Poljoprivredni fakultet

Ekonomika poljoprivrednih gazdinstava

Milenko Jovanović

Todor Marković

Novi Sad

2011.

3

1.

Predmet proučavanja ekonomike poljoprivrednih gazdinstava

Ekonomika   poljoprivrednih   gazdinstava   je   da   se   poljoprivrednim   preduzećima, 

individualnim proizvođačima pomogne da činioce za proizvodnju (sredstva za rad, predmete rada 
i ljudski rad) iskorišćavaju što efikasnije. Pri tome poseban značaj ima razlikovaje ciljeva  koji 
trebaju ili koji se mogu postići od sredstava koja se mogu iskoristiti za njegovo postizanje.Ti 
ciljevi su:

1.   Stabilizovano   iskorišćavanje   kapaciteta   proizvodnje,   a   naravno   objektivnih 
uslova   proizvodnje   koji   su   vezani   za   zemljište,   radi   povećanja   ukupne   robne 
proizvodnje po jedinici površine raspoloživog zemljišta, odnosno po jedinici grla 
stoke.

2. Stalan porast ekonomičnosti proizvodnje, odnosno iskorišćavanje tehničko-

tehnoloških   postupaka   koji   treba   da  doprinesu   što   povoljnijem   odnosu   između 
vreddnosti proizvodnje i utroška činilaca za proizvodnju.

3.   Stalan   porast   produktivnosti   rada   putem   što   racionalnijeg   iskorišćavanja 
sredstava za proizvodnju radi sveg povoljnijeg odnosa između dohotka i utroška 
rada.

4. Postizanje što povoljnije rentabilnosti, jer od odnosa finansijskog rezultata 

(dobiti)   i   angažovanih   osnovnih   sredstava   zavise   obezbeđivanjaproširene 
reprodukcije.

5. Stalno povećanje standarda članova preduzeća i zadovoljenje potreba društva u 
celini.

Sredstva   sa   kojima   se   žele   postići   ciljevi   moraju   biti   odgovarajuća   i   u   njihovom 

iskoriščavanju što bolje prilagođena ciljevima. U tu svrhu od posebnog je značaja da se izvrši 
takva raspodela (alokacija, razmeštaj) izvora činilaca za proizvodnju između regiona, preduzeća, 
linija proizvodnji, tehnoloških rešenja i sl. Zatim da se omogući i organizuje takva raspodela 
dohodaka da se što više olakša ostvarenje aktuelnih ciljeva.

U   ekonomici   poljoprivrednih   gazdinstava   uglavno   se   radi   o   izboru   između   mogućih 

alternativnih   rešenja   tehničko-biološke   i   tehnološke   poljoprivredne   nauke   koje   pružaju 
mogućnosti raznih tehničko-tehnoloških rešenja na pojedine linije proizvodnje ili procese unutar 
njih   za   njihovu   kombinaciju   na   nivou   intenzivnosti   proizvodnje   i   iskorišćavanja   činilaca   za 
proizvodnju. Od posebnog značaja je izvesti izbor između mogućih alternativa, ako su izbori 
činilaca za proizvodnju ograničeni, a postoji mogućnost za njihovu alternativnu upotrebu. Pri 
izboru   alternativa   u   ekonomici   poljoprivrednih   gazdinstava   teži   se   pronalaženju   rešenja   za 
maksimalan rezultat i minimiziranje utroška činilaca za proizvodnju.

Pošto je teško postići povećanje obima proizvodnje uz istovremeno smanjenje utroška 

činilaca   za   proizvodnju   izbor   izmeđualternativa   vrši   se   polazeći   od   toga   što   se   pri   upotrebi 
određenih ograničenih izvora činilaca za proizvodnju teži se maksimiziranju rezultata, a kada se 
dostignje obim proizvodnje koji zadovoljava sve potrebe (proizvodne, lične potrošnje zaliha) teži 
se njegovom ostvarenju sa minimiziranim utroškom činilaca za proizvodnju.

background image

3

3.

Obeležja činilaca za proizvodnju pri izrađivanju odnosa 

Faktor : Proizvod

Ekonomija proizvodnje koja se sastoji u izboru između – mogućih alternativa obuhvata 

brojne odnose između uloženih činilaca za proizvodnju i ostvarenog obima proizvodnje. Neki od 
tih   odnosa   su   prosti,   a   neki   komplesni,   poznavanje   tih   odnosa   je   od   posebnog   značaja,   jer 
predstavljaju sredstva pomoću kojih se mogu analizirati problemi proizvodnje odnosno činilaca 
za proizvodnju. Najosnovniji odnos između uloženih činilaca za proizvodnju  i ostvarenog obima 
proizvodnje   izražen   je   odnosmom   F   -   P   koji   se   drugačije   naziva   input   –   output   odnos.   On 
izražava obim proizvodnje određenog proizvoda koji se ostvaruje kao rezultat različitog uroška 
rada,   stočne   hrane,   mineralnog   đubriva   ili   drugih   činilaca   za   proizvodnju   odnosno   njihovih 
sastavnih delova. Kada se govori o njihovom iskorišćavanju treba imati u vidu da se neki njihov 
sastavni delovi, posebno sastavni delovi predmeta rada (seme, mineralno đubrivo, stočna hrana, 
sredstva za zaštitu, gorivo, mazivo itd.) mogu se u potpunosti upotrebiti u procesu proizvodnje, a 
mogu se i čuvati. Sa druge strane postoje i činioci proizvodnje tekućeg(potrošnog)karaktera. 
Ukoliko se ne iskoriste u jednom periodu ne mogu se akumulirati radi iskorišćavanja u narednom 
periodu.   Takav   je  slučaj  iskorišćavanja  energije,   građevina  i   slično.   Kod   nekih   sredstava   za 
proizvodnju kao da postoji mogućnost akumulacije pored svet toga što su u osnovi tekućeg 
karaktera, to je slučaj sa mašinama, a i zemljište ima izvesne karakteristike tog tipa. Može se reći 
da građevine mogu imati karakteristike tog tipa, naručito kada se ima u vidu da se pored tekućeg 
iskorišćavanja da je u njima nagomilan potencijal u narednom periodu. Treba imatiu vidu da kod 
niza   sredstava   može   nastupiti   nemogućnost   iskorišćavanja   preostalog   potencijala,   jer   usled 
razvitka sredstava za proizvodnju oređena sredstva postaju neracionalna za dalju upotrebu.

U procesu poljoprivredne proizvodnje iskorišćavaju se sredstva sa raznim obeležjima. U 

pogledu toga da li se njihov potencijal može sačuvati za naredni period? Teorijski može postojati 
poljoprivredna proizvodnja pri kojoj se sve usluge iskorišćavaju u potpunosti i jednoj godini. To 
je slučaj kada se sistemom zakupa obezbede sve usluge razihčinilaca za proizvodnju. Ova pojava 
za našu zemlju nije karakteristična i u zemljama sa razvijenijim sistemom zakupa nema takvih 
gazdinstava koje ne bi raspolagale nikakvim činiocima za koje je karakterističan različit tok 
iskoričćavanja njihovih kapaciteta.

Neki izvori činilaca za proizvodnju javljaju se kao neograničeni ili potpuno deljive jedinice. 

Takva npr. mineralna đubriva mogu da se primene na određenom hektaru zemljišta u potpuno 
deljivim količinama (1kg – nekoliko tona), takođe ulaganje rada može biti od nekoliko časova po 
hektaru do nekoliko stotina dana ljudskog rada. S druge strane uporeba poljoprivrednih mašina 
ne može da bude tako deljiva, ne mogu se upotrebiti faktori, ako se baj jedan ne može efektivno 
upotrebiti. I pri tome, međutim, može biti različita upotreba traktora od 1 hektara dnevno do 
potpune upotreba više traktora različitih kapaciteta, ne samo u jednoj smeni u toku dana nego i u 
dve ili više smena.

4.

Osnovni odnosi u ekonomici poljoprivrede

a) Odnos Faktor – Proizvod (F - P) predstavlja jedan od tri odnosa u ekonomici proizvodnje
b) Odnos Faktor – Faktor
c) Odnos Proizvod – Proizvod

Tri osnovna odnosa predstavljaju okvir unutar koga je ekonomska efikasnost, bilo da se radi  o 
izboru sa gledišta poljoprivrednog gazdinstva, bilo sa opšteg privrednog gledišta. Pri razmatranju 

3

F – P najbolje je poći od toga da je jedan faktor varijabilan, a ostali konstantni. U praksi ima 
mnogo   ovakvih   razmatranja   neki   od   tih   su   u   vezi   sa   intenzivnom   proizvodnjom   bilo   da   se 
posmatra dejstvo različitog obima upotrebe pojedinog činilaca (đubriva po hektaru, kapacitet 
stočne hrane po grlu) ili određenog sklopa činilaca za proizvodnju slična je situacija i kada se 
utvrđuje   najpovoljniji   nivo   proizvodnje   po   hektaru,   grlu   ili   gazdinstvu   u   celini.Takvi   su   i 
problemi koji se odnose na određivanje potrebnog poljoprvrednog stanovništva kao (faktora) za 
iskorišćavanje kapaciteta poljoprivredne proizvodnje u jednom regionu (selu, opštini).

Pojedini faktor ne može biti sam promenljiv, tako utrošak rada varira u zavisnosti da li je 

primenjeno više ili manje đubriva, stočne hrane odnosno manje ili više sredstava po gazdinstvu i 
to ne samo zbog povećanja ili smanjenja  utrošaka faktora proizvodnje  nego i zbog  različitog 
obima proizvodnje koji se javlja kao rezultat različitog utroška promenljivog različitog činioca za 
proizvodnju (faktora). Pri tome može doći do promena drugih činilaca u vidu sl. ispoljavanja: 
drugi sastavni delovi faktora za proizvodnju menjaju se, ali ne izazivaju posebne troškove ili se 
pojačani   troškovi   javljaju   ali   samo   u   određenom   odnosu   prema   jedinicipovećanog   utroška 
varijabilnog   faktora   proizvodnje   npr.   svakoh   100kg   više   upotrebljenih   po   hektaru   izaziva 
povećanje utroška od 1 ili nekoliko časova rada. U tom slučaju rad i sredstva za proizvodnju 
javlju se u sklopu agregata, odnosno, posmatraju se kao kompleks utroška rada i sredstava te se 
dalje posmatra dejstvo variranja takvog kompleksa utroška i u jedinicifaktora za proizvodnju.

5.

Input – output odnos (funkcija proizvodnje)

Vrlo često u stočarskoj proizvodnji ispituje se postignuti obim proizvodnje u zavisnosti od 

utroška činilaca za proizvodnju. Ako se sa 10 kg hrane postiže 3 kg prirasta kod svinja onada je  
od interesa utvrditi odnos utroška – rezultata ili input – output odnos. On se u ovom slučajumože 
izračunati na dva način: 10/3 ili 3/10 u zavisnosti od toga da li želimo to da iskažemo radi 
predstavljanja utroška po jedinici obima proizvodnje (3,33 kg hrane / 1 kg prirasta) ili visinu 
prirasta po jedinici utroška (0,3 kg prirasta / 1 kg hrane) ovaj drugi odnos učestaliji je. Na sličan 
način   može   da   se   predstavi   input   –   output   ili   proizvodna   funkcija   kada   se   posmatra   prinos 
kukuruza   po   ha   (36,   48,   52,   52,   44   mc)   pri   upotrebi   jedne,   dve,   tri,   četiri,   pet   kultivacija. 
Kultivacije   se   javljaju   kao   sklop   (agregata)   raznih   sastavnih   delova   činilaca   za   proizvodnju 
(utrošak rada, potrošnja goriva i maziva, i ostalo). Ovo može da se predstavi grafički.
Grafikon 1. Odnos između prinosa kukuruza po ha i broju primenjenih kultivacija:

0

1

2

3

4

5

6

0

10

20

30

40

50

60

0

a

b

X - Prirast

- p

rin

os

 k

uk

ur

uz

po

 h

a

background image

3

između   ta   dva   proizvoda   ukoliko   se   želi   postići   što   veći   dohodak   (novostvorena   vrednost). 
Ukoliko se dve različite kombinacije činilaca za proizvodnju mogu upotrebiti za određeni obim 
proizvodnje, takav pokazatelj predstavljaće odnos troškova koji izazivaju te dve kombinacije 
proizvodnja.

6.

Tendencije u input – output odnosima

Odnos   između   jednog   varijabilnog   faktora   (pri   čemu   su   ostali   konstantni)   i   obima 

proizvodnje određenih proizvoda radi kog se taj trošak vrši može da ima jedan od tri opšta oblika 
koja   obeležavaju   konstantno   rastuće   ili   opadajuće   povećane   proizvodnje.   Posle   određenog 
kretanja u vidu ovih tendencija može da dođe do opadanja rezultata sa povećanjem varijabilnog 
utroška. Konstantno povećanje proizvodnje odlikuje se time što sa svakim jednim povećanjem 
varijabilnih faktora  koji se dodaju nepromeniljivim (fiksnim) faktorima javlja jednako povećanje 
obima proizvodnje. Odnos između utroška i obma proizvodnje naziva se u tom slučaju linearni.
Grafikon 2. Funkcija proizvodnje ili Input – Output odnos koji pokazuje konstantno povećanje 
proizvodnje:

Rastuće povećanje proizvodnje pod dejstvom određenog varijabilnog faktora postoji kada 

svaki   naredni   utrošak   varijabilnog   faktora   izaziva   veće   povećanje   obima   proizvodnje   od 
predhodnog utroška.
Grafikon   3.   Finkcija   proizvodnje   koja   pokazuje   rastući   porast   proizvodnje   sa   sve   većom 
upotrebom varijabilnog faktora:

Želiš da pročitaš svih 53 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti