Opšta istorija države i prava
Ljubomirka Krkljuš ― Srđan Šarkić
OPŠTA ISTORIJA
OPŠTA ISTORIJA
DRŽAVE
DRŽAVE
I PRAVA
I PRAVA
BEOGRAD, 1986.
Recenzenti:
Prof. dr Dragomir Stojčević
Prof. dr Obrad Stanojević
SADRŽAJ
Predgovor 3
POJAM I PREDMET OPŠTE ISTORIJE DRŽAVE I PRAVA 4
Mesto opšte istorije države i prava u okviru društvenih nauka 5
PRVOBITNA ZAJEDNICA 16
DRŽAVA I PRAVO U ROBOVLASNIČKOM PERIODU 24
Zajedničke crte robovlasničkog društva i države 25
Stare robovlasničke države - istočne despotije 27
1. Egipat 28
2. Vavilon 34
Mlađe antičke države 41
1. Grčke države 41
Sparta 44
Atina 46
2. Helenističke države 55
DRŽAVA I PRAVO U FEUDALNOM DRUŠTVU 59
Zajedničke crte feudalnog društva i države 60
Feudalno pravo 62
I. Ranofeudalne monarhije 64
1. Društveno-ekonomski i politički uzroci nastanka ranog feudalizma 64
2. Vizantija 75
3. Franačka država 86
4. Arabljanska država 96
II. Staleške i apsolutne monarhije 103
1. Francuska 103
2. Nemačka 120
3. Engleska 129
4. Tursko (Osmansko) carstvo 141
DRŽAVA I PRAVO U BURŽOASKOM DRUŠTVU 146
Opšta svojstva buržoaskog društva i države 147
Karakteristike buržoaskog prava 151
Najznačajnije buržoaske države 154
1. Engleska (Velika Britanija, Ujedinjeno Kraljevstvo) 154
2. Sjedinjene Američke Države 162
3. Francuska (1789-1918) 167
4. Nemačka 182
5. Austro-Ugarska monarhija 190
6. Italija 195
7. Rusija 202
DRŽAVA I PRAVO U SOCIJALISTIČKOM DRUŠTVU 209
Postanak i razvoj socijalističkih država 210
1. Pariska komuna 212
2. Oktobarska revolucija i nastanak SSSR-a 214
Važnija literatura 219
2

POJAM
I
PREDMET
OPŠTE
ISTORIJE
DRŽAVE
I
PRAVA
4
MESTO OPŠTE ISTORIJE DRŽAVE I PRAVA U OKVIRU
DRUŠTVENIH NAUKA
Opšta istorija države i prava se bavi proučavanjem države i prava u prošlosti, kao društvenih
pojava. Ona je stoga i istorijska i pravna nauka, te je u tesnoj vezi i sa opštom istorijom, kao i sa
izvesnim brojem pravnih nauka. Da bismo bolje shvatili njen pojam i predmet, potrebno je
najpre odrediti šta podrazumevamo pod istorijom kao naukom i kakvo je mesto Opšte istorije
države i prava u okviru opšte istorije.
POJAM ISTORIJE KAO NAUKE
Istorija je kao samostalna delatnost Ljudskog duha nastala kod starih Grka, te je i njen naziv
grčkog porekla. Pod istorijom Grci su podrazumevali poznavanje i izlaganje događaja iz
prošlosti. U tom značenju reč srećemo kod Herodota iz Halikarnasa, grčkog pisca iz V veka pre
naše ere, koji je u obimnom delu naslovljenom
Istorija,
nastojao da prikaže događaje koji su se
zbili u prošlosti u svim zemljama njemu tada poznatog sveta, kao i da utvrdi istorijsku istinu.
Herodota je još Ciceron nazvao „ocem istorije“, pa se do dana današnjeg nastanak istorije kao
nauke vezuje za njegovu ličnost.
