Anksioznost i strahovi kod dece
Str. 1
ANKSIOZNOST I STRAHOVI KOD DECE
Str. 2
1. VRSTE ANKSIOZNOSTI
Anksioznost je, do izvesnog stepena, obično iskustvo koje poznaje svaki čovek. Može
da se odnosi na neizvesnosti koje se osećaju za zdravlje porodice; napetost koja se oseća pre
suočavanja sa teškom situacijom; trema pred značajne nastupe. Svako iskustvo anksioznosti
ima i svoje somatsko ispoljavanje koje svako poznaje: palpitacija i drhtanje, knedla u grlu, bol
u želucu, crevni i mokraćni poremećaji. Kod takve anksioznosti organizam je u stanju uzbune.
Nivo mentalne budnosti je do izvesne tačke povišen i razlikuje se prema stepenu emotivnosti
osobe i ozbiljnosti situacije. Anksioznost se emituje brzo i na način koji se može predvideti.
Anksioznost može biti normalna i patološka
.
1.1. Normalna anksioznost
Normalna anksioznost
je signalna, zaštitna emocionalna reakcija, javlja se
povremeno, traje kratko, slabijeg je intenziteta, a češće stimuliše ličnost na konstruktivno
rešavanje konflikata i frustracija. Normalna anksioznost ima motivacijsku i adaptivnu
funkciju, potstiče razmišljanje, planiranje i oprez i sprečava ponovna izlaganja neugodnim i
bolnim situacijama. Ovakva anksioznost je pod kontrolom pojedinca.
Patološka anksioznost
javlja se izvan opasne ili preteće situacije, traje dugo nakon
stresa ili opasnosti, ometa funkcionisanje osobe i može na bizaran način izmeniti njeno
mišljenje i ponašanje. Patološka anksioznost je izvan kontrole pojedinca. Intenzivnija je,
stereotipna, slepa za prepoznavanje i konstruktivno rešavanje konflikata i frustracija.
Bukelić J., (2001):
Socijalna psihijatrija -
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd. Str. 112.

Str. 4
1.3. Separacioni strah dece
Posebno mesto u učenjima o anksioznosti zauzimaju teorije o strahu od odvajanja tzv.
separacionom strahu
. Naročiti doprinos boljem razumevanju ovog straha dao je
Bowlby
(1960, 1961, 1969) ispitivanjem odnosa između majke i deteta. Emocionalna vezanost deteta
za majku predstavlja prvu u nizu veza sa osobama značajnim za život svake osobe. Kad dodje
do prekida ovih veza ili samo nagoveštaja javlja se emocionalna reakcija u vidu straha od
odvajanja. Taj strah može da ostane u normalnim granicama, ali može i da dosegne patološke
razmere i da dovede do paničnog poremećaja i drugih psihopatoloških manifestacija. Studije
koje prate razvoj deteta kroz pojedine faze do adolescencije i odraslog doba pomažu, takođe,
da se bolje shvate i anksioznost i anksiozni poremećaji.
Kagan i sar.
(1978) iznose da se pre šestog meseca teško može primetiti da dete
doživljava strah. Kod mnoge dece oko šestog meseca primećuje se strah od visine, a između
devetog i desetog meseca javlja se strah od prisustva strane osobe. Između osmog i
dvadesetčervrtog meseca deca su sklona da plaču kada se privremeno odvoje od majke. To je
najizraženije između devetog i trinaestog meseca.
Odlazak u školu mnogima je povod za radost, ali takva promena kod neke dece izaziva
intenzivan strah, koji raste do napada panike. Roditelji treba da posumnjaju na separacionu
anksioznost ne samo ako dete otvoreno kaže da se boji da napustiti kuću i ode među
nepoznatu decu, nego i ako se žali da ga nešto boli ili da se uopšteno oseća bolesno. Dete
može navesti da ima glavobolju, grlobolju ili bol u stomaku neposredno uoči vremena za
polazak u školu. Smetnje popuštaju ako se detetu dozvoli da ostane kod kuće, ali se opet
javljaju idućeg jutra. Dok se u nekim slučajevima zaista može raditi o telesnim tegobama,
ponekad deca izražavaju ili čak doživljavaju svoj strah kroz telesnu bol.
Psiholozi kažu da je separaciona anksioznost česta kod dece od šest do deset godina.
Najčešće je povezana s dečjim osećanjem nezaštićenosti u novoj sredini s nepoznatim
ljudima, kao i sa strahom deteta da će se roditeljima nešto dogoditi ako ono ne bdije nad
njima. Deca imaju iracionalan strah da će njihovi najbliži doživeti nesreću dok ih ona ne
gledaju ili da će otići bez povratka. Ponekad dete doživi toliko jak strah spojen s tugom, da
upada u paničnu reakciju.
Str. 5
Separaciona anksioznost ne nastupa samo uoči školske godine, već i posle svakog
dužeg razdoblja provedenog s roditeljima ili drugim važnim odraslim osobama. Do takve
emocionalne reakcije može doći krajem letnjih i zimskih praznika ili premeštanjem u novu
školu. Neka deca dožive nagli nastup ili pogoršanje separacione anksioznosti razdvajanja
posle bolesti, makar to bila i obična prehlada.
Ovo su neka od obeležja deteta koje ima povećan rizik od separacione anksioznosti:
-
prianja se uz roditelje, drži ih za ruke;
-
prati roditelje po kući;
-
oseća se ugroženo kad je samo u prostoriji;
-
boji se mraka;
-
brine se zbog mogućih opasnosti za roditelje ili sebe;
-
ima teškoća sa zaspivanjem;
-
ima noćne more;
-
jako se boji životinja, nepoznatih ljudi i čudovišta iz mašte.
Gotovo sva deca nadrastu separacionu anksioznost, ali roditelji mogu učiniti mnogo da
ubrzaju proces prilagođavanja. Detetovo odbijanje odlaska u školu može vam biti malo
preterano, ali vaše izražavanje ogorčenja i ljutnje zbog njegovih emocija koje ne razumete
redovno je kontraproduktivno. Kažnjavanje ili kritika nemaju smisla, već treba primeniti za
blag, ali uporan pritisak. Cilj vam uvek mora biti da pomognete detetu da se oslobodi strahova
i briga.
Važno je detetu reći tačno što ga u školi očekuje, da ne bude varki i iznenađenja. Strah
uveliko potiče od neizvesnosti i nedoumice zbog onoga što će se dogoditi. Kako bi mu se
olakšalo privikavanje i ublažilo strahovanje, detetu treba dati da u razred ponese fotografiju,
pisanu poruku mame i tate ili najdražu igračku prikladnih dimenzija. Budući da se strah javlja
pre svega zbog odlaska od kuće, a ne zbog boravka u školi, obično se dete smiruje kad se
nađe u razredu.

Str. 7
2. OBLICI ISPOLJAVANJA DEČIJE ANKSIOZNOSTI
Neuroza straha može da se javi u tri klinička oblika koja se ponekad međusobno
prepliću, pa granice izmedu njih nisu oštre, jasne i zauvek date. Postoji mogućnost da se kod
istog pacijenta javljaju dva ili sva tri oblika neuroze straha.
Akutna neuroza straha
nastaje naglo sa doživljajem snažne strepnje i može trajati
nekoliko minuta, sati, dana ili može da se javlja u serijama pa može trajati i nedeljama. Ima
sve osobine napada koji nastaje bez ikakve najave i može biti tako intenzivan da dobije
obeležja panike koja pacijenta potpuno parališe. Simptomi su psihički i telesni i mogu se javiti
u kombinacijama. Najčešći su u području kardiovaskularnog i respiratornog sistema kao:
tahikardija, palpitacije i ekstrasistole sa oštrim i upornim bolovima. Pacijent često doživljava
nedostatak vazduha i osećaj „gladi za vazduhom", ponekad tako snažno da otvara prozor ili
beži iz kuće i sl. Sve je to praćeno znojenjem, crvenilom lica, naježenom kožom, nelagodnim
osećajem u stomaku, vrtoglavicom.
Subakutna neuroza straha
je anksioznost manjeg intenzitata, ne nastaje naglo, traje
duže i pokazuje tendenciju da preraste u hroničan oblik. Ovaj klinički oblik može da se javi
samostalno ili se nadovezuje na akutni oblik. Anksioznost pokreću i najmanje životne
teškoće. Pacijent gubi sigurnost, samopoštovanje, javlja se osećanje krivice. Telesni simptomi
se javljaju u različitim sistemima, ali često u oblasti digestivnog trakta: gorušica,
podrigivanje, dijareja. Javlja se i mišićna napetost koja može da dovede do različitih bolova u
mišićima, kostima i zglobovima, naročito u leđima, vratu, a mogu se javiti i glavobolje.
Hroničnu neurozu straha
karakteriše stalna anksioznost koja nije naročito velikog
intenziteta. Međutim, stalna strepnja, koja dugo traje, a ponekad i celog života, deluje veoma
iscrpljujuće. To je poseban način života, život u stalnom strahu. Ponekad telesni simptomi
bivaju intenzivniji od subjektivnog doživljavanja strepnje, koju pacijent može da zanemari.
Tok neuroze straha može biti veoma različit. Često granice između pojedinih kliničkih
oblika nisu oštre i nepromenljive. Kad su napadi retki i ograničeni i kraće traju klinička slika
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti