SPECIJALNA PEDAGOGIJA – uvodna razmatranja
Terminologija
U svijetu se za podrucje edukacijsko-rehabilitacijske teorije i prakse koriste razliciti
termini.
Vrlo cest naziv jeste specijalna pedagogija u zemljama engleskog govornog podrucja
(prema Sarenac, 1999).
„Specijalna pedagogija (special education) oznacava odgoj i obrazovanje osoba, koje u
fizickom, mentalnom, emocionalnom ili socijalnom pogledu odstupaju od relativno
homogenih grupa ucenika u redovnom sistemu odgoja i obrazovanja, i to toliko da su
nuzni posebni postupci radi zadovoljavanja njihovih specificnih potreba.“ (Sarenac,
1999, S. 286)
Posljednjih nekoliko godina u zapadnim EU- zemljama primjetna je tendenciozna
usmjerenost specijalne pedagogije na opcu pedagogiju, s obzirom da se edukacijsko-
rehabilitacijski sadrzaji posmatraju iz ugla opce pedagogije, sto je svakako povezano sa
razlicitim drustvenim promjenama, koje se prvenstveno odnose na ophodjenje sa
odredjenim skupinama (djeca, osobe s posebnim potrebama itd.)(prema Borchert,
2007).
Zadatak specijalne pedagogije je pri tome usmjeren na podrzavanje opce pedagogije u
cilju nadopunjavanja i pruzanja integrativne podrske.
Pojam „specijalna „…“naglasava poseban status osoba s posebnim potrebama, kao i
posebne metode i ustanove za adekvatan odgoj i obrazovanje istih” (prema Bochert,
2007).
Ciljevi specijalne pedagogije
•
Ciljeve specijalne pedagogije je tesko definirati i specificirati: hetegeronitet osoba s
posebnim potrebama zahtjeva cesto razlicite i posebne odgovore i djelovanja.
•
Prema Wember (2003, S. 14) u okviru principa normalizacije cilj specijalne pedagogije je
definiran kao:
“ najvece moguce samoostvarenje kroz licnu autonomiju,
uz sto obuhvatniju integraciju u porodici, zajednici i drustvu
svakodnevnica osobe s posebnim potrebama treba da bude struktuirana
sto „normalnije“,
individualni razvoj pojedinca treba da bude podrzan kroz cijeli zivotni tok
u cilju sto veceg samodjelovanja i samoodredjivanja“.
Modeli u rehabilitaciji osoba s posebnim potrebama
•
Kada je u pitanju tretman i rehabilitacija osoba s posebnim potrebama u posljednjih 50
godina evidentna su tri razdoblja (prema Teodorovic, 1997), koja su slijedila jedan za drugim,
nadopunjavajuci se Njihovi elementi su i danas vidljivi kako u teoriji, tako i u praksi:
o
medicinski model
o
model deficita i
o
socijalni model
Medicinski model
(Bleidick, 2000): Prema ovom starom i jednostavnom, kauzalno-etioloskom
modelu rezultat organskih i funkcionalnih ostecenja jesu bolesti i teskoce kao nezaobilazne
posljedice, koje uz pomoc pedagoske intervencije ne mogu biti sanirane, jer „defekt“ lezi u
osobi;
Ovdje se teskoca shvata kao individualna kategorija, iako istovremeno postoji opasnost od
zanemarivanja relativnosti teskoca – jer teskoce mogu nastati i kao posljedica socijalnih i
drustvenih mehanizama i atributa.
Medicinski model pociva dakle na „shvacanju prema kojem je ponasanje djeteta
determinirano njegovim bioloskim karakteristikama, a njegovo naruseno ponasanje potjece
iz bioloskih malformacija, zbog cega je nuzna intervencija specijalista tih disciplina” (Ibralic/
Samjic, 2007).
Prema Coleridge (1993), medicinski model ostecenje tretira kao abnormalnost.
Abnormalnost je nesto sto se treba lijeciti, ispraviti, prevladati.
“Ako se pojedinac ne uklapa u drustvenu sredinu, onda se pojedinac, a ne drustvena sredina
moraju promijeniti. Ako se pojedinac ne moze promijeniti, onda se takva osoba odvaja u
posebne institucije i specijalne skole gdje se zadovoljavaju samo njene osnovne potrebe”
(Ibralic/ Samjic, 2007).
Posljedice institucionalizacije i drugih oblika segregacije su nize nivo socijalne
kompetentnosti, infantilizacija i depersonalizacija (Teodorovic, Levandovski, Misic, 1994).
Meidicnski pristup u rh. osoba s posebnim potrebama okrenut je nedostacima, a kruto
profesionalno razmisljanje odnosi se na zastitu, brigu i izbjegavanje rizika.
Model deficita
Razvojem spoznaje o negativnim posljedicama segregacije 70-tih i 80-tih godina,
potaknut je nastanak modela deficita, koji prevladava u rehabilitaciji osoba osoba s
posebnim potrebama.
U ovom periodu dominantnost medicine na ovom podrucju se smanjuje, a sve veci
znacaj zauzima pedagogija.
U okviru ovog modela, koji naglasava znacenje utvrdjivanja i zadovoljavanja posebnih
potreba osoba s teskocama javlja se pokret integracije.
Osobe se pocinju sagledavati multidimenzionalno, kao jedinstvo citavog niza
karakteristika medju kojima je i odredjena teskoca u razvoju sa svojim posljedicama.
Deinstitucionalizacija osoba s teškoćama u svijetu je prisutna posljednjih dvadesetak
godina, a usmjerena je na ukidanje velikih institucija za smještaj i rehabilitaciju ovih
osoba. Umjesto velikih ustanova, osnivaju se regionalni, u lokalnim zajednicama različiti
integrirani oblici smještaja, tretmana i zapošljavanja osoba s posebnim potrebama.
Socijalni model
Predstavlja savremeniji pristup, i u razvijenim zemljama svijeta on prevladava od
devedesetih godina.
Njegovo je ishodište u filozofiji inkluzije koja naglašava da svako pripada društvu i na
svoj mu način pridonosi (Snow, 1993., prema Mišić, 1995.).
U skladu s time, socijalni model podrazumijeva pristup prema kojem se na osobe s
teškoćama ne gleda kroz njihova ograničenja i teškoće, nego kroz njihove sposobnosti i
interese, potrebe i prava (Teodorovic, 1997. prema Mason, Rieser, 1990.; 1994.;
Whittaker, Kenworthy, 1995.). Ovaj model polazi od pretpostavke da je položaj ovakvih
osoba kao i njihova diskriminacija društveno uvjetovana (Rieser, 1994.).
„Izgradnjom sustava koji je isključivo usmjeren na zadovoljavanje potreba tzv. prosječne
populacije, društvo stvara sustav koji je u osnovi netolerantan, pa tako proizvodi
marginalne skupine koje po različitim kriterijima odstupaju od prosječne populacije.
Stvaranje usporednih sustava odgoja i obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, te
zapošljavanja zahtijeva velika financijska sredstva, a doprinosi i stvaranju segregiranih
životnih situacija.
Pripadnici marginalnih skupina na taj se način znatnim dijelom isključuju iz uobičajenih
životnih tijekova. Iz navedenih razloga socijalni model naglašava prava pojedinca, a
rješenje vidi u restrukturiranju društva.
Transformacija medicinskog modela i modela deficita u socijalni model odvija se u
različitim zemljama različitim tempom, ovisno o njihovoj ekonomskoj moći, znanstvenim
dostignućima u relevantnim područjima, ali prije svega ovisno o prevladavajućoj filozofiji
društva i njegovu odnosu prema pojedincu i poštivanju ljudskih prava.” (Teodorovic,
Bratkovic, 2001., S. 282.)
Centralna polja djelovanja specijalne
pedagogije
TERMINOLOGIJA
Iako se odnos društva prema osobama s invaliditetom kroz povijest mijenjao, pojam invaliditeta
je, u svojoj srži, ostao nepromijenjen.
Pojam invaliditeta dolazi od riječi invalid, koja je latinskog podrijetla i često podrazumijeva
osobu koja je radi tjelesnog ili duševnog oštećenja djelomično ili potpuno izgubila određenu
sposobnost.
Umjesto termina invaliditet, nerijetko se koristi i termin hendikepiranost (handicap -
handicapped).
Hendikep znači gubitak, nedostatak ili ograničenje mogućnosti, prigode ili šanse za ravnopravno
sudjelovanje u životu društvene zajednice te tako opisuje susret osobe s invaliditetom i njene
okoline.
Njegova svrha jest naglašavanje odstupanja u sredini i u mnogim organiziranim aktivnostima
društva koji onemogućuju ravnopravno ucestvovanje osoba s invaliditetom.
Zbog neodređenosti termina i prilično jednostranog pristupa (najčeće medicinskog) pojmu
invaliditeta, Svjetska zdravstvena organizacija 1980. godine izdaje Međunarodnu klasifikaciju
oštećenja, invaliditeta i hendikepa (
International Classification of Functioning, Disability and
Health – ICF
).
Ovaj dokument definira:
O
štećenje
kao svaki gubitak ili nepravilnost psihološke, fiziološke ili anatomske građe ili funkcije,
koji može biti privremeni ili trajan. U kontekstu oštećenja se naglasak stavlja na patološka stanja
odnosno poremećaje pojedinih organa.
Invaliditet
bi u zdravstvenom smislu označavao svako ograničenje ili smanjenje sposobnosti
izvođenja neke aktivnosti na način ili unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće.
Hendikep
kao poteškoću pojedinca koji je nastao zbog nekog oštećenja ili invaliditeta, a koji
ograničava ili sprečava izvršenje funkcije koja je za tog pojedinca normalna. Dok oštećenje ostaje
na razini organa, invaliditet na razini organizama, hendikep uključuje socijalnu dimenziju,
odnosno njega karakterizira nesklad između stanja pojedinca i očekivanja grupe u kojoj osoba
živi i kojoj pripada.
Ova verzija klasifikacije zapravo daje unificirani okvir za samu klasifikaciju posljedica bolesti.
Strukturirana je temeljem sljedećih komponenata:
-
Tjelesno funkcioniranje (npr. mentalno funkcioniranje, senzoričko funkcioniranje,
kardiovaskularno…) i tjelesne strukture (npr. struktura živčanog sustava, strukture kretanja,
metaboličke i strukture endokrinog sustava…)
U podrucju edukacijsko-rehabilitacijskog rada postoji veliki broj dijagnostickih metoda, cije
poznavanje i primjena zavise od specificnosti problema (prema Breitenbach, 2005):
1. Anamnesticke metode
2. Opservacije ponasanja
3. Psihomtericki mjerni instrumenti
Prema Petermann/ Petermann ( 2006, S. 3 prema Borchert, 2007) edukacijsko-rehabilitacijska
dijagnostika
Obuhvata testove, opservacije, kao i anamnesticke postupke u pogledu na kognitivni,
emocionalni i nivo djelovanja;
Sazima psihicke (npr. strah), kao i subklinicke probleme (npr. depresiju)
Dijagnosticira kognitivne teskoce (npr. teskoce u ucenju) kao i razvojne teskoce (npr. autizam)
Obuhvata – u cilju iznalazenja postojecih resursa – faktore rizika i zastite na strani djeteta i
njegove okoline;
Odredjuje edukacijsko-rehabilitacijske mjere podsticanja za nastavu, terapiju i mjesto
podsticanja;
RAZVOJ SPECIJALNO PEDAGOSKE MISLI
(koristiti udzbenik Sarenac, O. (1999): Razvoj specijalnog skolstva u BiH. Tuzla: Denfas.)
INTELEKTUALNE TESKOCE
1. Definicije i klasifikacije mentalne retardacije
Mentalna retardacija je veoma kompleksan problem koji pogadja licnost kao
psihosocijalnu jedinku.
Proucavanje mentalne retardacije s razlicitih aspekata (bioloskog, psiholoskog,
socioloskog, pedagoskog i medicinskoh) ima za posljedicu upotrebu mnogobrojnih
termina koji etiketiraju, stigmatiziraju i obespravljuju osobe s mentalnom retardacijom.
- neodređenost kada je u pitanju terminologija »mentalne retardacije«
- upotreba alternativnih pojmova:
