JAMES WIRTZ - ORUŽJE ZA MASOVNO UNIšTENJE
Iako su se mnogi promatrači nadali da će opasnost koju predstavlja oružje za masovno uništenje
(eng.
weapons of mass destruction
– WMD) – kemijsko, biološko, nuklearno i radiološko oružje –
iščeznuti s krajem Hladnog rata, ove vrste naoružanja nastavljaju predstavljati prijetnju cijelom
svijetu. Međunarodna je zajednica poduprla režim neproliferacije poduzimanjem niza diplomatskih
napora, primjerice
Konvencije o kemijskom naoružanju, Konvencije o zabrani biološkog
naoružanja, Inicijative za sprečavanje širenja i proliferacije oružja
i
Moskovskog ugovora iz
2002.
godine. Međutim, usprkos ovim zajedničkim naporima, nekoliko država i nedržavnih aktera
smatralo je oružje za masovno uništenje poželjnim dijelom njihovih arsenala. Trgovina nuklearnim
materijalima, tehnologijom i znanjima na crnom tržištu se povećava. U 2004. godini, otkriće da
postoji mogućnost da je pakistanski znanstvenik
A.Q. Khan
dao informacije o plinskim
centrifugama (koje služe za proizvodnju obogaćenog urana) i sklapanju nuklearne bombe Sjevernoj
Koreji, Iraku, Iranu, Libiji i Siriji, prouzrokovalo je val šoka unutar zajednice koja se protivi
proliferaciji.Za neke države, oružje za masovno uništenje osigurava neku vrstu otklanjanja
inferiornosti u konvencionalnom naoružanju u usporedbi s jačim regionalnim rivalima ili
Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Vođe ovih režima vjerojatno se nadaju da bi
prijetnjom kemijskim, biološkim ili nuklearnim ratovanjem mogli odvratiti jače protivnike da
razmišljaju o napadu, poraziti te protivnike jednom kada se borba zapodjene ili čak prijetiti
unutarnjim protivnicima. Oružja za masovno uništenje također služe kao statusni simboli koji
naglašavaju ‘uspjeh’ inače nesigurnih režima.
Ukoliko je prijetnja koju proliferacija oružja za masovno uništenje predstavlja državnim
subjektima od rastuće zabrinutosti, tada je i mogućnost da bi ova oružja mogla pasti u ruke terorista
alarmantna. Oružja za masovno uništenje upotrebljena su u terorističkim napadima, premda s
relativno ograničenim učincima. Primjerice, 1995. godine čečenski pobunjenici postavili su
radiološki izvor (cezij-137) u moskovskom Parku Izmailovsky, vjerojatno kako bi pokazali ruskim
vlastima da imaju sposobnosti za izradu ‘prljave bombe’. Oružja za masovno uništenje u mnogome
se razlikuju u smislu njihove dostupnosti, smrtnosti, razorne moći te lakoće kojom se mogu
proizvesti i koristiti. Ono po čemu se oružje za masovno uništenje razlikuje od konvencionalnog
oružja proizvedenog od eksploziva na hemijskoj bazi, jest njegov potencijal da prouzroči zaista
katastrofalne razmjere smrti i razaranja. Malo nuklearno oružje može uništiti grad: fisijska naprava
koja je uništila Hirošimu proizvela je eksplozivni udar (prinos) čija je jačina bila ekvivalentna
ekspoloziji oko 20 kilotona (kt) trinitrotoluola (TNT-a) Zbog njihove mogućnosti da posiju strah
diljem svijeta, ova oružja su poželjna kao politički instrumenti.
Nuklearno oružje
Konstrukcija i razvoj nuklearnog oružja bili su bazirani na napretcima u teorijskoj i
eksperimentalnoj fizici koji su započeli početkom prošlog stoljeća. Do kasnih 1930-tih, Leo Szilard,
fizičar koji je izmaknuo nacističkom progonu bijegom u Sjedinjene Države, shvatio je da bi bilo
moguće konstruirati ‘atomsku bombu’. Za razliku od konvencionalnih (kemijskih) eksplozija, koje
proizvodi brza preraspodjela atoma vodika, kisika, ugljika i dušika koji su komponente TNT-a,
primjerice, Szilard je pretpostavljao da bi nuklearna eksplozija mogla biti stvorena promjenom u
samim atomskim jezgrama. Nuklearna oružja su tako moćna jer su, kako je Albert Einstein
predvidio, masa i energija pod određenim uvjetima izmjenjive (E=MC
2
). Poteškoću u pokretanju
2
ove reakcije predstavlja stvaranje uređaja koji bi nuklearnu reakciju održavao djelić sekunde prije
nego što se uništi u nuklearnoj eksploziji koja nastaje kao posljedica te reakcije.
Szilardovo mišljenje nisu široko podupirali američki znanstvenici ili vladini dužnosnici te je on
stoga pridobio pomoć svoga prijatelja, Alberta Einsteina, kako bi ovo pitanje zadobilo pozornost
predsjednika Franklina D. Roosevelta. U pismu datiranome 2. kolovoza 1939. godine, Einstein je
informirao Roosevelta da je teoretski moguće konstruirati atomsku bombu i da je moguće da nacisti
već naporno rade na konstruiranju takvog uređaja. Bilo je potrebno da Sjedinjene Države uđu u
Drugi svjetski rat kako bi otpočeo sveobuhvatni projekt konstruiranja nuklearnog oružja, britansko-
američki
Projekt Manhattan
, koji je započeo u rujnu 1942. godine. Prvi nuklearni (fisijski) uređaj
bio je spreman za testiranje u Alamagordu u Novom Meksiku, 6. srpnja 1945. Ubrzo nakon toga
uslijedila je eksplozija detonacija bombi ‘Little Boy’ nad Hirošimom 6. kolovoza 1945. i ‘Fat Man’
nad Nagasakijem 9. kolovoza 1945. godine.
Sva fisijska oružja imaju slične komponente: fisijski materijal (primjerice, U-235 ili plutonij);
hemijske eksplozive; ne-fisijske materijale za reflektiranje neutrona i jačanje eksplozije; i neku
vrstu neutronskog generatora koji pomaže započinjanje nuklearne reakcije. Oružja također trebaju
okidače, mehanički osigurač, mehanizme za naoružavanje i pucanje. Postoje dva osnovna tipa
fisijskih oružja. ‘Little Boy’ bio je tzv.
gun-type
fisijski uređaj. Ovo je najjednostavnija i najmanje
učinkovita konstrukcija nuklearnog oružja (konstrukcija zahtijeva relativno veliku količinu fisijskog
materijala da bi proizvela relativno malu eksploziju). U konstrukciji tzv.
gun-design
dvije pod-
kritične mase U-235 ispaljuju se u cijev, pri čemu pogađaju jedna drugu pri ekstremno velikim
brzinama, proizvodeći tako fisijsku reakciju. Međutim, tzv.
gun-type
uređaji su nesavršeni i
posjeduju relativno veliku vjerojatnost da bi mogli ‘postati kritični’, primjerice, da bi moglo doći do
nuklearne detonacije. Druga konstrukcija, implozijski uređaj, upotrebljava visoko-eksplozivne leće
za kompresiju fisijskog materijala – u bombi ‘Fat Man’ upotrijebljen je plutonij – dok se ne
dosegne kritična točka otpočinjanja fisije. Implozijske uređaje relativno je teško proizvesti i
sastaviti, jer stvoreni naboji koji komprimiraju fisijski materijal trebaju biti izrađeni u skladu s
kritičnom tolerancijom i tempirani za detonaciju u djeliću sekunde. Fizika i tehnika koje su u
pozadini konstrukcije i proizvodnje nuklearnog oružja široko su dostupne. Ono što je daleko teže
steći jesu visoko obogaćeni uran (U-235) i plutonij. Ovi materijali su pod zaštitom, a njihovu
proizvodnju i skladištenje nadziru
Međunarodna agencija za atomsku energiju
(eng.
International Atomic Energy Agency
– IAEA) i same države, deklarirane i nedeklarirane, posjednice
nuklearnog oružja.
Fuzijsko oružje je bomba koja ima tri stupnja i koja upotrebljava implozijski uređaj kako bi se
pokrenula fisijska reakcija, koja povratno detonira fuzijsku reakciju (proces pri kojem jedna teža
nuklearna jezgra nastaje spajanjem dviju lakših jezgri). Kada se kombiniraju jezgre laganih
elemenata, nastali teži element ima manju masu od dviju izvornih jezgri, a razlika u masi se
momentalno pretvara u energiju. Fuzijsko oružje, koje se često naziva termo-nuklearno oružje ili
hidrogenska bomba, može biti relativno malo, lagano, i može sadržavati gotovo neograničenu
razornu snagu. Tijekom Hladnog rata, velika nuklearna oružja imala su snagu milijuna tona –
megatona (mgt) – TNT-a. Najsnažnije ikad detonirano nuklearno oružje bila je Bomba Car (Tsar
Bomba ili eng.
King of Bombs
), što je bio test konstruirane bombe ekspolozivne snage od 100 mgt,
sa smanjenim učinkom. Bombe s multi-megatonskom snagom općenito imaju ograničenu vojnu
upotrebu budući da radijus njihovog uništenja često premašuje veličinu potencijalnih urbanih ili
4
balističke projektile koji su bili lansirani ispod površine oceana s podmornica na nuklearni pogon.
Do 1970-tih, višestruke bojne glave (ili MIRV, op. prev.) (eng.
multiple independently targetable
reentry vehicles
) bile su postavljane na američke i sovjetske ICBM-ove, što je objema supersilama
omogućilo izvođenje udara na do dvanaest meta s jednim projektilom. Nuklearne bojeve glave
uskoro su postale upotrebljive za projektile zrak-zrak, čija je svrha bila da budu lansirani iz aviona
kako bi oborili nadolazeće bombardere, zatim u topničkim granatama pa čak i u prenosivim
razarajućim punjenjima. Neutronske bojeve glave izrađene su u svrhu opremanja projektila
presretača koji su bili dio proturaketnoh sustava Safeguard, kojeg su Sjedinjene Države razvijale
1970-tih. Bojne glave presretača sustava Safeguard bile su namijenjene za detoniranje u samoj
blizini nadolazećih bojevih glava, koje bi zasuli elektro-magnetskim impulsom (EMP) izazivajući
tako njihovo zatajenje. Obje sile su istraživale i mogućnost razmiještanja FOBS-a – Djelomičnog
sustava za bombardiranje iz svemira (eng. Fractional Orbital Bombardment Systems), primjerice, na
način da se nuklearno oružje pohrani u orbiti kako bi moglo biti spremno i naciljano nakon znaka za
uzbunu s kontrolnih postaja na tlu. Na sreću, dužnosnici na obje strane hladnoratovske podjele bolje
su promislili o životu s, doslovno, Damoklovim mačem iznad svojih glava te su Ugovorom o
svemiru (eng.
Outer Space Treaty
) iz 1967. godine zabranili postavljanje nuklearnog oružja u
svemiru.
Danas su dužnosnici zabrinuti oko mogućnosti da bi teroristi na neki način mogli proizvesti ili
nabaviti nuklearno oružje ili radiološku napravu. Iako je zračni ili napad projektilima moguć, velika
je zabrinutost da bi oružje moglo biti prokrijumčareno u neku zemlju u nekom od tisuća brodskih
transportnih kontejnera koji svakodnevno plove svjetskim morima. Također postoji mogućnost da
se pojedine komponente oružja otpreme odvojeno i sklope na odredištu. Lokalne policijske snage i
nacionalne obavještajne agencije također pomno promatraju pokušaje prodaje radioaktivnih
materijala na crnom tržištu. Nuklearno ili radiološko oružje koje bi proizveli teroristi vjerojatno bi
bilo relativno primitivno, odnosno relativno veliko i nezgodno za transport. Male nuklearne uređaje,
koje može prenositi čovjek (primjerice, za nuklearno razaranje) proizvodile su supersile tijekom
Hladnog rata, što je povećalo zabrinutost da bi se ova oružja mogla naći na crnom tržištu.
Utjecaj na međunarodnu politiku
Unatoč činjenici da se nuklearno oružje pojavilo na svjetskoj sceni prije više od šezdeset godina i da
je igralo dominantnu ulogu u hladnoratovskom odvraćanju između Organizacije Sjevernoatlantskog
ugovora (NATO-a) i Varšavskog pakta, nastavlja se rasprava o njegovom utjecaju na međunarodnu
politiku. Zagovornici razoružanja žale nad neuspjehom postojećih nuklearnih sila da smanje svoje
oslanjanje na nuklearno oružje, neuspjehom američkog Senata da ratificira
Sveobuhvatni
sporazum o zabrani nuklearnog testiranja
(eng.
Comprehensive Test Ban Treaty
) te odlukom
administracije Georgea W. Busha da istupi iz
Sporazum o antibalističkim projektilima
(eng.
Anti-Balistic Missile Treaty
) iz 1972. godine, što prema njihovom mišljenju predstavlja prijetnju
novog kruga u utrci u naoružanju. Oni također brinu, jer ne-proliferacijski režim polako gubi
važnost budući da nekoliko zemalja nastavlja razvijati tajne i javne programe razvoja nuklearnog
oružja. Sjedinjene Države i Rusija znatno su smanjile veličinu svojih razmještenih nuklearnih snaga
– Moskovskim sporazumom iz 2002. godine nuklearne snage Sjedinjenih Država i Rusije srezane
su za oko 20% u odnosu na razinu koju su dostigle tijekom Hladnog rata. U 2002. godini
Nuclear
Posture Rewiev
Busheve administracije, također je naglasila obustavu odnosa zasnovanog na
nuklearnom odvraćanju, koji je dominirao sovjetsko (rusko) – američkim odnosima gotovo šezdeset
5
godina.
Znanstvenici su podijeljeni oko utjecaja nuklearnog oružja na svjetsku politiku. Neki vjeruju da
nuklearni arsenal pomaže u odvraćanju napada od strane drugih država naoružanih
konvencionalnim ili nuklearnim oružjem. Mogućnost odmazde nuklearnim oružjem nakon
pretrpljenog napada – poznate kao sigurna sposobnost drugog udara – posebno je poželjna, jer
učinkovito može eliminirati protivnikov potencijalni dobitak koji bi stekao tako što je prvi
upotrijebio nuklearno oružje, što je situacija poznata kao krizna stabilnost. Budući da čak i malo
nuklearnog oružja može prouzročiti katastrofalno razaranje i da je praktički nemoguće obraniti se
od učinaka nuklearnog oružja, ovi znanstvenici vjeruju da je ono uistinu revolucionarno oružje koje
vojske prisiljava da se usredotoče na sprečavanje, a ne vođenje ratova. Neki pak, usredotočujući se
na sovjetsko-američke odnose tijekom Hladnog rata, smatraju da je mir logičan ishod, pogotovo
ukoliko potencijalni neprijatelji održavaju sposobnosti za siguran drugi udar: nije logično da će se
dužnosnici upuštati u sukobe ukoliko unaprijed znaju da će nuklearno sučeljavanje razoriti, ako ne i
potpuno uništiti, njihovu zemlju.
Za usporedbu, pesimisti po pitanju proliferacije zabrinuti su oko činjenice da je iskustvo
supersila tijekom Hladnog rata u najboljem slučaju bilo anomalija, a u najgorem slučaju situacija
koja je često balansirala na rubu katastrofe. Oni su zabrinuti oko mogućnosti da bi ljudska slabost,
neuspješne komunikacije i kriva shvaćanja, birokratske zbrke ili psihološki ili tehnološki slomovi u
krizi mogli uzrokovati neuspjehe u odvraćanju, vodeći tako do nehotičnog ili slučajnog nuklearnog
rata. Drugi ukazuju na uobičajene nezgode – nemogućnost predviđanja svih interakcija između
uređaja kojima upravlja čovjek u složenim sustavima – kao potencijalne pokretače slučajnog
nuklearnog rata, pogotovo stoga što su nuklearni sustavi za upozoravanje, zapovijedanje i kontrolu
u intenzivnoj interakciji tijekom krize. Pesimisti u pogledu proliferacije također ističu da ne postoji
jamstvo da će sve vojske i vlade biti dobri upravitelji svojim nuklearnim arsenalima. Oni koji
posjeduju nuklearno oružje mogli bi poduzimati rizike koji njihove arsenale izlažu sabotaži, krađi ili
nehotičnoj ili nesmotrenoj upotrebi. Neke vlade mogu svoje nanovo pribavljeno oružje
upotrebljavati u svrhu zastrašivanja ili agresije, umjesto u svrhu odvraćanja. One mogu težiti
strategijama nuklearnog rata koje nastoje nuklearno oružje brzo i u velikoj mjeri uvesti na bojno
polje, u pokušaju da ili preduhitre upotrebu nuklearnog oružja od strane protivnika ili da okončaju
sukob brzim odlučnim udarcem.
Iako se rasprava između optimista i pesimista nastavlja, svi se slažu da bi širenje nuklearnog ili
radiološkog oružja na nedržavne subjekte ili čak pojedince bilo globalna katastrofa. Postojeće
strategije i sposobnosti odvraćanja ne odnose se na upotrebu nuklearnog oružja od strane terorista.
Opasnost da bi ova nuklearna oružja mogla pasti u ruke nedržavnih subjekata prisilit će države da
pojačaju unutarnji nadzor i napore za sigurnošću.
Hemijsko oružje
Hemijsko oružje pojavilo se u kasnom 19. stoljeću kao dio moderne hemijske industrije.
Prva značajna uporaba kemijskog oružja dogodila se u Prvom svjetskom ratu kada su obje strane
tražile način da prekinu zastoj nastao rovovskim ratovanjem. 22. travnja 1915. godine njemačke su
jedinice ispustile oblak klornog plina (agens koji izaziva gušenje) prema savezničkim linijama u
Ypresu (Belgija), ali nisu uspjeli iskoristiti pukotinu koja je nastala u francuskim redovima.
Skamenjeni prizorom leševa na kojima nije bilo vidljivih uzroka smrti, njemački vojnici u napadu
7
Nervni agensi su daleko najsmrtonosnije hemijsko oružje. Izumljeni 1930-tih kao insekticidi, u
nacističke i savezničke vojne arsenale ušli su u Drugom svjetskom ratu, ali nisu bili upotrebljavani
u borbi. Ime ‘nervni agens’ odražava činjenicu da ove kemikalije dolaze u sukob s tjelesnim
živčanim sustavom nepovratno deaktivirajući acetilkolinesterazu (AChE), koja ‘deaktivira’
neurotransmiter acetilkolin. Nervni agensi vežu se na aktivnu vezu AChE, onemogućavajući
deaktiviranje acetilkolina. Bez mogućnosti deaktiviranja acetilkolina, mišići se kontinuirano
opuštaju, javlja se pojačano lučenje žlijezda (primjerice, lučenje sline) što dovodi do paralize i
gušenja. Nervni agensi druge generacije, agensi serije G (German) – Tabun (GA), Sarin (GB),
Soman (GD), Ciklosarin (GF) – smatraju se nepostojanim agensima. Agensi serije G su topljivi u
vodi i masti te mogu ući u kožu i uzrokovati smrtne posljedice. Nervni agensi treće generacije serije
V – VX, VE, VG, VM – proizvod britanske znanosti – postojani su agensi koji su oko deset puta
smrtonosniji od Sarina. Mnogo manje se u javnosti zna o agensima četvrte generacije serije A
(poznati i kao ‘Novičok’ agensi), proizvodu sovjetske znanosti. Izlaganje visokoj koncentraciji
aerosola nervnih agenasa uzrokuje nagli kolaps i smrt.
Onesposobljivači se koriste za kontroliranje demonstracija (CS ili suzavac) ili za osobnu zaštitu
(CN ili suzavac). Manje su otrovni od ostalih kemijskih oružja i obično ne proizvode smrtonosne
učinke kada se koriste na otvorenom u odgovarajućoj koncentraciji. Agensi koji izazivaju
povraćanje (adamsit) razvijeni su za upotrebu u borbi.
Načini prenošenja kemijskog oružja
Upotrebljavaju se kemijska oružja koja su linijskih ili točkastih izvora. Bombe, topovske granate,
bojne glave projektila ili paketi su točkasti izvori, budući da dostavljaju kemijsko oružje na
određenu lokaciju. Linijski izvor, koji nastaje od niza uređaja za raspršivanje, zaprašivača usjeva ili
čak pomičnog raspršivača sjemena, stvara oblak ili ‘liniju’ plina koja struji prema meti. Vjetar,
temperatura i teren mogu utjecati na smrtnost i postojanost agensa
Budući da je za upotrebu kemijskog oružja ključna prikladna disperzija, analitičari su najviše
zabrinuti oko njegove upotrebe u zatvorenim mjestima, poput sportskih arena ili velikih zgrada koje
imaju ventilacijske sustave koji se mogu upotrijebiti za raspršivanje kemijskog oružja.
Utjecaj na međunarodnu politiku
Do početka 1970-tih vojske NATO-a bile su počele promatrati kemijska oružja kao sredstvo
odvraćanja, a ne kao oružje koje su preferirali za upotrebu na bojištu. Kemijska oružja predstavljaju
očite teškoće u smislu transporta i rukovanja, a većina vojnih promatrača slaže se da postoje
sigurniji i učinkovitiji načini za ugrožavanje meta. Stoga su preferencije vojnih profesionalaca
pomogle da se potakne zabrana upotrebe kemijskog oružja u ratu, koja je kodificirana u
Ženevskom protokolu za zabranu upotrebe u ratu zagušljivih, otrovnih i drugih plinova
te
bakterioloških metoda ratovanja
iz 1925. godine. Iako je Ženevski protokol zabranio početnu
upotrebu kemijskog oružja, on nije spriječio države da stvaraju zalihe kemijske municije.
Konvencija o kemijskom naoružanju (eng.
Chemical Weapons Convention –
CWC) koja je stupila
na snagu 29. aprila 1997. godine, zabranjuje posjedovanje i upotrebu kemijskog oružja od strane
država potpisnica, s iznimkom malih uzoraka koji se koriste za ispitivanje zaštitne opreme. Države
stranke Konvencije o kemijskom naoružanju obavezne su obznaniti svoje postojeće zalihe
kemijskog oružja, ustanoviti sredstva koja su bila uključena u proizvodnju kemijskog oružja i
objaviti kada će njihove postojeće zalihe biti potpuno uništene. Organizacija za zabranu kemijskog
