Istorija Balkana
Istorija Balkana
2
O D B E RL I N S K O G K O N G R E S A D O
1 9 0 0 . GODINE - DEO I
Istočna kriza
i njene posledice ponovo su donele velike promene na Balkanu,
pošto su sile na sebe preuzele da unesu nešto reda u tok konačnog raspadanja osmanske vlasti
na prostranim krajevima evropske Turske.
Koliko god da je takvo mišljenje postojalo u nekim krugovima, Rusija nije 1877.
pošla u rat protiv Turske rukovoĎena panslavističkim motivima. Panslavizam nikada nije bio
snaţan onoliko koliko su se njegove pristalice nadale ili protivnici pribojavali. Rat i
diplomatsku krizu izazvale su meĎunarodne prilike od kojih je neodvojivo bilo austro--rusko
suparništvo u vreme kada su se i Habzburzi i Rusija ponovo okrenuli Balkanu.
Suprotstavljenost dveju sila nastavljena je i posle 1878, uprkos jasno razgraničenim sferama
njihovog uticaja, ali su one nastavile da saraĎuju radi odrţavanja mira na Balkanu, jer ni jedna
ni druga nisu ţelele poremećaje koje su sobom nosili balkanski dogaĎaji.
Rusija se učvrstila na istočnoj polovini Balkana, Austrougarska na zapadnoj, nijedna
zadugo. Rusija je smatrala da su kao stvarni pobednici izašli Habzburzi (i Britanci).
Austrougarska je preuzela veliki deo evropske Turske koji su okruţivali njeni juţnoslovenski
posedi. Nastojala je, takoĎe, da diplomatskim i trgovinskim vezama, nadgleda svoje, sada u
potpunosti nezavisne, balkanske susede, kraljevine Srbiju i Rumuniju. One su stvarale
sopstvene nacionalne drţave, zbog čega su mogle da utiču na stabilnost i ravnoteţu Dvojne
mo-narhije, preko njenih juţnoslovenskih i rumunskih podanika koji su većinom ţiveli u
Ugarskoj.
Osmansko carstvo izašlo je iz kriza ozbiljno oslabljeno. Bugarska, poslednja
pridodata balkanskim drţavama, radila je na tome da prevaziĎe sva ograničenja koja joj je
name-tao Berlinski ugovor — trenutna podela na dve provincije koje su u različitom stepenu
bile vezane za Carigrad, ruska vlast nad njima i stvarni uticaj preostalog sultanovog
suvereniteta. Bugarska nije zaboravila sanstefansku viziju velike Bugarske, u kojoj se nalazila
i Makedonija. Osmanska kontrola nad središnjim balkanskim oblastima nailazila je na sve
veće prepreke, pošto su se o naklonost njihovih stanovnika otimali suparnički nacionalizmi.
TakoĎe, nije lakše bilo ni drţati Albaniju.
Na juţnom kraju Balkana Grčka se graničila s osmanskim zemljama. U Grčkoj je
ţivela samo manjina Grka, dok je većina ostala pod turskom vlašću. Grčka je bila najstarija
balkanska drţava, ali je njena nezavisnost i pored toga ogra-ničavana i sputavana, i nije to
činila samo Turska već sve sile, naročito Britanija.
Južni Sloveni i Rumuni pod vlašću Dvojne
monarhije
Kada je Austrougarska, posle viševekovne turske vlasti, preuzela upravu nad
Bosnom i Hercegovinom, okupa-cija se gotovo pretvorila u osvajanje. Jedna trećina
mobilisanih borbenih snaga Monarhije (koje su uglavnom činili Srbi i Hrvati iz Krajine)
nalazila se, tokom tri godine, u povremenom ratovanju za suzbijanje otpora muslimana koji

4
je pristizalo iz Hrvatske valjalo je zameniti preteţni franjevački uticaj u koji habzburški reţim
nije imao poverenja. Vaseljenski patrijarh ustupio je pra-vo na imenovanje episkopa.
Muslimani su dobili pravo na sopstvenu versku organizaciju, koja se starala o verskim i
obrazovnim ustanovama. Od tada su se nezavisni prosvetni i kulturni pokreti razvijali u
gradovima.
Stvoreno je bolje osposobljeno činovništvo, neminov-no brojnije, „kolonijalno“,
pošto su u njemu sluţili činovnici iz svih krajeva Monarhije, oslonjeno na garnizone.
Izbeglice i pridošlice uspešno su razmeštene širom provincije. Infrastruktura je poboljšana, a
eksploatacija prirodnih dobara podsticana, mada samo onda kada je vršena u preduzećima pod
drţavnom kontrolom i kada su motivi njihovog delovanja bili poreski i vojni. Načelo da
teritorija treba sama da se izdrţava doslovno je značilo da mora sama da plaća sopstvenu
modernizaciju, kao i da što je više moguće podnese troškove okupacije i uprave. Uprkos
povećavanju poreza, ono što se mo-glo postići bilo je ograničeno, a i ono što je postignuto
često nije imalo neposredne vrednosti za poreske seljačke obveznike.
Zemljoradnja je bila privredna grana kojom se bavila velika većina stanovništva, čiji
je broj ostao uglavnom nepromenjen uprkos izvesnim merama kojima je zavisnim seljacima
olakšavana kupovina zemlje. U 1878. godini 85.000 napoličar-skih porodica, uglavnom
pravoslavnih, radilo je na 6.000 do 7.000 muslimanskih poseda. Do kraja stoleća broj
slobodnih seljaka (s uglavnom nekoncentrisanim posedom koji nije prelazio pet hektara)
nadmašio je broj kmetova. MeĎutim, oni su svu svoju zaradu trošili na plaćanje odštete
begovima u skladu s odredbama jednog osmanskog zakona donetog 1876. godine.
Veći deo proizvodnje odlazio je za zadovoljavanje potreba sve brojnijeg
stanovništva. Trţišni višak bio je i suviše mali da bi stekao preimućstvo na velikom
austrougarskom trţištu ili makar doveo muslimanske zemljoposednike u iskušenje da odbace
svoju odbojnost prema trgovini. Jedini izlaz za seljaštvo bilo je iseljavanje, sezonsko (u
Ugarsku, Srbiju ili Rumuniju), privremeno ili stalno (uglavnom u Sjedinjene Drţave). Seljaci
muslimani iseljavali su se na preostale osmanske posede.
Ministarstvo finansija bilo je, pored ministarstava spoljnih poslova i rata, zajedničko
ministarstvo Austrije i Ugarske. Ugarska je vladala nad velikom većinom Juţnih Slovena i
Rumuna, dok su u austrijskim zemljama Juţni Sloveni činili malo više od 7% stanovništva. U
Dalmaciji je ekonomska i kulturna premoć bila u rukama gradskog elementa italijanskog
govora, koji nije činio više od 2% stanovništva, ali je zato njegov poloţaj u pokrajinskom
veću od početka bio osiguran veoma ograničenim biračkim pravom. S ujedinjenjem Italije,
kako je sve više i više stanovnika Dalmacije koji su govorili italijanskim jezikom počelo sebe
da smatra delom italijanskog naroda, Beč je postajao sve manje naklonjen njihovoj prevlasti u
Dalmaciji, a takoĎe nije ţeleo ma kakvo dalje razmišljanje o ujedinjenju sa Hrvatskom.
Venecijansko nasleĎe slabilo je odvojene hrvatske i srpske tradicije u priobalnoj
provinciji, gde su oba naroda isticala zajedničko slovenstvo nasuprot preteţnom italijanskom
elementu i gde se etnička podeljenost nije do kraja podudarala sa verskim osećanjima. Kako
je Narodna stranka u Dalmaciji sve više poprimala hrvatsko obeleţje, obrazovani predstavnici
srpskih graĎana, predvoĎeni katolicima, osećali su potrebu da se pribliţe zvaničnoj politici i
započnu saradnju s autonomašima, koji su se protivili svakoj pomisli na administrativno
ujedinjenje sa Hrvatskom.
5
Vlasti su koristile ovu napetost, ali su istovremeno, u skladu s austrijskom politikom,
u svim pokrajinama lokalni jezik većine 1883. proglasili za sluţbeni kao
hrvats ki ili
srps ki.
Suparništvo Austrije i Ugarske onemogućavalo je izgradnju pruge uz obalu, izuzev
izmeĎu austrijske luke Trsta i ugarske luke Rijeke. Vinarstvo je bilo teško pogoĎeno, kako
filokserom tako i italijanskom konkurencijom. Dalmacija je i dalje ostala zemlja koja nije
mogla da izdrţava svoje stanovništvo, izvor iseljeništva.
Slovenci iz alpskih provincija su bili katolici, u velikom procentu bili su pismeni i
relativno napredni, i konzervativni seljaci, koji su uglavnom drţali zemlju u posedu i čiji su
klerikalni politički aktivisti nastojali da zadobiju
što
je moguće više u datim uslovima.
Slovenačka narodna stranka, sa svojih trinaest poslanika u Bečkom parlamentu posle 1879,
usredsredila se da postigne širu upotrebu narodnog jezika u školstvu i upravi i da obezbedi
znatne kulturne ustupke. Od devedesetih godina 19. veka ova je stranka započela stvaranje
modernog hrišćanskog socijalnog pokreta.
Slovenačke seljačke zadruge bile su najuspešnije na Balkanu. Krajem osamdesetih
godina veka sitni posednici počeli su da se udruţuju kako bi izbegli uzajmljivanje sa visokom
kamatom kod zelenaša koji su uglavnom bili stranci. Do 1910, uz stručno voĎenje poslova i
političku stranačku podršku, uključili su više od 10% stanovništva u svoje udruţenje. Male
pilane stvorile su i industijski sektor.
U Bukovini su ţiveli austrijski Rumuni. Nekada naj-veća zajednica, od 1880. postali
su malobrojniji od Rutena i nisu činili više od trećine stanovništva oblasti. Preko 80%
stanovnika Bukovine zavisilo je od poljoprivrede, većinom preţivljavajući na imanjima čija je
površina bila manja od pet hektara. Bukovina je bila zemlja velikih imanja, ali je mali deo
njih i dalje pripadao potomcima moldavskih bojara. Obrazovani Rumuni drţali su se po strani.
Plašili su se da ne budu preplavljeni neprekidnim doseljavanjem iz susedne austrijske
provincije Galicije. Gajili su nepoverenje prema Rutenima u Pravoslavnoj crkvi, Nemcima u
upravi i školstvu, Jevrejima u privredi, a čak i prema sopstvenom seljaštvu.
Ugarska je bila politički sputana samim duhom
Ausgl ei ch -a
. Nije mogla da
napreduje u pravcu društvenih promena, ili izrazitije predstavničkog parlamenta, ili
nezavisnosti, pošto je njen vladajući sloj pokušavao da uspostavi unitarnu ugarsku nacionalnu
drţavu nad teritorijom u kojoj maĎarski narod nije bio u većini. U sistemu izbornih
kvalifikacija, koji je stvarno isključivao najveći deo Slovena i Rumuna, samo je 5,9%
stanovništva imalo pravo glasa. Politički uticaj ostao je u rukama oko 3.000 zemljoposednika
koji su posedovali polovinu zemlje. SprovoĎenje Zakona o nacionalnostima sve je više
ograničavano, pošto je maĎarizacija postepeno sprovoĎena putem škola, javnih znakova,
imena mesta, čak i preko prezimena.
Kraljevina Hrvatske i Slavonije je, zajedno sa Vojnom Hrvatskom koja joj je u
potpunosti prisajedinjena 1881, imala sopstveni jezik i ustanove. Grof Karolj Kuen Hedervari
(
1848-1918), ban od 1883. do 1903, stvorio je, uprkos tome, jedan uspešan preteţno maĎarski
re-ţim, koristeći etničke, regionalne i političke razlike u zemlji. Vladao je poslušnim Saborom
u kome su sedeli pripadnici činovništva i nasledni plemići, a čiji su izabrani članovi
predstavljali ne više od 2 % stanovništva. Pošto je udeo Srba u ukupnom stanovništvu posle
prisajedinjenja Karjine dostizao 25%, oni su, pošto je nezavisna Srbija postala satelit
Austrougarske, bili podsticani da uĎu u administraciju, a date su im i razne olakšice.
Podsticana je, takoĎe, i zasebnost Slavonije.

7
uvoĎenju savremenijih metoda koristile su krupnim zemljoposednicima, ali svi ostali nisu
mogli da podnesu konkurenciju. Sitniji posednici su još uvek isplaćivali pravo vlasništva
svojih imanja, trpeći štete, kako od loših tako i od dobrih ţetvi. Kada bi im, zbog loših ţetvi,
nedostajalo ţita za čitavu godinu, trpeli su zbog visokih cena hrane; za vreme dobrih godina,
cene njihovih viškova strmoglavo su padale. Do devedesetih godina veka mnogi sitni
posednici u Hrvatskoj zapali su u gubitak, postajući bezemljaška radna snaga, ili su napuštali
zemlju.
U Transilvaniji je suparništvo s ostatkom Ugarske dovelo do prodaje imanja sitnim
posednicima, gradskim poslovnim ljudima koji su tako postajali zakupodavci, i broju od
preko 400.000 rumunskih seoskih porodica kojima su dati dugoročni krediti. No, i pored toga,
većina sitnih posednika koji su u posedu imali manje od pet hektara morala je da, radi
preţivljavanja, obraĎuje i zemlju velikih poseda u zamenu za radne dane, da rade kao najamni
radnici ili da se iseljavaju. Nemački kolonisti su u Vojvodini kupovali zemlju od
prezaduţenih srpskih seljaka, stvarajući imanja srednje veličine. Manjak zemlje bio je najteţe
opterećenje za seljake širom ugarskih zemalja, a naročito meĎu Slovenima i Rumunima
nastanjenim na njihovim obodima. U Vojvodini, Hrvatskoj i Transilvaniji je do 1900. bilo
više od 30% bezemljaša.
Zato je, posle 1880, pojačano iseljavanje iz ugarskog dela Monarhije, pre svega
pripadnika manjina. Većina ih je otišla u prekookeanske zemlje, drugi su prelazili u
razvijenije austrijske zemlje ili prelazili iz sela u gradove. Od 1890. do 1914. izmeĎu 190.000
i 250.000 (6% stanovništva) iselilo se iz Hrvatske i Slavonije u Ameriku, gde je iz
Transilvanije otišlo preko 200.000, dok je drugih 100.000 stanovnika prešlo u Rumuniju (što
je ukupno činilo 8% stanovništva).
Slom austrijske berze 1873. okončao je eru privatne izgradnje ţeleznice, koju su od
tada ometali suparništvo Austrije i Ugarske i voĎenje poslova od strane drţave sa kojima su se
preplele geostrateške i fiskalne potrebe. Bečke banke su pokazivale malo zanimanja za
pomenuti deo Monarhije, izuzev kada su u pitanju bili rudnici uglja i gvoţĎa u Transilvaniji,
industrija koja se razvijala uporedo sa ţeleznicom i razvojem Budimpešte, ali su ulaganja u
modernizaciju bila mala posle 1870. godine. I mada je laka industrija, u kojoj su preovlaĎivali
drvni proizvodi, postojala u čitavom regionu, većina preduzeća ostala je nerazvijena.
MeĎu Juţnim Slovenima i Rumunima raslo je nezadovoljstvo kada je, posle 1880,
maĎarizacija u kulturi dodata na ugarsku političku prevlast. U meri u kojoj je postojao,
ekonomski razvoj teško da im je bio od koristi. Krupni zemljoposednici, burţoazija i
birokratija u njihovim zemljama uglavnom su bili otuĎeni od stanovništva, čak i u Hrvatskoj.
U stvarnosti, razvoj je uslovio povećavanje broja onih ljudi koji su pristizali sa raznih strana
Monarhije.
Širom Austrougarske, Juţni Sloveni i Rumuni uglavnom nisu uspeli u svojim
najvaţnijim nastojanjima da poprave svoj poloţaj posle kompromisa. Razlog tome moguće je
pronaći u činjenici da bi prihvatanje njihovih zahteva značilo onemogućavanje saradnje
dinastije i MaĎara. Zato su se njihovi prvaci i predstavnici i dalje upuštali u borbu za male
napretke.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti