Walt Whitman 

  

VLATI TRAVE 

  
  
  

Preveli Tin Ujević i Ivan V. Lalić 

  
  
  
  

SVEOBUHVATNE "VLATI TRAVE" 
  

Kad su čuvenog engleskog logičara i filozofa Alfreda Norta Vatheda (Alfred 

North Whitehead) upitali da li postoji nešto originalno i specifično američko on 
je odgovorio samo jednom rječju: 

"Vitmen". 

No to se dogodilo trideset godina 

nakon pjesnikove smrti, a i originalnost nije osobina koja je ikada bila poricana 
u  ovom  slučaju.  Ono  što  je  poeziji  Volta  Vitmena  (Walt  Whitman,  1819-1892) 
nedostajalo, po mišljenju nekih od kritičara njegove zbirke 

Vlati trave (Leaves 

oj Grass, 

1855), bile su primjese umjetnosti. Tako, na primjer, jedan londonski 

časopis te iste godine tvrdi da je 

"Volt Vitmen isto toliko upoznat s umjetnošću 

koliko svinja s matematikom."

1

 

Šta je, dakle, sadržavala prva Vitmenova zbirka 

od dvanaest pjesama, koja na koricama nije čak imala ni ime autora već samo 
njegovu  sliku,  da  izazove  ovakvu  ocjenu?  Šta  je  omogućilo  da  se  nešto  što  je 
smatrano bizarnim, barbarskim i neukim pretvori, po gotovo opštem mišljenju, u 
jedan od najviših uzleta američke poezije? 

Iako je zbirka 

Vlati trave 

doživjela od Vitmenove smrti osam izdanja kroz koje 

je  rasla,  proširivala  se  i  mijenjala,  osnovne  osobine  poezije,  što  se  tiče  forme 
kao i sadržaja, ostajale su iste i podjednako neobične, posebno za devetnaesto 
stoljeće. Vitmen, naime, uvodi u poeziju slobodni stih koji ne sadrži ni rimu, ni 
fiksiran metar ni druga uobičajena versifikacijska sredstva. Ona su zamijenjena 
kolokvijalnim  tomom  i  stihovima  nepravilne  dužine,  otvorenom  formom  koja 
pjesnički  ritam  dobija  iz  nešematizovane  smjene  naglašenih  i  nenaglašenih 
slogova,  Vitmenov  slobodni  stih,  iako  ne  originalan,  jer  se  pojavljuje  na 
engleskom  jeziku  već  početkom  17.  stoljeća  u  prevodu  Biblije,  jeste  krajnje 
ostvarenje romantičarske zamisli organske forme, oblika koji treba da potiče iz 
samog djela i da 

izražava 

njegovu posebnost. 

Sadržaj  ili  poruke  Vitmenovih  najkarakterističnijih  pjesama  takoñe  su  u 

svojoj 

suštini 

romantičarske 

ili, 

govoreći 

američkim 

okvirima, 

                                                 

1

 Critic, London, 1855. Navedeno u Walt Withman, Pinquin Critical Anthology, ed. By Fransis Murphy, 

Pinquin, 1969, p. 59. 

trascendentalističke,  no  ideje  romantizma  ili  transcendentalizma  u  njegovoj 
poeziji su dovedene do svojih krajnjih mogućnosti. Junak tipičnog romantičar-
skog spjeva kao što je, recimo, Bajronov (Byron) 

Čajld Harold (Childe Harold) 

ili  Šelijev  (Shelley) 

Osloboñeni  Prometej  (Prometheus  Unbound) 

jeste  čovjek 

koji,  iako  podsjeća  na  autora,  ipak  nosi  masku  neke  druge  istorijske  ili  izmi-
šljene ličnosti i prema tome i ne progovara glasom pjesnika. Vitmen, meñutim, 
nema  obzira  prema  pjesničkim  konvencijama,  pa  zato  i  može  da  prvu  strofu 
svoje najčuvenije "Pjesme o samom sebi" ("Song of Myself") započne ovako: 

  
Ja svetkujem samog sebe i pjevam samog sebe,  
a što ja sebi dopuštam morate i vi sebi dopustiti,  
  
da bi se u dvadesetčetvrtoj strofi predstavio u natprirodnoj veličini: 
Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana,  
nemirnjak, mesan, čulan, izjelac, ispilac i porodilac,  
nisam sentimentalan, ne stojim povrh ljudi i žena ni  
postrance od njih  
  
i nisam više skroman nego neskroman. 
  
Ko god ponižava drugog ponižava mene, 
a što god se učini ili kaže, vraća se konačno k meni. 
  
Kao što prethodni stihovi pokazuju, Vitmen na sebe uzima božanske obaveze; 

on je neka vrsta Brame, svestvoritelja i vrhovnog presuditelja u svemiru, ali se 
taj  stav  krajnjeg  romantičarskog  egoizma  i  arogancije  u  njegovoj  poeziji  pa-
radoksalno spaja s tipično američkim osjećanjem demokratije i jednakosti. Jer, 
za  Vitmena,  kao  što  on  to  ističe  u  predgovoru  prvom  izdanju 

Vlati  trave, 

"Sjedinjene države same po sebi su u biti najveća pjesma". S jedne strane ovo ne 
začuñuje kod pjesnika koji je "slučajno" objavio svoju prvu zbirku pjesama na 
američki  Dan  nezavisnosti,  4.  juli,  i  koji  je  imao  trojicu  braće  sa  imenima 
Džordž Vašington, (George Washington), Tomas Džeferson (Thomas Jefferson), 
i  Endru  Džekson  (Andrew  Jackson).  Ali  s  druge  strane  Vitmenov  stav  kao  da 
potvrñuje  riječi  Džona  Loka  (John  Locke)  da  je  na  početku  čitav  svijet  bio 
Amerika. Za Vitmena, naime, koliko god se upinjao da predstavi svoju poeziju 
realističnom, Amerika je bila mitska, zamišljena zemlja, slika njegovog idealnog 
svijeta a ne onog koji ga je okruživao. Isto tako, ističući demokratiju i potpunu 
jednakost  meñu  svim  ljudima,  Vitmenova  poezija  se  ne  obraća  samo 
Amerikancima već svim ljudima, cijelom svijetu. 

Ideje  u  Vitmenovoj  poeziji  potiču,  moglo  bi  se  reći  neposredno,  iz 

Emersonovih  (Emerson)  ogleda 

Priroda  (Nature) 

i  "Američki  učenjak"  ("The 

America  Scholar").  No  standardne  romantičarsko-trantscendentalističke 
postavke  o  prirodi  kao  izvoru  nadahnuća,  čovjekovoj  božanskoj  prirodi  i 

background image

opipaš, 
moramo se malo prohodati, i ja se svlačim, povezi me 
izvan dogleda kopna, 
spremi me u mekane jastuke, poljuljaj me u valovitu 
omamu, 
zapljusni me ljubavnom mokrinom – ja ti mogu dati 
uzdarje. 
  
No  najkarakterističnija  Vitmenova  pjesnička  upotreba  prirode  svakako  je 

sadržana  u  njegovom  središnjem  paradoksalnom  i  mnogoznačnom  simbolu  – 
travi. Birajući ovaj simbol, Vitmen se udaljava od evropske književne tradicije, 
jer  neće  da  upotrebljava  tradicionalne  pjesničke  znakove.  Trava  je  za  njega 
"jednolični hijeroglif" koji raste svuda, ne bira sebi društvo, ne postavlja uslove, 
ne traži njegu: jednom riječju demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti 
i neuništivosti života. Trava je istovremeno za Vitmena i simbol smrti, no "lijepa 
i neošišana kosa grobova" isto tako govori o besmrtnosti: 

  
najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;  
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji 
na kraju da ga zaustavi, 
te prestaje u času kad se život javi.  
Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,  
a umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio, i to 
sretnije. 

("Pjesma o samom sebi", 6. strofa) 

  
Trava  je,  dakle,  za  Vitmena  krajnji  i  najrječitiji  vid  prirode.  Njegov  stav 

prema tradiciji ponovo je paradoksalan i istovremeno tipično američki: Vitmen 
bi neobično želio da se predstavi kao američki bard, autohtoni pjesnik bez ika-
kvih  korijena  osim  američkih,  bez  bilokakve  veze  s  evropskim  književnim  ili 
kulturnim  nasljeñem.  Tako  on  i  govori  o  samom  sebi  u  jednom  od  vlastitih 
anonimnih prikaza 

Vlati trave:

 

  
Samopouzdan,  s  nadmenim  očima,  preuzimajući  na  sebe  sva  obilježja  svoje 

zemlje, zakoračio je Volt Vitmen u književnost, govoreći kao čovjek nesvjestan 
da je ikada postojalo nešto kao knjiga ili neko kao pisac.

2

 

  
Iako  sebe,  prema  tome,  i  u  ovom  pogledu  želi  da  vidi  kao  demokratskog 

pjesnika,  lišenog  svih  prednosti  i  naličja  "visoke"  kulture,  još 

Kejmbridžska 

istorija  američke  književnosti  (Cambridge  History  of  American  Literature, 

1917.)  ističe  da  su  elementi  Vitmenovog  stila  proistekli  iz  niza  raznorodnih 

                                                 

2

 “Walt Whitman and His Poems’’, United State Review, September 1855, navedeno u Walt Whitman, ed. 

Murhy, p. 30. 

književnih izvora: Biblije, Osijana (Ossian), Še-kspirovog 

blank versa, 

Blejkove 

(Blake) poezije i Karlajlove (Carlyle) i Emersonove proze, šta je, dakle istina? 
Koliko je Vitmen poznavao evropsku tradiciju i koliko se njom služio? 
  

U "Pjesmi o samom sebi" on o tome ovako govori:  
Kuće i sobe su pune miomirisa, police su ispunjene 
mirisima, 
ja udišem taj mirluh i poznajem ga i volim ga,  
isparavanje bi me moglo takoñe opiti, ali ja to ne 
dopuštam, toga se čuvam. (strofa 2) 
  
Tradicija,  predstavljena  ovdje  mirisima,  jeste  dio  unutrašnjeg  svijeta 

pjesnika,  no  ona  je  i  opasna  jer  može  "opiti",  to  jest  onesposobiti,  sputati 
stvaralačke mogućnosti. Zbog toga Vitmen u ovoj pjesmi tradiciji suprotstavlja 
"atmosferu"  koja  nije  "miomiris,  nema  ukus  ishlapljivanja",  i  koja  stoji  za 
američku  prirodu.  Sve  to,  naravno,  nije  toliko  jednostavno  koliko  u  pjesmi 
izgleda.  Iako  je  Vitmenovo  formalno  obrazovanje  trajalo  vrlo  kratko,  iako  je 
kasnije u životu pokušavao i svojom odjećom i svojim izgledom da se predstavi 
kao čovjek iz naroda, on se upornim radom u bibliotekama i muzejima Njujorka 
natprosječno obrazovao, dok je, na primjer, opera bila jedno od njegovih stalnih 
životnih interesovanja. Svi ovi elementi njegovog obrazovanja ulaze i u poeziju 
koja sadrži odjeke ne samo evropske nego i istočne književne tradicije, a i opera 
je  prisutna  jer  se  u  dužim  Vitmenovim  pjesmama  smjenjuju  dijelovi  koji  pod-
sjećaju na ariju i recitativ. Sve ovo je sliveno sa Vitmenovim američkim slikama 
i temama kao i sa njegovim eksperimentalnim pjesničkim postupcima u cjelinu 
koja je očigledno znatno veća, šira i snažnija od zbira svojih sastojaka. Idealni 
svijet  nalazi  se  u  centru  "Pjesme  o  samom  sebi",  najpoznatije  i 
najkarakterističnije  Vitmenove  pjesme,  koja  pokušava  ne  samo  da 

izrazi 

pjesnikovu ličnost nego i cijelu Ameriku u svoje pedesetdvije strofe – vjerovatno 
nekoj vrsti organskog okvira godine dana. Vitmen sa samim sobom na božansko 
prijestolje ustoličuje svakog čovjeka jer "svi su besmrtni i nedokučivi kao i ja" 
(strofa  7),  a  idealizira  svoju  zemlju  da  bi  potvrdio  uzvišenost  i  dostojanstvo 
svakog naroda, jer mu se Amerika, u svojoj idealnoj projekciji, čini putokazom 
ka  budućnosti.  Ovo  posebno  dolazi  do  izražaja  i  u  pjesmi  "Dolazim  iz 
Paumanoka" ("Starting from Paumanok") koja je deklarativni izraz Vitmenovog 
"amerikanizma",  pokušaj  da  se  stvori  američki  ep.  Voñen  prema  tome 
altruističkim  a  ne  propagadnim  razlozima,  Vitmen  veliča  Ameriku  iz  svojih 
snova vjerujući da su bar snovi svih ljudi slični, ako im već i politički sistemi ne 
mogu  da  budu.  To  je  vid  Vitmenove  poezije  koji  ističe  i  veliki  anglo-američki 
pjesnik  i  kritičar  T.  S.  Eliot  (Eliot)  tvrdeći  da  je  pjesnik  uspio  "da  pretvori 
stvarnu  Ameriku...  u  nešto  veličanstveno  i  značajno,  da  preinači  realno  u 

background image

ja mislim da utroba nije manje vrijedna od glave i  
srca, 
općenje mi nije prostije od smrti, ja vjerujem u meso i u požude, 
vid, sluh, opip jesu čuda, a svaki dio i okrajak mene 
jest čudo. 
("Pjesma o samom sebi", strofa 24) 
  
Dalji razvoj upotrebe slika ljudskog tijela može se vidjeti u njegovoj kasnijoj 

poeziji,  posebno  u  trećem  izdanju 

Vlati  trave 

iz  1860.  koje  sadrži  i  ciklus 

"Adamova  djeca"  (prvobitno  "Enfans  d'  Adam",  kasnije  "Children  of  Adam"). 
"Adamova djeca" su, ustvari, himna spolnoj ljubavi koju Vitmen diže na najviši 
pijedestal, kiti trijumfalnim vijencem: 

  
iz one česti mene bez koje bih bio ništa,  
iz onog što sam odlučio da proslavim pa makar ostao 
sam meñu ljudima, 
iz odjeka mog vlastitog glasa pjeva phallus,  
pjeva pjesma porañanja,  
pjeva nuždu prekrasne djece i od njih prekrasnog 
odraslog naroda; 
pjeva natisak mišića i spajanje, pjeva pjesmu druga u krevetu. 

("Iz zatvorenih bonih rijeka",  
"From Pent-up Aching Rivers") 

  
Upravo  kroz  ovaj  hiperbolični  odnos  prema  prihvatanju  božanske  ideje 

ostvarene u ljudskom tijelu, kroz krajnje pretjerivanje u stavu i logici slika koje 
ovakav stav proizvodi ("miris je ovih pazuha miris slañi od molitve" "Pjesma o 
samom sebi", strofa 24) otkriva se Vitmen i kao vrhunski komički pjesnik. On je 
toga i sam bio svjestan, i uprkos svojoj proročkoj ozbiljnosti pozdravljao je taj 
humor. Pred kraj svog života rekao je jednom svom biografu: "Ponosim se što 
sam pravi humorist ispod svega drugog."

4

 Najbolji i najkarakterističniji primjeri 

Vitmenovog  humora  vezani  su  za  njegovo  nepoštovanje  "svetih  krava", 
religioznih  slika  i  prilika.  Na  početku  "Pjesme  o  samom  sebi",  na  primjer, 
nagovještava  se  da  je  bog  stvorio  prirodu  da  bi  podsjetio  čovjeka  na  svoje 
postojanje, poput dame koja je ispustila maramicu s monogramom da bi svom 
udvaraču  omogućila  početak  razgovora.  Kasnije  u  pjesmi  bogovi  su  prikazani 
kao  crteži,  bakrorezi  i  grafike  koje  Vitmen  posmatra  na  nekoj  izložbi,  gdje  i 
kupuje  Ozirisa,  Izidu,  Belusa,  Bramu,  Budu,  Jehovu,  Manitua,  Alaha  i  Odina 
"tačno po njihovoj cijeni". Na kraju on razotkriva i koja je to cijena: u 51. strofi 
božanstvo je opisano kao "slušalac tu gore" koji možda još ima nešto da povjeri 
pjesniku-proroku, ali je bez sumnje slab i mora da "govori iskreno" jer ga niko 

                                                 

4

 Navedeno u Richard Chase “Walt Whitman as American Spokesman’’, Walt Whitman, A Collection of Critical 

Essays, ed. Roy Harvey Pearce, Prentice Hall, Englewood Cliffs, N. J. 1962, p. 157. 

Želiš da pročitaš svih 184 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti