1

 

1.

 

POJAM ODNOSA S JAVNOŠĆU

 

 

Odnosi s javnošću predstavljaju 

umeće rada i govora

 

koji će stvoriti povoljno mišljenje kod ljudi o 

nekoj organizaciji, instituciji ili pojedincu.

 

Canfield: Odnosi s javnošću predstavljaju specijalnu 

filozofiju upravljanja

, izraženu u 

politici i praksi

koja  se  bazira  na 

komuniciranju  s  javnošću

,  u  cilju  osiguranja  međusobnog 

razumevanja  i  dobre 

volje

.

 

Spasić: Odnosi s javnošću mogu imati 

tri cilja:

 

1.

 

Menjanje javnog mišljenja

 

2.

 

Kreiranje mišljenja tamo gde ga nije bilo

 

3.

 

Učvršćivanje već stvorenog javnog mišljenja

 

Grunig i Hunt: Odnosi s javnošću su 

upravljanje komunikacijom

 

između organizacije i njene javnosti.

 

 

Definicija

 

Odnosi s javnošću, u strategijskom kontekstu, predstavljaju 

sistem stvaranja povoljnog mišljenja

 o 

nekoj organizaciji u javnosti.

 

Delatnost odnosa s javnošću:

 

Skup  aktivnosti

 

organizacije,  usmerenih  prema  određenim 

ciljnim  grupama  javnosti

,  radi 

pridobijanja poverenja, stvaranja dobre volje i povoljnog mišljenja o organizaciji kao članu zajednice.

 

 

Odnosi s javnošću se mogu posmatrati kao:

 

1.

 

Profesija

 

2.

 

Proces

 

3.

 

Komunikacija s javnošću

 

4.

 

Praksa

 

Razvoj  nauke,  tehnologije  i  sredstva  komunikacije  su  omogućili  brzo 

informisanje

 

ljudi  o  svim 

promenama u okruženju, i informisanje okruženja o događajima u organizaciji.

 

Svrha  praćenja  promena  u  okruženju  je  da  se  izbegnu  neprijatna  iznenađenja  i  obezbedi  odbrana 
organizacije  na  nastale  događaje.  Jedan  od  osnovnih  zadataka  odnosa  s  javnošću  je  pripremanje 
informativnih i obrazovnih programa, koji bi trebalo da doprinesu boljem razumevanju zaposlenih za 
određene situacije, izazvane promenama, i bržem prilagođavanju organizacije nastaloj situaciji.

 

 

 

2

 

2.

 

TEORIJA I PRAKSA ODNOSA S JAVNOŠĆU

 

 

Pojam i sadržaj odnosa s javnošću menjali su se sa razvojem ove oblasti u poslovnoj praksi. Danas je 
to široka oblast istraživanja i posebna poslovna funkcija u praksi.

 

Primena

 

odnosa s javnošću u praksi:

 

 

Poslovanje uz puno razumevanje ljudskog ponašanja

 

 

Predviđanje budućih trendova

 

 

Istraživanje mišljenja, stavova, očekivanja javnosti

 

 

Sprečavanje konflikta

 

 

Promovisanje društvene odgovornosti

 

 

Jačanje imidža proizvoda, usluga i organizacije.

 

U praksi je teško precizno definisati domen rada odnosa s javnošću, jer se prepliće sa poslovima i 
zadacima drugih poslovnih funkcija.

 

širenju informacija

 

za ostvarivanje ciljeva odnosa s javošću koriste se 

metode, mediji i sredstva

:

 

1.

 

Izveštaji za javnost

 

2.

 

Brošure

 

3.

 

Konferencije za štampu

 

4.

 

Izveštaji

 

5.

 

Posete uglednih ličnosti

 

6.

 

Putovanja pojedinaca i grupa

 

7.

 

Priredbe i promocije i drugo.

 

background image

 

 

4

 

4.

 

CILJNI ODNOSI S 

JAVNOŠĆU

 

 

Ciljni odnosi s javnošću omogućavaju da organizacija formuliše 

posebnu strategiju komunikacije

 sa 

svakom od ciljnih grupa javnosti.

 

Usmerenost je na identifikovanje 

specifičnih obeležja delova javnosti

 

i stvaranje 

ciljnih segmenata.

 

Proces

 

ciljnih odnosa s javnošću obuhvata tri faze:

 

1.

 

Segmentacija okruženja i javnosti

 

2.

 

Izbor ciljne javnosti

 

3.

 

Formulisanje konkretnih aktivnosti

 

Tipični 

segmenti javnosti

: Kupci, Mediji, Investitori, Akcionari, Zaposleni, Dobavljači, Vlast, Sindikati, 

Banke, Političke partije, Obrazovanje, Kolege iz branše, Lokalni lideri i drugi.

 

 

Kategorizacija javnosti

 

se može izvršiti prema sledećim karakteristikama:

 

1.

 

Geografksa segmentacija

 – 

podela javnosti prema geografskim jedinicama (narodi, države, 

regije, gradovi...)

 

2.

 

Demografska

 

segmentacija

  – 

podela  prema  starosti,  polu,  veličini  porodice,  zanimanju, 

ličnim primanjima, obrazovanju, religiji, rasi, nacionalnosti...

 

3.

 

Psihografska  segmentacija

  – 

podela  prema  pripadnosti  društvenom  sloju,  ličnim 

karakteristikama, načinu života i sl.

 

4.

 

Bihejvioristička  segmentacija

  – 

podela  prema  interesovanju,  stavu,  stepenu  usvajanja 

informacija, reakcije prema porukama i sl.

 

 

Nivo  prihvaćenosti  poruka

 

može  poslužiti  kao  osnova  za  bihejviorističku  segmentaciju  na  grupe: 

slabih, nepoverljivih, osrednjih i jakih primalaca poruka.

 

Segmentacija prema 

privrženosti

: Nepokolebljive pristalice, promenljive pristalice, prevrtljivci.

 

 

 

5

 

5.

 

STRATEGIJE IZBORA CILJNE JAVNOSTI 

 

Sprovođenje strategije odnosa s javnošću je 

proces komuniciranja

 

usmeren prema javnosti, interno i 

eksterno.

 

Strategije:

 

1.

 

Nediferencirana strategija

 – 

mogu se zanemariti identifikovane razlike u segmentima ciljne 

javnosti.  Nastupa  se  na  čitavom  prostoru  sa  jednim  programom.  Usmerava  se na  masovni 
oblik komunikacije sa okruženjem, preko različitih kanala komunikacije. Organizacija putem 
ove strategije želi da što širu javnost upozna sa svojim poslovanjem i da postigne bolji ukupni 
imidž.  Ali,  ova  strategija  ne  obezbeđuje  pridobijanje  poverenja  široke  javnosti  (retko  koja 
poruka ima isto značenje za sve).

 

2.

 

Diferencirana strategija

 – 

kreiraju se posebni programi komuniciranja, za svaki pojedinačni 

segment javnosti. Nastoji se da na što širim prostorima ostvari komunikacija i bolji imidž na 
svakom segmentu. Primena ove strategije vodi ka povećanju troškova poslovanja.

 

3.

 

Fokusirana strategija

 – 

usredsređivanje na izabranu ciljnu javnost, najčešće onu u odnosu na 

koju je ostvarena dobra pozicioniranost. Primena ove strategije je najčešća kada organizacija 
ima ograničena sredstva finansiranja, a podrazumeva posebne programe komunikacije, izbor 
medija itd.

 

Izbor  strategije  zavisi  od 

finansijskih  mogućnosti

 

organizacije  i 

homogenosti

 

javnosti.  Kad  su 

sredstva  ograničena,  ide  se  na  fokusiranu  strategiju.  Ako  je  sredina  homogena  po  običajima, 
navikama, shvatanjima, ide se na nediferenciranu strategiju.

 

 

*Primer hotela Intercontinental

 

background image

 

 

7

 

7.

 

ODNOSI S JAVNOŠĆU U MEĐUNARODNOM OKRUŽENJU

 

 

Osnovni 

činioci

 

koji karakterišu međunarodno okruženje:

 

1.

 

Ekonomski  i  privredni  uslovi

  – 

utiču  na  globalnu  strategiju  odnosa  s  javnošću  na 

makroekonomskom i mikroekonomskom nivou. Na 

makroekonomskom

 

nivou one utiču na 

prirodu i lokaciju snaga i mogućnosti odnosa s javnošću, gde i na koji način će organizacija 
usmeriti  svoje  napore  odnosa  s  javnošću. 

Mikroekonomske 

sile  utiču  na  organizaciju  i 

efikasnost  poslovnih  operacija.  Od  odnosa  s  javnošću  se  očekuje  da  istraži  i  pribavi 
informacije o pristupačnosti resursa, njihovoj ceni, karakteristikama budućeg tržišta i sl.

 

2.

 

Političke  sile

  – 

utiču  na  odluke  menadžmenta  i  strategiju  organizacije,  putem  zakona, 

pravnih mera, odlukama sudova... Menadžer odnosa s javnošću bi trebalo da održava dobre 
odnose  sa  vodećim  političkim  strankama  iz  više  razloga 

– 

manja  je  verovatnoća  da  će  se 

podržati zakoni i propisi koji su nepovoljni za organizaciju, i drugi je što se vlada pojavljuje 
kao veliki kupac proizvoda za robne rezerve.

 

3.

 

Socijalno

-

kulturne  karakteristike 

– 

dominantne  kulture,  religiozne  vrednosti,  dominantne 

etničke grupe, važni su činioci na

 

kojima su bazirane strategije odnosa s javnošću.

 

4.

 

Pravni i zakonodavni

 

5.

 

Društveni

 

6.

 

Konkurentski

 

7.

 

Tehnološki

 

8.

 

Multimedijalni

 

 

Iako  budućnost  nije  sasvim  predvidiva,  organizaciona  jedinica  odnosa  s  javnošću  može  na  bazi 
određenih  istraživanja  i  analiza  prognozirati  šta  će  se  dogoditi  i  na  bazi  toga  formulisati  strategiju 
nastupa u javnosti.

 

Želiš da pročitaš svih 82 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti