1
1.
PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST
Psihologija je znanost o duši (
psyche'
= um, duh, duša / mind, soul, spirit;
logos
= rijeĉ,
govor, zakon / discourse, study). Psihologija je mlada znanost koja seţe u 19. st.
Predstavlja znanstvenu disciplinu o duši, odnosno o psihiĉkim fenomenima. Razliĉitost
pravaca u psihologiji odreĊena je upravo razlikom u odreĊenju što jeste 'psiha'.
Psihologija kao znanost sa svojim predmetom istraţivanja psihe spada u podruĉje
društvenih znanosti za razliku od prirodnih koje za svoj predmet istraţivanja imaju nešto
tjelesno (phizis)
Psiha
(
psyche
) je u grĉkoj mitologiju predstavlja ljudsku dušu, odnosno personificirani
duševni i duhovni ţivot ĉovjeka. Grci su razlikovali tjelesnu i ţivotnu snagu (
timos
) koja
je smrtna od duše koja je besmrtna. Ona ostaje kao slika nekadašnjeg ĉovjeka. U Antici
su imali shvaćanje da nakon patnje i lutanja duša je izbavljena milošću Jupitera, kasnije
je to prevedeno u moralno ĉišćenje duše kroz trpljenje i patnju. U religiji je prisutno
odreĊenje duše kroz osjećaj krivnju.
Psihologija kao znanost postoji tek od 19. st. rad što je odreĊeno ranijim nedostacima na
podruĉju odreĊenja psihologijske metodologije. Da bi razumjeli psihologiju kao znanost
znaĉajno je odrediti što je znanost .
Š
TO JE ZNANOST
?
Pitanje postojanja pojedinih znanosti (znanost = st. gr.
episteme
/ lat.
scientia
/ eng.
science
/ njem.
Wissenschaft
) odreĊeno je definicijom:
1.
predmeta istraţivanja
2.
metodologije istraţivanja
4 kriterija koji moraju biti zadovoljeni:
1)
odreĊenje predmeta (objekta) prouĉavanja
– znanstvena disciplina mora imati
jasno definiran objekt ili fenomen prouĉavanja.
2)
sadrţi teoretske konstrukte i testiranje hipoteza -
mora sadrţati teorijske se mogu
svesti na odreĊene opservirane fenomene koji predstavljaju stavove koji se mogu
testirati kroz odnos izmeĊu dvije i više varijabli. To su pretpostavke o onome što bi se
2
moglo dogoditi pod odreĊenim uvjetima (hipoteze) što je predmet testiranja a ne cijele
teorije.
3)
ĉinjenice zasnovane na empirijskom istraţivanju -
ĉinjenice ne mogu biti stvorene
na osnovu racionalnog argumentiranja, već kroz pojedinaĉno empirijsko istraţivanje.
4)
otkrića općih zakonitosti
- znanost treba otkrivati opće zakonitosti koji u sluĉaju
psihologije se odnose na ponašanje ili mentalne procese, koji mogu biti primjenjivi na
svaku individuu.
Slika 1 –
shematski prikaz strukture znanstvenog pristup u kreiranju znanstvenih
spoznaja.
PREDMET
KONSTRUKCIJU TEORIJA
TESTIRANJE HIPOTEZA
KORIŠTENJE EMPIRISJKE METODE
ZNANOST
mora
uključivati
OTKRIVANJE
općih zakona
i principa
1.EKSPERIMENT laboratorijski
u prirodi
2.OPSERVACIJA u prirodni
kontrolirana
s ispitanicima
3. TEST standardizirani/objektivan
projektivan
4. UPITNICI
5. STUDIJE SLUĆAJEVA
P
REDZNANSTVENO I ZNANSTVENO RAZDOBLJE PSIHOLOGIJE
U razvoju psihologije kao znanosti znaĉajna je 1879. godina kada je W.Wundt u
Leipzigu osnovao prvi psihologijski laboratorij s kojim zapoĉinje znanstveni period
psihologije. U okviru tog laboratorija razvijena je specifiĉna metoda introspektivnog
eksperimenta koja predstavlja onu metodu kojom je psihologija dobila pravo na svoju
vlastitu znanstvenost
4
2. POVIJESNE PRETPOSTAVKE RAZVOJA PSIHOLOGIJA KAO
ZNANOST
Pitanje filozofskog utjecaja na razvoj psihologije kao znanosti Boss ( ) ukazuje na
znaĉajni utjecaj dvaju filozofskih pravca: EMPIRIZAM I POZITIVIZAM.
1)
EMPIRIZAM
U
XVII
ST
.
(J.L
OCK
,
D.H
UME I
B
ERKLEY
)
Empirizam je filozofski pravac koji je nastao u 17. st. u Engleskoj i ĉiji su nosioci (J.
Locke, D. Hume) naglašavali vaţnost neposrednog iskustva, odnosno percepciju
vanjskog svijeta, u procesu spoznavanja svijeta. Oni su za razliku od
racionalista i
nativista
smatrali: (1) da spoznaja nije racionalno odreĊena već proizlazi iz iskustva, i
(2) da spoznaja nije uroĊena već steĉena kroz vlastito senzorno iskustvo
Empirizam je utjecao na teoriju i metodologiju u psihologiji: (1) naglašavajući da je
ljudski um tabula rasa, odnosno ono podruĉje koje je odreĊeno pojedinim iskustvom u
odnosu s vanjskim svijetom, i zatim (2) kroz metodologiju gdje je naglašeno
neposredno, objektivno iskustvo kroz opservaciju. Ova metodologija znaĉajno je
utjecala na biheviorizam kao pravac u psihologiji koji je odbacio introspekciju
smatrajući je nedovoljno objektivnom na podruĉju spoznaje. Upravo zbog toga
bihevioristi su iz psihologije iskljuĉili intrapsihiĉke ili medijacijske procese kao
predmete istraţivanja smatrajući da oni ne mogu biti objektivno, znanstveno
istraţivanje, te je na taj naĉin ponašanje ostalo jedini naĉin istraţivanja u psihologiji.
Izvor "istinite" spoznaje svijeta je kroz SENZORNO ISKUSTVO, koje imamo kroz naša
osjetila. Mi zakljuĉujemo o odnosu izmeĊu tih senzornih ĉinjenica. Rijeĉ "
empirical
"
(empirijski = kroz osjete „through the senses‟) je ĉesto shvaćeno kao sinonim za
"
scientific"-
Utoliko je u središtu istraţivanja naglasak na opservaciji i mjerenju svijeta i
ujedno skupljanju mnoštva pojedinaĉnih podataka.
Iako W.Wundt je bio zaokupljen empirizmom
bihevioristi
su ti koji su utjelovili
empirizam u psihologiju. Tako Lockov koncept "
tabule rase
" je doveden do krajnosti u
dijelu bihevioristiĉke teorije o uĉenju i liĉnosti.
5
Moţe se zakljuĉiti da je empirizam u psihologiju imao znaĉajni utjecaj na TEORIJU,
posebno kroz koncept „tabula rasa‟ kao definicije uma, i na METODOLOGIJU kroz
davanje centralne uloge opservaciji i mjerenju.
Utoliko razlikujemo dva biheviorizam, i to: FILOZOFSKI i METODOLOŠKI.
Filozofski biheviorizam
je u najekstremnijoj formi bio izraţen kod Watsona koji je
odbacio vaţnost uma (mind) u psihologiji kroz stav da mišljenje nije ništa drugo nego
vokalne i sub-vokalne verbalne reakcije. Isto tako Skinner je ukazao da su
mentalni
koncepti
irelevantni u pokušaju razumijevanja i predviĊanja ljudskog ponašanja.
Metodološki biheviorizam
je izraţen u naglasku na opservaciji, kolekciji i mjerenju
podataka.
2.
POZITIVIZAM
(A.
C
OMTE
)
Pozitivizam je kao pravac nastao krajem 19.st. i poĉetkom 20. st sa namjerom da sva
podruĉja ljudskog interesa svedu na podruĉje prirodne znanosti. Stav pozitivista bio je
da mogu biti prihvaćene samo one ĉinjenice koje podlijeţu potvrdi pojedinih metoda
prirodnih znanosti. Stav pozitivista najizraţenije je bio prisutan kroz fizikalizam koji
predstavlja pravac koji je nastojao sve znanstvene ĉinjenice svesti na pojedine zakone
fizike.
Posebnu ulogu u razvoju pozitivizma imao je "BEĈKI KRUG" ("WIENNA CIRCLE")
formiran 1902 od strane grupe filozofa (A.J.Ayer), matematiĉara i znanstvenika koji su
zasrupali shvaćanje da treba odbaciti sve stavove koji ne mogu biti nedvosmisleno
verificirani i empirijski testirani. Zastupali su borbu protiv metafiziĉkih stavova.
POZITIVIZAM je bio pod utjecajem prirodnih znanosti XVII, XVIII, XIX st. nastojao
da apliciraju METODE i PRINCIPI prirodnih znanosti na podruĉje ljudskog ponašanja,
institucija i politiĉke organizacija. U tome je posebnu ulogu ima A. Comte („otac
sociologije‟).
Potvrda utjecaja pozitivizma na psihologiju izraţena su kroz radove Darwina. Tako je
kroz rad Darwina „Izvor vrsta‟ (Origin of species) prepoznatljivo da je preko teoriju
evolucije omogućeno oslanjanje i povezivanje psihologiji s biologijom.
7
"PSIHOLOGIJA je znanost o mentalnom ţivotu, i to o njegovim fenomenima i
njegovim uvjetima. Fenomeni su osjećaji, ţelje, kognicija, rezoniranje, odluĉivanje i
drugo.."(
W.James,1890
)
"PSIHOLOGIJA je grana prirodnih znanosti koja za predmet svog prouĉavanja uzima
ljudsko ponašanje". (
J.Watson,1919
)
"PSIHOLOGIJA je znanstveno prouĉavanje ponašanja ţivih bića u njihovom doticaju s
vanjskim svijetom" (
K. Koffka,1925
)
Na osnovi svih ovih teorija sveobuhvatna definicija psihologije bi mogla biti:
PSIHOLOGIJA je znanost koja prouĉava
psihiĉke procese
(subjektivne fenomene i
doţivljaje),
organsko-fiziološke uvjete
njihovog nastanka i
naĉine njihova
objektivnog oĉitovanja
(reakcije i oblici ponašanja).
U razvoju psihologije posebnu vaţnost imaju opravci: STRUKTURALIZAM,
BIHEVIORIZAM, GEŠTALTIZAM I PSIHOANALIZA, koji su posebno prezentirani
