BIBLIOTEKA EPISTEME 

Urednici 

GORAN GRETIĆ 

BRANKO DESPOT 

ZVONKO POSAVEC 

VERA ČIČIN-ŠAIN 

Recenzenti 

MISLAV JEŽIĆ 

FRANJO ŽENKO 

Aristotel 

Politika 

Prijevod s izvornika i sedmojezični 

tumač temeljnih pojmova 

(grčki, latinski, engleski, francuski, 

njemački, ruski, novogrčki) 

TOMISLAV LADAN 

GLOBUS/ZAGREB 

SVEUČILIŠNA NAKLADA LIBER / ZAGREB 

Naslov izvornika 

ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΟΥΣ 

ΠΟΛΙΤΙΚΩΝ ΒΙΒΛΙΑ ΟΚΤΩ 

Predložak grčkog teksta prema izdanju 

ARISTOTELIS 

POLITICA 

Recognovit brevique adnotatione critica instruxit W. D. ROSS 

MCMLXXIII,

 Οχοηϋ 

CIP - Katalogizacija u publikaciji 
Nacionalna i

 sveučilišna biblioteka, Zagreb 

UDK 172.1:321.15 

ARISTOTELES 

Politika / Aristotel ; prijevod s izvornika i sedmojezični tumač 

temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski, njemački, 

ruski, novogrčki) Tomislav Ladan ; - Zagreb : Globus, 1988. 

- XXVIII, 295 str. ; 22 cm. - (Biblioteka Episteme) 

Prijevod djela: Aristotelous politikon biblia okto / Aristoteles, prema 

izd. Aristotelis Politica, Oxford, 1973. - Str. V-XXVIII: Značenje 

Aristotelove Politike / Zvonko Posavec. - Pogovor prevoditelja: str. 

287-288. - Kazala. - Bilješke uz tekst. 

ISBN 86-343-0412-4 

Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Republička 

samoupravna interesna zajednica kulture-SR Hrvatske 

ZNAČENJE ARISTOTELOVE POLITIKE 

Ο PRIRODI

 POLITIČKOG ZNANJA 

U suprotnosti prema Platonu, koji je principe teoretske 

spoznaje primijenio u spoznaji kako područja vječnih biti tako 

i u području ljudskih stvari, Aristotel je prvi izradio specifične 

principe etičko-političkog područja i time je prvi ocrtao pri­

rodu političkog znanja uopće. Diferenciranje znanja na teoret­

sko i političko počiva kod Aristotela na diferenciranju 

područja u kojima se odvija ljudski opstanak. Jedno je sup-

stancijalno područje koje ne može biti drugačije nego što jest. 

To područje možemo samo spoznati i interpretirati, ali ga ne 

možemo promijeniti. U njega spadaju zvijezde, božanski pore­

dak kozmosa, božansko uopće, matematičko; to je područje 

teoretske znanosti i filozofije uopće. U područje praktične 

filozofije, koja obuhvaća etiku i politiku, spadaju ljudska 

djelovanja »ćudoredno, lijepo i pravedno, praksa vođenja 

života, razlikovanje i vrednovanja formi života, dobro i najbo­

lje, tj. najviše dobro koje čovjek može realizirati svojim djelo­

vanjem, ljudska sreća, ćudoredno djelovanje i njegovo izvrše­

nje, ljudska krepost u njezinim različitim formama realizacije, 

duša - ukoliko je njezina spoznaja relevantna za teoriju prakse 

- ljudski afekti i dispozicije djelovanja, slobodna volja i nam­

jera, razmjena roba i funkcija novca, odnos prava i poštenja, 

umjerenost i nesuzdržanost, razlikovanje i procjena formi 

i dosega različitih vrsti radosti, prijateljstva i samoljublja; 

razmatra se, nadalje, u izvjesnom smislu nadljudski-božanski 

rang i uvjeti izvršenja svrhovito slobodne teorije kao i, napo­

kon, predmeti političke filozofije kao znanosti

 ο

 državi u užem 

smislu (politike).«

1

 Jednom riječju predmet praktične i poli­

tičke filozofije je cjelina ljudskog djelovanja i odlučivanja kao 

i institucije koje su prilikom djelovanja uspostavljene. Zanim-

1

 G. Bien,

 Einleitung Bemerkungen zum Aristotelischen Staatsphilosophie 

undzu den Grundsatzen der Aristotelischen Staatsphilosophie,

 u:

 Politik,

 Felix 

Meier, Hamburg 1981, str. XVIII. 

background image

djelatnosti, dakle između 335. i 322. pr. n. e., nastali spisi koji 

nose u sebi jedan drukčiji ton nego oni rani. Tako su napisane 

ostale knjige

 Metafizike

 u to doba, naime Z, H, O, I, L (pogl. 

8),

 Μ (pogl. 1-9) (do 1086 a 21),

 Fizika

 knjiga VIII,

 Politika 

knjige IV, V, i VI,

 Nikomahova etika

 i niz radova iz

 područja 

prirodnih znanosti, biologije, psihologije, povijesti filozofije, 

povijesti ustava, povijesti mimetičkih umjetnosti itd. 

Ova kasna 'majstorska djela' bila su namijenjena lektiri 

i diskusiji uskog kruga posvećenih učenika. Ona su imala 

isključivo ezoterički karakter. U tim kasnim godinama Aristo­

tel se sve više orijentira prema istraživanju činjenica, empirije, 

on postaje sve više 'pozitivist', znanstvenik. Iz toga razdoblja 

nastaje

 ο njemu slika

 utemeljivača i začetnika organiziranog 

i sistematskog znanstvenog istraživanja. 

Dakle, ako stvar malo pojednostavimo, tada moramo - po 

Jaegerovu mišljenju - Aristotela i njegove spise tumačiti 

u toku njegova intelektualnog razvitka, a on se odvijao u tri 

osnovna smjera: prvo razdoblje (367-347) karakterizira jak 

utjecaj Platona; u drugom razdoblju (367-347), razdoblju 

'lutanja' po Maloj Aziji i Makedoniji, gdje je bio učitelj 

Aleksandra Velikog, postavio je temelj svoga vlastitog 

sistema; treće razdoblje (335-322) pripada njegovom drugom 

boravku u Ateni i u tom razdoblju izvršio je znatnu reviziju 

ranih djela i na kraju se potpuno odao empiriji. 

Unatoč netočnostima u pojedinostima i bez obzira na kas­

nije korekcije mjesta nastanka pojedinih knjiga i na dovrše-

nost geneze svih njegovih spisa, Jaegerovo djelo otvorilo je 

epohu plodotvornog istraživanja Aristotela. Od tada Aristote­

lovo mišljenje ne razmatramo kao jednom za svagda fiksirani 

sistem, nego ga shvaćamo u toku njegovog

 duhovno povijes­

nog razvitka. 

Pod utjecajem W. Jaegera nastala su brojna istraživanja, 

medu koja treba posebno ubrojiti djelo Fr. Nuyensa,

 L'evolu-

tion de la psychologie d'Aristote,

 koje se pojavilo prvi puta na 

flamanskom jeziku 1938, a prevedeno je na francuski 1948. 

u Louvainu. Neki autori smatraju da je ovo djelo istoga ranga 

s Jaegerovim.

5

 U njemu je autor pokazao evoluciju Aristote­

love psihologije i općenito evoluciju njegove antrolopologije. 

U toj evoluciji otkrio je tri perioda: platonski idealizam, 

mehanički instrumentalizam i napokon hvlemorfizam. 

Među vodeće istraživače koji slijede ovaj metodski stav, 

s više ili manje dosljednosti, treba ubrojiti takva imena kao što 

su A. Mansion, D.Ross, H. J. Drossart-Lulofs, R. A. Gaut-

5

 Usp. R.-A. Gauthier,

 La morale d'Aristote,

 Pariš 1973, str. 9. 

VIII 

hier, J. Y. Jolif. Oni su nastavili genetsko tumačenje Aristo­

tela i pokazali plodnost ovog pristupa njegovom djelu, precizi-

rajući i ispravljajući neke tvrdnje njegovih osnivača. 

Sistematsko tumačenje

 je u stvari tradicionalno tumačenje 

Aristotela, koje nije imalo nikakvog interesa za genetsko 

istraživanje. Takvo tumačenje nalazimo prisutno već u II 

stoljeću n. e. kod Aspazija; ono nalazi svoj najbolji izraz 

u djelu Alberta Velikog i Tome Akvinskog, te nalazi svoje 

zastupnike i branioce među brojnim modernim znanstveni­

cima, među kojima su svakako najpoznatiji Franz Dierlmeier 

i Ingemar During. 

Osnovna teza ovog načina tumačenja počiva na pretpo­

stavci da je Aristotelova filozofija koherentni sistem koji 

sadrži sve spoznaje svoga vremena, a

 Corpus Aristotelicum 

sadrži izlaganje tog sistema. Stoga je potpuno ispravno - sma­

traju oni - da se jedan dio sistema tumači drugim, jer je svaki 

dio ove cjeline. Tako, da bi se izložio, npr., moral pozivalo se 

na psihologiju, fiziku i metafiziku. S velikom učenošću to su 

radili srednjovjekovni interpreti, ali oni ipak nisu uspjeli 

izbjeći ili nadići pojedine neskladnosti između raznih Aristote­

lovih spisa, međutim, taj nesklad nije ih ometao u nastojanju 

da sve dijelove povezuju u jedan sistem. Naprotiv, oni su od 

toga napravili metodu, i od Abelardova »tako je i nije tako« 

(sic et non) nastala je teološka metoda kojom se htjelo izbjeći 

kontradikcije u Aristotelovom djelu, uvodeći neprekidno 

nove i nove distinkcije. Smatralo se da je Aristotelova filozo­

fija koherentna ne samo u spajanju dijelova u veliki sistem, 

nego da je koherentan i svaki dio za sebe. Kako bi se uopće 

moglo pretpostaviti da bi pisac

 Organona

 mogao postaviti 

principe logičkog mišljenja a da ne bi iz njih izvukao određene 

zaključke? 

S velikom misaonom energijom i učenošću preveo je 

i komentirao Aristotelove

 'Etike',

 naime -

 Eudemovu, Niko-

mahovu

 i

 Veliku etiku

 F. Dierlmeier. On smatra da su sve 

rasprave

 ο moralu,

 uključivši i

 Protreptika,

 autentični Aristo­

telovi spisi. Prema njegovu mišljenju Aristotel je bio uvijek 

Aristotel, a to znači da je on već u samom početku imao svoju 

vlastitu filozofsku poziciju. Zato je on vrlo skeptičan, a djelo­

mično i potpuno otklanja vrijednost i mjerodavnost Jaegerove 

povijesno razvojne metode. On smatra da se tom metodom 

antički čovjek podvrgava modernom povijesnom razvojnom 

mišljenju, a to znači jednoj formi mišljenja koja se pojavila tek 

u 19. i 20. stoljeću. Ova tradicija dolazi do izražaja naročito 

kod Herdera i romantičara, koji nastoje nadvladati »statiku 

IX 

racionalističkog doba dinamičkim pozivom natrag k izvo­

rima«.

Doba romantizma je na posve novi način oblikovalo gleda­

nje, jer se od tada sve promatra u načinu njegova povijesnog 

nastanka. Tako Schleiermacher Platonove dijaloge vidi u raz­

voju njihova nastanka, u kojem prvobitni plan (Urplan) poste­

peno dolazi do svojeg lika; to je put od elementarnog obzora 

do sve potpunijeg prikaza same stvari. Takav način mišljenja 

prevladava u literarno-povijesnom načinu razmatranja (Her-

der), u literaturi (Goethe), filozofiji (Hegel), da spomenemo 

samo najveće. 

F. Dierlmeier smatra da je i Jaegerova interpretacija Aristo­

tela izrasla na tom tlu, i ona ima prvenstveni zadatak da 

približi, kritičkim usvajanjem i interpretacijom, Aristotela 

modernoj svijesti, a to znači da je sagleda u nacrtu njezina 

povijesnog razvitka. Dierlmeier strastveno opovrgava Jaege-

rovu shemu

 ο tri stadija Aristotelove filozofije - platonska, 

početna izgradnja vlastitog sistema i kasno, zrelo razdoblje. 

On smatra daje potpuno opravdano da kod Aristotela pretpo­

stavimo 'izvorno jedinstvo', 'jedinstvo genijalno' vlastitog 

uvida koje se održava od samog početka pa sve do kraja. Ovu 

općenitu tvrdnju potkrepljuje on analizom tri primjera iz 

svakog razdoblja. Iz te analize je vidljivo da u početku, npr. 

u dijalogu

 Eudem

 ili razgovor

 ο

 duši (354 godina), dakle pred 

Platonovim očima, postavlja Aristotel određena pitanja koja 

su potpuno izvan horizonta Platonovog mišljenja, kao što 

i u posljednjem razdoblju, premda okrenut empiriji, ostaje 

više nego ikad 'platoničar'. Tome je dokaz III djela knjiga

 De 

anima,

 u kojoj govori

 ο nus-u. Ovaj

 nus,

 naime, opstoji prije 

svega tjelesnoga, ulazi izvana u tijelo i sam je

 nešto božansko 

i besmrtno. Dakle, jedno izrazito spekulativno razdoblje 

u kasno doba. 

Prema tome, zaključuje F. Dierlmeier, nije potpuno prih­

vatljiva Jaegerova razvojno povijesna teza, jer: »prvo, Aristo­

tel je empiričar na početku i na kraju. On je isti u dijalogu 

Eudem

 i u fenomenologiji

 Nikomahove etike.

 Drugo, Aristotel 

je platoničar na početku i na kraju: nauka

 ο besmrtnosti 

Endema

 i

 težnja prema božanskom, autonomnom životu 

u završnom dijelu

 Nikomahove etike

 stoje na podjednakom 

stupnju«.

7

 U ocrtu ovih dilema osvrnut ćemo se podrobnije 

samo na

 Politiku

 koja je ovdje predmet našeg bavljenja i poku-

6

 F-Dierlmeier,

 Aristoteles,

 str. 144. Vidi bilj. 4. 

7

 Ibid., str. 157. 

sati ove aporije ne preskočiti nego prikazati kao inherentne 

teškoće konstitucije političkog znanja. 

Corpus Aristotelicum

 (Bekker, Berlin 1831) sadrži samo 

jednu verziju

 Politike,

 koja sadrži osam knjiga iz različitih 

razdoblja. Ovo mišljenje do sada nije bilo revidirano. Razdob­

lje nastanka pojedinih knjiga smješta se u različita razdoblja. 

Tako se nastanak III knjige

 Politike,

 s obzirom na sadržajnu 

bliskost s Platonovim

 Državnikom,

 postavlja u razdoblje Ari­

stotelove djelatnosti u Platonovoj Akademiji ili na početak 

njegove djelatnosti u Assosu. Knjige VII i VIII stoje u tijesnoj 

povezanosti s predodžbama Platonove 'idealne države', osjeća 

se bliska povezanost s

 Protreptikom

 i

 Eudemovom etikom. 

Dakle, one pripadaju prvom nacrtu politike, pa ih možemo 

smjestiti na početak njegove djelatnosti u Assosu. Knjige IV, 

V i VI razlikuju se temeljito od III, VII i VIII. One sadrže 

podrobne opise i propise posebnih ustava, analizu naravi, 

funkcije i koristi specifičnih političkih problema, potanke 

ekskurze

 ο

 načinu kako pojedine političke institucije ili poli­

tički događaji pridonose održanju ili propasti postojećih 

država. Ovakve analize, po Jaegerovu mišljenju, pretpostav­

ljaju razvijene empirijske studije

 ο historijski

 postojećim drža­

vama i političkim institucijama. Stoga su knjige IV, V i VI 

nastale, po njegovu mišljenju, u kasno doba. Preostale knjige 

su od manjeg interesa. 

Hans Arnim priznaje jedinstvo VII i VIII knjige, ali je 

smatrao da ove knjige predstavljaju kasnije napisane dijelove 

Politike.

 Tako su po njegovu mišljenju najranije III i I knjiga, 

nakon njih slijede IV, V i VI, koje pripadaju u srednje 

razdoblje, a u kasnom razdoblju nastale su VII i VIII knjiga.

Dakle, barem u pogledu grupiranja knjiga istraživači su 

prilično jedinstveni, ali u pitanju datiranja knjiga postoje 

znatne razlike u njihovim ocjenama. U pokušaju vremenskog 

situiranja knjiga znanstvenici se služe raznim metodama. Jedni 

promatraju utjecaj određenih historijskih događaja ili osobnog 

iskustva Aristotelovog u kompoziciji

 Politike,

 drugi uzimaju 

kao princip vremenskog situiranja pojedinih knjiga njegov 

odnos prema Platonu, ali neosporno je da većina njih proma­

tra Aristotela u sklopu, kako je to formulirao Jaeger, »povi-

jesno-idejnog razvitka«. Moguće je također da je Aristotel 

sam sabrao i objavio svoje političke spise koji su nastali 

u različito doba. I napokon, pristaše sistematske egzegeze 

8

 Usp. H. Arnim,

 Zur Entstehung Geschichte der aristotelischen Politik, 

Wien 1924. 

9

 Usp. R. Stark,

 Der Gesamtaufbau der aristotelischen Politik,

 u knjizi:

 La 

'Politique' d'Aristote,

 Geneve 1965, str. 1-36. 

XI 

background image

reflektira porijeklo ovog razlikovanja. Središnja tema postaje 

praksa, a politička praksa uzima se kao derivat prakse. Naj­

češće se pod političkom praksom razumijeva djelatnost koja se 

odnosi na strukturiranje cjeline. 

Pri konstituciji podjele filozofije na teoretsku i praktičnu 

našao se Aristotel pred teškoćom kako izraditi nasuprot Pla­

tonu vlastiti status znanja

 ο polisu. Platon je naime bio

 mišlje-

nja da se zbiljski polis mora odmjeravati na mjeri koju ispo-
stavlja filozofsko mišljenje od principa konstitucije samoga 
mišljenja. Platonova paradigma polazi od izmišljanja POLIS 
EN LOGOIS

 ΚΕΙΜΕΝΕ (Politeia, 592 a f), polazi dakle od 

polisa koji je postavljen filozofskim logosom. Aristotel, nasu­
prot ovoj tendenciji,

 želi spasiti političko i, naravno, usposta­

viti principe kojima to političko možemo spoznati, kako ono 

ne bi propalo. S druge strane, međutim, to on radi uvijek tako 

da potvrđuje primat filozofskih principa, tako da i znanje 

ο polisu, mora nastupiti kao filozofsko znanje, te i ono ima, 
premda manji, ali ipak isto tako status teorije. Aristotelovo 
razvijanje koncepcije samostalnosti znanja

 političkog nije išlo 

u smjeru istraživanja vlastitog tipa racionalnosti koje nosi 

iskustvo političkog, nego je ta razlika uspostavljena kao raz­

lika dvaju područja bitka. Teorija se odnosi na nešto stalno, 

nepromijenjeno i vječno, a praksa na promjenljivo, slučajno 

i od djelatnika ovisno. Ono što je bitno sastoji se u tome da su 

oba ova područja postavljena u odnos tako da područje teorije 

može neosporno imati primat. Posljedice toga odnosa su po 

mišljenju E. Vollratha sljedeće: »Područje slučajnosti - a to je 

način na koji Aristotel razumije opcionalnost - dospijeva ipak 

pod teoriju i karakter područja slučajnosti, razumije se kao 

derivat takvih pojmova koji se u svojem punom liku pokazuju 

u području teorije.«

16 

U samom početku otkrivanja i nastanka političkog, koje 

dolazi do izražaja u podjeli znanja na teoretsko i praktično, 

skriva se ujedno i zaborav političkog i ne pronalaze se pravi 

principi konstitucije ovog područja. To je imalo nesagledive 

posljedice u daljnjem razvitku ne samo ove znanosti nego 

i cjelokupne povijesti. 

DVA TEMELJNA PODRUČJA »POLITIKE« 

Na početku Aristotelove

 Politike

 stoji striktno razlikovanje 

područja na domaćinstvo i državu

 (oikos i polis)

 (Pol. I, 1-2). 

16

 E. Vollrath, str. 77. Vidi bilj. 14. 

XIV 

To su dva osnovna područja ispitivanja u Aristotelovoj

 Politici 

oko kojih bi se mogli smjestiti gotovo svi problemi razmatrani 

u ovom djelu. Osnovna Aristotelova teza glasi: politička 

zajednica i njoj odgovarajući oblici vladanja bitno se razlikuju 

od domaćinske zajednice i načina vladanja koji se u njoj vrši. 

Ernst Barker je zbog toga u engleskom prijevodu dao prvoj 

knjizi Aristotelove

 Politike

 naslov

 The theory of the house-

hold.

 Dolf Sternberger ispravno navodi dva razloga zbog kojih 

Aristotel počinje svoju raspravu

 ο politici s izlaganjem teorije 

domaćinstva. »Prvo, zato jer je ono konstituirajući element, 

i drugo jer je ono - s obzirom na svoja svojstva - suprotnost 

prema polisu«.

17

 U suprotnosti prema novovjekovnim politič­

kim teorijama koje počinju s pojedincem, Atristotel uzima 

domaćinstvo kao konstituirajući i najjednostavniji oblik dru­

štvenog jedinstva. Grčka politička teorija ne poznaje izolira­

nog pojedinca, osobu koja bi bila nosilac prava, nego pojedi­

nac nastupa neposredno kao gospodar

 (despotes)

 svojega 

domaćinstva. Ovo svojstvo ga ne napušta ni onda kad vrši 

neku službu u skupštini. Ipak Hannah Arendt govori

 ο »jazu 

koji je

 čovjek klasične starine morao dnevno prekoračiti da bi 

prešao usko područje domaćinstva i da bi dospio u područje 

političkog.« 

Čini se da strogo i principijelno, odvajanje domaćinstva 

i države

 (oikos-a

 i

 polis-a)

 nije refleks neposredne navodne 

podjele između kućanske i političke sfere, nego je ona više 

rezultat Aristotelove teorije. Naime, ova podjela ne može se 

nikako otčitati u socijalnoj zbilji klasičnog polisa.

19

 M. Riedel 

je ukazao na »metapolitički« karakter oba prva poglavlja 

Politike.

 On je naime pokazao da su osnovni stavovi ovih 

poglavlja usidreni u Aristotelovoj

 Metafizici,

 a nisu rezultat 

socijalne analize. Pogotovo je to jasno ako se ima u vidu veza 

središnjih političkih kategorija s pojmom prirode

 (fysis). 

Među osnovne stavove spada i određenje čovjeka kao od 

prirode političkog bića, i u toj svezi valja razumjeti specifično 

Aristotelovo razlikovanje između domaćinstva i države. 

Dakle, to razlikovanje nije neposredno zadobiveno iz empi­

rije, nego je rezultat refleksivnog postupka koji proizlazi iz 

Aristotelovih osnovnih filozofskih stavova. Zanimljivo je 

17

 D. Sternberger,

 Drei Wurzeln der Politik -

 1, Frankfurt a. Main 1978, 

str. 89. 

18

 H. Arendt,

 Vita activa,

 Stuttgart 1960, str. 35. 

19

 Usp. P. Špan,

 Oikos und Polis,

 Beobachtungen zum ProzeB der Polisbil-

dung bei Hesiod, Solon und Aischylos, Historische Zeitschrift, Bd. 231, Heft 

3, str. 529-565. 

XV 

Želiš da pročitaš svih 162 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti