s kontroliranom astmom (16). Kao što je veæ navedeno, loša kondicijska

pripremljenost može pojaèati intenzitet i uèestalost pojave simptoma EIA, tako da se upravo redovita umjerena

tjelesna aktivnost sa svrhom poboljšanja i održavanja aerobnog kapaciteta smatra važnom preventivnom

mjerom pojave EIA. Optimalnim se smatra trening intenziteta 75% maksimalne srèane frekvencije u trajanju

od 30 minuta tri puta na tjedan (17,18). Naravno, pri ukljuèenju astmatièara nesportaša u sportsku aktivnost

vrijede sva pravila navedena za sportaše, pa treba voditi raèuna o pravilnom odabiru sportske discipline i

ukljuèenju mjera prevencije u trenažni proces.

5. ZAKLJUÈAK

Fenomen EIA ili EIB sve je èešæe prisutan u opæoj populaciji, naroèito u djece i mlaðih odraslih osoba.

Neprepoznat i nekontroliran može znaèajno utjecati na kvalitetu života smanjujuæi nivo tjelesne aktivnosti u

opæim i profesionalnim uvjetima, te bavljenje sportom. Ukljuèivanje osoba, a naroèito djece sa ovim fenomenom

u rekreativnim i natjecateljskim sportskim aktivnostima od velikog je znaèaja za zdravlje znaèajnog dijela opæe

populacije, kao i za postizanje vrhunskih sportskih rezultata. Zato je nužna suradnja prosvjetnih, kinezioloških

i medicinskih struènjaka koja može riješiti problem ukljuèivanja astmatiènih osoba u sportske aktivnosti, te od

bolesnog djeteta ili adolescenta stvoriti sretnu, sportski uspješnu i društveno prihvaæenu osobu.

6. LITERATURA

European Allergy White Paper. Allergic diseases as a public health problem. Brussels: UCB Institute of Allergy,

1997.

Haahtela T, Lindholm H, Bjorksten KK, Laitinen LA. Prevalence of asthma in Finnish young men. BMJ 1990;301:266-

268.

Macan J, Klepac T, Bušljeta I, Plavec D, Kanceljak-Macan B. Bronhospazam izazvan tjelesnim optereæenjem i

njegova prevencija. Lijeè Vjes 2000; 122:239-245.

Tan RA, Spector SL. Exercise induced asthma. Sports Med 1998;25(1):1-6.

Brusasco V, Crimi E. Allergy and sports: Exercise-induced asthma. Int J Sports Med 1994;15:S184-S186.

Voy RO. The US Olympic Committee experience with exercise-induced bronchospasm. Med Sci Sports Exerc

1986;18:328-330.

Weiler JM, Layton T, Hunt M. Asthma in United States Olypmic athletes who participated in the 1996 Summer

Games. J Allergy Clin Immunol 1998;102:722-726.

Del Giacco SR, Manconi PE, Del Giacco GS. Allergy and sports. Allergy 2001; 56: 215-223.

Helenius IJ, Tikkanen HO, Haahtela T. Exercise-induced bronchospasm at low temperature in elite runners.

Thorax 1996;51:628-629.

10. Leuppi JD, Kuhn M, Comminot C, Reinhart WH. High prevalence of bronchial hyperresponsiveness and asthma

in ice hockey players. Eur Respir J 1998;12:13-16.

11. Helenius IJ, Tikkanen HO, Haahtela T. Associationa between type of training and risk of asthma in elite athletes.

Thorax 1997;52:157-160.

12. Mannix ET, Farber MO, Palange P et al. Exercise induced asthma in figure skaters. Chest 1996;109:312-215.

13. Kyle JM, Walker RB, Hanshaw SL, Leaman JR, Frobase JK. Exercise-induced bronchospasm in the young athlete:

guidelines for routine screening and initial management. Med Sci Sports Exerc 1992; 24(8):856-859.

14. Olympic movement anti-doping code. Appendix A. Prohibited classes of substances and prohibited methods

2001-2002.Substitutes appendix A of the OMAC 1999. Laussane, 1 September 2001.

15. Harries M. Pulmonary limitations to performance in sport. BMJ 1994;309:113-115.

16. Santuz P, Baraldi E, Filippone M, Zacchello F. Exercise performance in children with asthma: is it different from

that of healthy controls? Eur Respir J 1997;10:1254-1260.

17. Cochrane LM, Clark CJ. Benefits and problems of physical training programme for asthmatic patients. Thorax

1990;45:345-351.

18. Varray A, Prefaut C. Importance of physical exercise training in asthmatics. J Asthma 1992;29:229-234.

OPÆE

TEME

Stjepan Heimer

FIZIOLOŠKI TEMELJI KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA U VISINSKIM UVJETIMA

2.2. Temperatura okoline

Za svakih 1000 metara nadmorske visine pad temperature je za oko 6.5 ºC. Treba, meðutim imati na umu,

da se temperature mijenjaju s promjenom vremena, dnevno danju i noæu, te sezonski tokom godine. U

odreðenim uvjetima, posebno pri odreðenim toplim vjetrovima moguæa je i inverzija temperature, odnosno

pojava više temperature na višoj nadmorskoj visini. U odnosu na fiziološke mehanizme snižena temperatura

u visinama zahtijeva znaèajnije zagrijavanje prije sportske aktivnosti. Uobièajena praksa korištenja liftova ili

kabina u zimskim sportovima znaèajno i u velikoj mjeri poveæava zdravstveni rizik.

2.3. Gustoæa zraka

Porastom nadmorske visine opada broj molekula zraka koje se nalaze u jedinici volumena. Time se, dakako,

s visinom smanjuje i gustoæa zraka, što doprinosi smanjenju otpora prilikom disanja, pa time i smanjenju rada

dišne muskulature potrebnog za ventilaciju odreðene kolièine zraka. Zbog smanjene turbulencije zraka u dišnim

putovima tokom napornog rada maksimalni minutni volumen disanja pri nižoj gustoæi zraka može iskazati veæe

vrijednosti (i do 200 L/min) nego na razini mora. Smanjena gustoæa zraka doprinosi i manjem otporu pri kretanju

tijela u prostoru, što dozvoljava postizanje veæih brzina, posebno kod intenzivnih kratkotrajnih optereæenja tipa

sprinta i skokova.

2.4. Parcijalni tlak vodene pare u zraku (pH

Porastom nadmorske visine i dodatno opadanjem temperature znaèajno opada i parcijalni tlak vodene pare

u atmosferskom zraku. Što je zrak hladniji to je manje vode u zraku u obliku vodene pare. Na primjer, kada

je zrak i 100% zasiæen vodenom parom, a temperatura zraka iznosi 0 ºC, on sadrži jedva 5 g vode po m

. Pri

temperaturi od –10ºC 100% vodenom parom zasiæeni zrak gotovo da i ne sadrži vodenu paru.

Udahnuti se zrak u dišnim putovima mora ne samo zagrijati, veæ i ovlažiti, jer je vlaga u alveolarnom podruèju

(43 g H

O/m

zraka) bitna za normalnu difuziju dišnih plinova izmeðu alveola i krvi. Pri udisanju hladnog i suhog

zraka reagira sluznica dišnih putova luèenjem poveæane kolièine sluzi u cilju osiguranja vlažnosti alveolarnog

zraka. Pri tome postoji opasnost sušenja sluznice i stvaranja podražaja npr. na kašalj. Takvo stanje obièno

nestaje nakon 3-4 tjedna boravka na visini iznad 2500 m uslijed poveæanja prokrvljenosti sluznice.

2.5. Sunèano zraèenje

Više je razloga što sunèano zraèenje raste s nadmorskom visinom. Na veæoj visini sunèane zrake prolaze kroz

manji sloj atmosfere, pa je i manja njihova apsorpcija, posebno ultravioletnih zraka. Tome doprinosi i smanjena

koncentracija vodene pare, koja sa svoje strane dodatno apsorbira odreðenu kolièinu sunèevih zraka. Ako je

planina pokrivena snijegom zraèenje se reflektira i time dodatno pojaèava.

3. REAKCIJA ORGANIZMA NA BRZI USPON NA SREDOGORJE I VISOKO GORJE

Brdske uspinjaèe (žièare, kabine) omoguæuju ljudima brzi uspon u sredogorje, pa i u visoko gorje. Nagli dolazak

neadaptirane osobe u promijenjene uvjete prvenstveno niskog atmosferskog pO

, izaziva u organizmu, zbog

odgovarajuæeg pada pO

u krvi, odreðene fiziološke reakcije (de Marées, 1996).

Bez obzira na nadmorsku visinu, odreðeni rad zahtijeva odreðenu energiju, pa prema tome i odreðenu kolièinu

kisika. Na veæim se visinama zbog znaèajnijeg sniženja pO

u atmosferi, alveolarnom zraku i u krvi javlja

opasnost nedostatne opskrbe stanica kisikom. U tom bi sluèaju znaèajno opao i fizièki radni kapacitet, a u

krajnjem bi sluèaju nedostatak kisika doveo u opasnost i zadovoljenje potrebe stanica za kisikom i u mirovanju.

Takvo se stanje naziva

hipoksijom,

koja zavisno o njenom trajanju može biti akutna i kronièna (brzi uspon na

visinu iskazuje se akutnom hipoksijom). Lagani se oblik hipoksije javlja dolaskom na visinu od 3000 m, a

simptomi koji se mogu pojaviti na toj i veæim visinama oznaèavaju se kao planinska ili visinska bolest

(prvenstveno nedostatak zraka i lupanje srca, bljedoæa i znojenje, promjena raspoloženja, neprimjereno

reagiranje, poremeæaj svijesti). Na hipoksiju organizam reagira nizom fizioloških podešavanja koje prvenstveno

zahvaæaju funkcije disanja i cirkulacije.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

4. FIZIOLOŠKI ODGOVORI ORGANIZMA NA BORAVAK NA VISINI

Fiziološki odgovori koji nastaju kao reakcija organizma na boravak na visinama unutar zona kompenzacije mogu

se podijeliti u reakcije podešavanja (kraæi boravak - akutna reakcija) i reakcije prilagodbe (duži boravak -

kronièna reakcija), o kojima æe podrobnije biti rijeèi kasnije u ovom tekstu. Sve te promjene zbivaju se

prvenstveno u organskim sustavima odgovornim za prijenos kisika iz atmosfere do stanica, pa i u samim

stanicama koje se prilagoðuju nedostatnoj dostavi kisika. Dominantne promjene mogu se naznaèiti kao:

●

respiracijski odgovor

●

krvni odgovor

●

srèano-žilni odgovor

●

stanièni odgovor.

4.1. Respiracijski odgovor na visinu

Dolaskom i boravkom na nadmorskoj visini iznad reakcijskog praga sniženi atmosferski, pa time i alveolarni

i krvni pO

aktivira sustav mehanizama za akutno

podešavanje

zasiæenja krvi kisikom preko kemoreceptora

u glomus caroticumu, što za posljedicu ima proporcionalnu hiperventilaciju. Pojedinci se razlikuju u osjetljivosti

perifernih receptora i centra za disanje na hipoksemiju, te se mogu razlikovati osobe sa slabijom ili jaèom

reaktivnosti. Tokom produženog boravka na reaktivnoj visini ventilacija i dalje raste osiguravajuæi porast

arterijskog pO

i primjereno zasiæenje krvi kisikom. ovaj oblik podešavanja naziva se

ventilacijska

aklimatizacija.

Posljedica je to podešavanja receptora i neurona dišnog centra. Povratkom u nizinu povišena

se reaktivnost zadržava najmanje tjedan dana.

Pozitivni uèinak podešavanja hiperventilacijom svakako je povišenje alveolarnog pO

, no negativna strana je

sniženje alveolarnog i krvnog pCO

, što uzrokuje odgovarajuæu respiracijsku alkalozu, koja se može potpuno

ili djelomièno kompenzirati bubrežnim izluèivanjem bikarbonata. Na visini od 2000 m normalizacija nastupa

za otprilike 24 sata, dok je na veæim visinama (4000 m) zbog nepotpune bubrežne kompenzacije alkaloza trajnije

izražena. Odreðene se promjene zbivaju i na razini alveolarne difuzije. Naime, porastom visine, zbog sniženja

alveolarnog pO2 smanjuje se koncentracijski gradijent za kisik izmeðu alveola i krvi. S druge strane, zbog

hipoksièke vazokonstrikcije dijela malih pluænih arterija i posljediènog slabijeg protoka krvi kroz njihove kapilare

takoðer se smanjuje prijenos kisika iz alveola u krv. No, usmjeravanjem pulmonalnog krvotoka u dio proširenih

arteriola, smanjenje prijenosa kisika znatnim se dijelom može kompenzirati.

4.2. Krvni odgovor na visinu

Gotovo cjelokupni prijenos kisika u krvi odvija se njegovom vezanjem na pigment hemoglobin (Hb) u

eritrocitima. Kolièina prenesenog kisika ovisi s jedne strane o afinitetu Hb prema kisiku, a s druge o ukupnoj

kolièini Hb u krvi.

4.3. Akutne promjene podešavanja

Zbog znaèajnih promjena pH, pCO

(Bohrov efekt) i metabolita 2,3-difosfoglicerata (2,3-DPG) u eritrocitima

dolazi do znaèajne promjene afiniteta Hb prema kisiku, odnosno sposobnosti vezanja kisika u krv u pluæima

i otpuštanja kisika iz krvi na periferiji. Visinska alkaloza i sniženje koncentracije CO

u krvi (hipokapnija) imaju

u pluæima povoljan utjecaj na vezanje kisika na Hb, dok na periferiji prisutna acidoza, povišenje koncentracije

(hiperkapnija), povišena temperatura radnih mišiæa i poveæanje koncentracije 2,3-DPG pogoduju

otpuštanju kisika s Hb. Velièina promjena ovisi, dakako, o aktualnim karakteristikama vanjskih visinskih faktora

u atmosferi. U sredogorju se stoga u pravilu malo mijenjaju unutrašnji faktori (pH, 2,3-DPG). Na veæim visinama

raste uèinak alkaloze i 2,3-DPG, što omoguæuje pomak disocijacijske krivulje Hb u lijevo, a time i održanje

afiniteta Hb prema kisiku gotovo istovjetnog onom u nizini. Na ekstremnim visinama alkaloza znatno premašuje

poveæanje 2,3-DPG i znaèajno poveæava afinitet Hb prema kisiku, pa se time usprkos niskom pO2 u arterijskoj

krvi još uvijek znaèajno održava zasiæenost krvi kisikom.

Ubrzo nakon dolaska na visinu smanjuje se volumen plazme, poveæava se hematokrit, èime se kompenzira

smanjeno vezanje kisika na Hb. Poveæava se gustoæa (viskozitet) krvi, a time i optereæenje srca. Stoga se

poveæava i minutni volumen srca (vidi kasnije), što sa svoje strane premošæuje vrijeme do uèinkovite eritropoeze

i privremeno na taj naèin poveæava prijenos kisika i njegovu dostavu tkivima.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

opada otpor u cirkulaciji, što sa svoje strane doprinosi prokrvljenosti mišiæa. Arterijski krvni tlak do razine

visokogorja uglavnom ostaje nepromijenjen.

Porastom visine pri radu u mišiæima i u krvi znaèajno raste koncentracija mlijeène kiseline, vjerojatno zbog

sporijeg porasta primitka kisika na poèetku rada. To je dakle posljedica veæeg deficita kisika tokom rada na

veæim visinama. Jaèe zakiseljenje organizma pri tom kompenzira se u visini respiracijskom alkalozom.

5.1. Maksimalna sposobnost pri kratkotrajnom zadržavanju na visini

Maksimalna je sposobnost pri kratkotrajnom zadržavanju na visini za aktivnosti trajanja dužeg od dvije minute

smanjena. MVS, FS i UV postižu maksimalne vrijednosti kao i u nizini. MVD je meðutim na visini veæi nego

u nizini. usprkos svemu maksimalna je aerobna sposobnost pri kratkotrajnom zadržavanju na visini smanjena

zbog niskog pO

u atmosferskom zraku i smanjenoj opskrbi tkiva kisikom. Anaerobna je sposobnost, kao što

je veæ napomenuto, u podruèju sredogorja nepromijenjena, dok na veæim visinama opada uslijed smanjene

prokrvljenosti.

5.2. Maksimalna sposobnost pri dugotrajnijem zadržavanju na visini

Tokom visinske aklimatizacije, u odnosu na akutnu hipoksiju, aerobna izdržljivost se poboljšava, iako nikada

ne dostiže razinu iz nizine. Oporavak maksimalnog primitka kisika poèinje tokom prvog tjedna boravka daljnjim

poveæanjem MVD i poveæanjem koncentracije Hb. Poveæanje rada dišne muskulature ne smanjuje sposobnost

ventilacije, jer se smanjenjem gustoæe zraka smanjuje otpor u dišnim putovima, pa se energetska potrošnja za

disanje ne poveæava. Podešavanje periferne cirkulacije i promjene u mišiænim stanicama objašnjavaju veæu

radnu sposobnost nego što bi odgovarala aktualnoj visini.

Sve navedeno upuæuje na slijedeæe zakljuèke:

1. Pozitivni faktori aklimatizacije na visinu

●

poveæanje prijenosnog kapaciteta krvi za kisik i oporavak maksimalnog primitka kisika

●

poveæanje MVD s uèinkom poveæanja pO

u alveolarnom zraku

●

poboljšanje kapilarizacije mišiæa

●

poboljšanje aerobnog oslobaðanja energije u mišiæima

2. Negativni faktori aklimatizacije na visinu

●

sniženje maksimalnog MVS uslijed poveæanja viskoziteta krvi

●

sniženje puferskog kapaciteta krvi uslijed smanjenja koncentracije bikarbonata u krvi.

5.3. Visinski trening za poboljšanje sposobnosti u natjecanju na visini

Za sportaše izdržljivosti visinske pripreme (trening na visini) predstavljaju nezamjenjiv postupak za natjecanje

na visini.

Preporuèeno vrijeme boravka na takvim pripremama je tri tjedna,

jer se je pokazalo da duži

boravak na visini ne izaziva znaèajne dodatne pozitivne promjene. Moguænosti dodatnog poboljšanja

sposobnosti ogranièene su i time, što su na visini i intenzitet i trajanje treninga ogranièeni.

Sportaši tehnièkih i pretežno ili iskljuèivo anaerobnih disciplina na umjerenim visinama neæe izgubiti ništa od

svojih sposobnosti i mogu se natjecati bez posebnih priprema. To se, naravno, odnosi na visine na kojima ne

prijeti rizik visinske bolesti.

5.4. Visinski trening za poboljšanje sposobnosti u natjecanju u nizini

Razlog uspjesima afrièkih dugoprugaša koji žive i treniraju na visinama iznad 2000 m leži u tome što oni

uobièajeno provode visinski trening u hipoksiènim uvjetima i mogu postiæi izuzetnu sposobnost, koja je iznad

ciljanog poveæanja sposobnosti u odgovarajuæem nizinskom treningu.

Istraživanja su potvrdila, da se visinskim treningom aerobnih sposobnosti postiže viši maksimalni primitak kisika,

nego jednakim treningom u nizini. Interesantno je, da usprkos navedenim dokazima neki švedski autori ne

preporuèuju visinski trening za natjecanje u nizini. Oni, naime, nisu nakon povratka s takvog treninga u nizinu

našli poveæanje maksimalnog primitka kisika. Više autora je kasnije došlo do istih rezultata.

Prema tim autorima, usprkos poboljšanom kapacitetu krvi za prijenos kisika, poveæanoj perifernoj kapilarizaciji

i mišiænim staniènim adaptacijama pri odgovarajuæim optereæenjima

po povratku u nizinu pretežu negativni

uèinci visinskog treninga:

OPÆE

TEME

Stjepan Heimer

FIZIOLOŠKI TEMELJI KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA U VISINSKIM UVJETIMA

●

smanjeni maksimalni minutni volumen srca

●

smanjeni puferski kapacitet krvi

●

povišeni minutni volumen disanja (tjednima nakon povratka u nizinu)

●

niži intenzitet treninga na visini.

6. ZAKLJUÈAK

Kratkotrajni boravak na visinama iznad 2000 m (reakcijski prag) izaziva po dolasku u organizmu akutne reakcije

podešavanja, dok boravak do tri tjedna aktivira i adaptacijske mehanizme aklimatizacije. Aklimatizacija

obuhvaæa prvenstveno pojedine segmente prijenosnog sustava za kisik (dišni i cirkulacijski sustav, te krv), ali

se znaèajne promjene zbivaju i u perifernim tkivima (jetri, mišiæima) koja svoj enzimatski i energetski sustav

prilagoðuje trajnijoj hipoksiji.

Na pitanje da li se visinski trening isplati i da li poboljšava sposobnost opæe aerobne izdržljivosti, treba odgovoriti,

da je u svijetu malo visinskih sportskih centara gdje je trening moguæ, da su takve pripreme skupe (prijevoz,

boravak, prehrana i drugi troškovi) i, što je najvažnije, da postojeæa istraživanja nisu dokazala znaèajnu

uèinkovitost visinskih priprema ciljanih na izdržljivost za svjetska ili kontinentalna sportska natjecanja.

7. LITERATURA

de Marées H.(1996) Körperliche Leistungsfähigkeit in mittleren bis großen Höhe. U: Sportphysiologie. Sport &

Buch Strauß. Köln. (228-246).

Guyton C.G. (1995) Fiziologija letenja, putovanja u svemir i dubinskog ronjenja. U: Fiziologija èovjeka i mehanizmi

bolesti. Medicinska naklada. Zagreb. (306-313)

Mairbäurl H. (2000) Höhenakklimatisation. Deutsche Zeitschrift für Sportmedizin. 51; 12. (390-395).

Wilmore J.H. & D.L. Costill (1999) Hypobaric Environments: Exercising in Altitude. U: Physiology of Sport and

Exercise. Human Kinetics. Champaign, IL, USA. (344-357)

OPÆE

TEME

Tošo Maršiæ

TRENING POD UVJETIMA HIPOKSIJE - VISINSKI TRENING

Tablica 1: Oblici hipoksije koji se mogu koristiti u trenažnom procesu (prema Reissu, 1998.).

4. METODIÈKE OSNOVE VISINSKOG TRENINGA

Sama primjena visinskog treninga nije samo po sebi uvjet za postizanje pozitivnih efekata. Reiss (1998.) navodi

podatke za sezonu 1995/96. kod njemaèkih sportaša koji su koristili visinski trening. Uspješno ga je dovršilo

55% (dobri natjecateljski rezultati), 45% nije uspješno završilo visinski trening, od toga 10 % zbog problema

s infekcijama i prehranom, a 35% zbog nedostataka u realiziranom treningu. Navedeni podaci dobro ilustriraju

neophodnost ozbiljnog pristupa ovoj vrsti treninga te strogo pridržavanje osnovnih naèela, bez kojih, kako se

pokazalo, nije moguæe ostvariti pozitivne pomake.

Sportaš na visinske pripreme treba otiæi u što boljem psihofizièkom stanju. Da bi se osigurala neophodna

svježina, treba dva dana prije odlaska na visinske uvjete omoguæiti oporavak sportaša primjenom odgovarajuæih

trenažnih modaliteta. U poèetku visinskog treninga treba malo smanjiti intenzitet i volumen treninga, da bi se

pred kraj drugog tjedna približio vrijednostima u nizinama. Za uspješnost treninga u visinskim uvjetima presudna

su prva 2 tjedna, buduæi da trebaju osigurati

aklimatizaciju

organizma, što se postiže postupnim poveæanjem

optereæenja kroz sve segmente trenažnih operatora (distanca, trajanje optereæenja, pauza). U tu svrhu prvih

3-6 dana koristi se lagani specifièni ili poluspecifièni aerobni trening. Od 8.-10. dana mogu se oèekivati pojave

umora te je u tom sluèaju neophodno planirati dva dana odmora. U treæem tjednu moguæe je postupno trenirati

kao i u nizinama.

Ako se želi provesti trening u visinskim uvjetima pod istim relativnim intenzitetom optereæenja kao i kod treninga

u nizini, neophodna je redukcija intenziteta. Razlog navedenom leži u èinjenici da boravak u visinskim uvjetima

reducira maksimalni primitak kisika (na razini od 2300m za 14-17 %, Adams, 1975., na 4000 metara za 26 %

Buskirk, 1967. prema Fridemannu i Bartschu, 1999.). Chapman (1998.) smatra da su oni sportaši koji imaju

manji pad maksimalnog primitka kisika uslijed boravka u visinama pogodni za provedbu visinskog treninga

buduæi da mogu trenirati veæim intenzitetom. Na kraju visinskog treninga èije se trajanje najèešæe kreæu oko

3 tjedna (trotjedne visinske pripreme iskorištavaju 80 % potencijala za razvoj, a petotjedne 100%) treba ubaciti

dva dana oporavka (prema Reissu 1998.). Nakon povratka na nizinske uvjete dolazi do

reaklimatizacije

koja

traje 10-tak dana. Prvi tjedan po povratku treba izbjegavati visoka optereæenja (visoke vrijednosti laktata) te

ne planirati važna natjecanja. Nakon 10-tak dana situacija se postupno stabilizira. Dolazi do laganog poboljšanja

sportske forme tako da se može pristupiti podizanju trenažnog optereæenja. Važna natjecanja treba planirati

nakon dva tjedna po povratku s visinskih priprema. Navedeni parametri ipak se ponašaju individualno, tako

da nije moguæe dati toène preporuke. Ipak 17. dan bi mogao predstavljati idealno vrijeme za nastupanje na

važnim natjecanjima (Beuno, 1997.).

Suslov (1994.) istièe da je važnije natjecanje moguæe planirati izmeðu 14. i 25. dana nakon visinskih priprema,

a da nakon toga nekoliko dana dolazi do pada sposobnosti. Nakon 33. dana sportska forma ponovno raste i

ostaje povišena do 45. dana. Popov (1994.) smatra da su optimalni dani za nastup na važnim natjecanjima nakon

visinskih priprema od 9. do 12. i 18. do 21., a nakon 28. dana dolazi do opadanja efekata visinskog treninga.

(prema, Bueno, 1997.)

Razlièiti autori slažu se u pitanju uspješnosti višekratnog ponavljanja visinskog treninga u godišnjem ciklusu

buduæi da se u tomu sluèaju bitno skraæuje vrijeme aklimatizacije i reaklimatizacije. Tako danas ima sportaša

koji u godini imaju i do 30 % treninga u uvjetima hipoksije (Reiss, 1998). U periodizaciji treninga u godišnjem

ciklusu moguæe je planirati i do tri puta visinski trening. Pri tome bi prvi bio s naglaskom na baziènu pripremu,

a drugi i eventualno treæi trebali bi biti usklaðeni s važnim natjecanjima prema prethodno navedenim principima.

Valja naglasiti da kod prve primjene visinskog treninga treba izbjeæi blizinu važnih natjecanja.

Oblici hipoksije

Uvjeti i naèini stvaranja

Fizikalni

principi

Prirodni visinski uvjeti

Trening na srednjim visinama

Prirodno reduciranje

tlaka zraka

Umjetni visinski uvjeti

(komore s podtlakom)

Trening u komorama s podtlakom

razlièitih velièina

Umjetno reduciranje

tlaka zraka

Mješavine plinova

Trening u izoliranim prostorijama s

hipoksiènom mješavinom plinova

Umjetno reduciranje

volumena kisika

Maska za disanje

Trening s pokretnim sustavom maske

za hipoksiène mješavine plinova pri

normalnom atmosferskom okruženju

Umjetno reduciranje

volumena kisika

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

5. NEKE VAŽNE NAPOMENE U PLANIRANJU VISINSKOG TRENINGA

Mišljenja o uspješnosti visinskog treninga još uvijek su podijeljena. Isto tako niti jedna kontrolirana studija o

klasiènom visinskom treningu na vrhunskim sportašima nije pokazala statistièki znaèajno poveæanje

maksimalnog primitka kisika ili natjecateljskog uèinka. Ipak treba imati na umu da je za dobivanje statistièke

znaèajnosti neophodno imati veæe uzorke ispitanika buduæi da se radi o vrhunskim sportašima koji prije nego

krenu na visinske pripreme imaju dobro razvijenu aerobnu izdržljivost. Pored toga, teško je provesti istraživanje

na vrhunskim sportašima uz primjenu i kontrolne skupine, kao i držati pod kontrolom sve nespecifiène faktore

(trening u novim uvjetima, podražajno okruženje itd.). Bez obzira na navedeno, trening u uvjetima hipoksije

nalazi vrlo široku primjenu u praksi i može dovesti do bitnih poboljšanja u odnosu na trening u uvjetima

normoksije, pod uvjetom pridržavanja pravila i principa visinskog treninga. Stoga æe biti iznesene neke važne

napomene koje mogu pomoæi pri kvalitetnom planiranju i provoðenju treninga u visinskim uvjetima:

●

Srednje visine (1800-2400) su najpogodnije za provedbu visinskog treninga.

●

Što sportaš ima bolje stanje pripremljenosti, to treba biti manje odstupanje u trenažnom intenzitetu i trajanju

pauze izmeðu treninga u normalnim i u uvjetima hipoksije (Birgit/ Bärtsch, 1999.).

●

Pri odreðivanju intenziteta optereæenja trebalo bi se držati vrijednosti frekvencije srca i koncentracije laktata

koja se koristila pri odreðivanju intenziteta optereæenja na nizinama, pri èemu je intenzitet trèanja niži.

●

Trenažne metode koje treba koristiti ne razlikuju se od onih u normalnim uvjetima, opseg i broj ponavljanja

može takoðer ostati isti, ali brzina trèanja treba biti manja, a pauze duže.

●

Postupno poveæanje optereæenja kroz dva navedena parametra treba u prvih 10 dana provoditi krajnje

oprezno.

●

Veæina struènjaka drži da nije potrebno primjenjivati visinski trening u mlaðim dobnim skupinama.

●

Na visinske pripreme treba iæi samo u dobrom stanju pripremljenosti, kao i u dobrom zdravstvenom stanju,

buduæi da je sportaš u ovim uvjetima podložan infekcijama.

●

Na visinama treba konzumirati prvenstveno ugljikohidrate, buduæi da su djelotvorniji od masti u stvaranju

energije jer trebaju manje kisika.

●

Neophodno je obratiti pažnju na velike gubitke vode u visinskim uvjetima kao i na nedostatak željeza kod

sportaša, posebno kod žena. (Hollmann/Hettinger, 2000.)

●

Ako se primjenjuje samo ekstenzivni aerobni trening, može doæi do smanjenja brzine i snage. Stoga Reiss

(1998.) predlaže redovitu primjenu i anaerobnog alaktatnog treninga primjenom kratkih distanci, dužih pauza

i manjeg opsega, od èega do 50% trenažnih sadržaja trebaju biti sa dodatnim vanjskim optereæenjem kao

što je trèanje uzbrdo i slièno.

●

Ako se priprema natjecanje u disciplinama trajanja ispod 30 minuta, potrebno je ukljuèiti i trening specifiène

te brzinske izdržljivosti u zadnjoj treæini boravka na visinskim pripremama pogotovo ako se one provode kao

neposredna priprema za važna natjecanja.

●

Za natjecateljske discipline koje traju iznad 30 minuta mogu se ukljuèiti trèanja u natjecateljskom tempu.

(Bueno, 1997.).

●

Ukupna kolièina anaerobnnog laktatnog treninga trebala bi kod visinskog treninga biti mala. Mogu se

planirati, i to vrlo oprezno, u treæem tjednu kod sportova kratkotrajne i srednjotrajne izdržljivosti.

●

Deficiti u spoznaji o visinskom treningu prije svega se odnose na optimalizaciju odnosa optereæenja i

regeneracije, kao i neophodnosti stvaranja individualnih trenažnih koncepata (Reiss, 1998.)

6. LITERATURA

Birgit, F., Bärtsch, P., (1999.).

Möglichkeiten und Grenzen des Höhentrainings im Ausdauersport.

Leistungssport

3 : 43-48

Bueno, M., (1997.).

Probleme des Höhentrainings.

Leistungssport 4 : 5-9

Chapman, R., F., Stray-Gundersen, J., Levine B., (1998.).

Individual variation in respons to altitude training.

Appl. Physiol. 85, 1448-1456

Hollmann,W., Hettinger T., (2000.).

Sportmedizin. Grundlage für Arbeit, Training und Preventivmedizin.

Schattauer Verlag, Stutgart -New York.

Levine, B., D., Stray-Gundersen J., (1992.).

A practical approach to altitude training.

Int. J. Sports Med. 13, 209-212

Reiss, M., (1998.).

Hauptrichtung des Einsatzes und der Methodik des Höhentrainings in den Ausdauersportarten.

Leistungssport 4 : 21-28

Weineck, J., (2000.).

Optimales Training.

Spitta-Verlag GmbH, Balingen.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Prevencijski kondicijski trening

Unapreðenje mišiænog tkiva

Unapreðenje

vezivnog tkiva

Razvoj propriocepcije

Razvoj fleksibilnosti

Prikaz 2: Struktura prevencijskog kondicijskog treninga

Prevencijski kondicijski trening temelji se na unapreðenju svih segmenata lokomotornog sustava s ciljem

spreèavanja ozljeda sportaša te ublažavanja posljedica ako do ozljeda doðe. Svaki od navedenih segmenata

prevencijskog treninga obilježen je odgovarajuæim metodièkim procedurama koje ukljuèuju odabir vježbi,

metoda i optereæenja, te njihovu distribuciju u ciklusnim strukturama sportskog treninga (Jukiæ i sur., 2002.).

2.1. Unapreðenje mišiænog tkiva

Iako je unapreðenje mišiænog tkiva na strukturalnoj i funkcionalnoj razini sastavni dio osnovnog kondicijskog

treninga, ono se sasvim sigurno može promatrati i u preventivnom kontekstu. S topološkog gledišta, svaki sport

postavlja posebne zahtjeve prema najangažiranijim mišiænim regijama. Stoga se tim topološkim regijama pridaje

najviše pozornosti u okviru kondicijskog treninga, Jednako tako, sama natjecateljska aktivnost, kao najvažniji

dio sportske pripreme, aktivira najvažnije mišiæne skupine. Sve su to pretpostavke da æe one mišiæne regije

od kojih u najveæoj mjeri ovisi uspjeh u sportu, biti i optimalno razvijene. Poseban problem javlja se s onim

topološkim regijama tijela i mišiænim skupinama koje standardnim trenažnim sustavom nisu u dovoljnoj mjeri

tretirane. Tu se prije svega misli na male mišiæe koji u pojedinim kretnjama imaju ulogu sinergista i fiksatora.

Takve slabo razvijene mišiæne skupine su vrlo èesto uzrok ozljeda lokomotornog aparata. S jedne strane su

te mišiæne skupine same ugrožene, a s druge strane one mogu biti najslabije karika u lancu koje æe ugroziti

veæe i snažnije mišiæe. Ovaj problem otvara niz drugih pitanja unapreðenja mišiænog tkiva vezanih uz mišiæni

balans. Tom prilikom se misli na balans izmeðu agonistièkih i antagonistièkih mišiænih skupina u pojedinom

pokretu, ali i na mišiæni balans izmeðu istih mišiænih skupina razlièitih ekstremiteta. Važno je spomenuti da se

balans meðu mišiænim skupinama ne treba promatrati samo u smislu kvantitete (opsega) mišiæa, nego i njihove

kvalitete (dinamièkih parametara).

Dakle, u okviru prevencijskog treninga mišiæno tkivo se može unapreðivati na strukturalnoj i funkcionalnoj

razini. Strukturalno pozitivno mijenjanje mišiænog tkiva usmjereno ja ka optimalizaciji odnosa èiste mišiæne mase

i potkožnog masnog tkiva i na optimalizaciju ukupne kolièine mišiæne mase u odnosu na zahtjeve konkretnog

sporta. Takoðer je važno da hipertrofijski postupci budu prilagoðeni dinamièkim zahtjevima konkretnog sporta.

U odnosu na dominirajuæe oblike ispoljavanja mišiænih aktivnosti važno je odabrati odgovarajuæi ciljani tip

hipertrofije. Ukoliko je poveæanje mišiæne mase (hipertrofija) primjereno uklopljeno u sustav sportskog treninga,

vrlo je izgledno oèekivati i doprinos prevenciji ozljeda. Naime, jedna od funkcija kvalitetne mišiæne mase je

i zaštita zglobnih sustava od riziènih pokreta i incidentnih ozljeda. Iznimno je važno voditi raèuna o vremenskoj

dinamici poveæanja mišiæne mase, zbog moguæih negativnih utjecaja na izvedbu elemenata pojedinog sporta,

ukoliko se naglo dogode velike promjene. Jednako je tako potreban oprez i zbog razlièitog utjecaja poveæanja

mišiæne mase na druge motorièke i funkcionalne sposobnosti.

Funkcionalni aspekt unapreðenja mišiæja sportaša ogleda se u razini intra i intermuskularne koordinacije (Siff

i Verhoshanskij, 1998). Intramuskularna koordinacija opisana je mehanizmima kontrole aktiviranja i

sinkronizacije razlièitog broja i vrste mišiænih vlakana unutar jednog mišiæa, omoguæujuæi visoku i kontrolabilnu

razinu generiranja sile (Clark, 2001). Intermuskularna koordinacija podrazumijeva sinkronizaciju rada više

mišiænih skupina tijekom izvedbe odreðenog gibanja ili serije gibanja u integralnom i multiravninskom okruženju.

Vodeæi raèuna o koordinacijskim aspektima mišiænog razvoja smanjit æe se moguænost ozljeðivanja mišiæa, ali

i unaprijediti motorièke sposobnosti sportaša.

U nastavku promišljanja o funkcionalnom aspektu mišiænog razvoja, važno je spomenuti problem sinkronizacije

ukljuèivanja i iskljuèivanja mišiæa u okviru cijelog kinetièkog lanca. Buduæi se u veæini sportova i sportskih

disciplina osnovna gibanja odvijaju u višeravninskim i višezglobnim sustavima, i unapreðenju mišiænog tkiva

se treba pristupiti na integralan naèin. Iz ovih razloga metodièki temelj mišiænog razvoja krije se u sustavu totalnih

tjelesnih vježbi (vježbe koje ukljuèuju veæi dio mišiænog potencijala sportaša). Što je stupanj sportskog razvoja

OPÆE

TEME

Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKI TRENING U FUNKCIJI PREVENCIJE OZLJEDA SPORTAŠA

veæi ovaj naèin treninga treba dominirati. U suprotnom æe sportaševom lokomotornom sustavu biti teško

prevladati prijelaz izmeðu izoliranih trenažnih sadržaja i natjecateljske aktivnosti sa svojim integralnim

zahtjevima. To æe vrlo èesto voditi prema pojavi sportskih ozljeda. Rješavanjem navedenih problema vezanim

uz unapreðenje mišiænog tkiva (balansiranje meðu mišiænim skupinama i integralni mišiæni razvoj), u velikoj

æe mjeri biti omoguæen daljnji razvoj svih drugih kondicijskih svojstava. Takoðer, vrlo je vjerojatno da æe se

ispunjenjem spomenutih zadataka smanjiti broj i težina ozljeda sportaša.

2.2. Unapreðenje vezivnog tkiva

Posebno bitan segment prevencijskog treninga odnosi se na unapreðenje vezivnog tkiva sportaša. Ligamenti,

tetive, hrskavice i mišiæne fascije kritiène su toèke lokomotornog sustava koje se nalaze izmeðu mišiæa i kostiju.

Stabilnost, fleksibilnost i zaštita zglobova je u velikoj mjeri ovisna o kvaliteti vezivnog tkiva. Veæim brojem

znanstvenih istraživanja i iskustvenim spoznajama (8) uoèeno je da se treningom može unaprijediti njihova

kvantiteta i kvaliteta. Glavna mjesta gdje se kod mekih tkiva može poveæati kvaliteta jesu:

●

Spoj tetive (ligamenta) i kosti

●

Unutar same tetive i ligamenta

●

U mreži fascije unutar mišiæa

Poznato je da snažniji mišiæi svojom vuènom silom potièu intenzivniji razvoj tetiva (Tipton i sur., 1975), što

upuæuje na èinjenicu da je unapreðenje mišiæa uvjet za tetivni i ligamentarni razvoj. Osnovni stimulus za

mijenjanje svojstava vezivnog tkiva jesu mehanièke sile koje se stvaraju tijekom tjelesne aktivnosti. Tetive,

ligamenti i kosti se najuspješnije unapreðuju primjenom velikih i dinamièkih optereæenja. Povremeno se

odreðeni efekti mogu postiæi i primjenom trenažnih podražaja niskog intenziteta i dužeg trajanja. Svrha takvih

podražaja je kapilarizacija vezivnog tkiva (Siff i Verhoshanskij, 1998) i pospješenje kolagenog metabolizma te

unapreðenje hrskavica zglobova (Conroy i Earle, 2000). Razvoj vezivnog tkiva dogaða se nešto sporije nego

u mišiæa, ali predstavlja dostatan doprinos harmoniènom razvoju svih segmenata lokomotornog sustava, što

je temeljni preduvjet za prevenciju sportskih ozljeda.

2.3. Razvoj fleksibilnosti

Fleksibilnost je sposobnost izvedbe što veæeg opsega pokreta u jednom ili više zglobova (Alter, 2000). Buduæi

je natjecateljska i trenažna izvedba u velikom broju sportova ovisna o opsegu pokreta, znaèaj unapreðenja

fleksibilnosti postaje sve naglašeniji. Koristi od unapreðenja fleksibilnosti, osim poveæenja opsega pokreta

(Taylor i sur,., 1990), ogledaju se u smanjenju bolova i ozljeda u donjem dijelu leða (Bach i sur, 1985, Farfan,

1973), spreèavanju pojave mišiænog umora (De Vries i Adams, 1972), prevenciji upala mišiæa nakon treninga

(De Vries, 1961). Takoðer, unapreðenje fleksibilnosti ima za posljedicu i smanjenje broja i težine ozljeda sportaša

(Safran i sur., 1988., Frontera, 1999., Alter, 2000.). U tom smislu sportski struènjaci i znanstvenici istražuju

koja je to optimalna razina razvijenosti fleksibilnosti, koja æe na najbolji moguæi naèin zaštiti sportaša od

potencijalnih opasnosti od ozljeðivanja. Naravno, svaki sport ima posebne, specifiène zahtjeve u odnosu na

fleksibilnost. Razumljivo je da tenisaèi ili nogometaši ne trebaju razvijati maksimalnu fleksibilnost kao

gimnastièari, ali trebaju zadovoljiti aspekte uspješne izvedbe i sigurnosti. Sigurnosni aspekt unapreðenja

fleksibilnosti ogleda se i u okviru neposredne pripreme za trenažna i natjecateljska optereæenja, te u postupcima

u okviru relaksacije i oporavka mišiænog sustava neposredno po završetku treninga i natjecanja. I odabir metoda

za razvoj fleksibilnosti (statièka, dinamièka, aktivna, pasivna, PNF i druge) ovisi o strukturi konkretnog sporta.

Suvremene tendencije u ovom segmentu sportske pripreme naglašeno su usmjerene prema razvoju dinamièke

fleksibilnosti. Naime, veliki broj najpopularnijih sportova u svojoj strukturi krije zahtjeve prema visokoj razini

razvijenosti upravo tog tipa fleksibilnosti.

2.4. Proprioceptivni trening

Proprioceptori su specijalni osjetilni receptori smješteni unutar zglobova, mišiæa i tetiva (Harris i Dudley, 2000.,

Lephart i Fu, 2000). Buduæi su ti receptori osjetljivi na promjene pritiska i napetosti, oni šalju informacije vezane

za mišiænu dinamiku prema svjesnim i podsvjesnim dijelovima centralnog živèanog sustava. Mozak je time

obogaæen kinestetièkim informacijama o poziciji tijela i dijelova lokomotornog sustava u trodimenzionalnom

OPÆE

TEME

Igor Jukiæ, Sanja Šimek

KONDICIJSKI TRENING U FUNKCIJI PREVENCIJE OZLJEDA SPORTAŠA

oblika kondicijskog treninga (trening snage, funkcionalni trening, proprioceptivni trening, brzinski trening, itd.)

u jedinstvenu kondicijsku pripremljenost sportaša. Za realizaciju ciljeva potrebno je selekcionirati takve trenažne

operatore koji imaju integralno djelovanje na organizam sportaša. Takvi operatori imaju slijedeæe karakteristike:

●

višezglobna usmjerenost,

●

višeravninski karakter,

●

proprioceptivni zahtjevi,

●

specifiènost u odnosu na zahtjeve sporta.

Osim visoke trenažne uèinkovitosti, integralni kondicijski trening nudi i znatne efekte u prevenciji ozljeda

sportaša (Clark, 2001).

6. PRINCIPI SPORTSKOG TRENINGA

Principi sportskog treninga leže u osnovi upravljanja i regulacije sportskom pripremom. Veæi broj eksperata

iz podruèja sportskog treninga (Bompa, 1994, Dick, 1997, Milanoviæ, 1997.) definirao je razlièit broj takvih

principa. Svaki od njih može dati svoj doprinos realizaciji dobro osmišljenih programa treninga i postizanju željenih

sportskih rezultata, a sve to u pravcu rješavanja problema treninga, natjecanja i dopunskih faktora sportske

pripreme. Veæina principa sportskog treninga posredno utjeèe i na smanjenje broja i težine ozljeda sportaša

(Jukiæ i sur., 2002). U kontekstu kondicijskog treninga i prevencije ozljeda sportaša posebno se mogu izdvojiti

principi kontinuiranosti, usmjerenosti, individualizacije te postupnosti i progresivnosti.

7. ZAKLJUÈAK

Prevencija ozljeda neizostavna je tema svakog ozbiljnijeg izvora informacija koji prouèava probleme vrhunskog

sporta. Smanjenje broja i težine sportskih ozljeda jedan je od temeljnih zadataka ne samo kondicijskog treninga

nego i sportskog treninga uopæe.

Moguænost djelovanja u pravcu ostvarivanja ovog zadatka, kondicijski treneri mogu ostvariti kroz više oblika

globalnih prevencijskih djelovanja. Zapravo, gotovo da i ne postoji segment sustava prevencije ozljeda, gdje

kondicijski trening nema svoje mjesto. U okviru optimalno ustrojenog timskog struènog rada, zajedno s

trenerima specijalistima, sportskim lijeènicima i fizioterapeutima, nutricionistima i psiholozima, kondicijski

treneri trebaju preuzeti dobar dio vremena i odgovornosti za preveniranje sportskih ozljeda.

8. LITERATURA

Alter, M. J. Science of Flexibility. Champaign, Il, Human Kinetics, 2000.

Bach, B.K., Green, D.S. Jensen, G.M. (1985). A Comparasion of Muscular tightness in Runners and Non-runners

and the Relation of Muscular Tightness to Low Back Pain in Runners. Journal of Orthopedic Sports Physical

Therapy, 6, pp. 315-323.

Bernier, J.N., Perrin, D.H.(1998). Effects of Coordination Training on Proprioception of the Functional Unstable

Ankle. Journal of Orthopedic in Sport and Physical Theraphy, 27, pp. 264-275.

Bompa, T. Theory and Methodology of Training (Third Edition). Dubuque, Iowa: Kendall/Hunt Publishing

Company, 1994.

Clark, M.A. (2001). Integrated Training for the New Millenium. National Academy of Sports Medicine, Thousands

Oaks, Ca.

Crisfield, P. The Young Athletes Handbook. Champaign, Il: Human Kinetics, 2001.

De Vries, H.A. (1961). Electromyographic Observations of the Effect of Static Stretching Upon Muscular Distress.

Research Quarterly, 32, pp. 468-479.

De Vries, H. A., Adams, G.M. (1972). EMG Comparasion of Single Doses of Exercise and Meprobamate as to

Effects of Muscular relaxation. American Journal of Physical Medicine, 51, pp. 130-141.

Dick, F. Sports Training Principles. A&C Black Press, 1997.

10. Farfan, H.F. (1973). Mechanical Disorders of the Low Back Pain. Lea and Febiger, Philadelphia.

11. Fleck, S. J., and W.J. Kraemer. Designig Resistance Training Program. Champaign, Il: Human Kinetics, 1997.

12. Gambetta, V .(1990). New trends in training theory. National Strength and Conditioning Associoation Journal, 3,

pp. 7-10.

13. Greenwood, M., L. Greenwood. Facility Maintenance and Risk Management. In: Essentials of Strength Training

and Conditioning (Second Edition). T.R. Beachle and R.W.Earle, ed. Champaign, Il:Human Kinetics, 2000. pp.587-

594.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

14. Hanney, W. J. Proprioreceptive Training for Ankle Instability. NSCA Journal. 5: 63-68. 2000.

15. Harris, R. T., and G. Dudley. Neuromuscular Anatomy and Adaptations to Conditioning. In: Essentials of Strength

Training and Conditioning (Second Edition). T.R. Beachle and R.W.Earle, ed. Champaign, Il:Human Kinetics,

2000. pp. 15-24.

16. Holcomb, W. R. Improved Stretching with Prorioreceptive Neuromuscular Facilitation. NSCA Journal. 1: 59-61.

2000.

17. Jukiæ, I. Strukturna analiza sadržaja kondicijske pripreme u košarci. Disertacija. Kineziološki fakultet Sveuèilišta u

Zagrebu.2001.

18. Lephart, S. M., and F. H. Fu. Proprioception and Neuromuscular Control and Joint Stability. Champaign, Il: Human

Kinetics, 2000.

19. Milanoviæ, D. Teorija treninga. U: Priruènik za sportske trenere. Fakultet za fizièku kulturu Sveuèilišta u Zagrebu.1997.

20. Milanoviæ, D., and I. Jukiæ. Uvjeti za trening i mjere sigurnosti u fitness centru. U: Milanoviæ D. Ed., Zbornik

radova Meðunarodnog savjetovanja o fitnessu, Zagreb, pp. 151-157. 1996.

21. Potach, D. H., and R.A. Borden. Rehabilitation and Reconditioning. In: Essentials of Strength Training and

Conditioning (Second Edition). T.R. Beachle and R.W.Earle, ed. Champaign, Il:Human Kinetics, 2000. pp.529-546.

22. Safran, M.R., Garett, W.E., Seaber, A.V., Glisson, R.R., Ribbeck, B.M. (1988). The Role of Warm-up in Muscular

Injury Prevention. The American Journal of Sports medicine, 16, pp. 123.129.

23. Siff, M. C., and Y. V. Verkhoshansky. Supertraining. University of Witwatersrand, Johanesburg, SA. 1998.

24. Stone, M. H., and L.E. Brown. Isokinetic Exercise and Human Performance. NSCA Journal, 4:53-54. 2000.

25. Taylor, D., Dalton, J.D., Seaber, A.V., Garett, W.E. (1990). Viscoelastic Propreties of Muscle Tendon Units-the

Bimechanical Effects of Stretching. American Journal of Sports Medicine, 18, pp. 300-309.

26. Tropp, H., Askling, C. (1984). Effects of Ankle Disc Training on Muscular strength and Postular Control. American

Journal of Sports Medicine, 85, pp. 259-261.

27. Waddington, G., Adams, R., Jones, A. (1999). Wobble Board (Ancle Disc) Training Effects on the Discrimination

of Inversion Movements. Australian Journal of Physiology, 45, pp. 95-101.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

I. Pretreniranost uzrokovana monotonim programom treninga:

kod ovog tipa pretreniranosti dolazi do pada

ili zadržavanja radne sposobnosti i natjecateljske uspješnosti zbog jednoliènog korištenja istih trenažnih operatora

(vježbi). Tschiene (1978) smatra kako je ovaj tip pretreniranosti rezultat akomodacije SŽS na istovjetne trenažne

podražaje, što onemoguæuje izazivanje daljnjih pozitivnih adaptivnih promjena u organizmu sportaša.

II. Pretreniranost uzrokovana prekomjernim optereæenjem:

glavni uzrok ovog oblika pretreniranosti jest

nesrazmjer izmeðu optereæenja i oporavka u odreðenom ciklusu treninga, koji rezultira smanjenom radnom

sposobnosti i natjecateljskom uspješnošæu kraæeg ili duljeg trajanja. Unutar ovog oblika pretreniranosti valja

razlikovati:

A. Akutnu (kratkotrajnu)pretreniranost ili preoptereæenja (engl. overreaching);

B. Kroniènu pretreniranost (engl. overtraining).
A. Akutna pretreniranost

predstavlja akumulaciju trenažnog i natjecateljskog stresa koji rezultira kratkotrajnim

padom radne sposobnosti i uspješnosti sportaša popraæene uz manje ili više izražene fiziološke i psihološke

simptome pretreniranosti. Za oporavak nakon ovog tipa pretreniranosti potrebno je izmeðu nekoliko dana i

nekoliko tjedana (Kreider, i sur., 1998). Akutna pretreniranost može biti rezultat jednog ili više udarnih

mikorciklusa treninga koji se najèešæe koriste za razvoj specijalne kondicijske pripremljenosti

vrhunskih

sportaša.

Dobar primjer je tzv. “blok sustav” treninga u vrhunskom sportu poznatog teoretièara treninga Jurija

Verhošanskog (Verchoshanskij, 1999), koji se temelji na zakašnjelim transformacijskim efektima

koncentriranog optereæenja u jednom ciklusu treninga. Valja razlikovati akutnu pretreniranost od akutnog umora

izazvanog jednim ili više treninga u jednom trenažnom danu.

B. Kronièna pretreniranost

predstavlja akumulaciju trenažnog i natjecateljskog stresa koja rezultira

dugotrajnim padom radne sposobnosti i uspješnosti sportaša popraæene uz manje ili više izražene fiziološke

i psihološke simptome pretreniranosti. Za oporavak nakon ovog tipa pretreniranosti potrebno je izmeðu nekoliko

tjedana i nekoliko mjeseci (Kreider, i sur., 1998). Israel (1976) razlikuje dva oblika kroniène pretreniranosti:

simpatièku pretreniranost i parasimpatièku pretreniranost.

Simpatièku pretreniranost karakterizira pojaèana aktivnost simpatikusa u mirovanju, tj. dominiraju ekscitacijski

živèani procesi. Kod parasimpatièke pretreniranosti pojaèan je rad parasimpatikusa u mirovanju, odnosno

dominiraju inhibitorni živèani procesi. Israel (1976) i Lehmann i sur. (1993) navode kako je simpatièki oblik

pretreniranosti najèešæe rezultat preranog i/ili prenaglog podizanja intenziteta optereæenja, dok je parasimpatièki

oblik pretreniranosti posljedica pretjeranog volumena rada i/ili nedovoljnog oporavka izmeðu treninga.

3. BIOLOŠKI POKAZATELJI PRETRENIRANOSTI

Pored smanjene radne sposobnosti i pada performansi, pretreniranost je popraæena i s, više ili manje, izraženim

promjenama u radu organa i organskih sustava sportaša. Stoga je moguæe govoriti o razlièitim biološkim

pokazateljima pretreniranosti. Na temelju razultata istraživanja (vidi: Fry i sur.,1991., Lehmann i sur., 1993.,

Fahey, 1997.) biološke pokazatelje pretreniranosti moguæe je podijeliti u šest kategorija:

●

trenažni/natjecateljski pokazatelji

●

fiziološki pokazatelji

●

anatomski pokazatelji

●

psihološki pokazatelji

●

imunološki pokazatelji

●

biokemijski pokazatelji

Najznaèajniji simptomi pretreniranosti u svakoj od šest kategorija prikazani su u tablici 1.

Nažalost, ne postoji jedan precizan pokazatelj pretreniranosti. Najbolji pokazatelji su oni najoèitiji (Fahey, 1997):

smanjena radna sposobnost i pad sposobnosti, visok subjektivan osjeæaj umora te nemoguænost napredovanja

u treningu.

OPÆE

TEME

Goran Markoviæ

PRETRENIRANOST

Tablica 1. Osnovni simptomi pretreniranosti (modificirano prema Fry i sur., 1991., i Fahey, 1997).

Posebno valja naglasiti potencijalne zdravstvene opasnosti stanja kroniène pretreniranosti kod mladih sportašica

poput: poremeæaja prehrane (anoreksija, bulimija), amenorea i osteoporoza. S obzirom da se simpatièki i

parasimpatièki oblik pretreniranosti razlikuju, postoje razlike i u njihovim biološkim pokazateljima (tablice 2 i 3).

Tablica 2. Pokazatelji simpatièke pretreniranosti

(Kuipers i Keizer, 1988., Kurz, 2000).

Povišena frekvencija srca u mirovanju
Smanjena radna sposobnost i natjecateljska uspješnost
Gubitak apetita
Gubitak tjelesne mase

Pojaèano znojenje noæu

Glavobolje
Blago povišena temperatura tijela

Mišiæne upale, bolovi i napetost u mišiæima

Brzo umaranje pri tjelesnom vježbanju

Usporeni oporavak nakon treninga i natjecanja
Povišena osjetljivost, nervoza i emocionalna nestabilnost

Poremeæen san

Gubitak volje za treningom i natjecanjem
Povišen krvni tlak u mirovanju (hipertenzija)
Usporeni povratak krvnog tlaka na bazalnu razinu nakon treninga

Poveæana osjetljivost na prehade

Smanjena maksimalna razina laktata tijekom vježbanja

Osjeæaj velikog tjelesno

g i mentalnog umora

Tablica 3. Pokazatelji parasimpatièke pretreniranosti

(Kuipers i Keizer, 1988., Kurz, 2000).

Smanjena radna sposobnost i natjecateljska uspješnost

Snižena frekvencija srca u mirovanju

Snižena maksimalna frekvencija srca pri vježbanj

Ubrzani oporavak FS nakon vježbanja

Hipoglikemija tijekom vježbanja

Hipotenzija u mirovanju
Produljeno vrijeme reakcije

Flegmatièno ponašanje

Gubitak volje za treningom i natjecanjem

Smanjena razina laktata u krvi tijekom vježbanja

Smanjena maksimalna r

azina laktata u krvi tijekom vježbanja

FS – Frekvencija srca u minuti.

BCAA – aminokiseline razgranatog lanca (valin, leucin, izoleucin, triptofan)

Trenažni/natjecateljski

-smanjena radna sposobnost
-pad natjecateljskih rezultata
-

pad mišiæne jakosti

-sporiji oporavak
-gubitak koordinacije
-smanjena efikasnost i amplituda pokreta
-

èeste pogreške u TE

-TA zadacima

-smanjena sposobnost ispravljanja grešaka

Fiziološki
-gubitak tjelesne mase
-gubitak tjelesne masti
-promjene krvnog tlaka
-promjene FS

u mirovanju, vježbanju i oporavku

poveæanje frekvencije disanja

poveæanje primitka kisika kod submaksimalnih optereæenja

poveæanje ventilacije i FS pri submaksimalnim optereæenjima

-pomak laktatne krivulje prema X osi
-povišen bazalni metabolizam
-

kronièni umor

-nesanica
-

povišen osjeæaj žeði

-gubitak apetita
-glavobolja
-gastrointestinalni problemi
-

amenorea kod žena

-anoreksija i bulimija

Anatomski
-

bolovi u leðima

mišiæne upale

mišiæna napetost

-bol

ovi u mišiæima i tetivama

-stres frakture
-patelofemoralna bol
-tendinitis

Psihološki
-

osjeæaj depresije

-apatija
-

visok subjetivan osjeæaj umora

-emocionalna nestabilnost
prenaglašena osjetljivost na stres
-

nemoguænost koncentracije na rad i trening

-promjene u ponašanju
-gubitak volje za treningom i natjecanjem
-strah od natjecanja
-smanjeno samopouzdanje
-smanjena sposobnost obrade informacija

Imunološki
-

poveæan broj oboljevanja/prehlada/alergija

-sporo zacjeljivanje manjih ozljeda
-

oteèenost limfnih

zlijezda

-jednodnevne prehlade
-smanjen funkcionalni kapacitet neutrofila
-smanjen ukupan broj leukocita
-bakterijske infekcije
-

poveæan broj krvnih eozinofila

Biokemijski
-

negativna ravnoteža dušika

-disfunkcija hipotalamusa
-smanjena tolerancija na glukozu
-smanjena koncentracija glikogena
-smanjena koncentracija minerala u kostima
-smanjena koncentracija hemoglobina
-

smanjena koncentracija željeza u serumu

-gubitak minerala (Zn, Co, Al, Mn, Se, Cu, itd.)
-

poveæana koncentracija ureje

-povišena razina kortizola
-niska razina slobodnog testosterona
-smanjen omjer slobodnog testosterona i kortizola
-smanjena razina glutamina
-smanjena koncentracija BCAA

aminokiselina

-povišena razina slobodnog triptofana

OPÆE

TEME

Goran Markoviæ

PRETRENIRANOST

specifiènih funkcionalnih i motorièkih testova, u svrhu prevencije pretreniranosti neophodno je sustavno

kontrolirati zdravstveno stanje sportaša, a ako to materijalni i kadrovski uvjeti dozvoljavaju, ukljuèiti i slijedeæe

biokemijske testove

- analiza hemoglobina i hematokrita;

- analiza koncentracije laktata u krvi prije i nakon definiranog optereæenja;

- analiza koncentracije glikogena u mišiæu;

- analiza koncentracije testosterona i kortizola u krvi;

- analiza urina;

- analiza vitaminsko-mineralnog statusa;
Primjena rezultata biokemijskih pretraga u svrhu praæenja trenažnog procesa ima smisla samo ako postoji uska

suradnja s educiranim struènjakom iz podruèja biokemije i fiziologije sporta.

- u prevenciji pretreniranosti sudjeluje sportaš i

cjelokupni struèni tim, odnosno trener(i), kondicijski trener, lijeènik (nutricionist), fizioterapeut, psiholog. Svaki

od èlanova struènog tima neprestano dobiva specifiène informacije o stanju sportaša: trener o kvaliteti izvedbe

i angažmanu sportaša, kondicijski trener o baziènim i specifiènim kondicijskim pokazateljima pripremljenosti,

fizioterapeut o funkcionalnom stanju lokomotornog sustava sportaša, lijeènik o zdravstvenom stanju i prehrani

sportaša, psiholog o psiho-socijalnim karakteristikama sportaša. Na taj naèin moguæe je prikupiti veæi broj

informacija o aktualnom stanju sportaša te lakše uoèiti eventualne pokazatelje akutne i kroniène pretreniranosti.

(d) aktivne uloge sportaša u kontroli trenažnog procesa

– sportaš bi trebao sustavno voditi dnevne bilješke

o trenažnom procesu koje, izmeðu ostalog, ukljuèuju: jutarnju frekvenciju srca i tjelesnu masu, subjektivnu

procjenu optereæenja na treningu, kao i subjektivnu procjenu stanja sportaša. Jedan oblik dnevnih bilješki o stanju

sportaša prikazan je u radu Bompe (1999).

(e) sustavne primjene mjera oporavka

– neophodno je pri planiranju i programiranju treninga uzeti u obzir

i mjere oporavka. Što su trenažni i natjecateljski zahtjevi koji se postavljaju pred sportaša veæi, to je i uloga

mjera oporavka veæa. Upravo je sustavna primjena mjera oporavka jedna od osnovnih znaèajki suvremenog

procesa sportske pripreme vrhunskih sportaša. Mjere oporavka ukljuèuju: trenažna sredstva oporavka

(regeneracijski treninzi, aktivni odmor, istezanje), farmakološka sredstva oporavka (suplementi prehrani),

fizioterapeutska sredstva oporavka (masaže, razlièite kupke, sauna, i sl.) i psihološka sredstva oporavka

(mentalni trening, tehnike opuštanja i sl.).

Ukljuèivanje navedenih sastavnica prevencije nastanka pretreniranosti u proces sportske pripreme omoguæava

permanentnu kontrolu veæine faktora koji doprinose nastajanju stanja pretreniranosti te, samim time, znaèajno

smanjuje moguænost njegove pojave.

5. TRETIRANJE PRETRENIRANOSTI

Ukoliko je do kroniène pretreniranosti sportaša ipak došlo, prvi korak u njenom tretiranju je znaèajno

smanjivanje ili potpuno prekidanje trenažnih optereæenja, posebno specifiènih trenažnih optereæenja.

Primjenjuju se iskljuèivo kod aktivnosti niskog kompleksiteta i intenziteta koje su u funkciji aktivnog odmora

i regeneracije. Ako se radi o ozbiljnom stupnju pretreniranosti, potrebno je sportaša udaljiti i od drugih izvora

stresa (npr. društvene sredine). Svakako se konzultirati s lijeènikom specijalistom.

Zavisno od tipa pretreniranosti, primjenuju se razlièite terapeutske tehnike (Bompa, 1999., Harre, 1982, Israel,

1976).

Za tretiranje simpatièke pretreniranosti preporuèuju se slijedeæe tehnike:

❑

posebna prehrana (alkalna hrana – mlijeko, svježe voæe i povræe);

❑

izbjegavanje stimulacijskih sredstava (kava, èajevi, alkohol, red-bull i sl.);

❑

poveæan unos vitamina A, C, D i B-kompleksa;

❑

smanjiti unos proteina;

Iako su u radu spomenuti i drugi biokemijski pokazatelji pretreniranosti, pregledom literature utvrðeno je kako ovi parametri

predstavljaju najpouzdanije biokemijske indikatore stanja pretreniranosti (Keizer, 1998., Viru i Viru, 2001).

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

❑

fizioterapija (masaža);

❑

plivanje na otvorenom;

❑

kupanje 15-25 minuta na 33-37 °C (ne sauna!);

❑

jutarnje tuširanje hladnom vodom i trljanje tijela ruènikom;

❑

izvoðenje laganih i ritmièkih vježbi te vježbi istezanja;

❑

klimatska terapija (šumoviti, kisikom bogati predjeli, izbjegavanje intenzivnog sunca);

❑

korištenje sedativa uz kontrolu lijeènika.

Za tretiranje parasimpatièke pretreniranosti preporuèuju se slijedeæe tehnike:

❑

posebna prehrana (umjereno kisela hrana – sir, meso, jaja);

❑

poveæan unos vitamina C i B-kompleksa;

❑

izmjena vruæih i hladnih tuševa;

❑

sauna na umjerenim temperaturama u kombinaciji s hladnim tuširanjem;

❑

izbjegavanje monotonih aktivnosti duljeg trajanja;

❑

sportske igre umjerenog intenziteta;

❑

vježbe snage umjerenog intenziteta;

❑

fizioterapija (intenzivna masaža);

❑

klimatska terapija (mjesta uz more);

Veoma je važno pronaæi uzroke preoptereæenja i eliminirati ih. Ukoliko je potrebno, treba izvršiti korekcije u

planu i programu treninga. Nakon što simpotomi pretreniranosti sportaša nestanu, postepeno se poveæava

volumen, a kasnije i intenzitet treninga.

6. LITERATURA

Bompa, T. (1999). Periodisation: Theory and methodology of training. Human Kinetics, Champaign, IL.

Fahey, T.D. (1997). Biological markers of overtraining. Biol. Sport 14(1): 3-19.

Fry, R.W., A.R. Morton, D. Keast (1991). Overtraining in athletes: an update. Sports Med. 12(1): 32-65.

Harre, D. (1982). Principles of sports training. Sportverlag, Berlin.

Israel, S. (1976). Zur problematik des übertrainings aus internistischer und leistungsphysiologischer sicht. Medizin

und Sport, 16:1-12.

Keizer, H.A. (1998). Neuroendocrine aspects of overtraining. In: Kreider, R.B., A.C. Fry, M.L. O’Toole (eds.):

Overtraining in sport. Human Kinetics, Champaign, IL.

Kreider, R.B., A.C. Fry, M.L. O’Toole (1998). Overtraining in sport: terms, definitions and prevalence. In: Kreider,

R.B., A.C. Fry, M.L. O’Toole (eds.): Overtraining in sport. Human Kinetics, Champaign, IL.

Kuipers, H., H.A. Keizer (1988). Overtraining in elite athletes: review and directions for the future. Sports Med. 6:

79-92.

Kurz, T. (2000). Science of sports training: how to plan and control training for peak performance. Stadion

Publishing Company, Island Pond.

10. Lehmann, M., C. Foster, J. Keul (1993). Overtraining in endurance athletes: a brief review. Med. Sci Sports Exerc.

26: 854-862.

11. Matveyev, L. (1981). Fundamentals of sports training. Progress Publisher.

12. Stone, M.H., R.E. Keith, J.T. Kearney, S.J. Fleck, G.D. Wilson, N. T. Triplett (1991). Overtraining: A review of the

signs, symptoms and possible causes. J. Appl. Sport Sci. Res. 5(1): 35-50.

13. Tchiene, P. (1978). The distinction of training structure in different stages of preparation of athletes. International

Congress of Sports Sciences, Alberta, Canada, July 25-29.

14. Verchoshanskij, J. (1999). The skills of programing the training process. NSA, 14(4): 45-54.

15. Viru, A. (1995). Adaptation in sports training. CRC Press, Boca Raton, Florida.

16. Viru, A., M. Viru (2001). Biochemical monitoring of sport training. Human Kinetics, Champaign, IL.

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

●

Opskrba hranjivim tvarima – bolja opskrba hranjivim tvarima ubrzava oporavak zbog uèinkovitije

rekonstrukcije ošteæenog tkiva i bržeg popunjavanja energetskih rezervi.

●

Uklanjanje otpada – veæa uèinkovitost uklanjanja otpada ubrzava oporavak, a ona prvenstveno ovisi o

uèinkovitosti kardio – respiratornog sustava.

Zbog kompleksnosti oporavka i mnogih faktora o kojima ovisi, od trenera se zahtijeva poznavanje njegovih

fizioloških mehanizama i razumijevanje osnovnih funkcija. Funkcije oporavka se odnose na obnovu

funkcionalnih aktivnosti i normalizacija homeostatske ravnoteže, obnavljanje energetskih rezervi i

rekonstruktivnu funkciju. Procesi obnove funkcionalnih aktivnosti i homeostatske ravnoteže se zbivaju u

nekoliko minuta, pa predstavljaju prvi stupanj oporavka, odnosno stupanj brzog oporavka. Ostvarenje ostalih

funkcija oporavka zahtijeva znatno više vremena, pa ti procesi predstavljaju stupanj produženog oporavka

(Wilmore 1997.). Ovi podaci ukazuju na izrazitu vremensku razliku pojedinih funkcija oporavka. Složenost

samog procesa oporavka je rezultirala pojavom mnogih metoda i tehnika koje su omoguæile pojavu primarne,

biomedicinske i psihopedagoških metode oporavka.

2. KLASIFIKACIJA METODA OPORAVKA

Milanoviæ (1997) je metode oporavka podjelio u tri skupine (slika 1):

- primarne metode;

- bio-medicinske metode;

- psiho-pedagoške metode;

Primarne metode

ži

Soc

ija

lni

atus

Pre

hra

Bio-medicinske metode

a sre

dst

Teh

èka sredstva

oš

sre

dst

Psiho-pedagoške metode

Autogeni

trening

Sugestiv

ne tehn

otivacijs

ke metod

dag

ošk

a sre

dstv

Kontrola stupnja oporavka -testovi-

Klasifikacija metoda oporavka

Slika 1. Klasifikacija metoda

oporavka (Milanoviæ, 1997.)

2.1. Primarne metode

Kvalitetna prehrana

u sportskoj pripremi preduvjet je za poveæanje radne sposobnosti, spreèavanje pojave

umora i ubrzanje procesa oporavka nakon trenažnih i natjecateljskih optereæenja. Kaloriènost, sastav hrane

i kolièina mikronutrijenata (vitamina i minerala) u njoj utvrðuju se karakterom trenažnih optereæenja i od bitnih

su utjecaja na tijek oporavka. Znatno premašena kaloriènost prehrane, u odnosu na utrošak energije, dovodi

do poveæanja tjelesne mase, što može negativno utjecati na sportski rezultat. Ako je, pak, kaloriènost niža od

dnevnih potreba, dolazi do trošenja organizma, odnosno pojave katabolièkih procesa u organizmu. Zato je

iznimno važno toèno odrediti kaloriènu vrijednost hrane jer i jedna i druga pojava imaju negativan utjecaj na

sportsku formu i oporavak (Burke 1999.). Kvalitativan sastav hrane, odnos izmeðu proteina, masti i

ugljikohidrata, potrebe za vitaminima, mineralima, kao i podrijetlo namirnica mogu utjecati na tijek oporavka.

Razumljivo je da se osim pravilnog odnosa ugljikohidrata, masti i proteina mora voditi raèuna o cjelokupnoj

prehrani sportaša u danima treninga ili natjecanja. Prehrana sportaša ovisi ponajprije o sportskoj disciplini, broju

natjecanja, intenzitetu i volumenu optereæenja, kao i o uvjetima treniranja. U razlièitim fazama sportske forme

može doæi do promjena u metabolizmu što rezultira veæim potrebama za odreðenim hranjivim tvarima. U takvim

uvjetima pravilno usmjerenom prehranom i odgovarajuæim napicima možemo sprijeèiti pojavu veæeg stupnja

zamora i ubrzati procese oporavka. Pravilna raspodjela obroka, vrijeme obroka, pravilno kombiniranje hranjivih

tvari, dobro pripremljena hrana i druga pravila moraju se poštivati, jer æe samo na taj naèin prehrana sportaša

pomoæi podizanju treniranosti i sportske forme. Uz pravilnu prehranu treba voditi brigu o i hidrataciji tijela. Voda

OPÆE

TEME

100

Goran Karamarkoviæ

METODE OPORAVKA U KONDICIJSKOJ PRIPREMI SPORTAŠA

je najvažnija tjelesna tekuæina (60-70 % ukupne tjelesne težine, u mišiæima 70-75 %) i sudjeluje u obavljanju

osnovnih životnih funkcija (prijenos hranjivih tvari, eliminacija toksiènih proizvoda metabolizma, proizvodnja

energije, popunjavanje volumena krvi i hlaðenje tijela). Uslijed nedostatka vode (dehidracije) dolazi do

smanjenja volumena krvi i njezine otežane cirkulacije, èime je oslabljena opskrba mozga i mišiæa hranjivim

tvarima(Guyton1995.). Istraživanjima je dokazano da dehidracija negativno djeluje i na fizièke i na mentalne

sposobnosti (citirano prema Colgan, 1998). Smanjenje mentalnih sposobnosti oèituje se u smanjenoj

sposobnosti memoriranja, raèunanja, vizualnog praæenja, donošenja brzih odluka i konstruktivnog razmišljanja.

Gubitak vode u kolièini od 1 % u odnosu na tjelesnu masu mijenja fiziološki status sportaša, a dehidracija od

2-4 % utjeèe na pad fizièkih sposobnosti za 21 % (kod aerobnih aktivnosti èak za 48 %). Dnevne potrebe za

vodom iznose 4 % tjelesne mase (2500 – 3000 ml vode kod osobe koja teži približno 70 kg) ili 1 ml/kcal

potrošene energije. Ako je hrana dobro izbalansirana voæem i povræem koje sadrži do 80 % vode, ukupne potrebe

se smanjuju za 1 litru. Temeljna pravila za uzimanje tekuæine su 5 ml/kg tjelesne težine za vrijeme zagrijavanja

i svakih 10-15 minuta tijekom igre. Pri tome treba voditi brigu o izotoniènosti rehidracijske tekuæine. Rehidracija

nakon natjecanja najvažniji je dio oporavka i nikako se ne smije preskoèiti (Wilmore 1997.).
Izmeðu

socijalnog statusa

i sportskog uspjeha egzistira znaèajna povezanost. Razumljivo je da pojedinci boljeg

socijalnog statusa (veæeg stupnja obrazovanja, veæih izvora prihoda i sl.) imaju više znanja o važnosti korištenja

metoda i sredstava oporavka, kao i moguænosti za njihovo korištenje. Zato sportaši s višim socijalnim statusom

mogu lakše zadovoljiti sve uvjete za postizanje kvalitetnog oporavka

Režim života

je važna komponenta oporavka. Postignuæe visokih sportskih rezultata ne ovisi samo o

sposobnostima i osobinama natjecatelja, njegovu poznavanju tehnike, dobrim planovima i programima treninga

i uvjetima za trening, veæ i o naèinu njegova života koji mora biti takav da osigurava uvjete u kojima se

poveæavaju efekti treninga. Takav naèin života naziva se sportskim životom, a njegova osnovna i najvažnija

obilježja su dovoljna kolièina sna, pravilna prehrana, kvalitetni stambeni uvjeti i organizirana provedba slobodnog

vremena (Volkov 1978.).

To naravno, ne znaèi da sportaši nižeg socijalnog statusa nemaju svijest o važnosti primjene metoda i sredstava oporavka.

Meðutim, sustavno korištenje suvremenih metoda i sredstava oporavka èesto zahtijeva znatna financijska ulaganja, što, nažalost,

sportašima nižeg socijalnog statusa predstavlja veliki problem.

2.2. Psiho-pedagoške metode oporavka

Važnost

psiho-pedagoških metoda

oporavka proizlazi, izmeðu ostalog, i iz èinjenice da je regeneracija

živèanih stanica sedam puta sporija od regeneracije mišiænih stanica (Bompa, 1999). Upravo iz tog razloga

mnogi treneri posveæuju veliku pažnju psihološkom oporavku nakon trenažnih i natjecateljskih optereæenja.

Posljedica psihološkog oporavka je bolje funkcioniranje SŽS-a koji je glavni koordinator svih ljudskih aktivnosti.

Tablica 1. Uzroci koji izazivaju ili potpomažu pojavu stanja pretreniranosti (Harre, 1971.)

FAKTORI KOJI UMANJUJU SPORTSKE REZULTATE

Greške u treningu

Naèin života

Sredina

Zdrastvene

smetnje

•

Odmor je zapostavljen

•

Zahtjevi na treningu rastu

prebrzo, što onemoguæuje

stabilnu adaptaciju

•

Prebrzo dizanje optereæenja

nakon prisilnog odmora

(ozljeda, bolest )

•

Prevelik obujam optereæenja

maksimalnim i
submaksimalnim intenzitetom

•

Prevelik intenzitet dugotrajnih

optereæenja u treningu

•

Nedovoljan noæni odmor

•

Nepravilan tijek radnog

vremena

•

Razvratan naèin života

•

Prekomjerno uživanje

alkohola, nikotina, kofeina

•

Loši stambeni uvjeti

•

Razdražljivi stanari

•

Pomanjkanje slobodnog

vremena ili nesposobnost
organiziranja slobodnog
vremena

•

Pretjerani zahtjevi

obiteljskih obveza

•

Napetost u obitelji

•

Stalna borba protiv

nesportske sredine
(obitelj, pretpostavljeni
i dr.)

•

Pretjerani podražaji

(TV i film )

•

Prehlada

•

Bolesti želuca i crijeva

•

Kronièni upalni procesi

•

Naknadno djelovanje

infektivnih bolesti

OPÆE

TEME

102

Goran Karamarkoviæ

METODE OPORAVKA U KONDICIJSKOJ PRIPREMI SPORTAŠA

termoterapije. U sluèaju ozljede, primjena termoterapije je preporuèljiva tek nakon 3-4 dana, odnosno nakon

što je edem znaèajno smanjen. Mnogi sportaši su iskusili umirujuæe i relaksirajuæe uèinke

saune.

Stupanj vlage

i vruæine koji se u njoj mogu postiæi poveæavaju perspiraciju èime se poboljšava izbacivanje toksina iz tijela.

To je važan faktor u sportskoj pripremi jer se, ukoliko se toksini ne eliminiraju iz tijela, produžuje umor koji

negativno utjeèe na funkcije SŽS-a. Jedan od glavnih toksina koji se gube prilikom perspiracije je amonijak.

Tijekom dugih i napornih treninga tijelo sportaša za dobivanje energije može poèeti koristiti proteine.

Raspadanjem proteina poveæava se razina amonijaka u krvi koji se obièno uklanja preko bubrega i zatim izluèuje

u mokraæu. Upravo je to pozitivan uèinak saune jer ona ubrzava eliminaciju amonijaka perspiracijom. Zato

sauna ubrzava oporavak nakon dugih i napornih treninga olakšavajuæi bubrezima rad u eliminaciji viška toksina.

Dodatna vrijednost korištenja saune jest da se poboljšava cirkulacija krvi i podiže tjelesna temperatura te tako

djeluje analgetski na bolove koji se mogu pojaviti kao posljedica napornih treninga. Istraživanja su takoðer

pokazala da primjena saune može biti uèinkovita u poboljšanju rada krvožilnog sustava jednako kao i vježba

umjerenog intenziteta i trajanja. Sauna ima i pozitivne uèinke pri prilagoðavanju na visoke temperature zraka

jer, optereæujuæi mehanizme odgovorne za hlaðenje tijela, postepeno poveæava sposobnost podnošenja vruæina.

Taj je podatak posebno važan za sportaše iz hladnijih krajeva koji se pripremaju za natjecanje u vruæim klimatskim

uvjetima. Najèešæe krivo shvaæanje uèinaka saune je njezin utjecaj na gubitak tjelesne mase. Iako tijelo u sauni,

zbog poveæane temperature, troši više kalorija, uoèeni pad u tjelesnoj masi je prvenstveno zbog gubitka tekuæine.

Nadoknaðivanjem izgubljene tekuæine nakon saune dolazi do vraæanja tjelesne mase na vrijednosti približno

jednake poèetnima. Djelovanje

ultrazvuka

je u prvom redu mehanièko. Ultrazvuk može djelovati i biokemijski

i fizikalno-kemijski, pretvarajuæi gel-stanje u sol-stanje te razbijanjem velikih molekula i molekularnih kompleksa

(Domljan 1993.). Meðutim, najvažnije djelovanje ultrazvuka je toplinsko. Mehanièka se energija u tkivima, kroz

koja prolazi ultrazvuk, pretvara u toplinu, i to posebno na mjestima gdje dolazi do refleksije ili rasipanja ultrazvuka.

To je najèešæe granica izmeðu mekih tkiva i kosti pa je najveæa korist od primjene ultrazvuka upravo u

zagrijavanju dublje smještenih tkiva. Selektivnim zagrijavanjem hvatišta tetiva, tetivnih ovojnica, zglobnih

èahura, ligamenata, hrskavica, odnosno onih dijelova lokomotornog sustava koji najranije i najizraženije pokazuju

znakove trošenja, možemo utjecati na reparatorne procese te tako poboljšati oporavak i smanjiti moguænost

ozljede.

Masaža

se zbog uèinkovitosti i jednostavne primjene koristi veæ tisuæama godina, što je èini najstarijom

metodom za ubrzanje oporavka. Ukoliko je masaža sastavni dio sportske pripreme, ona ubrzava oporavak

nakon naporne aktivnosti, ali i poveæava potencijal treninga djelujuæi na poveæanje cirkulacije krvi. Lagani pritisak

na opušteni mišiæ omoguæava pražnjenje venskog sastava u smjeru primjene pritiska. Taj pritisak rezultira i

do 35 %-tnom otvaranju kapilara (u odnosu na 4 % otvorenih kapilara u odmoru), što poveæava moguænost

ulaska svježe krvi u masirano podruèje. Time se poboljšava izmjena tvari izmeðu kapilara i tkiva. Masaža izaziva

i poveæanu cirkulaciju limfe – limfna cirkulacija djeluje zajedno s venskom cirkulacijom, vodeæi otpadne tvari

do srca koje se zatim proèišæavaju u jetri (Domljan 1993.). Masiranjem odreðenog dijela tijela poveæava se

aktivnost limfe te tako uèinkovitije djeluje na otklanjanje otpadnih tvari nastalih mišiænim radom. Mehanièki

pritisak i istezanje tkiva smanjuje napetost mišiæa što omoguæava lakše klizanje mišiænih fascija te veæu slobodu

pokreta. Nakon napornih treninga mogu se pojaviti odreðene mišiæne mikrotraume koje mogu rezultirati

nakupljanjem vezivnog tkiva (miogeloze) u ošteæenom dijelu. Primjena masaže (gelotripsija) 48-72 sata nakon

aktivnosti pokazala se kao uèinkovito sredstvo u razbijanju miogeloza koje spreèavaju ulazak kisika i hranjivih

tvari u mišiæ. Zbog djelotvornog uèinka na poveæanje krvne cirkulacije i poboljšane izmjene tvari, masaža je

uèinkovito sredstvo smanjenja mišiænog umora (Wilmore 1997.). Limfna drenaža kao poseban oblik masaže

je uèinkovito sredstvo u spreèavanju nastanka edema i èesto se koristi u kombinaciji s hlaðenjem i podizanjem

ozljeðenog dijela tijela iznad razine srca. Glavni uèinak limfne drenaže jest da se laganim pokretima potièe

limfna cirkulacija oko ozljeðenog mjesta što odvodi edem i omoguæava brže i lakše dobivanje hranjivih tvari.

Limfna drenaža stoga ima veliku ulogu u brzom oporavku sportaša nakon ozljeda. Klasièna masaža se

primjenjuje tek 48-72 sata nakon ozljede jer je u protivnom kontraindicirana, pošto poveæajuæi cirkulaciju može

utjecati na poveæanje edema ili hematoma. Zakljuèuje se da masaža, iako direktno ne utjeèe na poveæanje

mišiæne snage, uèinkovito djeluje na oporavak sportaša smanjujuæi umor i bolnost mišiæa nakon treninga ili

natjecanja. U sportskoj pripremi postoji više tipova i pristupa masaži. Najèešæa je podjela na prednatjecateljsku

i postnatjecateljsku masažu.

103

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Krioterapija

je efikasna biomedicinska metoda oporavka. Primjena hladnoæe, leda, jedna je od pristupaènijih

i korištenijih fizioterapijskih metoda oporavka. Najveæa korist od primjene krioterapije je njezino analgetsko

djelovanje (Domljan 1993.). Kako je uoèeno da led smanjuje bol bez primjene lijekova, krioterapija je èesto

zastupljena metoda oporavka u sportskoj pripremi. Sam uzrok smanjenja boli pod utjecajem krioterapije je

ekstremna temperatura leda koja mijenja provoðenje živèanih impulsa. Prilikom njihove reakcije na bol,

krioterapija poveæava lokalnu opskrbu krvlju, poveæavajuæi kolièinu kisika na periferiji. Poveæana razmjena

tvari utjeèe i na poveæani metabolizam, što je još jedan uèinak primjene hladnoæe. Krioterapija se najèešæe

koristi u svrhu smanjenja boli i redukcije mišiænih grèeva. Primjena leda se preporuèuje odmah nakon treninga

i to svakih 15 minuta maksimalno do 2 sata. Najbolji uèinci krioterapije postižu se njezinom primjenom na tkiva

koja zahtijevaju duži oporavak (mišiæi s dominacijom brzih mišiænih vlakana, slabiji mišiæi, tetive).

Kontrasne kupke

djeluju na principu izmjene hladnog i toplog izvora koji, u dodiru s tijelom sportaša, utjeèe

na sužavanje odnosno proširivanje krvnih žila. Izmjena vazokonstrikcije i vazodilatacije djeluje na principu

pumpe, što omoguæava bolju i bržu dopremu hranjivih tvari te uklanjanje toksina unutar mišiæa. Glavna primjena

kontrasnih kupki jest u smanjenju lokalnih mišiænih grèeva i uklanjanju boli. Takoðer se primjenjuje prilikom

ozljeda, i to u subakutnoj fazi jer bi primjenom u akutnoj fazi ozljede (zbog djelovanja topline) mogla imati

kontraindicirane uèinke. Radi veæe efikasnosti, temperatura hladne kupke bi trebala iznositi 10-15 °C, dok bi

primjenom tople kupke ona trebala biti 35-37 °C. Trajanje kontrasne kupke bi trebalo biti minimalno 20 minuta,

s time da duži tretmani doprinose veæim uèincima. Za utjecaj na manje mišiæe i one koji su bliži koži, treba manje

vremena od utjecaja na velike ili dubinske mišiæe. Iako je odnos u trajanju tople i hladne kupke varijabilan,

preporuèa se da primjena tople kupke bude 3-4 puta duža od hladne. Savjetuje se i da bi tretman trebao zapoèeti

i završiti hladnom kupkom što je od posebne važnosti ukoliko se kontrasne kupke primjenjuju nakon treninga

ili natjecanja. Velika prednost u primjeni kontrasnih kupki je moguænost njihove varijacije i kombinacije s drugim

fizikalnim metodama oporavka. Tako se u sportskoj pripremi razvio èitav niz metoda koje svoje polazište imaju

u kontrasnim kupkama.
Zbog svoje uèinkovitosti, fizikalna sredstva oporavka su postala predmet mnogih istraživanja. Stoga ne èudi

što se gotovo svakodnevno razvijaju nova ili oplemenjuju postojeæa sredstva. Tako je potrebno naglasiti važnost

stretchinga kao sredstva za ubrzanje oporavka koji se razvio i prenio u sport iz yoge, ali i suvremene metode

aktivnog oporavka sportaša, refleksoterapije, elektrostimulacije i sl.
Da bi neka metoda bila u što boljoj funkciji oporavka, potrebno je pravilno koristiti odreðena

tehnièka sredstva.

Tehnièka sredstva oporavka zahtijevaju pravovremeno i pravilno korištenje aparaturom (npr. sauna, ultrazvuk),

ali i toèno doziranje istih jer, u protivnom, svaka od metoda može imati suprotni uèinak od željenog. Razvojem

novih metoda oporavka (elektrostimulacija, magnetoterapija) se pred trenera postavljaju sve veæi zahtjevi u

smislu prihvaæanja novih spoznaja i informacija, a sve s ciljem što efikasnijeg iskorištavanja pojedinih sredstava

oporavka. Adaptacijom organizma na dugotrajnu primjenu istog sredstva oporavka dolazi do smanjenja njegove

efikasnosti. Ukoliko pojedino sredstvo ima svestraniji utjecaj, organizam se na njega sporije adaptira, pa je

njegova uèinkovitost duža u cilju uspješne provedbe oporavka. Potrebna je raznovrsnost u izboru sredstava

i njihovo meðusobno kombiniranje. Primjena odreðenog sredstva oporavka ovisi o individualnim

karakteristikama svakog sportaša, ali i o stupnju njegove treniranosti, potrebno je provoditi stalni pedagoški

nadzor i lijeènièke kontrole jer se samo u tom sluèaju dobivene informacije mogu koristiti u izboru i doziranju

sredstava oporavka.
Upotreba

farmakoloških supstanci

ima znaèajan uèinak na vrijeme potrebno za oporavak nakon intenzivnog

rada. Ona omoguæuje brži povrat snage i izdržljivosti, ali i poveæanje kolièine mišiæne mase. Kada bi se današnji

programi pokušali primjeniti u sredini gdje se farmakološka sredstva ne koriste trebalo bi oduzeti 20 % od

sadržaja i 30-35 % od intenziteta optereæenja (Gambeta, 1989.). Optereæenja poveæanog broja natjecanja i

moguænost veæe zarade doveli su do toga da sportaši, ako se žele dovoljno brzo oporaviti za treniranje i

natjecanje na visokoj razini, praktièno ovise o farmakološkim supstancama. U farmakološka sredstva spadaju

graditivne i energetske materije te katalizatori i regulatori mehanizma.

Graditivne materije

se u prvom redu

odnose na što kvalitetniju upotrebu proteina u sportskoj pripremi. Proteini su hranjivi sastojci potrebni za rast,

održavanje i popravak stanica, te produkciju enzima i hormona. Pošto su važni sastojci mišiænih struktura,

105

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

4. LITERATURA

Antonio, J. & Street, C. ( 1999 ). Glutamine : A Potentially Useful Supplement for Athletes. Canadian Journal of

Applied Physiology, 24 :1-14.

Burke, E.R. ( 1999 ):Optimal Muscle Recovery. New York : Avery publishing group

Domljan, Z. ( 1993 ):Fizikalna medicina. Zagreb : Medicinski fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

Guyton, A.C. (1995):Fiziologija èovjeka i mehanizmi bolesti. Zagreb : Medicinska naklada

Milanoviæ,D. ( 1999 ):Priruènik za sportske trenere. Zagreb : Fakultet za fizièku kulturu Sveuèilišta u Zagrebu

Milanoviæ, D. & Milanoviæ, M.( 1994 ):Sportska aktivnost i okolinski faktori u funkciji razvoja djeteta sportaša.

Kineziologija, 24 ( 1-2 ) : 15-20

Rossiter, H.B., Cannell, E.R. & Jakeman, P.M. ( 1996 ):The Effect of Oral Creatine Supplementation on the 1000-m

Performance of Competitive Rowers.Journal of Sports Science,14 : 175-179

Viru, A.( 1995 ): Adaptacija u sportskom treningu. Zagreb : CRC Press Inc.

Volkov,V.M. ( 1978 ):Oporavak u sportu. Beograd : Partizan

10. Williams, M.H.( 1983 ):Ergogenics Aids in Sport. Champain,Il : Human Kinetics

11. Wilmore, J.H. & Costil, D.L.(1997.): Physiology of Sport and Exercise (second edition ).Champain,Il : Human

Kinetics

OPÆE

TEME

106

Aleksandra Szekely, Vilma Šolc-Pervan

HIPOBARIÈNA TERAPIJA – METODA OPORAVAKA U KONDICIJSKOJ PRIPREMI

1. UVOD

Adenozin-trifosfat, dobro poznat pod skraæenicom ATP, s pravom se smatra energijskom valutom u organizmu.

U stvari, stanice mogu prenijeti energiju namirnica na razne funkcionalne sisteme samo putem ATP-a u

vezanim reakcijama. ATP je pogodan zbog svoje sposobnosti da lako nastaje u stanici kad ona raspolaže s

mnogo energije a isto se tako lako razlaže kad postoji potreba za energijom. U svakoj stanici postoji slobodan

ATP, glikogen i kreatin-fosfat kao brzi izvori energije i glukoza koja se troši u oksidativnim procesima (Guyton,

1969).

Intenzivni mišiæni napor tijekom kondicijskih priprema sportaša zahtijeva brzi dotok energije pa troši postojeæi

ATP, zalihu ATP-a iz kreatin-fosfata i ATP nastao glikolizom iz glikogena, pri èemu nastaju pirogrožðana kiselina

i vodikovi ioni. Kod visoke koncentracije oni se spajaju u mlijeènu kiselinu, koja brzo i lagano prelazi u

meðustaniène prostore (anaerobni proces). Energija dobivena oksidacijskim procesima je praktièki neiscrpna

ali prespora za poèetak intenzivnog mišiænog rada. U oporavku potrebno je vratiti dug kisika tj. oksidirati

mlijeènu kiselinu opet do glukoze koja æe se pohraniti u stanici te nadoknaditi potrošeni slobodni ATP i kreatin-

fosfat. Pojaèani oksidativni metabolizam postoji i poslije fizièkog napora te zahtijeva poveæanu potrošnju kisika

za pokriæe duga kisika.

Hipobarièna terapija

je fizikalni postupak gdje se maksimalno poveæava periferna oksigenacija. Prethodni

pokušaji da se udisanjem èistog kisika poboljša opskrba periferije nisu bili najsretnije rješenje zbog èinjenice

da poveæani parcijalni tlak kisika u krvi ošteæuje intimu arterijskih krvnih žila.

2. APARATURA I POSTUPAK HIPOBARIÈNE TERAPIJE

Aparat za hipobariènu terepiju (Sl. 1) nastao je duhovitom kombinacijom podtlaka i atmosferskog tlaka koja

omoguæava maksimalnu drenažu limfnih i venskih žila i meðustaniènog prostora uz istovremeno širenje

arterijske mreže do kapilarnog nivoa. Na taj naèin dolazi do velikog ubrzanja izmjene venske i arterijske krvi.

Protok krvi kroz bubrege je takoðer poveæan što rezultira i poveæanim izluèivanjem urina a slijedom toga i

HIPOBARIÈNA TERAPIJA – METODA OPORAVAKA

U KONDICIJSKOJ PRIPREMI

Aleksandra Szekely

Vilma Šolc-Pervan

Privatna ordinacija sportske medicine, Zagreb,

Grafièki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

poveæanom potrebom za tekuæinom

(oko 2 litre više od uobièajene

kolièine).

Postupak se izvodi na naèin da se

sportaš (pacijent) sav umota u

šupljikav pamuèni omotaè od filca i

zatim hermetièki zatvori u plastiènu

vreæu fiksiranu iznad prsiju. Pomoæu

cijevi vreæa se spoji na kompjutorski

dio gdje se odabiru programi.

Kompjutorski dio spojen je na vakuum

pumpu. Zrak se isisava iz plastiène

vreæe dok se ne postigne zadani

podtlak unutar nje.

Slika 1

OPÆE

TEME

108

Dražen Harasin

NUTRITIVNI SUPLEMENTI U KONDICIJSKOM TRENINGU SPORTAŠA

1. UVOD

Termin suplement dolazi od latinske rijeèi

«supplementum»

što oznaèava «nešto što je dodano kompletnoj

stvari radi izbjegavanja deficita». Od Srednjeg vijeka ljudi ovaj termin rabe za razlièite forme dijetnih dodataka

za poboljšavanje zdravlja, izgleda i sposobnosti. Dijetni suplement je preparat – tableta, prašak ili otopina –

koji sadrži nutrijente ili druge substance, a konzumura se kao dio dnevnog unosa hrane s ciljem dostatnosti

adekvatne ili suprafiziološke doze nutrijenata (Clark, 2001.). Definiraju se i kao aktivne tvari koje se uzimaju

oralno sa svrhom obogaæivanja prehrane, prevencije bolesti, poveæavanja tjelesnih sposobnosti i poveæavanja

mišiæne mase, ali uz preduvjet da nisu lijek (Kulier, 2002). Ove dvije definicije dobro æe dopuniti i službena

Nacionalnog instituta za zdravlje SAD odnosno njihovog Ureda za suplemente koja glasi: «Suplement je svaki

proizvod osim duhana koji je namjenjen nadopuni prehrane, a sadrži jednu od slijedeæih komponenti – vitamine,

minerale, bilje ili ljekovito bilje, njihove koncentrate ili ekstrakte ili pak njihove smjese. Suplementi se na tržištu

distribuiraju kao tablete, kapsule, prašci i otopine, a mogu se pakovati posebno ili dodavati konvencionalnoj

hrani» (National Institute of Health, Office of Dietary Supplements, 1994.). Velik doprinos u primjeni

suplemenata u sportskom treningu imala su i znanstvena istraživanja. Ozbiljnija istraživanja na podruèju sportske

suplementacije poèela su krajem 80-ih. Osobit pomak u ovom smislu napravio je švedski znanstvenik Dr Eric

Hultman na Karolinska institutu u Stockholmu, koji je istraživao brojne suplemente, a meðu njima i suplement

90-ih, kreatin. Pored kreatina, javlja se i velik broj drugih suplemenata, koji se koriste kao dodaci prehrani, a

koji imaju velik utjecaj na unapreðenje sposobnosti i optimalizaciju tjelesnog sastava. Cilj je ovog èlanka da

pruži najelementarnije informacije o korištenju suplemenata s ciljem maksmiziranja efekata kondicijske

pripreme. Ogromna je kolièina informacija o sportskim suplemenatima koji su u upotrebi danas, no namjera

je autora, zadržati se samo na onim informacijama bez kojih niti kondicijska priprema, a niti prehrana sportaša

ne može nositi karakteristiku «optimalan».

2. OSNOVNE DEFINICIJE

Nutrijenti

su komponente hrane koje osiguravaju energiju, služe kao gradivni materijal i/ili reguliraju

metabolièke funkcije. Tijelu su za preživljavanje potrebni šest osnovnih tipova nutrijenata: voda, proteini,

ugljikohidrati, masti, vitamini i minerali. Nutrijente djelimo na

makronutrijente

(voda, proteini, ugljikohidrati

i masti) i

mikronutrijente

(vitamini i minerali).

Optimalna prehrana

je najbolja moguæa prehrana, za razliku

adekvatne prehrane

koju karakterizira odsustvo znakova deficita, normalne metabolièke funkcije i

normalnu razinu rezervi nutrijeneta. Suplementi se procjenjuju kroz kriterije efikasnosti, sigurnosti i legaliteta.

Efikasnost

znaèi da korištenje odreðenog suplementa proizvodi ergogene, termogene ili hipertrofijske efekte.

Utjecaj na poveæanje radnog kapaciteta mišiænog sustava, aerobnog ili anaerobnog, nazivamo ergogenim, dok

nešto što utjeèe na poveæanje metabolizma s ciljem redukcije masnog tkiva nazivamo

termogenim.

Katabolièko

oznaèava nešto što se odnosi na razgradnju tkiva, što je suprotno anabolièkom koje oznaèava

nešto što se odnosi na izgradnju tkiva.

Antikatabolièko

oznaèava nešto što zaustavlja katabolizam, odnosno

razgradnju tkiva. Ono što djeluje antikatabolièno, djeluje

anabolièno,

tj. pospješuje anabolizam. Najèešæe se

ovi pojmovi vežu za

mišiænu hipetrofiju,

koja oznaèava poveæanje kolièine mišiæne mase.

Laži proizvoðaèa

pripadaju kategoriji koja se uglavnom odnosi na kriterij efikasnosti suplementa. Èesta je prodaja suplemenata

za koje dosada u nijednom istraživanju nije potvrðen utjecaj na ono što je navedeno u reklami proizvoðaèa.

NUTRITIVNI SUPLEMENTI U KONDICIJSKOM

TRENINGU SPORTAŠA

Dražen Harasin

vanjski suradnik Kineziološkog fakulteta Svezèilišta u Zagrebu

109

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Poboljšanje zdravlja, sposobnosti i izgleda tijela

Poboljšanje

zdravlja

Poboljšanje tjelesnih

sposobnosti

Poboljšanje tjelesnog

sastava

Izbjeæi dijetni

deficit, ubrzati

oporavak i ublažtiti

bol

Poveæati radni

kapacitet mišiænog

sustava (anaerobni

i aerobni)

Poveæati

mišiænu masu

Ubrzati

metabolizam

Smanjiti

energetski

unos

Poboljšanje

zdravlja

Ergogeni efekt

Hipetrofijski efekt

Termogeni efekt

Kontrola apetita

Minerali i vitamini
Proteini

Željezo

Antioksidansi
Kalcij
Vitamin C
Glukozamin-sulfat
Hondrotin-sulfat

Kreatin
L-glutamin
L-karnitin
Kofein
BCAA

Proteini
BCAA
HMB
Kreatin
Krom
L-glutamin
Arginin
Ornitin
OKG
Androstenedion
Tribulus Terrestris

Piruvat
L-kartnitin
HCA
Efedrin
Kofein
Aspirin

Citosan
Efedrin

Shema 1. Model suplementacije sportaša (modificirano po Clark, 2001)

Velik znaèaj u poboljšanju zdravlja u kontekstu kondicijske pripreme ima izbjegavanje eventualnog deficita

nutrijenata, što æe u velikoj mjeri utjecati na skraæivanje vremena potrebnog za oporavak, pa na taj naèin utjecati

i na poboljšanje tjelesnih sposobnosti, osobito na poveæanje radnog kapaciteta mišiænog sustava. Drugi cilj u

optimalizaciji kondicijske pripreme se odnosi na poboljšanje tjelesnih sposobnosti, što podrazumjeva poveæanje

radnog kapaciteta mišiænog sustava (aerobnog i anaerobnog), te poveæanje mišiæne mase. Poveæavanje radnog

kapaciteta mišiænog sustava se može odrediti kao ergogeni efekt, dok se poveæanje kolièine mišiæne mase može

odrediti kao hipertrofijski efekt. Hipetrofijski efekti je važna komponenta i u optimalizaciji tjelesnog sastava

sportaša, gdje još važnu ulogu imaju ubrzanje metabolizna (termogeni efekt) i smanjenje energetskog unosa

kontrolom apetita.

4. EFIKASNO, SIGURNO, LEGALNO

U skladu s definiranim kriterijima za procjenu pojedinih suplemenata, u ovom poglavlju bit æe analizirani legalni

suplementi, dakle oni suplementi èije korištenje nije zabranjeno uredbom Meðunarodnog Olimpijskig odbora,

te niti jedne meðunarodne sportske federacije. Takoðer, bit æe procjenjeni samo oni suplementi èije je korištenje

Proizvoðaèi vrlo èesto samo na osnovu nepotvrðenih hipoteza preporuèuju i prodaju suplemete koji bi trebali

biti korisni u neèemu. Zbog toga bi se kondicijski treneri trebali ogranièiti na upotrebu samo onih suplemenata

efikasnosti kojih je dokazana u znanstvenim istraživanjima.

Sigurnost

znaèi da primjena suplementa u

preporuèenim dozama nema štetnih nuspojava.

Legalitet

znaèi da korištenje suplementa nije zabranjeno

zakonom, odnosno uredbama Meðunarodnog olimpijskog odbora, te niti jedne meðunarodne sportske federacije.

3. MODEL SUPLEMENTACIJE SPORTAŠA

Tri su osnovna cilja suplementacije sportaša u optimalizaciji kondicijske pripreme. Jedan se odnosi na

poboljšavanje zdravlja sportaša, drugi na poboljšavanje tjelesnih sposobnosti, a treæi na optimalizaciju tjelesnog

sastava. Model suplementacije sportaša, primjenjiv u kondicijskoj pripremi sportaša prikazan je na shemi 1.

111

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Proteini

su makronutrijenti koji imaju gradivnu funkciju u tijelu. Sastoje se od aminikiselina, te se odnos u kojemu

su aminokiseline koje se u proteinu nalaze sukladne s proteinima u tijelu naziva «kvaliteta proteina». «Protein

visoke kvalitete», «visoke biološke vrijednosti», «kompletan protein», sinonimi su koji opisuju aminokiselinsku

strukturu koja je slièna onoj koj je potrebna tijelu. Kada procijenjujemo individualne potrebe za proteinima u

obzir se moraju uzeti kolièina kalorija potrebna iz ovog nutrijenta i biološka vrijednost proteina. Što su proteini

veæe biološke vrijednosti, potrebna je manja kolièina. Veæe su potrebe za proteinima kod sportova snage.

Istraživanja su pokazala da se potrebe u tom sluèaju mogu poveæati i do 1,7 g/kg tijelesne težine (Lemon, 1998.).

Na tržištu su prisutne 3 vrste proteinskih suplemenata. Jednu grupu èine

cijeli proteini

(polipeptidi), drugu

hidrolizati

(dipeptidi, tripeptidi), a treæu

aminokiseline u slobodnoj formi.

Istraživanja na životinjama

pokazala su da suplementacija hidrolizatima uzrokuje duplo veæu retenciju dušika od cijelih proteina, a sedam

puta veæu od aminokiselina u slobodnoj formi (Zaloga, 1990.). Ovo se objašnjava time što je ljudski organizam

tijekom povijesti cijelo vrijeme primao hranu u kojoj je dobivao cijele proteine, pa se je razvio i sustav za

absorpciju i retenciju upravo na osnovu toga. Cijeli proteini nakon što dospiju u tijelo prvo se razgraðuju na

dipeptide i tripeptide, koji su nosioci informacija na osnovu kojih se proizvodi somatomedin C, važan anabolièki

stimulator. Hidrolizati se sastoje od dipeptida i tripeptida, pa je uèinak na proizvodnju somatomedina C veoma

velik. Cijeli proteini se do te forme postepeno razgraðuju, a kako zahtijeva odreðeno vrijeme, uèinak je slabiji.

Slobodne aminokiseline ne utjeèu na proizvodnju somatomedina C, pa nema ni anabolièkog efekta (Colgan,

1993.). No, ovo ne znaèi da slobodne aminokiseline nemaju svoju primjenu u suplementaciji. Osobito su

znaèajne neke od njih kao što su aminokiseline razgranatog lanca leucin, izoleucin, valin (BCAA), te

aminoliseline glutamin, arginin, ornitin, itd. Istraživanja su pokazala da je tijekom treninga najveæa potrošnja

aminokiseline

glutamin,

te aminokiselina razgranatog lanca

leucin, izoleucin i valin.

Pri tome 60% svih

aminokiselina u skeletnim mišiæima èini glutamin (Pašaliæ, 1999.), a treæinu ukupne kolièine proiteina u tijelu

èine aminokiseline razgranatog lanca (BCAA) (Colgan, 1993.). Suplementacija aminokiselinama razgranatog

lanca 1-2 sata prije treninga, može «ušparati» testosteron tijekom treninga, te utjecati na veæu kolièinu

testosterona poslije treninga, što ima anabilièki efekt. Gubici glutamina tijekom treninga mogu biti i do 30 g i

ako se taj gubitak ne nadoknadi u kratkom vremenskom intervalu, dolazi do opadanja proteinske sinteze.

Suplementacija glutaminom podržava izgradnju mišiæa i ubrzava regeneraciju nakon treninga (Pašaliæ, 1999.).

Kreatin monohidrat

je najprodavaniji suplement 90-ih. Od 1832, kada ga je francuski znanstvenik Chevreul

nazvao grèkim imenom za fascinira znanstvenike svojom ulogom u metabolizmu skeletnih mišiæa. Prva ozbiljnija

istraživanja kreatina kao sportskog suplementa krajem 80-ih napravio je švedski znanstvenik Eric Hultman

na Karolinska institutu u Stockholmu. Hultmanovo istraživanje objavljeno je tek 1992. godine u èasopisu Clinical

Scince, a prvo sustavno korištenje kreatin monohidrata zabilježeno u pripremama atletièara britanskog tima

za Olimpijske igre iste godine u Barceloni. Smatra se da su upravo zbog toga britanski atletièari postigli

neoèekivano dobre rezultate. Iz dosadašnjih istražvanja može se zakljuèiti da se kreatinskom suplementacijom

može poveæati koncentracija kreatina u mišiæima za 20%-50%, a poveæana koncentracija kreatina kroz veæe

moguænosti ispoljavanja snage na treningu i ubrzani oporavak poslije treninga rezultira poboljšanjem sposobnosti

za 5-7%. Suplementacija kreatinom ima utjecaj na sposobnosti u osnovi kojih leže fosfageni energetski

mehanizmi, prvenstveno u poveæavanju sposobnosti koje su dominantno potrebne u radu s vanjskim

optereæenjem. No, evidentno je da postoji i utjecaj na sposobnosti odgovorne za produženi anaerobni rad u

trajanju do 90 sekundi maksimalnim intenzitetom (Volek i sur., 1997.). Kratkoroèna suplementacija kreatinom

u trajanju od 5-7 dana utjeèe na poveæavanje ukupne tjelesne mase i to uglavnom zbog retencije vode, dok

dugoroèna suplementacija u trajanju od 8-140 dana utjeèe na poveæavanje ukupne tjelesne mase, ali i nemasne

komponente, uglavnom mišiæne i to zbog poveæanog sadržaja miofibrilarnih proteina u mišiænim vlaknima. Ako

se uzima kolièina od 0.3g/kg tjelesne mase dnevno, punjenje se završi nakon 5-6 dana, pa se doza može smanjiti

na npr.0.03g/kg dnevno. Istraživanja su pokazala da oralna suplementacija kreatin-monohidrata u kolièini od

0.03g/kg tjelesne mase dnevno poveæava ukupne prièuve kreatina u mišiæima tijekom 28 dana (Hultman i sur.,

1996.). Nakon ovog perioda dovoljne su i manje doze da bi se kolièina kreatina održavala u mišiæima. Ovaj

naèin, respektirajuæi ciljeve i potrebe, bi u kondicijskom treningu trebao biti puno bolji. Iz svega navedenog može

se zakljuèiti da bi sportaši trebali izbjegavati visoke doze kroz duži period jer izgleda da nemaju veæeg efekta

u odnosu na manje doze, te æe izbjeæi nepotrebnu retenciju vode. Suplementacija kreatinom nije zabranjena

od strane Meðunarodnog olimpijskog odbora, i niti jedne Meðunarodne sportske federacije. Dosada nisu

OPÆE

TEME

112

Dražen Harasin

NUTRITIVNI SUPLEMENTI U KONDICIJSKOM TRENINGU SPORTAŠA

utvrðeni štetni utjecaji suplementacije kreatinom, èak ni pri suplementacijama kroz vremenski period od 5 godina

(Poortmans i Francaux, 1999.).
Ovisno o vrsti sportske aktivnosti, periodu godišnjeg ciklusa, individualnim karakteristikama sportaša, te u skladu

s tim i ciljevima treninga koji su postavljeni, optimalna suplementacija æe se razlikovati. Nemoguæe bi bilo dati

jedan univerzalni recept suplementacije za sve sportove, sve sportaše i sve tipove treninga u razlièitim periodima

godišnjeg ciklusa pripreme. Jedna od najbitnijih karaktetistika, koja je uzrokovala naglu progresiju rezultata u

velikom broju sportskih aktivnosti je jakost kao esencijalna komponenta velikog broja ljudskih sposobnosti

(brzinska jakost, jakosna izdržljivost, maksimalna jakost, elastièna jakost...). Vrlo važan vremenski interval u

kojem svakako treba intenzivno suplementirati je vezan uz sam trening jakosti i snage (opæenito brzinsko-jakosni

trening), odnosno pored vremenskog intervala trajanja samog treninga i period prije i poslije treninga. Stoga

æe se predstaviti jedan model suplementacije (tablica 1) zasnovan na znanstvenim istraživanjima, te potvrðen

u praksi.

Tablica 1. Model suplementacija za brzinsko-jakosni trening (trening s teretom, sprinterski trening, skokovi,

bacanja, intervalni trening)

Poslije treninga

Suplement Prije

treninga

Za vrijeme

treninga

Neposredno

poslije

30 min. -do

nekolko sati

Kompleksni ugljikohidrati

x x

Glukoza

Fruktoza

Vitaminsko-mineralna

Whey protein

Glutamin

BCAA x

Kreatin monohidrat

Kolièine suplemenata

nisu navedene, jer ovise

o individualnim karakte-

ristikama sportaša, pos-

tavljenim ciljevima tre-

ninga, te o intenzitetu i

trajanju treninga.

5. ZAKLJUÈAK

Suplementacija sportaša je najbolji naèin za ublažavanje deficita, odnosno razlike izmeðu adekvatne i optimalne

prehrane, odosno, jednostavnije reèeno najbolji naèin optimalizacije prehrane. Buduæi da je piramida prehrane

takva da, kad bi bila optimalna za prosjeènu populaciju, za sportaše, osobito u nekim sportovima ne bi bila

optimalna, a pitanje je, zbog velikih energetskih zahtijeva kondicijske pripreme, da li može biti i adekvatna.

Popuna deficita izmeðu adekvatne i optimalne konvencionalnom hranom bila bi, buduæi da se trenira i više puta

dnevno, preveliko optereæenje za probavni sustav, koji vjerojatno ne bi ni uspio dopremiti potrebnu kolièinu

nutrijenata do tkiva. Zbog toga se koriste suplemenati iz grupe makro- i mikronutrijenata (proteini, ugljikohidrati,

vitamini, minerali). No, osim osnovnih zdravstenih razloga u izbjegavanju deficita, veliku korist u poboljšavanju

sposobnosti i optimalizaciji tjelesnog sastava suplementi pružaju i u poticanju ergogenih, termogenih, odnosno

hipetrofijskih efekata, te kontroli apetita. Ova grupa suplemenata katalizira odreðene procese u tijelu èovjeka,

pa zbog toga poboljšava efikasnost usmjerenih kondicijskih programa, ili jednostavno, ubrzava oporavak izmeðu

dva treninga, te na taj naèin omoguæuje više trenažnih stimulusa u odreðenom vremenskom intervalu, pa tako

optimalizira kondicijski trening sportaša.

6. LITERATURA

Armsey T.D., Green G.A. (1997.): Nutritional Suplemments: Scienci vs. Hype. Physican Sports Med.

Antonio, J., Stout, J.(2001.): Sports Suplements. A Lippincott Williams and Wilkins, Wolters Kluver Compani.

Balsom P.D., Soderlund K., Ekblom K.(1994.): Creatine in humans with special referenceto creatine suplementation.

Sports Med. 18: 268-280.

Colgan, M.(1993.): Optimum Sports Nutrition. Advanced Research Press, New York.

Hultman E., Soderlund K., Timmons J.A.,Cederblad G., Greenhaff P.L.(1996.): Muscle creaine loading in men. J.

Appl. Physiol. 81:232-237.

Pašaliæ E. (1999.): Farmakološka sredstva za oporavak. Univerzitet u Sarajevu, Fakultet sporta.

Reents S. (2000.): Sport and Exercise Pharmacology. Human Kinetics, Champaigne, IL.

Volek J., Kraemer W.(1996.): Creatine Supplementation: Its Effect on Human Muscular Perfomance and Body

Composition. J. Strenght and Cond Res. 10(3): 200-210.

OPÆE

TEME

114

Emir Pašaliæ

FARMAKOLOŠKA SREDSTVA OPORAVKA

4. RAZGOVOR I LOŠE NAVIKE

Kada razgovaram sa spotrašima o ovom segmentu oporavka i odnosu trenera prema tom problemu uglavnom

dolazim do zida šutnje. Oporavak je izgleda postao tabu tema i nije èudo što sportaši sami sa sobom

eksperimentiraju, a znanja crpe iz metode rekla-kazala. Ako se još u blizini stvori diler suplementima iz

automobila kojeg zanima samo profit imamo pun pogodak.

Klupski lijeènik koji po obièaju nije specijalist iz oblasti sportske medicine toplo æe preporuèiti neki mineralno-

vitaminski preparat sa naglaskom na jednu tabletu dnevno i tri konvencionalna, masnoæama bogata obroka,

jer nam treba dosta energije za trening. Pojam bioenergetskog sistema više nije važan, jer nam sportaš zijeva

na treningu. Naša periodizacija od maloprije ostaje mrtvo slovo na papiru, dok intenzitet, ekstenzitet i ukupni

volumen optereæenja ostaju na stratnim pozicijama. Možda je vrijeme da nešto promijenimo.

5. POÈETAK

Trka je davno poèela, i stvar je prvenstveno individualna ili ih uzimamo, ili ne uzimamo. Volio bih i sam imati

boljeg trening partnera od suplemenata, ali se nije još pojavio. Èinjenica je da suplementi nemaju karakteristiku

ovisnosti ali zato pored ostalih osobina savršeno sugestivno djeluju.

Kada jednom poènete sa njihovom upotrebom i postanete jaèi, brži, izdržljiviji nikada više neæete željeti trenirati

bez njih, to je sasvim normalna reakcija i nemojte se stidjeti zbog toga. Èesto èujem sportaše kako se hvale

da ne uzimaju ništa (misle na suplemente). Pored toliko truda, istraživanja, i iskustava na tom polju njihove izjave

mi zvuèe poput tragedije.

Ekonomska situacija postavlja norme u životu pa je tako i u sportu. Ovo se odnosi na improvizirane

suplementacijske programe po sistemu koliko para-toliko muzike. Osobno smatram da je bolje ne uzimati ništa

jer princip sinergije vrijedi i za suplemente, i ne pripadam onoj skupini koja kaže da je u organizmu bolje imati

bilo kakav kemijski spoj nego nikakav.

6. ZAKLJUÈAK

Razgovarajte sa sportašima, objasnite im prednosti i nedostatke dodataka konvencionalnoj prehrani. Educirajte

sportaše da prepoznaju makro i mikronutrijente u grupama hrane, te postepeno mijenjajte njihove prehrambene

navike. Pri izradi jelovnika konzultirajte kalorijske tablice ili upotrijebite softverski paket. Analizirajte režime

rada u trenažnom procesu i prema njima prilagodite suplementiranje. Sagledajete sve eventualne nedostatke

i propuste kod planiranja obroka i utvðivanja ukupnog kalorijskog bilansa. Trenažnu distribuciju postavite tako

da sportaši imaju dovoljno vremena za prehranu i suplementiranje, odnosno asimilacijske procese koji æe

osigurati uspješan trening. Promatrajte sportaša po kilogramu tjelesne težine, gradite ga pozitivnim dušiènim

bilansom, pustite ga da gleda kroz glikogenski prozor, okujte ga razgranatim lancima aminokiselina, dajte mu

dovoljno vode, vitamina i minerala. Vrhunska sportska izvedba u jednom svom dijelu zavisi od dobro

projektiranog odnosa konvencionalne sportske prehrane i sportskih suplemenata, a koliki je taj dio saznajte sami.

Nadam se da æemo sva prošla i buduæa iskustva zajedno podijeliti.

115

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Tjelesne tekuæine i ravnoteža elektrolita esencijalni su segmenti optimalne fiziološke funkcije organizma.

Tijekom tjelesne aktivnosti, fizièkog rada ili uslijed izloženosti povišenoj temperaturi, može se razviti izvjestan

stupanj dehidracije, te dolazi do promjene omjera intracelularne i ekstracelularne tekuæine. Tjelesna i kognitivna

sposobnost slabe pri dehidraciji od 1-2 %, a do kolapsa organizma dolazi pri gubitku vode od 7 %. Buduæi da

tjelesne potrebe za unosom vode variraju u ovisnosti o brojnim èimbenicima, teško je donijeti opæenite preporuke

za nadoknadu vode.

Sportaš s normalnom kolièinom ukupne tjelesne vode nalazi se u stanju euhidracije. Stanje s manjom kolièinom

ukupne tjelesne vode od normalnog je hipohidracija i posljedica je dehidracije. Hiperhidracija je stanje s

poveæanim sadržajem tjelesne vode.

2. HIPOHIDRACIJA

Hipohidracija nepovoljno utjeèe na sportske rezultate, otežava termoregulaciju i dugotrajnije aerobno vježbanje.

Takoðer nepovoljno utjeèe na kognitivne funkcije i brzinu pražnjenja želuca. Ovi efekti su najjaèe izraženi u

toplijoj klimi. Slabija tjelesna sposobnost se oèituje pri nedostatku tekuæine u kolièini od 1.8 % tjelesne mase

(TM), meðutim efekti su izraženi pri svim stupnjevima hipohidracije, proporcionalno stupnju hipohidracije.

Do hipohidracije može doæi ukoliko je znojenje vrlo intenzivno i/ili ako ima malo moguænosti za pijenje tijekom

treninga ili natjecanja.

3. HIPERHIDRACIJA

Do hiperhidracije najèešæe dolazi uslijed nastojanja sportaša da sprijeèe dehidraciju na naèin da neposredno

prije samog natjecanja unose velike kolièine tekuæine. Takvom se praksom povisuje sadržaj ukupne tjelesne

vode, poveæava se volumen plazme i postižu se bolji rezultati. Nekoliko istraživanja je pokazalo da bolji status

hidracije znaèi bolje podnošenje viših temperatura, produljuje se vrijeme vježbanja pri višim temperaturama,

lakše se postiže razina aerobnog kapaciteta. Meðutim, postoje potencijalne mane takvog jednostavnog visokog

unosa tekuæine. Veæina unesene tekuæine se izluèi urinom, što može biti smetnja ako se javi potreba za

mokrenjem neposredno prije natjecanja ili u njegovim ranim fazama. Takoðer se pokazalo da neugoda u želucu

zbog veæe kolièine vode pogoršava sposobnost provoðenja umjerenih do jako intenzivnih vježbi. Iako rijetko,

i to samo kod tome podložnih pojedinaca, uslijed prevelikog unosa tekuæine, može doæi do, hiponatrijemije ili

«trovanja vodom».

Metoda postizanja hiperhidracije koja se trenutno dosta ispituje ukljuèuje unos malih kolièina glicerola (1-1.2

g/kg TM) zajedno s nekom tekuæinom (25-35 mL/kg TM) nekoliko sati prije treninga. Kad se unese oralno,

glicerol se brzo apsorbira i ravnomjerno rasporeðuje u tjelesnim spremištima tekuæine, prije nego se poène

polagano metabolizirati preko bubrega ili jetre. Kad se unosi u kombinaciji s obilnom kolièinom tekuæine,

osmotski tlak te smjese æe osigurati zadržavanje tekuæine i ekspanziju razlièitih spremišta tekuæine u organizmu.

Najèešæe se na ovaj naèin postiže dodatnih 600 mL u odnosu na uobièajeni unos.

Utjecaj hiperhidracije postignute pomoæu glicerola na termoregulaciju i aktivnost trenutno nije poznat u

potpunosti. Nedosljednost u rezultatima razlièitih studija je posljedica razlièite metodologije, npr. razlike postoje

HIDRACIJA SPORTAŠA

Darija Vranešiæ

, Iva Alebiæ

, Zvonimir Šataliæ

Vitaminoteka d.o.o.

Prehrambeno – biotehnološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

117

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. Brzina pražnjenja želuca
2. Stupanj apsorpcije kroz stijenku tankog crijeva

Na oba navedena èimbenika utjeèe sastav tekuæine

koju sportaši unose, te se tako ova oba èimbenika i

uzimaju u obzir kod proizvodnje sportskih napitaka.

Sportski napici moraju biti komponirani tako da

zadovolje potrebe za nadoknadom izgubljene

tekuæine, osiguraju potrebne kolièine elektrolita i

ugljikohidrata, te osiguraju brzo pražnjenje želuca i brzu

apsorpciju.
S obzirom na molalitet, napici se dijele na hipotoniène,

izotoniène i hipertoniène.

Hipotonièni napici-

mogu osigurati odgovarajuæe

kolièine tekuæine, a zbog vrlo malog udjela ugljikohidrata

posebno su povoljni za osobe koje moraju održavati

minimalnu tjelesnu masu (balerine). Ovi napici imaju

manju vrijednost osmotskog tlaka od krvi.

Usporedba karakteristika sportskih napitaka i obiène vode

Izotonièni napici –

brzo nadoknaðuju izgubljenu tekuæinu te osiguravaju dovoljne kolièine energije za rad

mišiæa. Ovi napici su dobar izbor za veæinu sportaša. Izotonici imaju jednak osmotski tlak kao krv.

Hipertonièni napici

– imaju za cilj punjenje skladišta glikogena u mišiæima i u principu nisu pogodni za

korištenje tijekom natjecanja ili vježbanja. Hipertonièni napici imaju viši osmotski tlak od krvi.

Sportski napitci

Voda

Sadrže 6

8 % ugljikohidrata koji podižu razinu energije u

mišiæima.

Nema energetsku vrijednost.

Sadrže idealne omjere elektrolita (natrija i kalija) koji potièu

poriv za unosom tekuæine, stimuliraju apsorpciju i pomažu

retenciju tekuæine.

Sadrži tek minimalnu razinu elektrolita, što uzrokuje

preuranjeno poticanje bubrega na produkciju urina, te

može doæi do gubitka, umjesto zadržavanja tekuæine.

Nadomješta elektrolite.

Ne nadomješta elektrolite.

Osvježavajuæi okusi potièu unos tekuæine.

Bezokusnost ne potièe unos tekuæine.

6. ZAKLJUÈAK

Osnovni cilj nadoknade tekuæine tijekom vježbanja i natjecanja je osiguravanje normalne hidracije.

Na osnovu dostupnih i relevantnih dokaza,

American College of Sports Medicine

predložio je slijedeæe

preporuke o kolièini i sastavu tekuæina koje bi se trebale unositi prije, tijekom i nakon treninga ili natjecanja:
1. Preporuèa se konzumiranje nutricionistièki izbalansirane prehrane i unos odgovarajuæe kolièine tekuæine

tijekom perioda od 24 h prije natjecanja, posebno tijekom perioda koji ukljuèuje obroke neposredno prije

natjecanja, a s ciljem ostvarenja pravilne hidracije prije vježbanja ili natjecanja

2. Preporuèa se da sportaš unese 500 ml tekuæine otprilike 2 sata prije vježbanja ili natjecanja kako bi osigurao

odgovarajuæu hidraciju kao i izbacivanje suvišne tekuæine iz organizma

3. Tijekom aktivnosti, sportaši bi trebali unositi tekuæinu u pravilnim intervalima u kolièini koja je dovoljna da

zamijeni gubitak tekuæine usljed znojenja ili konzumirati maksimalno podnošljive kolièine tekuæine

OPÆE

TEME

118

Darija Vranešiæ, Iva Alebiæ, Zvonimir Šataliæ

HIDRACIJA SPORTAŠA

4. Preporuèa se da temperatura tekuæine bude nešto niža od sobne temperature (izmeðu 15 i 22 °C) i u

okusima koji æe sportašu biti prihvatljivi. Takoðer je važno da tekuæina sportašu bude dostupna i u ambalaži

odgovarajuæeg volumena kako bi sportaš u toku aktivnosti bio što manje ometan

5. Dodatak odreðenih kolièina ugljikohidrata i/ili elektrolita preporuèa se kod sportskih aktivnosti koje traju duže

od 1 sata jer ovi dodaci neæe znatnije utjecati na iskoristivost vode, a mogu poboljšati samu aktivnost. Što

se tièe sportskih aktivnosti koje traju manje od 1 sata, ne postoje signifikantni dokazi koji daju prednost

razlièitim sportskim napicima nad vodom.

6. Tijekom intenzivnih i napornih treninga, koji traju duže od 1 sata, sportašima se preporuèa unos ugljikohidrata

u kolièini 30-60 g/h kako bi se omogæila oksidacija ugljikohidrata i sprijeèio umor. Ovo se može postiæi unosom

600-1200 ml otopine koja sadrži 4 –8 % ugljikohidrata, na sat. Ugljikohidrati mogu biti šeæeri (glukoza ili

saharoza) ili škrob (maltodekstrin)

7. Kod dugotrajnih treninga i sportskih aktivnosti uzimanje soli (0,5 – 0,7 g/l vode) u rehidratacijskoj otopini

može imati više prednosti: može poboljšati okus tekuæine, osigurati zadržavanje tekuæine, i moguæe sprijeèiti

hiponatremiju kod sportaša koji piju prekomjerne kolièine tekuæine.

7. LITERATURA

Kleiner, S. Water: An essential but overlooked nutrient.

J Am Diet Assoc

.1999; 200 – 206

Convertino, V.A., Armstrong L.E., Coyle, E.F., Sawka, M.N., Senay, L.C., Sherman, W.M. American College of

Sports Medicine position stand. Exercise and fluid replacement.

Med Sci Sports Exerc.

1996; 28: i-vii

Burke, L.M. Nutritional needs for exercise in the heat.

Comparative Biochemistry and Physiology

Part A. 2001;

128: 735-48

Mahan LK, Escott- Stump S. Krause’s Food, Nutrition & Diet Therapy. 10.izd. Philadelphia:WB Saunders, 2000.

Murray, R. Fluid needs in hot and cold environments.

Int J Sport Nutr

. 1995; 5(suppl): S62:S73

OPÆE

TEME

120

Ignac Kulier

OBNOVA GLIKOGENSKIH REZERVI U FUNKCIJI KONDICIJSKE PRIPREMLJENOSTI SPORTAŠA

U situaciji kada je potrebno maksimalno punjenje u kratkom vremenu i kada je energetski depo neophodan

za prolongirano vrijeme natjecanja ili treniranja, prelazi se na režim 7-10 grama ugljikohidrata na kg tjelesne

mase. To se postiže “prešaltavanjem” distribucije kalorija na 70% od ugljikohidrata odnosno 500 g èistih

ugljikohidrata dnevno. Kod body buildera ili dizaèa utega ukupna kolièina ugljikohidrata može se poveæati na

800 - 1000 grama dnevno. Naravno, da toliku kolièinu ugljikohidrata treba pratiti i odgovarajuæe poveæanje

vitamina B-kompleksa.

2. NOVA TEHNIKA OBNOVE GLIKOGENA (Force feeding)

Klasièna metoda obnove glikogenskih rezervi brojnim je pokusima i dragocjenim iskustvom mnogih autora

usavršena (Force feeding) i svodi se na slijedeæe:

Toèno 6 dana prije natjecanja potreban je tzv. šok trening intenziteta 70-75% aerobnog kapaciteta u trajanju

od 90 minuta. Toga dana i slijedeæa 2 dana koristi se hrana s 50% kalorija od ugljikohidrata. Poèevši od drugog

dana, dužina trajanja treninga se smanjuje na 40 minuta. Slijedeæa 2 dana prelazi se na hranu sa 70% kalorija

od ugljikohidrata a dužina trajanja treninga se smanjuje na svega 20 minuta. Zadnji dan se odmara uz hranu

sa 70% kalorija od ugljikohidrata. Naime, studirajuæi enzim glikogen sinteazu koji transformira glukozu u

glikogen, došlo se do mnogo zanimljivih podataka, pa je shodno tome podešen i novi protokol. No valja

napomenuti da nova tehnika neæe poboljšati sposobnosti sportaša tijekom prvog sata natjecanja, ali hoæe sasvim

sigurno kasnije kada je najpotrebnije. Zato se preporuèuje kod disciplina izdržljivosti (tenis, nogomet).Biciklisti

utrke Tour de France koja se smatra jednom od najtežih na svijetu, uzimaju 5-6 sati prije utrke 10-12 g/kg tjelesne

mase kombiniranih ugljikohidrata, s tim što se energentima napune bidoni na biciklima radi korištenja za vrijeme

prve dionice utrke koja je u pravilu preko 150 km. Kod standardnog treninga na kratkim stazama za punjenje

uzimaju 5-7 g/kg tjelesne mase kombiniranih ugljikohidrata. A kada treniraju samo 1 sat dnevno troše 1-4 g/

kg tjelesne mase kombiniranih ugljikohidrata dnevno. Natjecanje kod iznimno visokih temperatura, zahtjeva

dodatak tekuæe energetike tempom 30-60 g/sat.Forsirano ispražnjavanje glikogenskih rezervi (depletion), prije

procedure popunjavanja, koje mnogi smatraju zastarjelom tehnikom, još uvijek se koristi od strane pojedinih

(staromodnih) športaša pa se postavlja pitanje njene svrsishodnosti. Tako je primjerice australijski maratonac

Steve Moneghetti opisao sve tjelesne i psihièke “muke” koje prate takav postupak spominjuæi kod toga izraze

“konfuzija”, “ništa nije normalno”, “koma” itd. Nedostatak ugljikohidratnog “goriva” podjednako pogaða mišiæe

i mozak; tijelo se prilagoðava i poèinje trošiti masti kao izvor energije, ali ako to stanje traje i dalje može se

pojaviti produkcija ketona (ketonemija). Neki smatraju da takav postupak produbljuje glikogenske rezerve, ali

još uvijek za to nema dovoljno dokaza. Treba reæi da u nekim športskim disciplinama gdje se natjecanja odvijaju

ubrzanim ritmom (tenis) naprosto nema vremena za takve procedure! Kada govorimo o energiji uvijek se sve

svodi na reèenicu “ugljikohidrati su gorivo za mišiæe” ali potpuno se zanemaruje èinjenica da su ugljikohidrati

pogonsko gorivo i za mozak. Prema tome, mentalna spremnost (koncentracija, sigurnost) ovisi o stanju

glikogenskih rezervi. Mala oscilacija u razini glukoze u krvi i mali poremeæaj u opskrbi ima za posljedicu deficit

mentalne snage. Taj problem poznaju šahisti, ali i svi drugi vrhunski športaši velike koncentracije (primjerice

tenisaèi). Na sveuèilištu u Aubumu SAD (Aubum University) istraživaèi su stavili 7 biciklistica na 3 vrste

ugljikohidratne prehrane; onu s 13% zatim 54% i na koncu 72% udjela u ukupnoj kalorijskoj distribuciji. Što

se dogodilo? Testiranje s treningom je trajalo tjedan dana s tim da su mjereni razlièiti parametri. No nešto je

odmah uoèeno; biciklistice s najmanjim uèešæem ugljikohidrata, veæ sutradan su “pale” od umora, bile su napete,

depresivne i loše raspoložene! Jasno, s najveæim udjelom ugljikohidrata bilo je najmanje problema. Istraživaèi

su u svom izvješæu istakli upravo znaèajne promjene raspoloženja. Zakljuèak: ugljikohidrati su pored ostalog

i regulator raspoloženja (mood elevator) što je za vrhunske športaše izuzetno važno!

3. UTJECAJ TRENINGA NA OBNOVU GLIKOGENA

Trening je vrlo znaèajan èimbenik u podešavanju vrste i velièine potrošnje energije tj. intenzitet treninga odreðuje

vrstu energije za mišiænu aktivnost! Za aktivnosti visokog intenziteta (preko 70% aerobne aktivnosti) ili 70%

VO2max-a ugljikohidrati služe kao energenti dok za vrijeme odmora ili aktivnosti niskog intenziteta (50%

VO2max) masti služe u te svrhe. Kod aktivnosti srednjeg intenziteta, utrošak goriva od ugljikohidrata i masti

je podjednak. Ako pak trening srednjeg intenziteta prelazi u visoki intenzitet (65-75% VO2max) pretežno se

121

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

troše ugljikohidrati, a ako se takva aktivnost nastavi, ugljikohidrati postaju ekskluzivno gorivo. Prema tome mogli

bismo reæi slijedeæe; ugljikohidrati su visoko oktansko gorivo – “super” a masti su obièni “benzin” ili možda

još jednostavnije “brzo” i “sporo” gorivo..

«Brzogoreæi energent»

- razgradnja glukoze u procesu anaerobne glikolize, ima brzu produkciju ATP-a i jedini

je proizvoðaè ATP-a na anaerobni naèin , osigurava više kalorija na litru utrošenog kisika (5,01kcal/l) i koriste

ga tzv “brza” mišiæna vlakna

«Sporo goreæi energent»,

oksidativna fosforilizcija ima sporu produkciju ATP-a, to je jedini proizvoðaè ATP-

a na aerobni naèin, daje manje kalorija na litru utrošenog kisika (4,65 kcal/l) i koriste ga tzv “spora” mišiæna

vlakna.

Ako sada pogledamo u kom trenutku nastaju promjene vrste goriva u odnosu na intenzitet treninga, dobivamo

slijedeæu sliku; kod samog starta troše se naravno glikogenske rezerve. Kad intenzitet treninga naraste na 65%

VO2max naglo rastu mišiæni trigliceridi pa je oksidacija masti tada najjaèa. Zatim raste razina glukoze u krvi

i potom slijedi poveæana potrošnja ugljikohidrata koja je najjaèa kod 85% VO2max. Kod 65% VO2max

polovica goriva potjeèe od masti premda uèešæe energije masti u ukupnoj potrošnji polako opada. Masne kiseline

i masnoæe iz mišiæa su dakle znaèajan izvor energije za discipline izdržljivosti, pa je forsirano skidanje masnoæe

(redukcija masnog tkiva) zapravo smanjivanje energetskih potencijala. Upravo to može biti limitirajuæi èimbenik

kapaciteta izdržljivosti za neke športaše! Glikogenske rezerve u mišiæima æe se isprazniti brže za vrijeme

ponavljajuæih treninga visokog intenziteta, što znaèi da æe se umoriti brza mišiæna vlakna koja su ovisna o

glikolitièkom metabolizmu. U takvom sluèaju do umora može doæi za svega 30 minuta. I tu imamo zanimljivosti

kod nekih športskih igara kao što je primjerice hokej na ledu koji ima 2 poluvremena po 20 minuta. Ukupno

vrijeme provedeno na ledu nije veæe od 25-30 minuta jer se igraèi stalno mijenjaju. Ali i to je dovoljno upravo

zbog spomenutih razloga. Oni doguraju upravo do kraja svojih rezervi. Hokej na ledu je tipièna aktivnost visokog

ponavljajuæeg intenziteta.Premda mnogi uopæe nemaju predstavu o tome ima li razlike u potrošnji energije kada

je rijeè o vrhunskom športašu ili športašici jer sva su mjerenja uglavnom naèinjena na muškarcima, razlike ipak

postoje, a ima i iznenaðujuæih èinjenica. Muškarci imaju prednost na kratkim prugama, a žene na dugim. Žene

bolje koriste masti a muškarci su veæi korisnici ugljikohidrata. Ženama treba manje energije nego muškarcima,

zbog èega su veæi “štediše”. Literatura o tome nije bogata ali i ono malo èlanaka što se može naæi dosta govori

za sebe. Športašice konzumiraju umjereno ugljikohidratnu hranu dok športaši troše visoko ugljikohidratnu

hranu. Naravno, žene imaju veæe zalihe masti od muškaraca i znalaèki ih koriste! Uzmimo primjerice, skijašice

i skijaše – trkaèe na duge staze. I jedni i drugi su mršavi, rekli bismo sami mišiæi, ali ipak kada se precizno

pogledaju olimpijci trenirani za cross country, muškarci imaju tjelesnu masnoæu ispod 7% dok žene imaju ispod

13%.Ove podatke osobno je spomenuo iskusni sportski djelatnik dr Luke Bodensteiner, koji je problem

istraživao . Mehanizam ove pojaèane oksidacije masti u žena, što im daje stanovitu prednost na dugim

prugama, do danas nije objašnjen. Postoje samo nagaðanja, a jedno je da su u pitanju hormoni meðu kojima

estrogen ima glavnu ulogu.

4. ŽENE SU U PREDNOSTI NA VELIKIM DISTANCAMA (55-100 milja)?

Ako su potpuno identièno trenirani i hranjeni, muškarci i žene æe trèati potpuno razlièito; trkaèi æe biti brži na

kraæoj distanci od 6 milja, pa i do 13 milja (pola maratona) dok æe žene preuzeti štafetnu palicu na dugim

prugama iznad toga (50 milja). Premda mnogim muškarcima uobraženim u mušku superiornost to teško pada,

priroda se èudno poigrala i ženama dala veæu izdržljivost! To meðutim, nije samo sluèaj kod trèanja; kod

plivanja, skijanja i klizanja imamo sliènu pojavu tj. što utrka dulje traje žene su superiornije. Evo primjera; u

mješovitoj utrci na duge staze (140 milja za 24 sata) žene drže svjetski rekord a muškaraca nema ni blizu. Zašto?

Premda ima više èimbenika, iskorištenje masnih naslaga kao energenta je presudno. Ima onih koji misle da

žene pri kraju utrke (zadnja treæina) trèe kod višeg VO2max. Ovome bi se moglo dodati da žene bolje podnose

bol u želucu (grèeve).

Svaka usporedba utroška energije kod pojedinih športskih disciplina je prilièno nezahvalna jer postoje dosta

velike razlike. Te su razlike specijalno evidentne kod nekih športova izdržljivosti koje navodimo u slijedeæoj

tablici.

123

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Umor mišiæa uzrokovan je velikim brojem razlièitih fizioloških mehanizama, a posljedica mu je znaèajno

smanjenje moguænosti izvršavanja odreðenog rada. Za odreðivanje mišiænog umora èesto se koristi upravo

to makroskopsko opažanje. Pri tome pokazatelji umora mogu biti ili vremenski interval unutar kojeg je ispitanik

mogao obavljati rad zadanog intenziteta, ili smanjenje intenziteta obavljanja rada unutar zadanog vremenskog

intervala. Pri takvom mjerenju od ispitanika se traži ili održavanje odreðene razine statièke (izometrijske)

kontrakcije, ili izvoðenje vježbe na ergometru odnosno na izokinetièkom dinamometru. Rezultati dobiveni ovim

metodama neposredno ovise i o motivaciji ispitanika te ne daju uvid u mišiæni umor kao kontinuirani proces

biokemijskih i fizioloških promjena tijekom izvoðenja zadanog motorièkog zadatka. Takoðer, tom metodom se

ne može utvrditi umor pojedinih mišiæa iz grupe agonista koji sudjeluju u radu. Mišiæni umor može se utvrditi

odreðivanjem koncentracije laktata u mišiæu u uzorcima tkiva uzetim u odreðenim vremenskim intervalima

tijekom izvoðenja zadane radnje (Horita i Ishiko, 1987). Zbog samog naèina uzimanja uzoraka (biopsija) i

naèina odreðivanja koncentracije laktata, ne postoji moguænost kontinuiranog praæenja stanja umora u stvarnom

vremenu. Kontinuirano praæenje lokalnog umora mišiæa tijekom obavljanja odreðenog rada moguæe je

mjerenjem mioelektrièke aktivnosti pojedinih mišiæa metodom površinske elektromiografije jer se biokemijske

i fiziološke promjene u mišiæima tijekom umaranja odražavaju i na svojstva mioelektrièkih signala snimljenih

na površini kože iznad mišiæa. Jedan od glavnih utjecajnih èimbenika na svojstva površinskog mioelektrièkog

signala tijekom umaranja je smanjenje brzine provodljivosti mišiænog vlakna. Ta pojava uzrokuje pomak spektra

snage površinskog mioelektrièkog signala prema nižim frekvencijama te porast amplitude kao uèinak drugog

reda (Lindström, 1973).

Promjene spektra snage tijekom umaranja mogu se pratiti analizom karakteristiènih frekvencija, uz

pretpostavku da pri tome ne dolazi do znaèajnih promjena oblika spektra. Kao najpodesniji pokazatelj pomaka

spektra snage mioelektrièkog signala pokazala se je frekvencija medijana - frekvencija koja dijeli površinu ispod

krivulje gustoæe spektra snage na dva jednaka dijela (Stulen i De Luca, 1981). Unatoè ogranièenju primjenjivosti

metode površinske elektromiografije na mišiæe koji se nalaze neposredno ispod kože i problema preslušavanja

mioelektrièkih signala susjednih mišiæa, metoda se zahvaljujuæi svojim prednostima sve èešæe koristi za

odreðivanje lokalnog umora mišiæa. Metoda nije invazivna, primjenjiva je

in situ

, omoguæava praæenje

umaranja u stvarnom vremenu tijekom izvoðenja rada i praæenje umaranja pojedinih mišiæa koji sudjeluju u

radu. Mnogobrojni autori razvijali su metode odreðivanja mišiænog umora na temelju promjene svojstva

površinskih mioelektrièkih signala izmjerenih u uvjetima voljne statièke kontrakcije (De Luca, 1984, pregledni

èlanak sa 148 citiranih radova), ili kontrakcije izazvane elektrostimulacijom (Merletti i Lo Conte, 1995). Buduæi

da je veliki broj mišiænih aktivnosti u svakodnevnom životu, sportu i rehabilitaciji dinamièki, u posljednje se

vrijeme intenzivno istražuju moguænosti praæenja umora mišiæa tijekom dinamièkih kontrakcija (Bonato i sur,

1996, Bonato, 2001).U radu je prikazana vlastita metoda mjerenja i analize površinskih mioelektrièkih signala

radi procjene umora èetveroglavog mišiæa natkoljenice (

m. quadriceps femoris

) tijekom voljnih ciklièkih

dinamièkih kontrakcija na trenažnoj spravi za ekstenziju potkoljenice.

PRIMJENA POVRŠINSKE ELEKTROMIOGRAFIJE PRI

PROCJENI UMORA MIŠIÆA TIJEKOM CIKLIÈKIH

DINAMIÈKIH KONTRAKCIJA

Mario Cifrek

, Vladimir Medved

, Stanko Tonkoviæ

Fakultet elektrotehnike i raèunarstva Sveuèilišta u Zagrebu

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

OPÆE

TEME

124

Mario Cifrek, Vladimir Medved, Stanko Tonkoviæ

PRIMJENA POVRŠINSKE ELEKTROMIOGRAFIJE PRI PROCJENI UMORA MIŠIÆA TIJEKOM CIKLIÈKIH ...

2. PROTOKOL MJERENJA I ISPITANICI

Mjerenje je provedeno tijekom vježbe na trenažnoj spravi za ekstenziju potkoljenice (slika 1). Uz mioelektrièke

signale praæeni su kut poluge trenažne sprave (b) i frekvencija srèanog ritma (HR). Praæena je mioelektrièka

aktivnost triju mišiæa lijeve natkoljenice (slika 2):

m. rectus femoris

(RF),

m. vastus lateralis

(VL) i

m. vastus

medialis

(VM). Prije postavljanja elektromiografskih elektroda, odreðen je položaj motorièkih toèaka na

pojedinim mišiæima pomoæu elektrostimulatora. Površinske elektrode (‘blue sensor, type SE-00-S, Medicotest

A/S’) postavljene su s meðusobnim razmakom od 30 mm na kožu iznad mjerenog mišiæa u smjeru uzduž

mišiænih vlakana. Pri tome su izbjegavane motorièke toèke i mjesta na kojima se mišiæ spaja s tetivama (Roy

i sur. 1986). Razmak izmeðu parova elektroda postavljenih na svaki mišiæ dovoljno je velik da možemo

pretpostaviti da je preslušavanje signala sa susjednih mišiæa zanemarivo (Winter i sur., 1994). Korišten je

prijenosni elektromiograf ME3000P (Mega Electronics Ltd.) sljedeæih karakteristika: ulazna impedancija

10 GW, CMRR > 130 dB kod 50 Hz, frekvencijski pojas od 20 Hz do 480 Hz, pojaèanje 393, 12 bitna

rezolucija A/D pretvorbe, frekvencija uzorkovanja 1 kHz. Elektromiograf je tijekom mjerenja bio spojen na

osobno raèunalo posredstvom optièkog kabela. Kao kinematièki pokazatelj pokreta praæen je kut poluge

trenažne sprave (b) koju ispitanik pomièe tijekom vježbe. Ureðaj za praæenje kuta (elektronièki goniometar)

izveden je tako da se može izravno spojiti na jedan kanal elektromiografa. Raspon kuta poluge trenažne sprave

tijekom vježbe iznosio je od 110° (fleksija) do 180° (ekstenzija). Frekvencija srèanog ritma (HR) mjerena je

kao jedan od pokazatelja umora ispitanika tijekom vježbe. Korišten je telemetrijski sustav za praæenje

frekvencije srèanog ritma “Polar Vantage NV”. Bilježen je prosjeèni puls ispitanika za svakih pet sekundi.

Slika 1. Vježba na trenažnoj spravi za ekstenziju

potkoljenice

Slika 2. Postavljanje EMG elektroda

U mjerenju je sudjelovalo ukupno deset ispitanika, šest studenata i èetiri studentice èetvrte godine Kineziološkog

fakulteta, smjera Osnovne kineziološke transformacije. Njihovi osnovni podaci prikazani su u tablici 1. Jedna

je ispitanica (F4) navela prethodnu ozljedu ligamenata koljena lijeve noge, dok ostali nisu naveli ozljedu ili bolest

koja bi mogla utjecati na rezultate mjerenja. Nakon istovremenog pokretanja elektromiografa i sustava za

mjerenje pulsa, ispitanik je morao lijevom nogom podiæi maksimalni teret kod kojeg je još mogao postiæi zadanu

ekstenziju potkoljenice, zadržati nogu u tom položaju nekoliko sekundi i nakon toga vratiti nogu u poèetni položaj.

OPÆE

TEME

126

Mario Cifrek, Vladimir Medved, Stanko Tonkoviæ

PRIMJENA POVRŠINSKE ELEKTROMIOGRAFIJE PRI PROCJENI UMORA MIŠIÆA TIJEKOM CIKLIÈKIH ...

Slika 3. Shematski prikaz postupka analize mioelektrièkih signala snimljenih tijekom vježbe. Opis se

nalazi u tekstu.

127

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Tablica 2. Rezultati analize za sve ispitanike (TV = trajanje vježbe , BK = broj kontrakcija,

= srednja

perioda vježbanja, RF =

m. rectus femoris

, VL =

m. vastus lateralis

, VM =

m. vastus medialis

, DHR = postotno

poveæanje frekvencije srèanog ritma)

RF VL VM

Br.

TV, s

, s

fo, Hz

k, Hz/min

fo, Hz

k, Hz/min

fo, Hz

k, Hz/min

∆

HR ,%

M1 76.9

2.394 94.4 -27.3 86.4 -23.1 71.9 -12.9

62.1

3.541

106.9

-23.2

72.7

-16.5

68.0

-16.9

102

117.1

3.378

91.8

-8.4

86.5

-11.1

78.5

-5.7

78.5

2.323

101.2

-13.7

79.3

-11.8

65.6

-12.0

137.7

3.395

106.5

-16.0

76.3

-10.8

68.9

-8.9

114

85.4

3.608

75.3

-11.8

65.8

-6.6

F1 93.7

5.325 74.1 -9.0

63.1 -4.9

61.4 -3.7

73.4

3.558

80.6

-8.8

75.2

-8.8

72.9

-6.6

71.7

4.083

99.6

-17.0

78.7

-16.8

76.3

-9.8

87.6

4.478

88.6

-11.6

85.8

-16.2

71.7

-4.1

Za svakog ispitanika izraèunati su poèetna frekvencija medijana (

) i koeficijent smjera pravca (

) za svaki

mišiæ, te postotno poveæanje frekvencije srèanog ritma. Najveæa poèetna frekvencija medijana (

) kod svih

ispitanika zabilježena je na mišiæu RF, zatim slijedi VL i na kraju VM. Takoðer je primijeæena veæa razlika

izmeðu vrijednosti

mišiæa RF i vrijednosti

oba vastusa kod ispitanika u odnosu na ispitanice. Indeks umora

ima najveæi iznos za mišiæ RF, zatim za VL i najmanji za VM kod svih ispitanika osim kod ispitanika M3 i

ispitanica F2 i F4. Jedan od razloga dobivanja ovakvih rezultata je u èinjenici da meðu navedenim mišiæima

postoji razlika u dominantnom tipu mišiænih vlakana. Kupa i sur (1995) na temelju mjerenja

in vitro

navode

da mišiæi s veæim postotkom vlakana tipa II imaju višu poèetnu frekvenciju medijana te da njezin iznos brže

pada uslijed umora. Ti rezultati su u skladu s èinjenicom da mišiæ RF, zbog svoje funkcije, ima veæu brzinu

provoðenja akcijskog potencijala od VL i VM (Gerdle i sur. 1991). Kupa i sur. (1995) takoðer navode da je

površina presjeka mišiænog vlakna u linearnoj vezi s

. Salmons i Henrikson (1981) razmatraju moguæi utjecaj

treninga izdržljivosti na poveæanje promjera mišiænih vlakana, a time i posredno na brzinu provodljivosti akcijskog

potencijala. Prema tome, promjena parametara spektra mioelektrièkog signala tijekom trenažnog procesa

mogla bi biti u vezi sa stupnjem utreniranosti.

Poznato je da nakon ozljede VM najbrže atrofira i da njegova rehabilitacija traje dulje nego za VL (Signorile

i sur., 1995). Pregledom rezultata možemo uoèiti da je kod ispitanice F4 (slika 4), koja je jedina od svih ispitanika

navela prethodnu ozljedu koljena, brzina smanjenja frekvencije medijana mišiæa VM (-4.1 Hz/min) bitno manja

u odnosu na RF (-11.6 Hz/min) i VL (-16.2 Hz/min), na temelju èega možemo pretpostaviti da se on manje

umara. Sasvim drugaèija situacija je kod ispitanika M2 (slika 5). Dakle, primjenom opisane metoda možemo

procijeniti umara li se mišiæ aktivno tijekom vježbe, ili njegovi agonisti generiraju veæi dio sile (mišiæna

supstitucija). Taj problem je posebno zanimljiv kada se navedena vježba provodi u cilju rehabilitacije mišiæa

kvadricepsa.

Slika 4. Rezultati analize – ispitanik M2

Slika 5. Rezultati analize – ispitanica F4

129

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Koljeno je najveæi i najsloženiji zglob u ljudskom tijelu. Prilikom hoda i drugih oblika kretanja, a posebno tijekom

sportskih aktivnosti neobièno je važno osiguranje njegove stabilnosti. Zglobna èahura i ligamenti osiguravaju

njegovu pasivnu stabilnost, tj. dobru kongruenciju zglobnih tijela. Funkcionalna stabilnost odreðena je mišiænom

aktivnošæu, a sigurno izvoðenje kretnji direktno je ovisno o kvalitetnoj koordinaciji mišiæne aktivnosti tj. o

neuromuskularnoj kontroli u èijoj se osnovi nalaze proprioceptivni mehanizmi. Kod ozljede prednje ukrižene

sveze (ACL-a) dolazi i do ozljede proprioceptivnih struktura koje se nalaze u ligamentima i u zglobnoj èahuri.

Intaktni receptori, aferentni i eferentni putovi su temelj dobre neuromuskularne kontrole. Uèestalost ozljeda

ACL-a je porasla u posljednja dva desetljeæa. Ozljeda je osobito èesta kod sportašica i sportaša. Ovaj je trend

usmjerio aktivnost istraživaèa prema moguæim uzrocima ovih ozljeda. Velika brzina pokreta, torzije, velike

vrijednosti akceleracije i deceleracije apsorbirane u koljenu navode se kao moguæi uzroci ozljede ACL-a.

Ozljeda je èešæa kod konstitucionalno hipermobilnih osoba. Kako se najèešæe radi o mladim ljudima u punom

naponu sportskih i radnih sposobnosti interes za brzim i kvalitetnim oporavkom to je veæi, a zahtjevi koji se pred

ozljeðeni zglob postavljaju jednaki su onima prije ozljede.U pristupu lijeèenju ozljeda ACL-a izdvajaju se dva

pristupa. Jedan je konzervativni, a drugi operativni. Konzervativno lijeèenje i rehabilitacija su usmjereni na

ponovno uspostavljanje pasivne stabilnosti i osiguranje funkcionalne stabilnosti ozljeðenog koljena. Kako se

ACL deficit manifestira u nedostatku stabilnosti koljena i posljediènom smanjenju funkcionalnih sposobnosti

ozlijeðenog pojedinca, u kontroli rezultata lijeèenja i rehabilitacije, bilo operativnog ili konzervativnog, od iznimne

je važnosti imati odgovarajuæe mjerne instrumente koji omoguæavaju procjenu stabilnosti koljena. Temelj

rehabilitacije zapravo je oporavak neuromuskularne kontrole (NMC), a brojni radovi u literaturi (Greenberger

i Paterno, 1995; Markey, 1991; Snyder-Mackler i sur, 1994; Solomonov i sur., 1987) navode da je dobro

planiranom i provedenom rehabilitacijom zapravo i moguæe poboljšati NMC te se postavlja pitanje njene dobre

evaluacije.U ovom radu prikazuje se nova tehnologija za biomehanièku analizu funkcionalnosti koljenog zgloba.

Cilj je rezultate takvog mjerenja upotrijebiti prvenstveno kao sredstvo u prevenciji ozljeda, kao i u procesu

planiranja i programiranja funkcionalne rehabilitacije. Prikazana biomehanièka mjerenja omoguæavaju mjerenje

odreðenih aspekata kvalitativnih i kvantitativnih karakteristika funkcionalne organizacije kretnji, a time i NMC-

a. Metodologija funkcionalnog testiranja omoguæava evaluaciju funkcionalne stabilnosti koljena u zatvorenom

i otvorenom kinetièkom lancu primjenom razlièitih motorièkih testova. Izokinetièki test mjeri dinamogene

karakteristike mišiæa te meðusobni odnos agonista/ antagonista. Kinematièka, kinetièka i elektromiografska

analiza odreðuju i analiziraju integraciju mišiæa u funkciji stabilizatora koljena. U situacijama kada takva

integracija izostane dolazi do porasta rizika od nastanka ozljede, a kod rekonvalescenata do porasta rizika od

ponovnog ozljeðivanja ili ozljeðivanja kompenzatornih struktura.U ovom radu smo pokušali pristupiti analizi

neurofiziološke osnove stabilizacije koljena radi odreðivanja rizika od ozljede ACL-a kao i kvalitetnijeg

planiranja i programiranja procesa funkcionalne stabilizacije koljena. U tu su svrhu mjereni površinski

elektromiografski signali (SEMG) mišiæa noge, te kinetièki i kinematièki parametri gibanja koljena. Uoèili smo

da standardni testovi kao što su izokinetièki i izometrièki testovi daju vrijedne podatke za proces rehabilitacije,

ali koji nisu dostatni za praæenje dinamièke stabilnosti i funkcionalne rehabilitacije koljena. U tu svrhu smo u

bateriju testova ukljuèili i vertikalni skok na jednoj nozi. On je upotrijebljen kao funkcionalni test tijekom èijeg

izvoðenja su bilježeni površinski EMG signali, kao i kinematièki i kinetièki parametri samoga skoka.

BIOMEHANIÈKA ANALIZA DINAMIÈKE STABILNOSTI

KOLJENA U DIJAGNOSTIÈKE I REHABILITACIJSKE

SVRHE

Stanislav Peharec

Daniela Rosanda

, Mario Cifrek

Poliklinika za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Peharec, Pula

Fakultet elektrotehnike i raèunarstva Sveuèilišta u Zagrebu

OPÆE

TEME

130

Stanislav Peharec, Daniela Rosanda, Mario Cifrek

BIOMEHANIÈKA ANALIZA DINAMIÈKE STABILNOSTI KOLJENA U DIJAGNOSTIÈKE I REHABILITACIJSKE SVRHE

2. MJERNI SUSTAV

Mjerni sustav koji omoguæava istovremeno praæenje više razlièitih biomehanièkih parametara sastoji se od

slijedeæih ureðaja (slika 1):

- ELITE – sustav za kinematièku analizu s dvije infracrvene kamere (BTS – Biotechnology & Systems Inc.)

- TELEMG – 8 kanalni elektromiograf (BTS – Biotechnology & Systems Inc.)

- F-scan – sustav za pedobarografska mjerenja (Tekscan)

- Multy-Joint System 3 – izokinetièki dinamometar (BIODEX)
U cijelom mjernom sustavu ostvarena je vremenska sinkronizacija. Sinkronizacija izmeðu ELITE i TELEMG

sustava je ostvarena tvornièki (oba mjerna sustava su proizvedena od istog proizvoðaèa), dok je sinkronizacija

F-scan sustava na ostatak mjernog sustava omoguæena sinkronizacijskim sklopom vlastite izrade. Izokinetièki

dinamometar spojen je na TELEMG sustav korištenjem modula za proširenje (BTS Docking panel 64). Signali

s izokinetièkog dinamometra (moment, kut i kutna brzina) snimaju se korištenjem tri kanala TELEMG sustava.

F - SCAN

ELITE

Motion Analyser

Receiving Unit

Main Unit

BIODEX

Multi-Joint

System 3

Docking

Panel 64

trigg. out

trigg. in

CUF1

CUF2

CAMERA2

CAMERA1

Portable
Unit

TELEMG

F-scan sensors

Za analizu signala razvijena je vlastita programska podrška korištenjem programskog paketa Matlab (slika 2).

Programska podrška omoguæava:

- uèitavanje datoteka razlièitih formata:

o RIC: rezultati kinematièkih mjerenja (BTS ELITE)

o EMG: elektromiografski signali (BTS TELEMG) i signali s izokinetièkog dinamometra (BIODEX)

o FSX: rezultati pedobarografskih mjerenja

- vremensku, frekvencijsku i vremensko-frekvencijsku analizu do osam EMG signala. Signali se u vremenskoj

domeni mogu prikazati kao sirovi podaci (engl.

raw data)

i kao punovalno ispravljeni i nisko-propusno

filtrirani (eng.

rectified averaged)

uz moguænost proizvoljnog izbora gornje graniène frekvencije

niskopropusnog filtra. Takoðer je moguæe po želji ukljuèiti visokopropusni filtar (HP) radi smanjenja

artefakata uslijed pomaka elektroda. Kursorska mjerenja (dva kursora) daju kao rezultat trenutnu vrijednost

EMG signala na mjestu oba kursora (U1 i U2), srednju kvadratnu vrijednost (RMS), srednju vrijednost (M)

i površinu (A) signala izmeðu kursora. Za vremensko-frekvencijsku prezentaciju EMG signala korištena

je promjena frekvencije medijana (FM) u vremenu, prema postupku opisanom u Cifrek i sur., 2000.

- prikaz i analizu rezultata kinematièkog mjerenja kao funkcije vremena i u tri dimenzije s moguænošæu

animacije.

- vizualizaciju i analizu rezultata pedobarografskog mjerenja.

- jednostavnu implementaciju novih formata podataka i metoda analize.

Slika 1. Blok shema mjernog sustava

OPÆE

TEME

132

Nataša Desnica Bakraè, Slobodan Kuvalja, Željko Šuæur

MIŠIÆNI DISBALANSI KOD VRHUNSKIH SKIJAŠA USTANOVLJENI IZOKINETIÈKOM DIJAGNOSTIKOM

1. UVOD - OPÆENITO O IZOKINETICI

Izokinetika je metoda vježbanja mišiæa kod koje se odabire konstantna brzina pokreta, a otpor se prilagoðava

automatski. Izokinetièki otpor omoguæuje vježbanje u funkcionalnoj brzini, da bi se razvila jakost i izdržljivost,

te da bi se neuromuskularni sistem uvježbao na brzine koje su potrebne za dinamièke funkcije ekstremiteta

[1,2]. Postoji potpuna akomodacija otpora koji se precizno prilagoðava kapacitetu jakosti, kao i boli i umora

pacijenta u svakoj toèki pokreta [3].

Dvije su osnovne primjene izokinetike: dijagnostika i rehabilitacija.

2. IZOKINETIÈKA DIJAGNOSTIKA

Izokinetièki dijagnostièki ureðaji koriste se u evaluaciji trenutnog stanja lokomotornog aparata, testirajuæi jakost

odreðenih mišiænih skupina pri razlièitim brzinama [4,5]. U testiranju ekstremiteta najèešæe se koriste brzine

od 60°/sec za mjerenje maksimalne jakost i od 240°/sec za odreðivanje izdržljivosti. Takoðer, tijekom testa

dobivaju se i drugi važni parametri, kao što su ukupni rad, opseg pokreta, indeks umora, odnos agonistièkih

i antagonistièkih mišiænih skupina, i dr. Takav detaljan dinamièki status preduvjet je za provoðenje izokinetièke

rehabilitacije.

Izokinetièka dijagnostika takoðer je izuzetno znaèajna u prevenciji ozljeda i ošteæenja mišiæno-koštanog

sustava. To je posebno važno kod sportaša, kod kojih postoje ogromni zahtjevi na sustav za kretanje i kod kojih

detekcijom i ispravljanjem disbalansa razlièitih grupa mišiæa možemo sprijeèiti ozljede.
Izokinetièkom dijagnostikom veæeg broja ispitanika dobivamo normetivne vrijednosti za razlièite grupe

ispitanika. Na primjer, odreðeni simptomi povezani su sa specifiènim slabostima nekih mišiænih grupa, te

naroèito s disbalansima antagonistièkih mišiænih skupina (npr. bolovi u leðima najèešæe su povezani sa slabošæu

fleksora kukova) [6]. To je èesto sluèaj i sa sportašima koji se bave odreðenim sportom, pri èemu na testiranju

pronalazimo razlièite poremeæaje specifiène upravo za taj sport.

Izokinetièka dijagnostika daje nam uvid u srž problema, kao i smjernice za adekvatnu terapiju, èime se može

temeljito i pravovremeno lijeèiti, kao i sprijeèiti razlièite ozljede.

MIŠIÆNI DISBALANSI KOD VRHUNSKIH SKIJAŠA

USTANOVLJENI IZOKINETIÈKOM DIJAGNOSTIKOM

Nataša Desnica Bakraè, Slobodan Kuvalja, Željko Šuæur

Cybex Centar za izokinetièku dijagnostiku i rehabilitaciju, Zagreb, Hrvatska

3. IZOKINETIÈKA REHABILITACIJA

Rehabilitacija izokinetièkim ureðajima koristi se kod svakog pojedinca kod kojeg je testiranjem ustanovljena

slabost odreðene mišiæne grupe [7,8]. Primjenjuje se kod svih ozljeda i ošteæenja sustava za kretanje, a posebno

je indicirana u slijedeæim kategorijama:

1. pojedinci kod kojih je došlo do izrazito jake atrofije mišiæa, što uzrokuje stvaranje tzv.“zaèaranog kruga” (slabi

mišiæi ne mogu se oporaviti, jer svako vježbanje optereæuje zglobove, a ošteæeni zglobovi bole i

onemoguæavaju daljnje vježbanje i jaèanje mišiæa) [7]

2. u preoperativnoj pripremi, da bi se kasnije što brže vratili u željeno stanje

3. rana postoperativna rehabilitacija, pogotovo kod operacija samih zglobova, gdje je potrebno oprezno i

postupno optereæivati zglobove (druge vrste vježbi mogu biti opasne) [9,10]

4. neke specifiène ozljede, kao što je npr. ozljeda prednje ukrižene sveze kod koje se uopæe ne smije vježbati

bez protusmicajnog pribora, prije no što se ojaèaju mišiæi [11,12]

5. ozljede kod sportaša, kod kojih je zbog njihove profesije izuzetno važna brzina oporavka.

133

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Slika 1: Izokinetièko testiranje natkoljenice. Obrtni moment u Nm (mjera mišiæne jakost) je dan kao funkcija

opsega pokreta u stupnjevima. Lijevi graf prikazuje ekstenzore natkoljenice, a desni fleksore (desna noga -

puna linija, lijeva noga - iscrtkana).

Prije poèetka izokinetièke rehabilitacije provodi se izokinetièko dijagnostièko testiranje, za sve mišiæne grupe

povezane s kinetièkim lancem kojeg želimo rehabilitirati. Na temelju takvog testiranja za svaku mišiænu grupu

(i za svaku nogu posebno) precizno utvrðujemo jakost, rad, opseg pokreta, krivulju obrtnog momenta i druge

parametre važne za utvrðivanje statusa. Takvi podaci prolaze kompjutersku analizu, te daju za svakog testiranog

pojedinca i njegovu relativnu vrijednost, u usporedbi sa standardom, klasificirano specifièno za njegovu dob,

spol, visinu, težinu i razinu sportske aktivnosti. Na temelju takvih rezultata precizne izokinetièke dijganostike,

za svakog pacijenta se izraðuje specifièni program, tzv. individualni protokol. Po takvom planu, vježbe ekstenzije

i fleksije, odnosno abdukcije, addukcije i rotacije (ovisno o zglobu koji se rehabilitira) provode se svakodnevno,

u trajanju od 30 minuta. Za vrijeme vježbanja postoji stalna modifikacija protokola, u ovisnosti od: napretka

od jedne faze do druge, razvitka mišiæne jakosti, efikasnosti pri razlièitim brzinama, boli, umora, specifiènih

ciljeva rehabilitacije, itd.

Izokinetièka rehabilitacija u prosjeku traje 3 tjedna i smatra se završenom: kad se dosegne mišiæna jakost

unutar 10% jakosti mišiæa zdravog ekstremiteta, kad se uspostavi ravnoteža antagonistièkih mišiæa (npr

quadriceps – hamstrings) i kad subjektivni simptomi nestanu ili se svedu na najmanju moguæu mjeru. Nakon

završetka, potrebno je dobivenu mišiænu jakost održavati izotonièkim vježbama (rad u teretani), kao i aerobnim

vježbama ciklièkog tipa, najmanje 3 puta tjedno. Važno je napomenuti da je uz izokinetièke vježbe nužno raditi

i vježbe propriocepcije, buduæi da za pravilan rad sustava za kretanje nije dovoljna samo mišiæna jakost, veæ

nju treba komplementirati s drugim vrstama podražaja. Ne smijemo zaboraviti niti na važnost svakodnevnog

istezanja svih mišiænih skupina, jer je i fleksibilnost jedan od kljuènih elemenata za pravilno funkcioniranje

lokomotornog aparata.
Prednosti izokinetièke rehabilitacije

1. uèinkovitost - mišiæ se dinamièki aktivira do njegovog maksimalnog kapaciteta, konstantno, za vrijeme

èitavog opsega pokreta [13]

2. jaèanje muskulature bez optereæivanja pripadajuæih zglobova

3. moguænost razvijanja jakosti (manja brzina), ili izdržljivosti mišiæa (veæa brzina) [14]

135

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Ovaj veliki nesrazmjer u snazi antagonistièkih mišiæa kukova predisponira skijaše za razlièite ozljede i ošteæenja,

buduæi da postoje brojne studije koje ukazuju na znaèajnu korelaciju izmeðu mišiænih disbalansa i pojave ozljeda

[7]. Mišiæni disbalans izmeðu ekstenzora i fleksora natkoljenice može biti vrlo opasan, buduæi da stavlja dodatan

pritisak na kralješnicu, te može dovesti do bolova u donjem dijelu leða, odnosno lumbo-sakralnog sindroma [6].

To potvrðuju rezultati druge studije koju smo napravili na pacijentima koji su došli u naš Centar s bolovima u

donjim dijelovima leða. Ta grupa sastojala se od 32 ispitanika (18 žena i 14 muškaraca), a uèinjeno je

izokinetièko dijagnostièko testiranje mišiæa potkoljenice, natkoljenice i leða. Rezultati su pokazali da je njihov

glavni problem disbalans jakosti antagonistièkih mišiæa nakoljenice, a ne slabost ili disbalans mišiæa trupa, kao

što se oèekivalo. Prosjeèna jakost fleksora natkoljenice iznosila je samo 49%, dok je jakost ekstenzora

natkoljenice bila 72%. Jakost ekstenzora i fleksora trupa bila je 72% i 81%. Najvažnije, tijekom izokinetièke

rehabiltacije korekcijom disbalansa antagonistièkih grupa mišiæa natkoljenice, došlo je do znaèajnog klinièkog

poboljšanja i smanjenja boli u donjem dijelu leða.

U prilog ovoj tvrdnji ide i èinjenica da je upravo skijašica koja je imala akutni lumbo-sakralni sindrom, na testu

imala najveæi disbalans mišiæa natkoljenice. Jakost njezinih ekstenzora bila je èak 145%, a fleksora samo 58%.

Dakle, bilo bi važno tijekom treninga skijaša obratiti specifiènu pozornost na jaèanje mišiæa fleksora natkoljenice,

èime bi se doveo u balans èitav kinetièki lanac i posljedièno izbjegle ozljede i ošteæenja.

6. ZAKLJUÈAK

Tijekom izokinetièkog testiranja vrhunskih skijaša, pronaðen je velik disbalans izmeðu ekstenzora i fleksora

natkoljenice. Jakost ekstenzora, bila je u prosjeku èak 35 % veæa od jakost fleksora kukova. Ove rezultate

trebalo bi uzeti u obzir pri planiranju treninga jakosti kod vrhunskih skijaša, buduæi da ovaj konkretan disbalans,

ako se ne korigira može dovesti do sindroma bolnih leða.

7. LITERATURA

Keays SL. Bullock-Saxton J. Keays AC., Strength and function before and after anterior cruciate ligament

reconstruction, Clin. Orthop. Rel. Res. (373):174-183, 2000 Apr.

Akima H. Takahashi H. Kuno SY. Masuda K. Masuda T. Shimojo H. Anno I. Itai Y. Katsuta S., Early phase

adaptations of muscle use and strength to isokinetic training, Med. Sci. Sports Exerc. 31(4):588-594, 1999 Apr.

Kellis E. Baltzopoulos V.,The effects of the antagonist muscle force on intersegmental loading during isokinetic

efforts of the knee extensors, J. Biomech. 32(1):19-25, 1999.

Lowell C., Lauder M., Bilateral strength comparisons among injured and noninjured competitive filatwater kayakers,

J. Sport Rehabil. 10(1): 3-10, 2001.

Welsch MA. Williams PA. Pollock ML. Graves JE. Foster DN. Fulton MN., Quantification of full-range-of-motion

unilateral and bilateral knee flexion and extension torque ratios, Archives of Physical Medicine & Rehabilitation.

79(8):971-978, 1998.

Kuvalja S. Desnica Bakrac N. Juric-Šolto G. Šuæur Ž. Gnjidiæ Ž., Isokinetic diagnostics in patients with low back

pain, Internacionalni Kongres Neurokirurškog društva, Zagreb, 2002.

Desnica Bakrac N., Isokinetic rehabilitation in treating knee injuries, Journal of Sports Medicine and Physical

Fitness, u tisku.

Horstmann T. Mayer F. Heitkamp HC. Merk J. Axmann D. Bork H. Dickhuth HH., Isokinetic strength-training

in patients with osteoarthritis of the knee [German] Rheumatol. 59(2):93-100, 2000 Apr.

Shelbourne KD. Gray T., Anterior cruciate ligament reconstruction with autogenous patellar tendon graft

followed by accelerated. rehabilitation - a two- to nine-year followup, American Journal of Sports Medicine.

25(6):786-795, 1997.

10. De Carlo M. Shelbourne KD., Oneacre K. Rehabilitation program for both knees when the contralateral autogenous

patellar tendon graft is used for primary anterior cruciate ligament reconstruction: A case study, J. Orthop.

Sports Phys. Ther. 29(3):144-153, 1999.

11. Kvist J. Karlberg C. Gerdle B. Gillquist J., Anterior tibial translation during different isokinetic quadriceps torque

in anterior cruciate ligament deficient and nonimpaired individuals,J. Orthop. Sports Phys. Ther. 31(1):4-15, 2001.

12. Ernst GP. Saliba E. Diduch DR. Hurwitz SR. Ball DW., Lower-extremity compensations following anterior.

cruciate ligament reconstruction, Physical Therapy. 80(3):251-260, 2000.

13. Petschnig R. Baron R. Albrecht M., The relationship between isokinetic quadriceps strength test and hop tests

for distance and one-legged vertical jump test following anterior cruciate ligament reconstruction, Journal of

Orthopaedic & Sports Physical Therapy. 28(1):23-31, 1998.

14. Charteris J., Effects of velocity on upper to lower extremity muscular work and power output ratios of intercollegiate

athletes, Br. J. Sports Med. 33(4):250-254, 1999.

OPÆE

TEME

136

Tatjana Trošt, Sanja Šimek

PRIMJENA ELEKTROSTIMULACIJE U KONDICIJSKOM TRENINGU VRHUNSKIH SPORTAŠA

1. UVOD

U Europskim zemljama, meðu mnoštvom tehnika poboljšanja mišiæne jakosti, osim u rehabilitacijske svrhe,

mišiæna se elektrostimulacija sve više koristi i u trenažnom procesu vrhunskih sportaša.

Postoje dva razlièita mišljenja. Jedni misle da je mišiæna elektrostimulacija besmislena i beskorisna, dok ju drugi

smatraju prikladnom i optimalnom metodom za poboljšanje razlièitih oblika mišiæne snage. Meðutim, potrebno

je reæi da sama elektrostimulacija nije dovoljna za potpuni razvoj sportaševih sposobnosti, ali u interakciji s

drugim trenažnim metodama može poboljšati, ili barem ubrzati poboljšanje sportaševih motorièkih sposobnosti

(Iogna, 2000.).

U nas, još uvijek veliki broj trenera nije dovoljno upoznat sa najracionalnijim i efikasnijim naèinom korištenja

mišiæne elektrostimulacije u cilju poboljšanja kondicijske pripreme njihovih sportaša.

Poznato je da se elektrostimulacija veæ godinama rabi u medicinske svrhe (Od Volte u XVIII. st. pa sve do

današnjih dana).

PRIMJENA ELEKTROSTIMULACIJE U KONDICIJSKOM

TRENINGU VRHUNSKIH SPORTAŠA

Tatjana Trošt

, Sanja Šimek

studentica na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

studentica poslijediplomskog studija na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

Slika 1.: parametri stimulacije (Iogna, 2000.)

U XX. st. mnoštvo je radova posveæeno

medicinskoj elektroterapiji, u sluèaju teških ozljeda

središnjeg i perifernog živèanog sustava

(Vodovnik, 1985.; Szeto, 1982.; Reilly,1992.).

Cilj ovog rada je objašnjenje osnovnih principa

elektrostimulacije i njene uporabe u trenažnom

procesu sportaša. Zbog toga æe daljnji tekst biti

iskljuèivo usmjeren na radove autora koji tretiraju

tu tematiku, a izostavit æe se primjena

elektrostimulacije u rehabilitacijskim svrhama

(gdje se elektrostimulacija, iako na razlièiti naèin,

još uvijek uspješno koristi ).

Osnovni termini koje je potrebno poznavati za

pravilno korištenje elektrostimulacije jesu :

Impuls

varijacija kratkog trajanja neke od fizièkih

velièina (npr. elektrièna struja) sa regresijom ka

inicijalnoj fazi. Važno je njegovo kratko trajanje; a

trajanje je jedinica vremena koja odvaja poèetak

od kraja impulsa. Impuls ima odreðeni oblik i èine

ga tri meðusobno nezavisna parametara:

intenzitet, dužina vala i frekvencija.

Intenzitet

jedne pulsacije predstavlja prolaz struje kroz

elektrode, a proizvod intenziteta i dužine impulsa

predstavlja energiju pulsacije.

Širina vala

predstavlja vrijeme trajanja svake pulsacije.

Poveæavanjem širine vala poveæava se energija

pulsacije.

Frekvencija

oznaèava broj impulsa u

jednoj sekundi.

OPÆE

TEME

138

Tatjana Trošt, Sanja Šimek

PRIMJENA ELEKTROSTIMULACIJE U KONDICIJSKOM TRENINGU VRHUNSKIH SPORTAŠA

3. FIZIOLOŠKE OSNOVE MIŠIÆNE KONTRAKCIJE

Kako bi se elektrostimulacijom postigli važeæi uèinci potrebno je voditi raèuna o više faktora. Poznavanje takvih

faktora zasigurno æe ubuduæe pridonijeti ciljanom djelovanju na razlièite mišiæne niti, što vjerojatno ovisi o trajanju

i frekvenciji podražaja (Michele Iogna, 2001.).

Prije svega potrebno je ustanoviti da li se podražuje direktno mišiæ ili da li podražaj prolazi kroz motorni živac.

Enoka ( 1988.) je serijom istraživanja potvrdio da podražaj mora proæi kroz motorni živac. Mišiæ je manje

podražljiv nego li živac, te za denervirani mišiæ intenzitet podražaja mora biti puno veæi. Stoga, elektrièni podražaj

mora proæi kroz motorni živac ( Hulamann i sur., 1983.; Mortimer,1984.; Moulds i sur. 1977. ).

Nadalje, prema Enoki (1988.) fenomen regrutacije mišiænih niti potpuno se razlikuje u uvjetima

elektrostimulacije. Motorièke jedinice koje posjeduju motoneurone veæih dimenzija bivaju regrutirane prve. Radi

se dakle o tzv. brzim motorièkim jedinicama.

Suprotno navedenome, u situaciji voljne mišiæne kontrakcije najprije se regrutiraju tzv. spore motorièke jedinice.

Enoka je to potvrdio pomoæu tri argumenata:

Velièina motorièkih neurona:

kod primjene elektrostimulacije prag podražljivosti veæih motorièkih neurona

je niži, tj. ako se mišiæ podražuje odreðenom strujom najprije æe reagirati deblji motorièki neuroni (Claman

i sur. 1974. ; Eccles i sur. 1958.), što je suprotno dogaðanju za vrijeme voljne mišiæne kontrakcije.

Udaljenost aktivne elektrode i motorièkog neurona:

u ovom sluèaju, veliku ulogu igra anatomska graða

tijela po kojoj motorièke jedinice sa debljim aksonima se nalaze na površini mišiæa (Lexell i sur. 1983.),

pa je i udaljenost u odnosu na aktivnu elektrodu manja.

Uèinak aktivacije receptora kože:

elektrièna stimulacija podražuje receptore koji se nalaze u koži. U

sluèaju da bi elektrièni podražaj bio nedovoljan mogao bi preokrenuti redoslijed regrutacije motorièkih

neurona. (Burke i sur.1970. ; Garnet i Stephens, 1981. ; Kanda i sur.1977. ; Stephens i sur.1978.).

Zbog svega navedenog princip regrutacije mišiænih niti putem elektrostimulacije ima itekako važnu ulogu u

treningu sportaša.

Slika br. 4: grafièki prikaz mišiæne elektrostimulacije

(R. Fasoli 2003. - www.doctormuscle.com).

4. KAKO KORISTITI MIŠIÆNI ELEKTROSTIMULATOR

Mišiæna elektrostimulacija je metoda treninga koja poboljšava sportaševu fizièku pripremu pomoæu djelovanja

podraženih mišiæa. U elektrostimulaciji, kao i kod voljne mišiæne kontrakcije postoje razlièite vrste aktivnosti.

Trening trkaèa kratkih pruga zasigurno nije jednak treningu maratonaca.

Radi pravilne primjene elektrostimulacije potrebno je utvrditi slijedeæe :

mišiæ ili skupinu mišiæa na koje želimo djelovati

- ovisno o sportu kojim se bavimo,

program podražaja (stimulacije)

– tj. biranje sposobnosti koju želimo poboljšati,

broj tjednih tretmana

– mijenja se s obzirom na period trenažnog makrociklusa (pripremni, natjecateljski,

prijelazni),

broj tjedana tretmana

– ovisi o uèinku kojeg želimo postiæi (konzervativni, kompenzirajuæi, tradicionalni,

energièni, agresivni),

interval tretmana

– do 6 tretmana tjedno preporuèljivi su što veæi razmaci izmeðu tretmana, dok je od

7 tretmana tjedno nadalje preporuèljivo odraditi dva tretmana u istom danu kako bi se pružala moguænost

cjelodnevnog odmora sportaša do slijedeæih tretmana,

139

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

raspored tretmana u odnosu na druge vrste treninga

– kada uz voljni trening želimo, u istoj trenažnoj

jedinici koristiti i elektrostimulaciju potrebno je voditi raèuna o vrsti treninga kojeg smo planirali za tu trenažnu

jedinicu. Tako je kod treninga eksplozivne snage preporuèljivo elektrostimulaciju provesti nakon voljnog

treninga jer bi u suprotnom došlo do mišiænog zamora prije samog treninga, dok je u treningu aerobne

izdržljivosti preporuèljiv upravo suprotan redoslijed. Naime, elektrostimulacija sa programom izdržljivosti

uzrokuje specifièni mišiæni zamor bez generalnog zamora kardiovaskularnog sustava, što omoguæuje

poveæanje brzine glikolitièkog metabolizma putem voljnog napora na mišiæe koji su prethodno bili

aktivni. (Iogna, 2000.),

odreðivanje intenziteta tretmana

– opæe pravilo elektrostimulacije predviða da se svaki tretman odvija

maksimalnim intenzitetom. Postotak aktivnih mišiænih niti u podraženom mišiæu ovisi o intenzitetu

elektriènog podražaja : što je intenzitet veæi, to je veæi broj mišiænih niti ukljuèen u radu. Lako je zakljuèiti

da ako stimuliramo samo 20% sveukupnih niti odreðenog mišiæa, tada æe se poboljšati samo taj postotak.

Npr. elektrostimulacija niža od 30mA u treniranog sportaša je beskorisna, jer se tada regrutira premali broj

mišiænih niti u odnosu na njegove moguænosti te ne bi došlo do rezultata. Idealno je postupno podizanje

intenziteta na vrijednosti veæe od 50mA. Meðutim, moram napomenuti da èovjek može dosta dobro

tolerirati intenzitete do 70mA, a bilo je i sluèajeva gdje su sportaši tolerirali i veæe intenzitete.

5. TRAJANJE POJEDINOG TRETMANA ELEKTROSTIMULACIJE

Prije svega potrebno je naglasiti da svakom tretmanu mišiæne elektrostimulacije mora prethoditi zagrijavanje

u trajanju od minimum 5 minuta na frekvenciji od 5 Hz, što æe omoguæiti mišiæu da postigne stabilni nivo arterijske

prokrvljenosti što ujedno znaèi i stabilnost izmjene tvari mišiæa.

Nakon svakog ciljanog programa elektrostimulacije potrebno je daljnje podraživanje mišiæa u trajanju od oko15

min. na frekvenciji od 3 Hz radi optimalizacije stanja mišiænih niti te prevencije nepoželjnih grèeva. Nakon

kompletnog tretmana, kao i nakon tradicionalnog naèina treniranja poželjno je istezanje mišiæa što omoguæava

postizanje pravilne udaljenosti hvatišta mišiæa. To rezultira poboljšanjem funkcionalnosti djelovanja mišiænih

niti te ujedno i prevencijom eventualnih ozljeda mišiæa, tetiva i zglobova.

Kako bi uèinci mišiæne elektrostimulacije bili efikasni potrebno je voditi raèuna o posturi sportaša za vrijeme

tretmana. U tom smislu naglašavam da tretirani mišiæ mora biti u semiflektiranom položaju što znaèi da æe

sportaš prilikom elektrostimulacije ili sjediti (kada tretiramo gornji dio tijela), ili ležati (pri tretiranju donjeg dijela

tijela). Takoðer je bitno napomenuti da se tretirani mišiæ mora nalaziti u režimu izometrièkog rada kako bi se

moguænost njegovog skraæivanja i eventualna pojava grèeva sveli na minimum.

Ako elektrostimulacijom želimo utjecati na

eksplozivnu snagu,

u poèetku æe tretman trajati 15 minuta, te æe

se postupno poveæavati (svaki put po 1 ili 2 minute) do maksimalnog trajanja od 20 minuta. U programu za

poboljšanje eksplozivne snage intenzitet impulsa je 105-120 Hz, a trajanje 3sek., dok æe razmak izmeðu dva

impulsa biti 30sek. s vrlo niskim intenzitetom (1Hz) što æe omoguæiti poveæanje prokrvljenosti mišiæa bez

njegovog zamora.

Kada elektrostimulacijom želimo utjecati na

repetitivnu snagu

tretman æe trajati od 10 do 15 min. i to

produženjem svakog tretmana po 1 min. Intenzitet impulsa je 50-70Hz a trajanje 8-5sek. Trajanje odmora je

jednako dužini impulsa, ali na frekvenciji od 9Hz. Jednako trajanje rada i odmora omoguæuje takav režim rada

u kojem je moguæe podražiti brze oksidativne i glikolitièke mišiæne niti.

Što se tièe aerobne izdržljivosti tretman æe trajati od minimum 40 do max. 60 minuta, sa produženjem tretmana

od 5 min. svaki put. Intenzitet impulsa æe biti 10-18Hz a odmor æe biti vrlo kratak ( 2sek.) s intenzitetom od

3Hz.

Na kraju bitno je spomenuti da pri bilo kojem programu elektrostimulacije treba koristiti bifazne simetriène

kompenzatorne impulse koje omoguæuju podraživanje maksimalnog broja motorièkih jedinica.

6. ELEKTROSTIMULACIJA, ZA I PROTIV

Mišiænom elektrostimulacijom je puno teže dobiti znaèajna motorièka poboljšanja kod redovno treniranih

sportaša u odnosu na sedentarnu populaciju. Poznato je da mišiæna elektrostimulacija pomaže sportašima u

rehabilitaciji nakon ozlijede, no neki su autori pokušali istražiti djelovanje elektrostimulacije na aktivnim

sportašima.

141

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

I rukomet i košarka pripadaju skupini polistrukturalnih sportskih igara. Premda su te dvije aktivnosti dosta sliène,

što opravdava smisao našega komparativnog istraživanja, ipak postoje mnoge razlike i specifiènosti u strukturi

svake igre (primjerice, razlike u pravilima, u strukturi kretanja prostorom, u motorièkim kretnim strukturama

i u drugome). Zahvaljujuæi vrlo intenzivnom razvoju tehnike i taktike posljednjih desetljeæa, obje su igre postale

vrlo kompleksni i zahtjevni sportovi, što je osobito uoèljivo u stalnoj potrazi i neprekidnim pokušajima da se

razviju specifièni modeli sportske forme. I košarku i rukomet obilježava bogatstvo kretnih struktura koje se

meðusobno razlikuju po intenzitetu i ekstenzitetu (trajanju). Stoga, u raznolikim situacijama mišiæi igraèa koriste

razlièite vrste energije. Energetske bi se potrebe igraèa za vrijeme košarkaške utakmice trebale zadovoljavati

uglavnom aerobnim energetskim procesima tijekom 25% do 40% vremena èiste igre. Ostalo vrijeme utakmice

igraèi energetski «rade» u aerobno-anaerobnim i anaerobnim uvjetima (8). Slabije pripremljeni košarkaši

koncentraciju mlijeène kiseline u krvi od 4 mmol/l (anaerobni prag) dostižu veæ pri frekvenciji srca od 155 -

160 otkucaja/min, dok se to u dobro pripremljenim košarkašima dogaða tek pri frekvenciji srca od 185-190

otkucaja/min (3). Luck i suradnici (6) ispitivali su prosjeène koncentracije laktata i njihov utjecaj tijekom

rukometne utakmice. U prvom poluvremenu vrijednosti laktata su se kontinuirano poveæavale. Takoðer su

otkrili i ogromno poveæanje varijabilnosti laktatnih vrijednosti. Takve varijacije mogle bi biti posljedica i razlièitih

igraèkih optereæenja u igri (vrijeme provedeno u igri, igraèke uloge i zadaci i drugo). Vrijednosti su varirale

od 2 do 10 mmol/l. Jako je malo istraživanja o vrijednostima frekvencije srca u rukometu, a nismo uspjeli pronaæi

niti jedan jedini podatak povezan s optereæenjima igraèa u igri, s vremenom provedenim u igri, s igraèkom

ulogom, s važnošæu utakmice i drugim.

Cilj je ovog istraživanja bio prikupiti više podataka o razini morfoloških osobina, a iznad svega funkcionalnih

sposobnosti naših vrhunskih rukometašica i košarkašica te utvrditi razlike izmeðu tih dviju skupina igraèica.

Stoga smo slovenske rukometne i košarkaške reprezentativke podvrgnuli dvama laboratorijskim testovima.

Test PRAHA (5) uporabljen je za odreðenje relativnog maksimalnog primitka kisika (rel. VO

max). Test

pripada skupini kontinuiranih testova za izravno mjerenje relativne maksimalne potrošnje kisika otvorenog

sastava na pokretnom sagu. WINGATE test (2) pripada skupini neizravnih srednjetrajnih anaerobnih testova,

koji obièno traju izmeðu 20 do 50 sekunda, a oblikovani su primarno za procjenjivanje laktatne anaerobne snage

i energetskih kapaciteta ukljuèenih mišiæa. Wingate test od 30 sekundi uobièajeno se koristi za procjenu obilježja

anaerobnog rada.

2. METODE
2.1. Uzorak ispitanika

Najkvalitetnije slovenske vrhunske rukometašice i košarkašice sudjelovale su u ovom istraživanju kao ispitanici.

Uzorak se sastojao od 17 rukometnih reprezentativki (prosjeèna dob 24,1 godine), koje su se pripremale za

Svjetsko prvenstvo u rukometu 1997. godine, te od 18 košarkaških reprezentativki (prosjeèna dob 22,7 godine)

koje su se pripremale za Europsko prvenstvo u košarci 1997. godine. Igraèice nismo grupirali prema igraèkim

pozicijama.

RAZLIKE U NEKIM MORFOLOŠKIM I FUNKCIONALNIM

DIMENZIJAMA SLOVENSKIH RUKOMETNIH I

KOŠAKAŠKIH REPREZENTATIVKI

Frane Erèulj, Marta Bon, Marko Šibila, Radoje Miliè

Fakultet za sport, Sveuèilište u Ljubljani, Slovenija

OPÆE

TEME

142

Frane Erèulj, Marta Bon, Marko Šibila, Radoje Miliè

RAZLIKE U NEKIM MORFOLOŠKIM I FUNKCIONALNIM DIMENZIJAMA SLOVENSKIH RUKOMETNIH ...

2.2. Uzorak varijabli

Uzorak varijabli sastojao se od osam testova koji su mjerili morfološke osobine i funkcionalne sposobnosti.

2.3. Metode obrade podataka

Za obradu podataka korišten je statistièki paket SPSS za Windows. Prvo je izraèunata deskriptivna statistika

za varijable, a normalnost distribucije provjerena je Kolmogorov-Smirnovljevim testom. Za utvrðivanje razlika

korišten je t-test za nezavisne uzorke.

Postupak mjerenja

Mjerenja su provedena u Fiziološkom laboratoriju Fakulteta za sport, Ljubljana, u travnju 1997 godine. Svaka

ispitanica testirana je u jednom danu. Prema standardnom protokolu prvo su uzeti antropometrijski parametri.

Nakon toga se mjerio relativni maksimalni primitak kisika (relativni maks. VO

) prema protokolu za test

PRAHA. Testovi su provedeni na opremi za direktnu spiro-ergometriju Oxycon b Mijnhardt i pokretnom sagu

Woodway. Prije i nakon testa (u prvoj minuti nakon okonèanja mjerenja) uzeti su uzorci krvi (20 mL) iz ušne

resice za mjerenje prema standardiziranom protokolu (mikro-centrifuga 1200 okretaja/1min.). Dobiveni serum

je odmah analiziran analitièkom metodom za odreðivanje laktata Kodak Ektachem DT slide, na aparaturi

Kodak Ektachem DT 60 II. Nakon odmora (1,5 do 2 sata) ispitanica je bila podvrgnut testu WINGATE za

procjenu anaerobnih sposobnosti. Test se izvodio na bicikl-ergometru MONARK, opremljenu odgovarajuæim

senzorima i programskom podrškom SMI za analizu podataka dobivenih testom. U testu se bilježila najmanja

(WIN-min) i najveæa (WIN-max) izlazna snaga u periodu od 5 sekundi.

3. REZULTATI

Podaci su prvo obraðeni metodama deskriptivne statistike. Prvo su izraèunati parametri za ukupan uzorak,

a potom za svaki pod-uzorak (skupinu) zasebno. Izraèunate su i standardizirane z-vrijednosti za obje skupine.

Varijabla

Dimenzija

[

]

tjelesna visina

longitudinalna dimenzionalnost

[

]

tjelesna

težina

tjelesna

masa

RelVO

[

ml/kg/min

]

relativni maksimalni primitak kisika

aerobna snaga

LAmirovanje

[

mmol/l

]

koncentracija mlijeène kiseline u krvi u mirovanju (prije optereæenja)

aerobna snaga

LAmax

[

mmol/l

]

maksimalna koncentracija laktata u krvi

aerobna snaga

WINmin

[

W/kg

]

min. anaerobna snaga –

najniža izlazna snaga u razdoblju

od 5 s

anaerobna snaga i kapacitet

WINmax

[

W/kg

]

maks. anaerobna snaga – najviša izlazna snaga u razdoblju od 5 s

anaerobna snaga i kapacitet

UMOR

[

]

indeks UMOR –

razlika izmeðu maksimalne i minimalne snage

podijeljena maksimalnom vrijednošæu snage.

anaerobna snaga i kapacitet

Tablica 1. Parametri deskriptivne statistike za ukupan uzorak ispitanica

Varijabla

S.D.

S.E.

Min.

Maks.

K-S Z (2-Tailed P)

28 177.99 6.54 1.24 166.50 191.50

0.555 (0.918)

69.35 6.13 1.16 57.00 83.00

0.601 (0.862)

RelVO

49.91 4.08 0.77 39.70 57.60

0.471 (0.980)

LA-min.

1.32 0.14 0.03

1.10

1.70

1.404 (0.039)

LA-maks.

4.59 0.39 0.07

3.60

5.30

0.655 (0.783)

WIN-min.

6.13 2.59 0.49

4.20 19.00

1.963 (0.001)

WIN-maks. 28

8.53 1.05 0.20

6.70 10.10

0.515 (0.954)

UMOR 28

32.20

8.35

1.58

4.00

42.40

0.906 (0.384)

OPÆE

TEME

144

Frane Erèulj, Marta Bon, Marko Šibila, Radoje Miliè

RAZLIKE U NEKIM MORFOLOŠKIM I FUNKCIONALNIM DIMENZIJAMA SLOVENSKIH RUKOMETNIH ...

rukometašice iz našeg uzorka postigle višu razinu maksimalne anaerobne snage. Nismo dobili statistièki

znaèajne razlike u varijabli UMOR. Gotovo jednak indeks umora (30%) zabilježen je i za mlade žene koje

pretežno sjede (1). Stoga taj parametar oèigledno nije važan za razlikovanje rukometašica i košarkašica.

Mnoge supra-maksimalne i maksimalne aktivnosti i u rukometu i u košarci zahtijevaju i dobru baziènu aerobnu

snagu (izdržljivost). Mogli bismo reæi da je dobivena relativno visoka razina aerobne snage u našem uzorku

rukometaša i košarkaša. Neki su drugi istraživaèi (9, 11, 3, 7, 4, 10) dobili nešto niže vrijednosti relativnog

maksimalnog primitka kisika na uzorcima rukometaša i košarkaša. Ta èinjenica upuæuje na dobru selekciju

i pripremljenost naših igraèa.

U analizi razlika u varijablama aerobne snage pokazali su se bolji rezultati košarkaša. Oni su postigli viši relativni

maksimalni primitak kisika (RelVO

)

višu maksimalnu koncentraciju laktata u krvi (LA-maks.). Ipak, statistièki

znaèajna razlika pojavila se samo u varijabli koncentracije laktata LA-maks. Ti rezultati govore o višoj razini

baziène aerobne izdržljivosti košarkaša. Osnova za ta otkriæa mogla bi se nalaziti u razlièitim strukturama

kretanja rukometa i košarke. U rukometu je volumen kretanja u postavljenom napadu i postavljenoj obrani niži

zbog zonske obrane i napada. Takoðer je moguæe da pojedini igraè (ili više igraèa) igra ili samo u obrani ili samo

u napadu (sustav zamjena). U tom sluèaju aerobni kapacitet neæe biti tako jako važan za rukometašice Još

jedna specifiènost rukometa može rezultirati nižom razinom aerobne snage – to je zabrana kretanja u vratarevu

prostoru za igraèice.

Na kraju bismo mogli zakljuèiti kako je usporedba slovenskih izabranih nacionalnih ekipa rukometaša i

košarkaša pokazala višu razinu baziène aerobne snage u košarkaša. S druge strane, rukometni reprezentativci

su nadmoæniji u anaerobnoj snazi i kapacitetu. Razlog za takve nalaze mogao bi se nalaziti u razlièitim

strukturama kretanja svojstvenima rukometu, odnosno košarci. Ta razlièitost zahtijeva specifièan trening

funkcionalnih sposobnosti, primjeren svakoj od igara. No, razlozi bi mogli biti i karakteristike našeg uzorka (broj

igraèa, visoka razina selekcije i drugo), a osobito razina pripremljenosti // treniranosti rukometnih i košarkaških

reprezentativaca.

Umjesto zakljuèka - Praktièna vrijednost i primjena rezultata testiranja funkcionalnih sposobnosti u košarci

i rukometu

Na Fakultetu za sport u Ljubljani ispitujemo funkcionalne dimenzije rukometaša i košarkaša kako bismo

poboljšali njihovu uspješnost. Da bismo postigli potonje, potreban nam je suvremen pristup treningu. Takav

moderan pristup baziènom metabolièkom treningu mora poèivati na spoznajama o optereæenju igraèa tijekom

rukometne ili košarkaške utakmice. Prva pretpostavka glasi da dugotrajno jednoliko trèanje nije osobito pogodno

za poveæanje specifiène fizièke izdržljivosti i uspješnosti rukometaša i košarkaša. Uèinkovit plan i program

treninga mora se temeljiti na isprekidanim zadacima tijekom kojih rukometaši i košarkaši izvode razlièite kretnje

i kreæu se u raznim smjerovima najveæim moguæim intenzitetom da bi te zadatke slijedili periodi rada nižeg

intenziteta. Sreæom, napredak moderne tehnologije posljednjih godina omoguæio nam je da razvijemo raèunalni

sustav vizualnog praæenja koji nam daje obilje brojèanih, kvantitativnih podataka o kretanju/pokretima igraèa

tijekom utakmice. Na Fakultetu za sport koristimo vlastiti sustav raèunalnog praæenja pod imenom SAGIT (13).

Praæenjem kretanja igraèa u timskim sportovima raèunalnom vizualnom tehnikom, dobivaju se trajektorije koje

osiguravaju osnovne prostorne i vremenske informacije o kretanju svakog igraèa. Na taj naèin mogu se

ustanoviti igraèevi obrasci kretanja i odrediti najvažniji dio prostora kojime se najviše i najèešæe kreæe, a sve

to valja uzeti u obzir prigodom planiranja trenažnog procesa. Mnogi treneri, osobito specijalisti za fizièku

pripremu, ne uzimaju dovoljno u obzir upravo opisane specifiène kretne strukture. Igraèi tijekom utakmice

stvarno pretrèe ili nekim drugim kretanjem svladavaju približno jednake udaljenosti i u košarci i u rukometu,

a te se udaljenosti obièno kreæu u rasponu od 5.000 do 7.000 metara (3, 6, 8). Udaljenosti se svladavaju

raznolikim brzinama i mnogobrojnim putovima (linijama) kretanja, kao i vrlo èestim promjenama smjera kretanja.

Javlja se i niz ostalih aktivnosti, od kojih su neke ciklièke, a druge nisu. Napadaèke i obrambene akcije, dakle,

mogu se isto koristiti kao vježbe i zadaci u treningu, ali samo unutar ogranièenog vremena i sa specifiènim

razdobljima odmora. Kada se stvaraju i primjenjuju situacijski ili tehnièki zadaci, rezultati se ne mogu jednostavno

generalizirati. Ovdje valja naglasiti da mjerenje frekvencije srca i stvaranja mlijeène kiseline služi kao osnova

za kontrolu uèinkovitosti svakog pojedinog specifiènog trenažnog zadatka. Sukladno tome, takva kontrola

omoguæuje razvoj upravo onakvog pristupa kondicijskoj pripremi kakav najbolje odgovara suvremenim

zahtjevima rukometne i košarkaške igre. Za utvrðivanje unutarnjeg optereæenja i/ili frekvencije srca

145

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

košarkašica korišten je pulsmetar tijekom treninga i trening-utakmica. Zahvaljujuæi tome dobili smo još jasniju

sliku o formi sportašica i dodatnu informaciju koja æe pomoæi u planiranju i doziranju treninga izdržljivosti.

Anaerobni i aerobni pragovi, kao i frekvencija srca na razini oba praga utvrðeni su laboratorijskim testovima

i adaptiranim Conconijevim testom, izvedenim u sportskoj dvorani. U skupini mlaðih igraèa i igraèica rezultati

frekvencije srca bili su dostatni da se na osnovi njih ugrubo procijene oba praga. Mjeraè frekvencije srca

pomaže nam da dobijemo podatke o frekvenciji srca te da onda te vrijednosti uporabimo tijekom treninga

baziène i specijalne izdržljivosti. Tijekom proteklih nekoliko godina vrlo èesto smo provodili laboratorijske testove

funkcionalnih kapaciteta na slovenskim vrhunskim rukometašicama i košarkašicama i to uglavnom zbog iznimno

dobrih odnosa s trenerima reprezentacija, ali i pojedinih klubova. U toj suradnji svi smo profitirali na teorijskoj

(savjetovanje i objašnjavanje rezultata) i praktiènoj razini (pomoæ u planiranju, doziranju i primjeni kondicijskog

treninga). Uporabili smo vrlo dobro poznate testove koji su se pokazali dobrima u praksi ispitivanja funkcionalnih

sposobnosti. Na taj naèin možemo usporediti naše rezultate s rezultatima pronaðenima u struènoj literaturi,

što umnogome olakšava njihovo vrednovanje i podiže kvalitetnu razinu procjene. Permanentna kontrola stanja

funkcionalnih sposobnosti igraèa i igraèica èlanova nacionalnih ekipa usmjerena je na postavljanje

reprezentativnih timskih standarda i za rukomet i za košarku u buduænosti, kao i na odreðenje pozicije pojedinca

u odnosu na te standarde. Štoviše, svrha joj je, po moguænosti, usporediti slovenske izabrane vrste s drugim,

uspješnijim nacionalnim ekipama. Kombiniranjem svega gore reèenoga s primjerenim kondicijskim trenažnim

programom koji bi se provodio tijekom cijele natjecateljske sezone (što bi bila odgovornost klupskih trenera),

pokušali bismo podignuti razinu kondicijske pripremljenosti u tom segmentu ženskog rukometa i ženske košarke

koji, premda je prilièno važan, ne dobiva dovoljno pozornosti u Sloveniji.

Glavna svrha i cilj ovog istraživanja bio je odgovoriti na neka pitanja o primjerenosti (vrlo) sliènog baziènog

kondicijskog treninga košarkašica i rukometašica. Voljeli bismo ustanoviti jesu li optereæenja i napori (loading

and exertion) u rukometu i košarci toliko slièni da bi ih se moglo spojiti u jedinstven program koji bi mogli

primjenjivati specijalisti – kondicijski treneri. S druge strane, postavlja se pitanje postižu li vrhunske košarkašice

i rukometašice sliène rezultate, u smislu izabranih tjelesnih indikatora, zbog sliènih trenažnih programa ili zbog

sliènih struktura kretanja na utakmicama. Samo podrobnija istraživanja mogla bi dati odgovor na to pitanje.

5. LITERATURA

Bar-Or O., Dotan R., Inbar O. A 30-second all-out ergometric test: Its reliability and validity for anaerobic capacity.

Isr. J. Med. Sci. 1977; 13: 326

Duquet W., Hebbelinck M. Application of the Somatotype attitude distance to the study of group and individual

somatotype status and relations. In: Bravnièar, M. (1990). Fiziologija športa - vaje. Ljubljana: Fakulteta za telesno

kulturo.

Hagedorn G., Niedlich D., Schmidt G.J. Basketball-Handbuch, Teorie-Methoden-Praxis. Reinbek bai Hamburg:

Rowohlt Taschenbuch Verlag GmbH, 1985

Hakkinen K. Changes in physical fitness profile in female basketball players during the competitive season

including explosive type strength training. Journal of Sposrts medicine and Physical Fitness 1993; 33 (1): 19-26

Krejci P., Piric J., Leso J., Bunc V., Potmesil J. A laboratory methodology in the testing of special endurance of

superior athletes in endurance events. Teorie-a-praxe-telesne-vychovy 1981; 29(12): 733-737

Luck P., Miedlich U., Koehler E., Hierse B. Zu ausgewaehlten leistungsbestimmenden voraussetzungen des

Handballspielers. Med. u. Sport 1985; 25: 156-159

Porter G. Program telesne priprave v pripravljalni dobi. Trener - košarka, 1980; 14(2): 10-19

Mahoriè, T. (1994). Zunanje in notranje obremenitve beka na košarkarski tekmi (diplomsko delo). Fakulteta za

šport, Ljubljana.

Matkoviæ Br., Heimer S., Matkoviæ, B. Fiziološko-funkcionalni pokazatelji košarkašica. Košarkarsko medicinski

vijestnik 1990; 5 (2-3): 51-55

10. Reilly T. Physiology of Sports. London: E.&F.N. Spon, 1990: 441-449

11. Spurgeon J.H., Spurgeon N., Giese W. Physiques of world class female basketball players. Scandinavian Journal

of Sport Science 1980; 2 (2): 63-69

12. Šentija D., Matkoviæ R. B., Vuleta D., Tomljanoviæ M., Džaja I. Funkcionalne sposobnosti vrhunskih rukometaša

i rukometašica. Zbornik radova, 6. Zagrebaèki sajam sporta. Zagreb: Fakultet za fizièku kulturu, 1997: 36-43

13. Perš J., Bon M., Kovaèiè S., Šibila M., Dežman B. (2002) Observation and analysis of large-scale human

motion. Human Movements Science., July 2002, vol. 21, str. 295-311.

147

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

momentom tromosti; moment tromosti mjera je tromosti tijela pri rotaciji. Moment tromosti osim o masi tijela

ovisi i o raspodjeli mase s obzirom na os rotacije. Preraspodjelom mase što dalje od osi rotacije možemo

poveæati moment tromosti tijela. Dok sila gravitacije djeluje samo prema dolje, inercija djeluje u svim smjerovima.

Od trenažnih pomagala i sprava na principu inercijskog kotaèa funkcionira veslaèki ergometar, bicikl-ergometar.

Prema mijenjanju mase kotaèa mijenja se djelovanje mišiæne sile na taj objekt.

Trenje

nastaje kada se pokuša

pomaknuti objekt koji je položen na neku podlogu ili se pokušaju pomaknuti dva povezana objekta. To je otpor

što ga gibanju nekog tijela pruža površina po kojoj se ono giba ili sredstvo kroz koje se giba. Ako tijelo vuèemo

po nekoj, npr. horizontalnoj podlozi osjetit æemo silu trenja, koja djeluje u smjeru paralelnom s dodirnim

površinama, a smjer joj je suprotan smjeru sile kojom vuèemo tijelo. Èesto se na principu trenja koriste sprave

sa remenom koji se veže oko struka za koji je prièvršæen predmet odreðene težine, sprava koja stvara odreðenu

suprotnu silu ili osoba koja mišiænom silom stvara otpor. Kod trenja vrijedi zakonitost da je za pomicanje

predmeta, za zapoèinjanje pokreta potrebno više sile nego što je potrebno za održavanje prethodno zapoèetog

kretanja, pa na poèetku treba proizvesti veæu silu. Èesto trenažna oprema u svrhu stvaranja vanjskog

optereæenja koristi

otpor medija

. Otpor nastaje zbog trenja s èesticama tekuæine, odnosno plina i zbog

djelovanja virova koji se stvaraju pri gibanju tijela kroz tekuæine i plinove. Otpor medija je sila otpora koja se

javlja kada se objekt kreæe kroz neki medij (tekuæina ili plin) ili se medij kreæe oko objekta ili po njemu možemo

nazvati otpor medija. U treningu jakosti se primjenjuje kao princip na kojem rade hidraulièni (tekuæina) i

pneumatski (plin) trenažeri. Otpor zraka se koristi kao dodatno optereæenje kod sprintera, u nogometu ili brzom

klizanju putem padobrana razlièitih velièina. Kod rada s otporom vode u bazenu èesto se istièu prednosti ne

samo jaèanja muskulature nego i poboljšanja fleksibilnosti, aerobnih sposobnosti te smanjenja pritiska na zglobne

strukture i mišiæe. U bazenu kod male brzine pokreta otpor vode determiniran je gustoæom vode, a kako se

brzina pokreta poveæava raste i otpor vode, odnosno optereæenje. U vrhunskom sportu rad sa otporom vode

koristi se kod jaèanja muskulature tijekom rehabilitacije ozljeda u bazenu, kada je pored elasticiteta kao

optereæenja nezamjenjiv. Tržište u tome nudi velik broj pomagala koja ustvari poveæavaju otpor vode, a time

i optereæenje na mišiæ. U prijelaznom periodu mogu se više primjenjivati tipovi optereæenja putem otpora vode

kao i kod prevencije i rehabilitacije ozljeda. Postoje sprave i pomagala za trening s optereæenjem koje su

elektronski kontrolirane

. Izvor optereæenja može biti jedan od prethodno navedenih ili motor ili pumpa.

Zapanjujuæa èinjenica i prednost ovih sprava je da se optereæenje može putem povratne informacije regulirati

tijekom cijelog pokreta tako da izjednaèavaju silu optereæenja sa mišiænom silom da bi se održala konstantna

brzina pokreta u zglobu. Neke od takvih pomagala omoguæuju i ekscentriène kontrakcije, a neke mogu mjeriti

parametre kao što su ispoljavanje snage i ubrzanje.

3. TERET KAO TRENAŽNA OPREMA

Sigurno najstariji i najprimitivniji naèin optereæivanja sportaša je gravitacijska sila Zemlje, odnosno težina tereta

vlastitog ili drugih tijela. Ova trenažna oprema je od posebne važnosti u kondicijskoj pripremi vrhunskih sportaša,

a primjenjuje se u svim dijelovima godišnjeg ciklusa. Jedan dio opreme koja na ovaj naèin optereæuje sportaša

pripada grupi

«slobodnih tereta»

(free-weights), a jedan dio tzv.

«trenažerima s teretima»

(weight-stack

machines). Velik je broj razlièitih mišljenja o prednostima odnosno negativnostima jednog i drugog naèina

optereæivanja sportaša tako da èak možemo reæi koliko trenera toliko i razlièitih mišljenja.
Slobodni tereti su dvoruèni i jednoruèni slobodni utezi, medicinke, vreæe s pijeskom i sl. Glavna karakteristika

slobodnih tereta je da je broj stupnjeva slobode u pokretima dizanja neogranièen, odnosno ogranièen samo s

obzirom na karakteristike lokomotornog sustava èovjeka. Prednost slobodnih tereta je i to da imaju utjecaj na

cijelo tijelo. Vježbe sa slobodnim utezima èesto se izvode u stojeæem stavu pri èemu optereæenje zahvaæa velik

dio ukupne muskulature što se kod trenažera (stack-machin) ne dešava. Takvo savladavanje optereæenja

omoguæava mineralizaciju kosti što sprjeèava osteoporozu u kasnijim fazama života (Smith, 1982).

Vježbaè kod slobodnih utega kontrolira pokret i odražava ravnotežu mišiæima umjesto da to èini sprava. Totalne

vježbe su posebno korisne za osiguravanje trenažnog podražaja za cijelo tijelo. Važna prednost je i simulacija

stvarnih aktivnosti (specifiènost). Podizanje i ubrzanje objekata predstavlja zahtjev velikog dijela sportova i

aktivnosti. Podizanje slobodnih utega ukljuèuje prirodniju koordinaciju više mišiænih grupa, ne samo jedne. Vrlo

èesto se kao prednost treniranja s slobodnim utezima navodi to da je tijekom izvedbe pojedinih vježbi moguæe

OPÆE

TEME

148

Dražen Harasin, Maja Mijoèeviæ

TRENAŽNA OPREMA U KONDICIJSKOM TRENINGU SPORTAŠA

Slika 1. «Slobodni tereti»

ukljuèiti velik dio tijela u rad. Tako

se kod višezglobnih vježbi

ukljuèuje velik broj mišiænih

skupina u rad. Isto tako je

prednost ovog naèina treniranja i to

što je moguæe izvoditi i

ekspolozivne balistièke vježbe i

totalne tjelesne za koje i ne postoje

paralelne vježbe na trenažerima.

Prednost je i to da vježbe sa

slobodnim utezima najrealnije

simuliraju dizanja iz stvarnog života

(real-world lifting), a na taj naèin i

najvjerodostojnije oponašaju i

tražena gibanja u sportu. Kao

negativnost vježbanja sa

slobodnim utezima se èesto navodi

koordinacijska složenost pojedinih vježbi pa su na taj naèin manje pristupaène poèetnicima. Ovaj problem se

najèešæe odnosi na rekreativno vježbanje. Vježbe sa slobodnim teretima mogu èešæe biti uzrokom povreda

lumbalnog dijela kralješnice u sportaša pa se i tom spoznajom u primjeni treba koristiti, te tu moguænost

eliminirati pravilnim izvoðenjem. Vježbama sa slobodnim teretima gotovo nemoguæe «prisiliti» odreðene mišiæe

na rad, pa se to najèešæe navodi kao negativnost. Npr. teško je, gotovo nemoguæe izolirati mišiæe stražnje strane

natkoljenice, osobito kratku glavu m.bicepsa femorisa koja nije dvozglobna i ne sudjeluje u ekstenziji natkoljenice

veæ samo u fleksiji potkoljenice.

Trenažeri su tehnièki ureðaji koji stavljaju sportaša u odreðeni

položaj, definiran konstrukcijom i namjenom trenažera.

Sportaš pri tome podižuæi teret izvodi pokrete s ogranièenim

brojem stupnjeva slobode kretanja. Trenažeri se djele na

opæe

specifiène

(Verkoshansky 1998). Opæi

služe za razvoj

baziène snage i djele se po

regijama tijela

za koju su

namjenjeni, odnosno po

kriteriju mišiænih skupina

koje

optereæuju. Po tom kriteriju postoje trenažeri za razvoj leðnih

mišiæa, za razvoj trbušnih mišiæa, mišiæa nogu itd. Specifièni

trenažeri su ureðaji koji služe za razvoj specijalne snage u

odreðenim sportskim aktivnostima. To su npr. »pliometrijski

bench press trenažer» koji koriste bacaèi kugle, trenažer za

razvoj specijalne snage bacaèa diska (DSTM – discus

strenght training machine), koji koriste bacaèi diska u razvoju

specijalne snage itd. Zbog toga se mora voditi raèuna o

biomehanièkoj bliskosti simulatora s realnim uvjetima gibanja.

Isto tako moguæe je podijeliti ih s obzirom na karakteristike

pokreta, pa po tom kriteriju mogu biti osnovni kod kojih se izvodi

višezglobni pokreti i izolirajuæi kod kojih se izvodi jednozglobni

pokreti. Od 70-tih godina izraðuju se i primjenjuju

«nautilus

trenažeri»

. Oni predstavljaju koncept ujednaèavanja

optereæenja tijekom cijelog raspona pokreta u zglobu izradom

sprava koje koriste kotaè u obliku elipse (nautilus cam).

Tijekom podizanja tereta, iako se težina ne mijenja, njegova

udaljenost od osi zgloba se konstantno mijenja. Kada je teret

horizontalno bliži zglobu, izaziva manju silu optereæenja, a kada

je udaljeniji izaziva veæe optereæenje.

Slika 2. Trenažer

OPÆE

TEME

150

Dražen Harasin, Maja Mijoèeviæ

TRENAŽNA OPREMA U KONDICIJSKOM TRENINGU SPORTAŠA

prostoru, ali i utvrditi detalje koji se tièu urednog korištenja prenosivih rekvizita. Potrebno je na minimum svesti

sve neugodnosti i opasnosti kojima bi uzrok mogle biti konstrukcijske znaèajke opreme. Sukladno tome, vježbaèa

tijekom izvedbe pojedine vježbe valja zaštititi od svih okolnh smetnji koje mogu poremetiti njegovu

koncentraciju. Sportaš mora biti usredotoèen na samu tehniku izvoðenja vježbe te na transformacijske efekte

vježbanja. Koristi od

biomehanièkih istraživanja

u sportu su višestruke. To se posebice odnosi na dizajniranje

trenažne opreme. Veliki broj biomehanièkih saznanja pridonio je optimalizaciji opreme, što se višestruko pozitivno

ispoljilo u poveæanju stupnja sigurnosti tijekom njihove izvedbe.

Raspored trenažera i opreme

mora biti

optimalan. Razmještaj je moguæe izvesti na osnovi nekoliko razlièitih kriterija, ali je mnogo važnije da takav

raspored ne stvara poteškoæe cirkulaciji vježbaèa tijekom treninga i da omoguæuje sigurno izvoðenje vježbi.

Cirkulaciju treba predvidjeti na temelju maksimalnog broja vježbaèa u teretani. Trenažeri se u teretani

rasporeðuju na temelju

djelovanja opreme na razlièite dijelove tijela

(npr. prostor za ramena, prostor za

noge, prostor za jaèanje leða, itd) i na

temelju tipa opreme

s obzirom na tip vanjskog optereæenja, odnosno

na tip sposobnosti koju imaju za cilj unaprijediti (npr. slobodni utezi, trenažeri, strunjaèe za istezanje, kardio

sprave).

Kvaliteta

je osobito znaèajan faktor pri opremanju teretane. Danas je proizvodnja sprava, pomagala

i rekvizita došla u fazu da se na tržištu pojavljuje velik broj tvrtki koje proizvode opremu razlièite kvalitete.

Upravo je kakvoæa opreme izuzetno bitna prilikom opremanja teretane.

Oblik opreme

govori o osnovnim

konstrukcijskim obilježjima i funkcionalnosti trenažera i opreme, o njihovim dimenzijama i vanjskom izgledu,

što je izuzetno važno u stvaranju pozitivnog pristupa vježbanju. Pozitivni æe pristup vjerojatno pobuditi veæu

koncentraciju prilikom svake trenažne izvedbe, što svakako doprinosi poveæanju razine sigurnosti u teretani.

Primjerenost trenažera i opreme

korisnicima podrazumijeva da trenažeri i oprema moraju odgovarati

osobitostima dobi i spola te razini motorièkog znanja, uz maksimalno uvažavanje zdravstvenog statusa i

treniranosti savakog sportaša koji æe se služiti tom opremom.

Obilježja radnog okruženja

, odnosno ureðenje

prostora u kojem se nalazi komplet trenažera i opreme mora biti u funkciji sigurnosti rada. I taj oblik sigurnosti

možemo pojednostavljeno podijeliti u èetiri dijela: dimenzije prostora, raspored trenažera i opreme te ostala

obilježja radnog okruženja.

Dimenzije prostora

za vježbanje odreðuju, izmeðu ostalog, kolièinu, namjenu i

kvalitetu trenažera koji æe uæi u sastav teretane. Visina prostora mora biti tolika da ne ugrožava, osobito visoke

sportaše, ali i da osigurava normalnu cirkulacuju zraka. Odgovarajuæe dimenzije teretane doprinose sigurnosti

i ugodnom vježbanju, jer su sprave dovoljno udaljene jedna od druge i sportaši imaju dovoljno mjesta za izvoðenje

dodatnih vježbi istezanja i relaksacije. Ugodan boravak i vježbanje u fitness centru zavisi i od

arhitektonskih

rješenja interijera

. To s odnosi na razmještaj vrata i prozora, vrstu i visinu stropa, raspored ogledala i kvalitetu

poda. Dvije najèešæe korištene vrste poda su tepih i gumirana podloga u obliku gumiranih strunjaèa koje se

spajaju. Tepih je najjeftinija verzija i postoji veliki izbor boja. Ako ga se koristi u predjelu prostora za istezanje

i u prostoru gdje se nalaze sprave za kardio program moralo bi ga se èistiti sa antiseptièkim, protugljiviènim

i antibakterijskim sredstvom za èišæenje. Gumiranu površinu može se kupiti u obliku strunjaèa koje se kao puzle

spajaju jedna s drugom i na taj naèin tvore gumenizirani pod. Ova podloga bolje ublažava doskok i izdržljivija

je od tepiha (koristi se u podruèju slobodnih utega). Najbolja solucija, no i najskuplja je gumeni pod. Vrlo je

izdržljiv i predstavlja stabilnu podlogu za izvoðenje pliometrijskog treninga. Zadovoljstvo sportaša i trenera biti

æe veæe ako su

higijenski uvjeti

okruženja u kojem se boravi i trenira bolji, ako je pod ravan i dovoljno elastièan,

te ugodan za noge. Posebno je znaèajan funkcionalan

položaj ventilacije

izvora zagrijavanja

hlaðenja

prostora,

rasvjetnih tijela

. Isto tako moguænost korištenja telefona, video i audio tehnike, ugodnost

recepcije i šanka, èak i slike na zidovima i sl., na odreðen naèin doprinose stvaranju željenih uvjeta za rad u

teretani.

5. ZAKLJUÈAK

Razvoj sporta i tehnologije sportske pripreme usmjeren je ka stalnom unapreðenju sposobnosti, osobina i znanja

sportaša. Sportski rezultat postao je izazov za sve koji na bilo koji naèin u sustavu sportske pripreme nalaze

svoje mjesto. Svaki segment sportske pripreme se neprestano razvija i usavršava i nudi sportašima nove

moguænosti treninga. Trenažna oprema je veæ duže vrijeme iznimno važan èimbenik kvalitetnog sportskog

treninga. Buduænost æe u tom smislu, u svakom sluèaju, ponuditi nove kreacije i moguænosti te iskoristiti

nesluæene rezerve koje organizam sportaša krije. Sportske znanosti s pravom pretendiraju da u tom procesu

zauzmu vodeæu poziciju. Izuzetno je važno svakome dijelu

susutava sigurnosti

u radu s teretom pokloniti

151

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

odgovarajuæu pozornost, jer je izvjesno da su uèinkovitost treninga i sigurnost meðusobno zavisne kategorije.

Struèni tim, na èelu s kondicijskim trenerom i savjetnicima iz svih prateæih znanstvenih disciplina, koje su našle

svoju primjenu u sportu, ima iznimno zahtjevan zadatak: kreirati siguran i uspješan program treninga s

optereæenjem u okruženju koje je sigurno za rad.

6. LITERATURA

Beachle, T. R., Earle, R. W. (2000): Essentials of Strength Training and Conditioning (Second Edition). Human

Kinetics, Champaign, Il, USA.

Bompa, T. (1994): Theory and Methodology of Training (Third Edition). Kendall/Hunt Publishing Company.

Dubuque, Iowa.

Dick, F. (1997): Sports Training Principles. A&C Black Press.

Fleck, S. J., Kraemer, W. J. (1997): Designig Resistance Training Program. Human Kinetics, Champaign Il, USA

Hartmann, J., Tunnemann, H. (1995): Fitness and Strength Training for All Sports. Sport ooks Publisher, Toronto.

Lephart, S. M., Fu, F. H. (2000): Proprioception and Neuromuscular Control and Joint Stability. Human Kinetics,

Champaign, Il, USA.

Milanoviæ, D. (1997): Moguænost primjene nekih trenažnih pomagala u kondicijskoj pripremi sportaša. U: Zbornik

radova Meðunarodnog savjetovanja «Fitness», Zagreb.

Verkhoshansky, Y. V., Siff, M. C. (1998): Supertraining. University of Witwatersrand, Johanesburg, SA.

153

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

sustava putem kojih prate sportske dogaðaje zajedno sa svim popratnim informacijama vezanima za samo

natjecanje, za igraèe i sl. Konzumenti navedenih informacija æe uz njih pronaæi nepregledno mnoštvo reklamnih

poruka koje jesu ili nisu izravno vezane za sport, što u konaènici i nije presudno. Ono što je važno jest èinjenica

da se Internet pokazao vrlo pogodnim sredstvom reklamiranja, ali i prodaje sportskih proizvoda/usluga.

2.2. Odabrani statistièki podaci o sportu u Hrvatskoj

Prema

Statistièkom ljetopisu 2001.

(str. 462-463). u Republici Hrvatskoj je u 1997. godini djelovalo ukupno

3427 sportskih udruga s 263365 èlanova. Struènih djelatnika u sportu bilo je 9066, od toga 7803 volontera, 746

zaposlenih s punim radnim vremenom te 517 zaposlenih sa skraæenim radnim vremenom (slika 1).

Slika 1. Djelatnici koji se bave struènim radom u sportu.

Tablica 1: Broj sportskih udruga, aktivnih èlanova, djelatnika, dužnosnika te ekipnih i pojedinaènih

sudjelovanja na meðunarodnim natjecanjima u Republici Hrvatskoj i inozemstvu.

Struèni djelatni

ci u sportu

Dužnosnici

Sudjelovanje na meðunarodnim

natjecanjima

ekipna

pojedinaèna

Sport Broj

udruga

Broj

èlanova

Volont.

Puno

radno v.

Kraæe

radno v.

Volont.

Prof.

u zemlji

u inoz.

u zemlji

u inoz.

Nogomet

802 55604

2587 193 170 5874 36 131 94

Košarka 121 9662 351 66

37 687 21 76 95

Rukomet

111 7750 37 43 36 569 6 75 75 -

Tenis 132

8812

235

37 35

590

19 42 13

505

104

Skijanje 17 1325

72 2

6 100 2 50 28 56 198

Plivanje 26 4280

87 17 27 191 5 71 33 104 61

Vaterpolo

23 2242

50 26 20 137 3 36 19 -

Odbojka

50 2874

142 15 9 162 4 1 19 -

Prema Statistièkom ljetopisu Republike Hrvatske 2001. (2001), str. 462-463.

Legenda kratica u tablici: Volont. = volonteri; v. = vrijeme (s punim radnim vremenom; s kraæim radnim vremenom);

Prof. = Profesionalci; inoz. = inozemstvo (u inozemstvu); v = vrijeme.

Podaci izneseni u tablici 1, vezani za brojnost sportaša u pojedinim sportovima te za broj djelatnika koji rade

u sportu, predstavljaju dobar temelj za zakljuèak da ponuda i promocija sportskih sadržaja, sportskih objekata

i terena u razne svrhe (kondicijska priprema sportaša, sportski orijentirani odmori, zdravstvena rehabilitacija

sportaša i ne-sportaša itd.) predstavljaju realnu osnovu za realizaciju ekonomskih uèinaka.

3. PROMOCIJA PROGRAMA ZA KONDICIJSKU PRIPREMU SPORTAŠA

Svaki sport ima svojstvene zahtjeve vezane za kondicijsku pripremu sportaša. Meðutim, postoji i “skup baziènih

zahtjeva koji su slièni za sve sportove” (Milanoviæ & Jukiæ, 1998:248). Uvjeti za trening i natjecanje predstavljaju

jednu od sastavnica koja odreðuje kvalitetu procesa planiranja, programiranja, provoðenja i kontrole treninga.

Navedenu sastavnicu “saèinjavaju lokaliteti, vremenski uvjeti, trenažna oprema i pomagala te niz drugih prateæih

sadržaja” (Milanoviæ & Jukiæ, 1998:249). Na primjer, kada govori o strukturi turistièke potrošnje u teniskim

uslugama, Ceroviæ (1999:621) navodi da teniski tereni èine 78% od ukupne potrošnje, a slijede škola tenisa

(9%), turniri (turistièki) (4%), sparing partneri (2%), usluga špananja (3%), najam opreme (reketa) (1%) te

ostale usluge (3%). Promocija programa za kondicijsku pripremu sportaša može poprimiti razne vidove.

OPÆE

TEME

154

Darija Omrèen, Mato Bartoluci

PROMOCIJA PROGRAMA ZA KONDICIJSKU PRIPREMU SPORTAŠA

Možemo govoriti o promociji objekata, odnosno, destinacija na kojima se nalaze objekti i popratni sadržaji koji

nude moguænosti za provedbu odreðenih programa kondicijske pripreme sportaša na primjer, smještajni

kapaciteti, sportski tereni na otvorenome, sportske dvorane i prostori za provoðenje takovih programa u

zatvorenome prostoru i sl. Jedna te ista destinacija zajedno sa svim prateæim objektima i terenima može nuditi

razlièite programe koji se razlikuju po namjeni, strukturi, pa i kvaliteti. Ukupna ponuda na nekoj destinaciji neæe

se, meðutim, ogranièiti samo na objekte, veæ æe nastojati istaknuti i pogodne klimatske uvjete (ovisno o sportu),

struènost zaposlenog osoblja i drugo. Namjena, struktura i kvaliteta sportskih objekata i terena elementi su po

kojima se pojedine destinacije i razlikuju, a presudni su kada potencijalni korisnici biraju destinacije. Zato ih

valja kvalitetno osmisliti, razviti i reklamirati. Danas se, što zbog ogranièene ponude, a što zbog ogranièenih

financijskih sredstava, kondicijska priprema ipak odvija samo u nekoliko postojeæih centara na podruèju

Hrvatske, ali, zbog kvalitete ponude, i u nekim centrima u Sloveniji, Austriji i drugdje. Najèešæe korišteni centri

za pripremu hrvatskih sportaša u Republici Hrvatskoj su centri kao, na primjer, Medulin, Poreè, Umag, Rovinj

te Makarska, a u kontinentalnom dijelu Hrvatske to su Tuheljske Toplice, Bizovaèke Toplice, Velika (Milanoviæ

& Jukiæ, 1988:252), Samobor. Za visinske pripreme èest izbor su, na podruèju Hrvatske, Bjelolasica, Delnice,

Fužine te hotel Velebno i njegova okolica na Velebitu. Osobito važno za odabir nekog mjesta za kondicijsku

pripremu sportaša jest da takva mjesta, osim pogodnim terenima, raspolažu i najsuvremenijom trenažnom

opremom koja je odgovarajuæa u smislu znanstvenih i struènih spoznaja u podruèju kondicijske pripreme

sportaša (teretane, saune i sl.).

3.1. Što i kako reklamirati?

Podaci o tome koji se sport najviše prati na televizijskim programima, u novinama ili na Internetu svakako uvelike

doprinose spoznaji o tome kako strukturirati promociju s obzirom na ciljnu skupinu potrošaèa. Na primjer, studija

napravljena u Sloveniji o postotku odrasle populacije koja prati sport na televiziji te o broju redovitih posjetitelja

sportskih dogaðaja pokazala je da su 37,2% od populacije podvrgnute istraživanju gledatelji sportskih dogaðaja,

a da ih èak 48,7% redovito prati sportske dogaðaje na televiziji (Bednarik & Petroviè, 1998:52-56). Kada se

govori o kondicijskoj pripremi sportaša onda je ciljna skupina potrošaèa relativno mala i ima vrlo jasne ciljeve

i naèine realizacije tih ciljeva. Ovisno o sportu unutar kojega ili za koji se planira kondicijska priprema, bitno

je da se na lokalitetu koji se želi promovirati, pregledaju objekti i sadržaji koji se mogu ponuditi, te da se pravilno

odaberu komunikacijski kanali i naèini promocije.

Cijena proizvoda, odnosno, usluge ovisit æe, naravno, o raznovrsnosti sadržaja koji se nude, o njihovoj kvaliteti,

o kvaliteti smještaja i o drugome. Meðutim, presudnu ulogu za ostvarivanje profita imat æe promotivne

aktivnosti.

3.2. Gdje i kako promovirati programe za kondicijsku pripremu sportaša?

Promovirati se može na znanstvenim i struènim skupovima vezanima za sport i na turistièkim sajmovima, zatim

izravnom poštom upuæenom sportskim klubovima i udrugama, putem dnevnog tiska, znanstvene i struène

periodike, putem Interneta i sl. Veliki sportski dogaðaji takoðer su prigoda za promociju pojedinih sadržaja i

unutar njih programa za sportsku pripremu sportaša. Primjerice, Svjetsko prvenstvo u skijanju 2003. prigoda

je za promociju svih vrsta proizvoda i usluga vezanih za skijanje, ali i za sport opæenito, pa tako i za kondicijsku

pripremu sportaša.
Promocija programa za kondicijsku pripremu sportaša trebala bi biti dio ukupne turistièke ponude neke zemlje.

Na taj bi naèin destinacije u Hrvatskoj mogle pokušati privuæi korisnike i iz drugih zemalja. Poznata ljetovališta,

poznata skijališta, toplice i sl. doprinose kvaliteti i raznovrsnosti turistièke ponude opæenito, ali i obrnuto,

omoguæavaju promociju i relativno usko specijaliziranih programa, poput onih za kondicijsku pripremu sportaša.

Autori sadržajne reklamne poruke nastojat æe u tekstu te poruke privuæi potencijalne korisnike. Na primjer,

reklamni tekst lokaliteta Mölltaler Gletscher istièe izmeðu ostaloga da “ovdje treniraju državne ekipe, testiraju

se skije i fotografira oprema” (Winter Special, Veèernji list, 2002/2003:22). Ostali lokaliteti u Austriji, kao što

su Grossglockner ili Bad Kleinkirchheim, zvuèna su imena skijališta èija ponuda obuhvaæa široku lepezu

sadržaja vezanih za sve vrste i aspekte sportske pripreme.

OPÆE

TEME

156

Darija Omrèen, Mato Bartoluci

PROMOCIJA PROGRAMA ZA KONDICIJSKU PRIPREMU SPORTAŠA

profila bavit æe se ne samo strukturiranjem ponude, veæ i ekonomskim analizama poslovanja pojedinih centara

u kojima se nude i realiziraju programi kondicijske pripreme sportaša, što u konaènici predstavlja pokazatelj

ekonomske opravdanosti odreðenih programa, ali i ukupnog poslovanja centra.

4. ZAKLJUÈAK

Promocija je složen splet aktivnosti kojima je cilj staviti proizvode ili usluge na tržište radi prodaje te, posljedièno,

ostvarenje profita. Promocija programa za kondicijsku pripremu sportaša nije izuzetak. S obzirom na svoju

specifiènost i relativno malobrojnu ciljnu skupinu korisnika nije teško odrediti osnovne smjernice i naèine

promocije. Ponuda sadržaja vezanih za moguænosti provedbe programa kondicijske pripreme sportaša bit æe

prilagoðena potražnji za njima unutar ukupne hrvatske turistièke ponude. Turistièka ponuda globalno prati

svjetske turistièke trendove te unutar njih rastuæe zanimanje za sportove kao što su tenis i osobito golf. Dobra

ponuda rezultirat æe dobrim financijskim uèinkom pri èemu æe promocija imati kljuènu ulogu.

5. LITERATURA

Bartoluci, M. (1997).

Ekonomika i menedžment sporta

. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Fakultet

za fizièku kulturu Sveuèilišta u Zagrebu, str. 233, 244.

Milanoviæ, D. & Jukiæ, I. (1998). Korištenje sportsko-rekreacijskih centara za pripreme vrhunskih sportaša. U

Bartoluci, M. & Èavlek, N. (Ur.) (1998).

Turizam i sport

. Zagreb: Fakultet za fizièku kulturu Sveuèilišta u Zagrebu,

ekonomski fakultet Sveuèilišta u Zagrebu, Zagrebaèki velesajam, str. 248-270.

Bednarik, J. & Petroviè, K. (1998). Transparency of the Function of Sport Offered to Spectators and TV viewers

and to Those Active in Sports Recreation.

Kinesiology

, 30, 1, 52-56.

Ceroviæ, Z. (1999). Menadžment turistièke potrošnje u tenisu.

Zbornik radova 2. meðunarodne znanstvene

konferencije ‘Kineziologija za 21. stoljeæe’, Dubrovnik, 22. – 26. 9. 1999., str. 619-623.

Freyer, W. (1991).

Handbuch des Sport Marketing

. Wiesbaden: Forkel Verlag, str. 284.

Novak, I. (1999). Sportski marketing u Hrvatskoj.

Zbornik radova 2. meðunarodne znanstvene konferencije

‘Kineziologija za 21. stoljeæe’, Dubrovnik, 22. – 26. 9. 1999., str. 566-573.

Pemberton, K. (1997).

Sports Marketing: “The Money Side of Sports”

. Marina Del Rey: Sports Services of

America Publishing™, str. 118-119.

Statistièki ljetopis Republike Hrvatske 2001

. (2001) Zagreb: Državni zavod za statistiku, str. 462-463.

Stipetiæ, V. & Bartoluci, M. (1999). Stvaranje ekonomike sportskih djelatnosti – imperativ novih tendencija.

Kineziologija

, 31, 2, 61-72.

10. Vajiæ, I. (Ur.) (1997).

Handbook for Managers and Entrepreneurs. 90 Highly-Profitable Businesses in Countries

in Transition

. Zagreb: Centre for Entrepreneurship Ltd., str. 64.

11. Winter Special.

Veèernji list

. (2002/2003)., str. 22.

157

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

1. UVOD

Jesu li

fizièka priprema sportaša

kondicijski trening

bliskoznaènice (djelomièni sinonimi) ili istoznaènice

(potpuni sinonimi), pa se te dvije rijeèi razlikuju samo na razini izrièaja, oblika, a ne i na pojmovnoj razini? Ili

su to leksemi kod kojih se opsezi sadržaja i znaèenja ne poklapaju potpuno, veæ samo djelomice? A možda ti

pojmovi uopæe nisu u ravnopravnu položaju, veæ su u odnosima subordinacije ili superordinacije? Ili, koje su

to vježbe koje se na engleskom govornom podruèju zovu, primjerice,

power snatch, muscle snatch, clean-

grip snatch

ili, pak, što je to

‘A’ skip, piggy-back run,

itd.? Znate li nazive ovih vježbi na hrvatskom jeziku

ili znate kako se pojedina od navedenih vježbi izvodi? Znate li što je to

strength,

što

power,

a što

force

engleskom jeziku ili

Kraft

Schnellkraft

na njemaèkom? Razlikujete li na engleskom jeziku pojmove:

athletic

ili

sports conditioning

physical preparation?

Što je to

aerobic power,

a što

cardiorespiratory fitness?

Znate li hrvatsku inaèicu za pojam koji se na njemaèkom govornom podruèju naziva

Dehnungs-

Verkürzungszyklus?

Što je to

auxotonic contraction?

Postoje li, odnosno, koriste li se u hrvatskom jeziku svi navedeni pojmovi ili, bolje reèeno, njihovi prijevodi ili

su vam neki od tih pojmova u potpunosti nepoznati s obzirom na sadržaj koji pokrivaju?

Sva ova pitanja služe jednoj svrsi – osvještavanju potrebe za suvremenim,

up-to-date,

pojmovnikom, popisom

s objašnjenjima ili kako drugaèije ureðenom knjigom s pojmovima bitnima za razumijevanje cjelokupnog podruèja

kineziologije te, unutar njega, i pojmovnika kondicijske pripreme sportaša. Izradom pojmovnika uspostavio bi

se pojmovni sustav, tj. uspostavila bi se znanstvena, normirano-struèna uporaba jezika, ali i jasnije definirala

znanstvena disciplina, odnosno struka,

per definitionem Nomen est omen

(lat.

Ime je znak),

što znaèi da bi

se uspostavljanjem pojmovlja izrekli i normirali odnosi izmeðu oznaèitelja (znaka s njegovim oblikom i sadržajem)

i oznaèenoga (fenomena stvarnosti). Držimo kako je nužno da se sustavno uspostavi još jedan

interdisciplinaran odnos – odnos izmeðu kineziologije i terminologije. Terminologija (nazivoslovlje) je znanost

koja prouèava postanak pojmova, odnose i veze meðu njima, svojstva pojmova, stvaranje pojmovnih sustava,

opise pojmova, stvaranje definicija, pridruživanje oznaèitelja pojmovima, odnose izmeðu objekta, pojma i

oznaèitelja, ustroj i stvaranje naziva, usklaðivanje naziva i pojma, metode terminološke leksikografije te probleme

izgradnje terminoloških baza podataka (Mihaljeviæ, 1998).

2. CILJ I ZADAÆE POJMOVNIKA KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA

Izrada pojmovnika kondicijske pripreme sportaša, koji bi sadržavao pojmove i njihova odreðenja na hrvatskom

jeziku te prijevode tih pojmova na, prije svega, engleski jezik, oèigledna je nužnost i, bez prevelike pretencioznosti

reèeno, izrazito važan projekt s jasnim ciljem i zadaæama koji treba što skorije realizirati. Engleski jezik, u

najširem smislu s lingvistièkog uporabnog motrišta, i englesko govorno podruèje, koje danas ima primat u

znanstvenom svijetu, vrlo sustavno definira i obraðuje pojedine sadržaje u svim podruèjima znanosti. Postoji,

primjerice, niz rjeènika, pojmovnika i leksikona za pojedina znanstvena podruèja u kojima su obuhvaæeni i

definirani pojmovi nužni za razumijevanje i praæenje literature na engleskome jeziku u nekoj znanstvenoj

disciplini, èime se definiraju odnosi unutar discipline, ali i izmeðu srodnih ili dodirnih disciplina - navedimo samo

dva primjera:

Dorland’s Illustrated Medical Dictionary

(1994) za podruèje biomedicinskih znanosti te

Dictionary of the Sport and Exercise Science

(1991) koji izmeðu ostaloga pokriva široko podruèje fiziologije

tjelesnog vježbanja i sporta opæenito. Oba su rjeènika jednojezièni rjeènici (englesko-engleski), što znaèi da

TREBA LI NAM POJMOVNIK KONDICIJSKE PRIPREME

SPORTAŠA – MOGUÆA SVRHA I ZADACI

Darija Omrèen, Željka Jaklinoviæ-Fressl

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

159

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

athletic conditioning, preparation phase of training, pre-season phase of training, in-season phase

of training, competition phase of training, general physical preparation

itd.

Za svaki bi pojam bila na hrvatskom jeziku dana njegova definicija (u nekim bi se primjerima citirale,

eventualno, definicije pojedinih stranih ili domaæih autora i to po nekoliko definicija raznih autora kako bi se

na taj naèin ukazalo na razlike u definiranju nekog pojma), odnosno, naveo bi se sadržaj koji dotièni pojam

pokriva. Takoðer bi se za svaki pojam naveo njegov prijevodni ekvivalent u engleskom jeziku.

Rezultat bi bio pojmovna baza koja bi pokrivala što veæi raspon sadržaja važnih za kondicijsku pripremu

sportaša.

4.1. O podrijetlu i sadržaju pojma

kondicijski trening

ili

fizièka priprema sportaša

Pozabavimo se ovdje podrijetlom pojma

kondicijska priprema.

U tu svrhu krenimo od engleskog pojma

condition.

Navedeni pojam dolazi od latinskog

condicio,

što je “uvjet; nagodba, pogodba, prijedlog, …, …,

prilike, udes, …; zvanje” (Žepiæ, 1995:58), odnosno, od latinskog

condicere,

što je

imenovati, odrediti, utvrditi.

U hrvatskome je jeziku, dakle, pojam

kondicija

tuðica koja znaèi: 1. ono što je potrebno da bi se nešto ostvarilo,

ono što ovisi o èemu; uvjet, pogodba; 2.

okolnosti u kojima se što ili tko nalazi; prilike;

opæe stanje i

izdržljivost tijela i duha, sposobnost da se podnese fizièki i duhovni napor (Aniæ i sur., 2002). I u engleskom

jeziku to je tuðica koja je iz latinskog preko starofrancuskog (francuski jezik u uporabi izmeðu 9. i 13. stoljeæa)

ušla u srednjoengleski (engleski jezik u uporabi u vremenu od otprilike 1150. godine do 1475. godine). Danas

pojam

condition

u engleskome jeziku ima više znaèenja, no, ono koje je nama važno, jer je vezano za

kondicijsku pripremu sportaša, glasi:

modus postojanja osobe ili stvari, stanje (duha i tijela).

Stoga nije teško iz navedenog znaèenja rijeèi

kondicija

izvesti i znaèenje pojma

kondicijska priprema.

Pojam

kondicijska priprema bi se u buduæem pojmovniku mogao predoèiti na sljedeæi naèin:

Kondicijska

ili

fizièka priprema

ili

kondicijski trening

(engl.

physical conditioning, strength and

conditioning training)

[ovi rastavni veznici upuæuju na terminološki problem]

Dio je širega pojma «sportskog treninga … koji u užem smislu, … , podrazumijeva fizièku, tehnièku, taktièku,

mentalnu i psihièku pripremu, koja se ostvaruje vježbanjem i uèenjem pod visokim fizièkim optereæivanjem

organa i organskih sustava.» (Milanoviæ, 1997:499). «Kondicijski trening je sustav za unapreðenje motorièkih

i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika i zdravstvenog statusa sportaša te motorièkih znanja

u funkciji razvoja kondicijskih svojstava.» (èlanak 1 Statuta novoosnovane Udruge kondicijskih trenera

Hrvatske). “Struktura kondicijske pripremljenosti podrazumijeva odreðenu razinu razvoja funkcionalnih i

motorièkih sposobnosti.” (Milanoviæ, 1997:540). Može se podijeliti na

opæu

ili

višestranu, osnovnu

specifiènu

kondicijsku pripremu.

●

opæa/višestrana kondicijska priprema

(engl.

general

ili

multilateral physical conditioning)

“Podrazumijeva proces skladnoga i višestranog razvoja funkcionalnih i motorièkih karakteristika, uz

uvažavanje specifiènih zahtjeva pojedinoga sporta i sportske discipline.” (Milanoviæ, 1997:544)

●

osnovna kondicijska priprema

(engl.

basic physical conditioning)

“Takva priprema podrazumijeva daljnje poveæanje funkcionalnih sposobnosti razlièitih organa i organskih

sustava, poboljšanje živèano-mišiæne koordinacije, poveæanje dimenzija snage, brzine, izdržljivosti i gipkosti

te usavršavanje sposobnosti za efikasan oporavak” (Milanoviæ 1997:548, prema Gabrijeliæu, 1984). Koriste

se vježbe optereæenja i metode rada za potpuni razvoj baziènih motorièkih sposobnosti o kojima najviše ovisi

rezultat u nekoj sportskoj grani (jednadžba specifikacije). (Ibidem)

●

specifièna kondicijska priprema

(engl

. specific physical conditioning)

]

Ima za cilj osigurati energetsku prilagodbu na specifiène zahtjeve sporta pomoæu kompleksa vježbi koje

su sliène strukturama gibanja, odnosno tehnici sportske grane. Ona … integrira kondicijski i tehnièki trening,

jer se na najvišu razinu podižu kondicijske sposobnosti u funkciji efikasnog izvoðenja tehnièko-taktièkih

zadataka. Njome se poboljšavaju specifiène sposobnosti i osobine u situacijskim uvjetima.” (Milanoviæ,

1997:549)

OPÆE

TEME

160

Darija Omrèen, Željka Jaklinoviæ-Fressl

TREBA LI NAM POJMOVNIK KONDICIJSKE PRIPREME SPORTAŠA – MOGUÆA SVRHA I ZADACI

4.2. Neki primjeri

●

anaerobni energetski kapacitet

(engl.

anaerobic capacity)

Ukupna kolièina energije koja se može osloboditi iz anaerobnih izvora energije (fosfageni i glikolitièki sustavi)

deponiranih u mišiænim stanicama (Milanoviæ, 1996: IV 47).

●

jakost (engl.

strength)

Maksimalna voljna aktualna sila pokreta, tj. najveæa sila nekoga pokreta koja se u odreðenom momentu

voljno može oèitovati. Izražava se u njutnima (N). (Heimer & Matkoviæ, 1997) ili “Sposobnost primjene

sile.

Takoðer:

Sposobnost primjene sile u danim uvjetima koje definiraju položaj tijela, pokret tijela u kojem

se primjenjuje sila, tip pokreta (koncentrièan, ekscentrièan, izometrièki, pliometrièki) te brzina pokreta.”

(Harman, 1993:18).

●

maksimalni primitak kisika (VO

2 max

) (engl.

maximal oxygen uptake

syn

aerobic capacity, maximal

oxygen consumption, maximal oxygen intake)

Najveæa kolièina kisika koju tijelo može konzumirati tijekom rada za aerobno stvaranje ATP-a.

●

proprioceptivna neuromuskularna facilitacija

(engl.

proprioceptive neuromuscular

facilitation

abbr

PNF)

Niz terapeutskih tehnika, temeljenih na neurofiziološkim naèelima, kojima je cilj poveæanje neuralne ili

muskularne reakcije, bilo da se radi o relaksaciji ili kontrakciji, nekog dijela tijela.

●

snaga

(engl.

power)

Pojam ‘snaga’ oznaèava kolièinu rada obavljenog u jedinici vremena.

Takoðer:

snaga je umnožak sile i

brzine. Mjeri se u vatima (W).

●

stvarna duljina koraka

(engl.

effective stride length)

“Duljina koraka je udaljenost koju kuk prijeðe vodoravno u svakom koraku.” (Palmieri, 1993:12 prema

Seagrave & O’Donnell)

●

superkompenzacija

(engl.

peaking)

Takoðer:

natkompenzacija. Stanje povišene radne sposobnosti (više od poèetne razine prije treninga) koje

je rezultat obnavljajuæih procesa tijekom intervala odmora, a kao osnovna funkcionalna reakcija organizma

na trenažni podražaj primijenjen u radnom intervalu treninga (Milanoviæ, 1997: 514, 515).

●

zatvoreni kinetièki lanac (engl.

closed kinetic chain)

Konfiguracija tijela u kojoj pokret zapoèinje u onome segmentu koji je najslobodniji za izvoðenje pokreta,

a završava u segmentu koji je u trenutku zapoèinjanja pokreta u kontaktu s neèim ili miruje (na primjer, skok

uvis s mjesta).

5. ZAKLJUÈNA RAZMATRANJA

Svaka znanost ima svoj cilj istraživanja, podruèje istraživanja, metodologiju kojom se u istraživanjima koristi

te struèan jezik kojim operira, a unutar njega broj naziva neprestano raste. Komunikacija struènjaka iz razlièitih

govornih podruèja (engleskog, njemaèkog, francuskog, hrvatskog itd.), ali i struènjaka unutar istog govornog

podruèja, naèin je razmjene rezultata i spoznaja do kojih se došlo u znanstvenim istraživanjima. Ne treba

naglašavati koliko je važno da termini budu jednoznaèni te da svi struènjaci operiraju istim pojmovnim sustavom.
Meðutim, pojmovni se sustavi u razlièitim jezicima ne poklapaju uvijek, a zbrku poveæavaju razlièiti pristupi,

razne škole ili shvaæanja problema. Stoga pojmovno nepoklapanje može dovesti do zbrke ili nesporazuma.
Davanje naziva jest arbitraran proces, koji se, meðutim, mora temeljiti na dogovoru ponajprije struènjaka unutar

nekog znanstvenog podruèja (i to struènjaka iz cijelog svijeta, što, dakako, znaèi, iz razlièitih govornih podruèja

– engleskog, njemaèkog, francuskog, talijanskog, hrvatskog itd.). Taj dogovor se, u prvome redu, mora odnositi

na sadržaj pojedinog pojma – na primjer, što je to snaga, što

izdržljivost

i sl. U drugoj je fazi potrebno dogovoriti

ime (naziv) za pojedini sadržaj. Taj naziv može biti takav da funkcionira kao tuðica u razlièitim jezicima –

uzmimo za primjer pojam

kineziologija

(engl.

kinesiology,

njem.

Kinesiologie,

franc.

Cinésiologie)

– ili

se za njega u jeziku izvorniku može predložiti naziv za koji bi se zatim u razlièitim ciljnim jezicima pronašli

prikladni prijevodni ekvivalenti. Posljednja faza stvaranja novog pojma odnosi se na dogovor struènjaka i

jezikoslovaca o usklaðenosti pojma s pripadajuæim jeziènim standardom.

OPÆE

TEME

162

Dinko Vuleta, Dragan Milanoviæ, Dušan Metikoš, Igor Jukiæ

ŠKOLOVANJE KONDICIJSKIH TRENERA

1. UVOD

Prema definiciji sadržanoj u statutu Udruge kondicijskih trenera Hrvatske, kondicijski trener je školovana osoba

koja provodi struène poslove vezane uz kondicijski trening. Prema istom izvoru kondicijski trening je proces

unapreðenja motorièkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika, za tu svrhu potrebnih motorièkih

znanja te zdravstvenog statusa sportaša. Temeljem navedenih definicija jasno se nameæe pitanje školovanja

i usavršavanja kondicijskih trenera. U razlièitim državama je ovaj problem razlièito riješen. Kondicijski se treneri

uglavnom regrutiraju iz kadrova koji se školuju na visokoškolskim ustanovama. Ipak, može se generalno kazati

da su rijetke zemlje koje su striktno definirale zasebno školovanje kondicijskih trenera. Zajednièko je to da

kondicijski treneri mogu biti školovane osobe ili osobe s certifikatima koji su priznati od nadležnih državnih

organa.

U Hrvatskoj sustav školovanja kondicijskih trenera na Kineziološkom fakultetu postoji od 1999. godine, a

preteæa ovog sustava za školovanje univerzalnih kadrova za potrebe fitnessa i fizièke pripreme sportaša od

1993. godine.

2. MODELI IZOBRAZBE KONDICIJSKIH TRENERA U HRVATSKOJ

Školovanje kondicijskih trenera u Hrvatskoj provodi se putem struènog studija za više sportske trenere i

èetverogodišnjeg redovitog sveuèilišnog studija. Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu danas je jedina

samostalna visokoškolska institucija u Republici Hrvatskoj koja se bavi znanstveno-istraživaèkim radom i

sveuèilšnim dodiplomskim i poslijediplomskim obrazovanjem struènjaka u znanstvenom polju kineziologije. Od

svog osnutka do danas, kroz proteklih 40 godina, Fakultet uz svoju osnovnu djelatnost vezanu za organizaciju

i izvoðenje dodiplomskih i poslijediplomskih studija, ustrojavao je i dvogodišnji struèni studij za stjecanje više

struène spreme i struènog naziva – viši sportski trener.

Spomenute programe za školovanje navedenog obrazovnog profila u posljednje èetiri godine preuzelo je

Društveno veleuèilište, odnosno struèni studiji za izobrazbu trenera. Iako Veleuèilišni odjel ima formalno pravnu

samostalnost i pravnu osobnost potrebno je veæ sada napomenuti da ova obrazovna institucija uspješno djeluje

prije svega zbog èvrstih institucionalnih veza s Kineziološkim fakultetom. Meðusobnim ugovorom izmeðu

Fakulteta i Veleuèilišnog odjela za izobrazbu trenera riješena su pitanja zajednièkog korištenja prostora i opreme,

nastavnog i struènog kadra, administrativno-tehnièko osoblje, kao i sva ostala pitanja vezana za uspješan rad.

Trajanje struènog studija je pet semestara (2,5 godine), a na kraju studija nakon uspješno obranjenog diplomskog

rada, diplomirani studenti stjeèu

višu struènu spremu.

Dosadašnje izuzetno zanimanje za struèni studij fizièke pripreme sportaša koje izvodi Fakultet, može se

obrazložiti:

- masovnošæu i opæenito velikom popularnošæu sporta uopæe

- širokom moguænošæu zapošljavanja završenih kadrova putem sportskih udruga i saveza, privatne prakse

i dr.

- sve prisutnijom spoznajom da je fizièka priprema nužan preduvjet za postizanje vrhunskih sportskih dostignuæa,

uspješnosti sportske pripreme.

Na temelju izreèenog predlaže se model školovanja trenerskog kadra:

ŠKOLOVANJE KONDICIJSKIH TRENERA

Dinko Vuleta, Dragan Milanoviæ, Dušan Metikoš, Igor Jukiæ

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

163

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

TABLICA 1 - HRVATSKI PROGRAM IZOBRAZBE KONDICIJSKIH TRENERA

BROJ SEMESTARA

8
7
6
5
4
3
2
1

Diploma profesora fizièke kulture sa specijalizacijom

iz izabranog sporta

(rukomet, nogomet….)

Opæi temeljni studij

SVEUÈILIŠNI DODIPL

OMSKI STUDIJ SA

USMJERENJEM IZ FIZIÈKE PRIPREME

SPORTAŠA

5
4
3
2
1

Trenerski stupanj

Struèni studij za izobrazbu trenera

(VELEUÈILIŠTA)

–

FIZIÈKA PRIPREMA

SPORTAŠA

Viši sportski trener fizièke pripreme sportaša

– školuje se na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu,

odnosno Društvenom veleuèilištu. Na ovom studiju je moguæe studirati uz rad, odnosno u statusu izvanrednog

studenta. Koncepcija plana i programa školovanja trenerskog kadra za višeg sportskog trenera fizièke pripreme

sportaša utemeljena je na visokim zahtjevima na liènost trenera, njegov struèni i pedagoški profil i èinjenicu

da on kao trener ima izvanredno velike moguænosti utjecaja na razvoj vrhunskih sportaša, kao i postizanje visokih

funkcionalnih efekata treninga i natjecateljskih rezultata. Nastavnim planom i programom iz opæih i zajednièkih

programskih osnova predviðeni su predmeti putem kojih se na integralan naèin želi osigurati jedinstvo

pedagoškog, antropološkog i struènog obrazovanja te jedinstvo pedagoškog i znanstvenog rada.
Pravo upisa na studij za višeg sportskog trenera fizièke pripreme sportaša imaju osobe koje su završile

srednjoškolsko obrazovanje i koje prijeðu razredbeni prag na klasifikacijskom ispitu. Kroz ovakav oblik studija,

viši sportski trener æe ovladati znanjima iz opæih programskih osnova, kao i specifiènih znanja iz podruèja

kondicijske pripreme sportaša. U školskoj godini 2001/02. krenuo je program izobrazbe kondicijskih trenera

i to kao izvanredni studij koji se održava u pet semestara u trajanju od 12 dana. Završeni studenti stjeèu zvanje

Višeg sportskog trenera fizièke pripreme i samim tim višu struènu spremu. Plan studija sadrži dvije skupine

predmeta, odnosno kolegija. U prvom dijelu nalazi se 13 predmeta opæih programskih osnova, koji sadrže 4

predmeta iz podruèja temeljne kineziologije, 5 predmeta iz podruèja kineziološke antropologije i 4 metodièka

i metodološka predmeta. Drugi dio plana studija èine specijalistièki predmeti koji su tradicionalno ukljuèeni u

plan studija za više sportske trenere i koji su povezani s temeljitom specijalistièkom izobrazbom. U ovoj skupini

nalazi se 7 predmeta uže specijalnosti fizièke pripreme sportaša i 3 predmeta iz dopunskih sportova koji su u

funkciji izabranog sporta.

Profesor kineziologije (diplomirani sportski trener fizièke pripreme sportaša)

– školuje se putem

èetverogodišnjeg sveuèilišnog dodiplomskog studija na Kineziološkom fakultetu. Sadržaj studija saèinjava skup

predmeta iz kolegija opæih, zajednièkih i struènih programskih osnova (koji inaèe sadrže plan i program za

obrazovanje struènog profila “profesor kineziologije”) kao i skup predmeta i kolegija za specijalizaciju iz fizièke

pripreme sportaša. Studenti koji ispune uvjet za upisivanje izbornog predmeta, u fondu od 360 sati, mogu steæi

zvanje profesora fizièke kulture - diplomiranog sportskog trenera fizièke pripreme sportaša. Program izbornog

predmeta za smjer iz fizièke pripreme sportaša sadrži nekoliko tipiènih predmeta i više kolegija: kineziološka

i antropološka analiza, teorija i metodika treninga, programiranje i kontrola treninga te pedagoška praksa u

sportskim školama i sportskim klubovima. Struktura programa izbornog predmeta za usmjeravanje fizièke

pripreme sportaša ima za cilj osposobiti studente za samostalno upravljanje procesom treninga selekcioniranih

skupina. Pojedini predmeti usmjereni su na izuèavanje zakonitosti, metoda, organizacijskih oblika i sredstava

transformacijskih procesa u okviru kondicijske pripreme. Predavanjima i vježbama izbornog predmeta studenti

se osposobljavaju za planiranje, programiranje i kontrolu kondicijske pripremljenosti vrhunskih sportaša u toku

trenažnog procesa.

165

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

Prema Èlanku 2 Stavak 1 Zakona o udrugama udruga je: svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više

fizièkih, odnosno pravnih osoba, koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava

i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna,

strukovna, športska, tehnièka, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja

dobiti, podvrgavaju pravilima koja ureðuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja. U tom smislu, a s jasno

i slobodno izraženom voljom kondicijski treneri Republike Hrvatske održali su 16. studenog 2002. godine u

Zagrebu, u prostorijama Kineziološkog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu, Horvaæanski zavoj 15 Osnivaèku

skupštinu Udruge kondicijskih trenera Hrvatske.

1. PO UZORU NA NAJBOLJE

Ideja o stvaranju strukovne udruge hrvatskih kondicijskih trenera rasla je i oblikovala se tijekom godina.

Sazrijevala je poput svijesti hrvatskih trenera i sportskih djelatnika o nužnosti diferencijacije i uske specijalizacije

u podruèju trenažnog rada s najboljim hrvatskim sportašima.

Mnogi kronièari i analitièari vremena prosuðuju da se svjetsko znanje u posljednjih 20 godina udvostruèilo.

Komunikacija i moguænosti koje otvaraju komunikacijske tehnologije veæe su no ikada u povijesti. Nikada

ovolika kolièina informacija nije bila dostupna i nije slobodno kolala virtualnim prostorima koje je èovjek izgradio

u posljednjem kvartalu 20. stoljeæa. U 21. stoljeæu pobjedu mogu ostvariti samo timovi ljudi u kojima je svatko

usko specijaliziran za svoje podruèje i u njemu prati eksponencijalne trendove rasta znanja i kolièine informacija

koje treba pojedinac procesirati. Naravno, ukoliko netko želi i zna pobjeðivati stvorit æe takav tim ljudi. U sportu

se još nije pojavio onaj koji ne želi pobijediti. U današnjem shvaæanju sporta pobjeda je sve i sve bez pobjede

je ništa. Jedino pitanje koje nam preostaje je: zna li netko pobjeðivati? Zna li? Jer znanje je ono što nas razlikuje,

èini drugaèijima od drugih, èini boljima – pobjednicima.

U našoj potrazi za znanjem, kažemo potrazi, jer ga ne išèekujemo i niti dopuštamo da ono prolazi kraj nas, i

u našim pokušajima stvaranja znanja, kažemo stvaranja, jer samo veliko i kvalitetno znanje omoguæuje stvaranje

novog znanja, konaèno je sazrela ideja. Realizacija je bila slijedeæi logièni korak.
Osvrnuli smo se oko sebe i potražili uzore koje smo lako pronašli u najveæoj i najutjecajnijoj organizaciji koja

djeluje u svijetu kondicijske pripreme - National Strength and Conditioning Association. Nacionalno udruženje

kondicijskih trenera Sjedinjenih amerièkih država koje danas okuplja èlanove iz 56 država svijeta osnovano

je 28. srpnja 1978. s osnovnom premisom «okupljanja èlanova i izgradnje sustava razmjene ideja i iskustava

u podruèju kondicijske pripreme s ciljem poboljšanja sportskih postignuæa i kondicijske pripremljenosti sportaša»

(www.nsca.com)

National Strength Coaches Association je osnivalo 75 entuzijasta, a veæ 1980. godine NSCA broji 2250

èlanova. Postavljeni ciljevi bili su jasni: “školovati, omoguæiti komunikaciju, analizirati, promovirati i razvijati

kondicijsku struku” (www.nsca.com)

National Strength Coaches Association 1981. godine mijenja ime u National Strength and Conditioning

Association i nastavlja se razvijati, a uskoro primarni cilj postaje pružanje brojnih i najnovijih struènih informacija

UDRUGA KONDICIJSKIH TRENERA HRVATSKE

Igor Jukiæ

, Miljenko Rak

, Zrinko Èustonja

Kineziološki fakultet Sveuèilišta u Zagrebu,

Hrvatski akademski atletski klub Mladost

student poslijediplomskog studija na Kineziološkom fakultetu Sveuèilišta u Zagrebu

Svi podatci o National Strength and Conditioning Association – NSCA preuzeti su sa službene Internet stranice National Strength

and Conditioning Association – www.nsca.com i prevedeni na Hrvatski jezik u redakciji autora

OPÆE

TEME

166

Igor Jukiæ, Miljenko Rak, Zrinko Èustonja

UDRUGA KONDICIJSKIH TRENERA HRVATSKE

putem najprije NSCA Journala koji danas izlazi pod imenom Strength and Conditioning Journal 6 puta godišnje.

S razvojem kritièke svijesti pojavila se potreba i za objektivnom, krutom i ponekad hladnom znanstvenom

prosudbom i analizom pitanja i dilema koje se redovito javljaju u praksi. Pokrenut je najprije Journal of Applied

Sport Science Research (JASSR), kao dio NSCA Journala, koji je kasnije prerastao u Journal of Strength and

Conditioning Research koji danas izlazi tromjeseèno i vodeæi je znanstveni èasopis u prostoru kondicijske

pripreme u svijetu.

Krajem osamdesetih godina 20. stoljeæa javlja se potreba za obrazovanjem i usavršavanjem kondicijskih trenera.

Treneri žele toène, pouzdane i precizne informacije. Ne bi li se to i osiguralo zapoèelo se s kvalitetnim

programima obrazovanja koji postaju prioritetni. Pokrenuti su programi izdavanja licenci: Certified Strength

and Conditioning Specialist (CSCS) i NSCA-Certified Personal Trainer (NSCA-CPT) koji su trebali osigurati

odgovarajuæu razinu struènih znanja èlanova NSCA. CSCS licenca namijenjena je trenerima koji kreiraju i

provode programe kondicijske pripreme sportaša. NSCA-CPT licenca namijenjena je osobnim trenerima.

NSCA licence potvrðuje amerièka Nacionalna komisija za licence.

Krajem 80-ih NSCA širi svoju djelatnost izvan granica Sjedinjenih amerièkih država uspostavljajuæi kontakte

s Japanom i Australijom.
Devedesete godine prošlog stoljeæa okarakterizirane su razvojem NSCA u mnogim smjerovima. I dalje se

poveæava broj èlanova, a središte se premješta u Colorado Springs, Colorado, SAD. Sport Specific Training

Conference and Coaches’ College uz Nacionalnu godišnju konferenciju postaju glavno sjecište informacija,

iskustava, znanja, ideja, zabluda i predrasuda, novih otkriæa i novih pogleda i svega što hipertrofirani svijet

kondicijske pripreme obuhvaæa. Pokrenuta je i Internet stranica - www.nsca.com - koja sadrži pregršt

informacija iako su one najvrijednije informacije, a to su Internet izdanja svih do sada izašlih periodiènih

publikacija NSCA, rezervirane za èlanove udruge. Tako na Internet stranicama National Strength and

Conditioning Association saznajemo da NSCA okuplja kondicijske trenere, sportske trenere, sportske

znanstvenike i istraživaèe, nastavnike, fizioterapeute, sportske lijeènike i osobne trenere koji cijene ponudu

NSCA baziranu na relevantnim i znanstveno utemeljenu informacijama. Glavni ciljevi informacija odaslanih

iz NSCA baze u Coloradu jesu poboljšanja sportskih rezultata, prevencija ozljeda, zdravlje i dobrobit sportaša.

Prije godinu i pol dana NSCA je s ponosom isticala svojih 20.000 èlanova. Danas, za 25 godišnjicu postojanja,

NSCA se može podièiti s više od 25.000 èlanova iz 56 zemalja svijeta.

2. NUŽNOST ILI VIZIJA?

Prema èlanku 2 Statuta Udruge kondicijskih trenera Hrvatske, Udruga kondicijskih trenera Hrvatske osnovana

je «radi ostvarivanja potreba i interesa kondicijskih trenera, te ukupne aktivnosti u podruèju kondicijske pripreme

sportaša u Republici Hrvatskoj i šire» Nužnost ili vizija grupice zanesenjaka?

U akademskoj godini 1999./2000. zapoèela je s nastavom prva skupina studenata koji su za svoj izborni program

i specijalizaciju u okviru osnovnog studija za profesore fizièke kulture na tada još Fakultetu za fizièku kulturu

Sveuèilišta u Zagrebu izabrali programa pod nazivom Osnovne kineziološke transformacije - Fizièka priprema

sportaša. Bilo je to novo, tzv. usmjerenje koje je kao predmetni nastavnik vodio prof.dr. Dušan Metikoš. Dvije

godine kasnije, u akademskoj 2001./2002. i Odjel za izobrazbu trenera Društvenog veleuèilišta u Zagrebu

pokrenuo je studij za stjecanje zvanja viši sportski trener fizièke pripreme sportaša pod vodstvom doc.dr. Igor

Jukiæ. Poèeci su to organiziranog i institucionaliziranog sustava obrazovanja ljudi na podruèju kondicijske

pripreme u Hrvatskoj. Uskoro su i prvi studenti sa specijalizacijom u kondicijskoj pripremi diplomirali i sa stalnim

priljevom novih diplomiranih studenata stvaraju se osnovni preduvjeti za strukovnim organiziranjem vodeæi se

idejom o nužnosti posjedovanja odgovarajuæe (visoke ili više) razine struène spreme, kao osnovnim preduvjetom

za rad sa sportašima na podruèju kondicijske pripreme i kao osnovnim preduvjetom za pristupanje Udruzi

kondicijskih trenera Hrvatske.

I Statutom UKTH pokušalo se uvažiti navedene principe, pa tako èlanak 17 Statuta UKTH kaže:

«Redovni èlanovi UKTH mogu biti samo osobe s odgovarajuæom struènom spremom i to:

- diplomirani profesori kineziologije (fizièke kulture) s dopunskom struènom kvalifikacijom za rad u Osnovnim

kineziološkim transformacijama – Fizièkoj pripremi sportaša,

OPÆE

TEME

168

Igor Jukiæ, Miljenko Rak, Zrinko Èustonja

UDRUGA KONDICIJSKIH TRENERA HRVATSKE

3. O UKTH

Prvim èlankom Statuta UKTH definirani su pojmovi «kondicijski trener» i «kondicijski trening»:

«Kondicijski trener je osoba odgovarajuæe više ili visoke struène spreme kvalificirana za rad na unapreðenju

motorièkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika, za tu svrhu potrebnih motorièkih znanja te

zdravstvenog stanja sportaša.

Kondicijski trening je proces unapreðenja motorièkih i funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika,

za tu svrhu potrebnih motorièkih znanja te zdravstvenog stanja sportaša.» (Statut UKTH, 2002., èl. 1)

U Statutu UKTH možemo dalje proèitati neke osnove o naèinu rada i ustroju UKTH. Osnovana kao udruga

graðana koja djeluje kao pravna osoba UKTH je definirana kao dragovoljna i interesna udruga kondicijskih

trenera s podruèja Republike Hrvatske. UKTH zastupa interese svojih èlanova na struènom, ekonomskom

i socijalnom podruèju i zalaže se za ostvarivanje zajednièkih ciljeva i interesa svojih èlanova. S obzirom na to

da je Statutom predviðena suradnja s udrugama kondicijskih trenera u zemlji i inozemstvu, odgovarajuæim

struènim institucijama, udrugama trenera i udrugama trenera drugih specijalnosti u zemlji i inozemstvu,

sportskim klubovima i njihovim udrugama, nacionalnim i gradskim sportskim savezima i Hrvatskim olimpijskim

odborom UKTH koristi i naziv na Engleskom jeziku - Croatian Physical Conditioning Coaches Association.
U ostvarivanju ciljeva UKTH koji su definirani èlankom 11 Statuta UKTH od kojih istièemo «unapreðivanje

struènog rada kondicijskih trenera na temelju najnovijih znanstvenih spoznaja» te «zaštita i promicanje struènog

i profesionalnog statusa èlanova UKTH u radu u Republici Hrvatskoj i inozemstvu» predviðen je niz djelatnosti.

One se odnose na struèni, ekonomski, socijalni i pravni status svojih èlanova, stjecanja struènih zvanja, korištenja

struènih i drugih informacija, zatim na razvijanje i unapreðivanje sporta kroz djelatnost kondicijskih trenera,

na poticanje razvitka djelatnosti kondicijskih trenera putem školovanja, usavršavanja i organiziranja strukovnih

seminara u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, na skrb o promicanju vrhunskih sportskih dostignuæa hrvatskih

kondicijskih trenera i njihovo sudjelovanje u radu s nacionalnim ekipama na olimpijskim i mediteranskim igrama,

svjetskim i europskim prvenstvima, te paraolimpijskim igrama i drugim velikim meðunarodnim priredbama te

na borbu protiv svih oblika politièke i komercijalne zloupotrebe sporta i sportaša, kao i na borbu protiv dopinga

i korištenja supstanci te postupaka koje zabranjuje Meðunarodni olimpijski odbor, Svjetska antidoping agencija

(WADA) ili meðunarodni savezi. U radu i djelovanju UKTH naroèita pažnja posveæivat æe se izdavaèkoj

djelatnosti na podruèju djelovanja UKTH. U prvom redu se to odnosi na izdavanje i ureðivanje èasopisa

«Kondicijski trening» koji æe se prvenstveno baviti brojnim struènim pitanjima iz podruèja kondicijskog treninga.

Uz veæ navedene uvjete za redovno i punopravno èlanstvo u UKTH predviðena je i moguænost biranja poèasnih

èlanova UKTH iz zemlje i inozemstva koji su naroèito zaslužni za uspješno djelovanje UKTH, odnosno razvoj

sporta, sportske znanosti i kondicijske struke u Republici Hrvatskoj i u svijetu. Osnivaèi UKTH imaju status

osnivaèa, tj. status punopravnih èlanova èija su prava i dužnosti definirani èl. 20 Statuta UKTH. Najviše

upravljaèko tijelo UKTH je Skupština UKTH koja uz donošenje, dopune i izmjene Statuta UKTH i svih drugih

opæih akata te uz ostale zadaæe propisane èl. 26 Statuta UKTH utvrðuje položaj, strategiju i politiku razvoja

kondicijske struke u sustavu hrvatskog sporta. Èlanovi skupštine UKTH s pravom glasa jesu: predsjednik i

dopredsjednici, èlanovi Upravnog odbora, èlanovi Stegovnog suda, èlanovi Nadzornog odbora, svi punopravni

èlanovi UKTH i predstavnici redovnih èlanova UKTH. U svim poslovima UKTH zastupaju njezin predsjednik

i glavni tajnik. Upravni odbor je izvršno tijelo koje u okviru svojih nadležnosti odluèuje o radu i poslovanju UKTH

u razdoblju izmeðu dvije sjednice Skupštine UKTH; predlaže godišnje i višegodišnje planove i programe

djelovanja udruge; predlaže godišnji financijski plan; utvrðuje mjere za unapreðenje struènog rada kondicijskih

trenera, a u svrhu podizanja kvalitete rada svakog pojedinca i hrvatskog sporta u globalu; radi na popularizaciji

organizacije putem organiziranja seminara za trenere u Republici Hrvatskoj; skrbi o svim drugim pitanjima

struènog rada, školovanja i usavršavanja kondicijskih trenera, èlanova UKTH i dr. Nadzorni odbor UKTH je

organ koji prati i nadzire rad UKTH. Stegovni sud je nezavisni organ UKTH, koji odluèuje u prvom stupnju

o prekršajima i nepoštivanjima opæih akata UKTH i Kodeksa ponašanja kondicijskih trenera.

UKTH organizirana je i ustrojena prvenstveno prema principu funkcionalnosti koji istovremeno omoguæuje

maksimalnu transparentnost i uèinkovitost rada. Meðutim, niti ustroj niti organizacija rada u UKTH nisu konaèni

i sasvim je sigurno da æe se porastom broja èlanova i opsega djelatnosti, koji se oèekuju, i UKTH dalje formirati

i prilagoðavati zahtjevima vremena.

169

Meðunarodni znanstveno-struèni skup

KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA

Zagrebaèki velesajam, Zagreb, 21. i 22. veljaèe 2003.

OPÆE

TEME

4. KUDA DALJE?

Odgovor na to pitanje za vodstvo UKTH zapravo je vrlo jednostavno. Treba raditi na oživotvorenju Statutom

definiranih ciljeva i djelatnosti UKTH. Prvi koraci su veæ poduzeti. UKTH aktivno se ukljuèila, kao jedan od

suorganizatora, u organizaciju meðunarodnog znanstveno-struènog skupa Kondicijska priprema sportaša koji

se održava 21. i 22. veljaèe 2003. godine na Zagrebaèkom velesajmu u sklopu meðunarodnog sajma Sport

i nautika. U tijeku su pripreme za pokretanje Internet stranice UKTH, kao i struènog lista «Kondicijski trening».

Realizacija navedenih projekata oèekuje se do kraja prve polovice 2003. godine. Prije kraja 2003. godine

planirana je i prva velika konvencija kondicijskih trenera Hrvatske u organizaciji UKTH. Vodstvo udruge æe

uskoro stupiti u kontakt s predstavnicima nacionalnih sportskih saveza, Zagrebaèkog športskog saveza i

Hrvatskog olimpijskog odbora te im predložiti nekoliko modela suradnje. S osnivanjem UKTH upoznata je i

šira javnost putem èlanka izašlog u Veèernjem listu 11. prosinca 2002. No, pravi put razvoja UKTH i kondicijske

struke u Hrvatskoj ucrtavat æe kondicijski treneri koji æe svojim kvalitetnim radom i odnosom prema sportu

pridonositi daljnjoj popularizaciji, promicanju i unapreðenju kondicijske struke u Hrvatskoj i šire.

5. LITERATURA

Sabor Republike Hrvatske. (2001). Zakon o udrugama. Zagreb.

Udruga kondicijskih trenera Hrvatske. (2002). Statut Udruge kondicijskih trenera Hrvatske. Zagreb.

Internet stranica National Strength and Conditioning Association. www.nsca.com. 8. sijeèanj 2003.

Želiš da pročitaš svih 161 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Prijavi se Napravi nalog

Osnove kondicionog treninga

Prijava dokumenta

Problemi sa sadržajem

Problemi sa kupovinom i pristupom

Tehnički problemi

Kršenje pravila

Ostalo

Želiš da pročitaš svih 161 strana?

Slični dokumenti

Gospodarstvo BiH

Sociologija skripta

Preduzetnicka ekonomija

uvod u pravo

Skripta sociologija za pravni fakultet

Nuklerana medicina

seminarski rad

Primena elemenata sportskih igara u mlađem školskom uzrastu

Erp sistemi

Društvo spektakla

Timski rad u projektnim aktivnostima na primeru kompanije Nordeus

Rendgenska analiza proteina: kristalizacija i analiza strukture lizozima

Plan rada ASAP 2024

Bosna srednji vijek

Analiza osnovnih funkcija menadžmenta na primeru preduzeća Swisslion-Takovo d.o.o.

Makroekonomska ravnoteža

Rešeni zadaci iz mehanike: zakon o promeni kinetičke energije i količine kretanja

Zeoliti: struktura, osobine i primena

Istraživanje kao instrument odlučivanja

Prva faza uvođenja AMI/MDM sistema u JP EPS

Forenzički značaj analize morfijuma

Analiza propisa u oblasti bezbednosti saobraćaja

SISTEMSKI SOFTVER- OPERATIVNI SISTEM

Organizacija ishrane u bolnici

HEMORAGIJSKE GROZNICE

Merenje telesne temperature

KARAKTERISTIKE STARENJA I SPECIFICNOSTI BOLESTI U STAROSTI

Sida: etiologija, epidemiologija, klinička slika, dijagnostika, lečenje i prevencija

NESTABILNA ANGINA PEKTORIS

Alkoholizam

Proces upravljanja ljudskih resursa

Procesi komercijalnog poslovanja 1 skripta

UPRAVNO PRAVO I

seminarski

Korelacija izmedju debljine intime i medije karotidnih arterija i aktivnosti bolesti u reumatoidnom artritisu

GUILLAIN-BARRE SINDROM

Tradicionalna primjena ljekovitih biljnih vrsta na podrucju opcine Tutin

Radioaktivnost

Policijski stres

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

KOMUNIKOLOGIJA

SIMULACIJA

Regresiona analiza: statistički metod modeliranja odnosa

Linearni trend: analiza i primena u statistici

Komunikologija

TEORIJA ODLUCIVANJA

Biznis plan – Prodavnica autodijelova

Turbine: konstrukcija, podela i primena u energetici

Diplomatsko i konzularno pravo

Finansijko izvjestavanje i poslovno odlucivanje

INTERSTERALEN PROSTOR I MEGJUZVEZDENA MATERIJA

Mikobakterije

Znacaj upravljanja organizacionim promenama

Projektni pristup obrade sadržaja iz upoznavanja okoline

Pojam, uloga, karakteristike i značaj tradicionalnih organizacionih struktura: primer kompanije “Siemens”

Pojam i značaj logistike u špediciji

Razvoj komunikacionih veština dece sa oštećenjem sluha u predškolskim ustanovama

Subjekti za borbu protiv organizovanog kriminaliteta

Osnovne odlike menadžera i njegova uloga pri donošenju poslovnih odluka: primer kompanije „apple“

Tip dokumenta

Oblasti

Popularni predmeti

Institucije