Kao i svaki naziv koji je upotrebljavan dugi niz godina i reč istorija je poprimila različita
značenja. Ona se u svakodnevnom govoru koristi i da bi označila sav istorijski razvoj Ljudskog
društva, a istovremeno i nauku o tome razvoju. U daljem izlaganju mi ćemo pod rečju „istorija“
podrazumevati samo istoriju kao nauku.
Iako istorija proučava događaje iz prošlosti, njen predmet ne predstavljaju svi događaji i
promene koje su se nekad zbile. Pre svega, velike promene u prirodi nisu predmet istorije, već
drugih naučnih disciplina, mada istorija u pojedinim slučajevima može da uzme u obzir i neke
prirodne procese. Kada, na primer, ispitujemo opadanje Dubrovnika u XVII veku, ne možemo
mimoići katastrofalni zemljotres koji je 1667. godine zadesio ovaj grad. Predmet istorije, dakle,
mogu biti samo događaji koji su u vezi sa ljudima, tačnije sa ljudskim društvom, jer se istorija ne
bavi biološkom i fiziološkom stranom ljudskog bića, već samo čovekom kao društvenim bićem.
Ali, istorija se ne bavi čovekom i ljudima uopšte, već ljudima u prostornom i vremenskom
okviru.
Pošto smo na ovaj način bliže odredili šta podrazumevamo pod istorijom, pokušaćemo da
damo i definiciju istorije kao nauke. Treba pritom naglasiti da nije nimalo lako odrediti pojam
istorije, jer brojni istoričari, polazeći od različitih naučnih i ideoloških koncepcija, različito
shvataju i određuju istoriju, pa se samim tim u nauci sreće čitavo more definicija istorije. Svesni
te teškoće i nimalo ne težeći da damo definitivan odgovor na ovo složeno pitanje, mi ćemo se
opredeliti za definiciju koja kaže da je
istorija nauka koja u prostornom i vremenskom okviru
istražuje razvoj ljudskog društva u prošlosti, traži njegove uzroke i zakonitosti određenog
društveno-ekonomskog poretka.
Pošto se u izloženoj definiciji istorije srećemo sa pojmovima uzročnosti i zakonitosti,
postavilo se pitanje šta uzrokuje istorijske događaje i šta ili ko određuje zakonitosti društveno-
ekonomskog poretka. Izuzimajući neke retke istoričare, kao što je, na primer bio Tukidid, stari
pisci se nisu mnogo mučili oko objašnjavanja pojava koje su opisivali. Za antičke autore svetom
upravljaju bogovi i sudbina, za srednjovekovne pisce istorijski razvoj ljudskog društva određuje
božja volja. Tek od XVII veka pokušavaju da se na ova pitanja daju racionalni odgovori.
Preokret nastaje u XIX veku, kada sa snažnim razvojem i prirodnih i društvenih nauka dolazi do
zahteva da se istorija učini što egzaktnijom. Smatra se da je cilj svake nauke, pa samim tim i
istorije, utvrđivanje zakonitosti kojom se ta nauka bavi. U vezi sa tim došlo je do važnog
probražaja u istorijskoj nauci. Napušteno je jednostrano posmatranje vojnih i političkih događaja
i interes istoričara proširen je na privredni, društveni i kulturni razvoj. U tim događajima bilo je
5

Između drevnih Grka i Rimljana, s jedne strane, i humanista s druge, stajalo je „srednje doba“ ili
„srednji vek“. Tako su se počele nazirati konture najpriznatije i najviše primenjivane
periodizacije, koja istoriju ljudskog društva deli na stari, srednji i novi vek. Nju je u praksi prvi
put primenio slavni italijanski humanist Nikolo Makijaveli (Niccolo Machiavelli, 1469-1527),
pišući istoriju svog rodnog grada Firence. Kasniji istoričari su nastavili da je upotrebljavaju,
razradivši je još više.
Pri ovakvoj periodizaciji teškoću stvaraju datumi, odnosno događaji, koje treba izabrati kao
granicu za kraj starog i početak srednjeg veka, kao i kraj srednjeg i početak novog veka. Među
istoričarima se ustalilo mišljenje da se zbacivanje poslednjeg zapadnorimskog cara 476. godine
smatra krajem starog i početkom srednjeg veka. Ali, bilo je i onih koji su smatrali da tu granicu
treba pomeriti do Justinijanove smrti 565. godine, pa čak i do raspada Karolinškog carstva u IX
veku. Ni u pogledu određivanja granice između srednjeg i novog veka ne postoji saglasnost
među istoričarima. Neki su smatrali propast Vizantijskog carstva, do koga je došlo kada su Turci
1453. zauzeli Carigrad, krajem srednjeg i početkom novog veka. Za druge je tu prekretnicu
označavalo otkriće Amerike 1492. godine, a za neke početak reformacije 1517. godine. U
poslednje vreme sve je više izraženo mišljenje da početak novog veka treba računati od izbijanja
prvih buržoaskih revolucija: u Nizozemskoj 1579, u Engleskoj 1642, i posebno u Francuskoj
1789.
Pošto smo videli da je nemoguće napraviti apsolutno preciznu periodizaciju, koja bi
zadovoljila sve kriterijume, mi ćemo se ipak opredeliti, za periodizaciju koja istoriju celokupnog
ljudskog društva deli na više društveno-ekonomskih formacija. Ovakva podela istorije zasniva se
na Marksovom stanovištu da postoje formacije društva u kojima način proizvodnje sa
proizvodnim odnosima, društvenom strukturom i nizom pratećih pojava čini jednu unutrašnju
celinu. Marks je u istoriji ljudskog društva uočio pet takvih formacija: prvobitnu zajednicu,
robovlasničku, feudalnu, kapitalističku i komunističku, koja bi trebalo da sledi kapitalističkoj
društveno-ekonomskoj formaciji. Treba, međutim, napomenuti da ni Marks ni Engels nisu te
formacije uopšte hronološki fiksirali.
Polazeći od navedenih marksističkih stanovišta mi ćemo se u
Opštoj istoriji države i prava
pridržavati podele istorije ljudskog društva na pet društveno-ekonomskih formacija.
1) Prvobitna zajednica traje više desetina hiljada godina i u pojedinim svojim vidovima i do
današnjih dana. Ipak, uzima se da je njena gornja granica IV milenijum pre nove ere, kada su
postale prve robovlasničke države.
2) Robovlasničko društvo počinje sa nastankom prvih država u Egiptu i Mesopotamiji, oko
3200. godine pre nove ere i traje do V veka naše ere, odnosno do propasti Zapadnog rimskog
carstva 476. godine.
3) Feudalno društvo smatra se da traje od V veka nove ere pa do izbijanja prvih buržoaskih
revolucija, posebno francuske 1789. godine, zbog njenog velikog uticaja na rušenje feudalnih
odnosa u Evropi i još nekim delovima sveta.
4) Kapitalističko društvo započinje buržoaskim revolucijama i traje do današnjih dana.
5) Socijalističko društvo, koje danas postoji naporedo sa kapitalizmom, otpočinje prvim
socijalističkim revolucijama, Pariskom komunom 1871. i oktobarskom revolucijom 1917.
godine.
Pre svega, treba napomenuti, da u današnje vreme, uz postojanje kapitalističkih i
socijalističkih država, nalazimo i niz zemalja i društava u kojima se mešaju elementi nekoliko
različitih društveno-ekonomskih formacija, tako da je savremeno doba gotovo nemoguće
precizno klasifikovati.
Teritorijalna podela.
— Teritorijalna podela deli istorijski razvoj sa gledišta prostora na
kome se on odvijao. Prema toj podeli moguće je razlikovati istorije čitavog sveta, istorije
pojedinih država i naroda i lokalne istorije.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti