1.Pojam Međunarodnog javnog prava
MEĐUNARODNO PRAVO predstavlja instrument artikulisanja interesa međunarodne
zajednice, odnosno međunarodnih odnosa – njime se usklađuju interesi pojedinaca sa
interesima međunarodne zajednice ili čovečanstva u oblastima kao što su globalne
klimatske promene i druga globalna pitanja okoline, materijalno i kulturno nasleđe
čovečanstva i međunarodni zločini.
Procedura donošenja akata međunarodnog prava, poštuje suverenitet država, pa je
donošenje propisa, po pravilu, izraz saradnje, koordinacIje i usaglašene volje država
IZUZETAK:
Međunarodno pravo poznaje i norme
opšteg
univerzalnog i
obavezujućeg dejstva
– koje kao i
IUS COGENS (prisilno pravo) obavezuje sve države.
Obzirom na krug subjekata, tj prostorno važenje -- pravna pravila međunarodnog prava
dele se na:
1. UNIVERZALNA – imaju opšti domen primene, obavezuju jednako sve države
2. REGIONALNA – predstavljaju koncenzus država članica jedne regije (pravo regionalne
međunarodne organizacije)
3. PARTIKULARNA – pravila koja se donose i obavezuju dve ili više država . najužeg
dejstva.
MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO, kao sistem pravnih pravila , reguliše osnivanje, pravni
položaj i odnose država, međunarodnih organizacija i drugih subjekata međunarodnog prava,
kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od međunarodnog značaja.
2. Razvoj međunarodnog javnog prava
Uvod:
Istraživanja o povijesti međunarodnog prava moraju obuhvatiti sve narode i sva vremena sve
do praga
mogućnosti naše povijesne spoznaje.
RAZDOBLJA U KOJIMA PROUČAVAMO POVIJEST MEĐUNARODNOG PRAVA
JESU:
1)
stari vijek (sumeranska kultura, Grčka i Rim),
2)
srednji vijek (razdoblje feudalizma od 480.g. do 1500.g.),
3)
novi vijek (početak kapitalizma),
4)
najnovije doba (prvo - od francuske revolucije do I svjetskog rata i drugo - do danas).
STARI VIJEK:
međunarodnopravni odnosi razvijali su se svagdje gdje je bilo više država između
kojih su postojale neke veze ili barem zajednica kulture. Tako nam povijest pokazuje
ugovore o arbitraži
u doba sumerske kulture
, dakle prije 5000 godine, ugovore o
izručenju u
starom Egiptu
( ugovor s Ramzesom II) te razvoj međunarodnog prava u
krugu stare
Indije i Kine
.
u staroj Grčkoj, u okviru helenske kulture
,
nalazimo preduvjete za puniji razvoj
međunarodnog prava i odnosa. Grčko je međunarodno pravo, kao i unutrašnje,
djelomično zasnovano na
vjerskim temeljima
, odnosi među država imaju
često
sakralni značaj
ugovori među državama su se potvrđivali
prisegom
koja se nakon nekog vremena
ponavljala, a nalazimo i ugovornu odredbu o pridržaju prava sporazumne izmjene.
u to su doba brojni primjeri sklapanja saveza, trajnih ili prigodnih, a bili su
političkog
karaktera
u svrhu zajedničkog napada ili obrane zemlje. Među njima su poznate
amfiktionije
od kojih je najznačajnija
delfska
u kojima je prevladavao sakralni značaj
a imale su pravne i političke zadaće. U njima je često dolazilo do vodstva jednog člana
saveza (Atena, Sparta).
Grci su poznavali
različite načine mirnog rješavanja sporova
-
arbitraža je bila
unaprijed predviđena ili ugovorena, a za rješavanje sporova primjenjivao se
pravorjek
proročišta
(Delfi), saveza ili pak treće države ili su arbitri bili pojedinci (Temistoklo,
Filip Makedonski)
od instituta Grci su poznavali
represalije
. Tu valja spomenuti
androlepsiju
. Ako se
neka država nije odzavala pozivu da izruči ubojicu građana druge države, znala bi
domaća država ubijenog dopustiti porodici ubijenog da uhvati građane države kojoj
pripada ubojica. Poznavali su i objavu rata, u ratu se najviše pazilo na sakralne
propise.
stranci
nisu bili izjednačeni s vlastitim građanima. Status stranaca se popravljao
ugovorima među državama;
➢
isotelia
– izjednačavanje u porezima i oslobađanje od poreza za strance
➢
isopolitea
– davanje prava braka i posjedovanje nekretnina
➢
sympolitea
– potpuno izjedbačavanje s vlastitim građanima
slično su se razvijale i
prilike u starom Rimu
dok je bio jedan od gradova Lacija. Do
razvoja međunarodnog prava došlo
tek u situaciji sučeljavanja
s nekom drugom
dovoljno jakom državom a protiv koje se rimska država nije mogla ili željela boriti.
Tada je dolazilo do odnosa i ugovora na temelju ravnopravnosti i do izgrađivanja i
primjene međunarodnog prava.
ugovori su se smatrali obveznima pa su ih Rimljani strogo postivali i izvršavali. Za
valjanost ugovora bila je potrebna
ratifikacija.
Također su visoko poštovali
status
poslanika
.
SREDNJI VIJEK (480-1492):
u srednjem se vijeku
stvara veći broj
međusobno nezavisnih
političkih jedinica
- država. I
sam je feudalizam,težio partikularizaciji, te je djelovao u smjeru vezivanja
srednjovjekovnih vladara pravnim vezam
u tim se prilikama međunarodno pravo moglo razvijati iz skromnih početaka; tada se
razvija učenje o
pravednom ratu
, uvodi se
zabrana vođenja borbe u određene dane
,
rat se
smatra pravednim ukoliko postoji pravedan uzrok i pravedna
namjera
. Katkada se
održavaju i
kongresi o rješavanju međunarodnih pitanja
. Javljaju se i pravi
planovi za
osiguranje
svjetskog mira.
kao reakcija protiv intervencije Alijanse javlja se
načelo neintervencije
koje postaje
sastavnim dijelom MP-a
predsjednik Monroe objavljuje svoju doktrinu 1823.
sklapaju se ugovori o zaštiti književnih i umjetničkih djela i industrijskog vlasništva.
humanitarni interesi
- dolaze do izražaja u prvoj Ženevskoj konvenciji (1864.).
na političkom polju
- velevlasti (
petrarhija
– Rusija, Prusija, Austrija, Francuska i
Britansko carstvo) si prisvajaju pravo da da diktiraju poslovima Europe i odlučuju o
sudbinama malih država
na
temelju političke i vojne snage
a ne na temelju
međunarodnopravno priznatog ovlaštenja
velevlast su među sobom u velikom SUPARNIŠTVU
-
s jedne strane radi stjecanja
što boljih položaja
za
ekonomsku ekspanziju
na Balkanu, istočnom Sredozemlju,
prednjoj Aziji, Africi, a
s druge strane
radi kolonijalne
ekspanzije
u Africi i Aziji.
još potkraj 19. st imperijalistički su se zahtjevi zadovoljili novim područjima, ali kad
je gotovo sve bilo
podijeljeno, nužno je došlo do 1. svj rata
2. od I svjetskog rata pa do danas
1.svj rat (1914.-1918.) je neizbježna posljedica imperijalizma
novo je uređenje izvršeno na Mirovnoj konferenciji u Parizu gdje su velevlasti izradile
mirovne ugovore
daljnja je značajka ovog doba
pojava zemalja sa socijalističkim
uređenjem
koje su se
1923.g. udružile u Sovjetski Savez.
osniva se Liga naroda 1920. s ciljem održanja mira (ali bez uspjega jer usprkos njenoj
politici dolazi do jačanja Njemačke, osvajačkih i imperijalstičkih ciljeva Japana...
NA PODRUČJU MEĐUNARODNOG PRAVA
usavršavaju se sredstva za mirno rješavanje međunarodnih sporova, jača
arbitraža
,
izgrađuje se
mirenje
, te se osniva i
Stalni sud međunarodne pravde
.
razrađuje se načelo slobode prometa i prometnih puteva
uvodi se zaštita manjina, sustav madata
nastoji se postići razoružanje Konferencija u Washingtonu 1921./22., London 1930. i
1936
potpisuju se ugovori o zabrani izvršenja agresije
osnovana i Međunarodna organizacija rada.
sva ta nastojanja nisu mogla spriječiti
izbijanje novog svjetskog rata 1939.- 1945
.
nakon rata,
1945.
osniva se organizacija s glavnim zadatkom da osigurava mir u
svijetu -
Ujedinjeni narodi
– oni služe kao središte za međunarodnu suradnu a za
pojedine se grane osniva niz specijaliziranih ustanova. Razvoj donosi
i
međunarodno
suđenje za naročito teške prekršaje međunarodnog
prava
, međunarodnu zaštitu prava
čovjeka, pomoć zaostalim zemljama i novo uređenje međunarodnih
gospodarskih
odnosa.
dolazi do nesloge u međunarodnim odnosima što prerasta u
hladni rat
između dva
sukobljena tabora. Formiraju se i suparnički vojni savezi;
1949. Sjevernoatlantska
organizacija - NATO
– zapadni saveznici, a zatim
1955. Varšavski pakt,
gdje
Rusija okuplja svoje saveznike.
posljedice
: Austrija se obvezuje na traju neutralnost 1955., Njemačka se dijeli nakon
predaje 1945. ,
NA PODRUČJU MEĐUNARODNOG PRAVA :
javlja se
suđenje za teške prekršaje MP-a
razvija se
međunarodna zaštita prava čovjeka
uređuju se
prostori izvan granica nacionalne jurisdikcije
razvija se međunarodna zaštita okoliša
razvija
se ratno
pravo, posebice humanitarno pravoi
blokovsko suparništvo popušta tek 1990.g. , srušen je Berlčinski zid, raspada se
Čehoslovačka, Jugoslavija, i SSSR.
prestanak hladnog rata omogućava bolju međunarodnu suradnju u UN i u regionalnim
organizacijama. Danas uz ekonomski jake SAD dva druga ekonomska svijeta postaju
Japan i evropske države integrirane u Europsku uniju.
№ 7 . RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOG PRAVA
B-9
Razvoj:
istraživači starine navode da je
Demetrije Faleronski
izradio sustav međunarodnog
prava i proučavao međunarodno pravo u spisima
Polibija.
Od toga doba pa do začetka
međunarodnog prava proteklo je više od 1500 godina.
u međuvremenu se kroz cijeli srednji vijek obrađuju samo pojedina pitanja
međunarodnog prava i to ne samostalno već
u sklopu drugih disciplina
: pravne
znanosti, filozofije i teologije.
u 14. i 15. stoljeću
javljaju se
prve monografije
o ratnom pravu i pravu poslanstva
.
monografije krakovskog profesora Pavla Wladkovica
16. i 17. stoljeće
Albericus Gentilis
- porijeklom talijan, profesor rimskog prava na Oxfordu prvi je
znatan teoretičar međunarodnog prava, a njegova djela prethode djelima Grotiusa; “De
legationibus“, “De jure belli“
Grotiusa
se često naziva osnivačem znanosti međunarodnog prava najvažnija djela su
De jure belli ac pacis 1625
.
- godina izdanja se smatra godinom rođenja znanosti
međunarodnog prava
,
i Mare liberum
u kojoj brani načelo slobode mora.
iako se oslanja na srednjovjekovno učenje, on je u mnogo pitanja prekinuo s
dosadašnjim gledanjem.
On razlikuje dva izvora međunarodnog prava:
1.
jus naturale
, prirodno pravo koje se može spoznati umovanjem i
DRUŠTVENA ČINJENICA ILI ODNOS JE STVARNI UZROK NASTANKA PRAVA,
KAO DRUŠTVENE POJAVE- najšire materijalno određenje izvora prava.
Materijalne izvore prava definiše unutrašnje pravo i opšta teorija prava.
Dok, MATERIJALNE IZVORE međunarodnog javnog prava čine društveni odnosi koji
nastaju kao sukob političkih, državnih, ekonomskih , geopolitičkih ili nekih drugih interesa od
značaja za funkcionisanje i opstanak međunarodne zajednice
... tako nastaju pravni akti međunarodnog prava, koji sadrže opšte pravne norme koje regulišu
društvene odnose u međunarodnoj zajednici
FORMALNE IZVORE u međunarodnom poretku stvaraju samo subjekti međunarodnog
prava po strogo utvrđenoj proceduri.
Savremena međunarodnopravna doktrina i praksa imaju relativno jedinstven stav po pitanju
hijerarhije formalnih izvora međunarodnog prava:
Klasifikacija prema Statutu Međunarodnog suda pravde, član 38.:
Sud donosi svoje odluke saglasno međunarodnom pravu i primenjuje:
1. MEĐUNARODNE KONVENCIJE (opšte ili posebne) – pravila izričito priznata od strane
država u sporu
2. MEĐUNARODNI OBIČAJI – dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo
3. OPŠTA PRAVNA NAČELA – koja priznaju prosvećeni narodi
4. SUDSKE ODLUKE I UČENJA NAJPOZNATIJIH/NAJEMINENTNIJIH STRUČNJAKA
MEĐUNARODNOG PRAVA RAZLIČITIH NARODA – pomoćno sredstvo.
Saglasno citiranoj odredbi člana 38. Statuta Međunarodnog suda pravde , kao GLAVNI
IZVORI međunarodnog prava utvrđeni su : međunarodni ugovori , međunarodna običajna
pravila i opšta pravna načela, dok se u POMOĆNE IZVORE ubrajaju sudske odluke i učenja
najpoznatijih stručnjaka za međunarodno pravo – redosled njihove primene sačinjen je shodno
njihovoj utvrđenoj važnosti.
4. Kodifikacija Međunarodnog javnog prava
KODIFIKACIJA :općenito se u pravu označava sabiranje postojećih pravnih propisa u jedan
jedinstveni zbornik , (u praksi se obično spaja s manjom ili većom izmjenom postojećeg prava
-legislacijom ) onaukida nestalnost prakse i djeluje pravotvorno
Kodifikacija je;
•djelo pravotvornog organa različitog od onog koji je stvorio propise što se ujedinjuju
kodifikacijskim radom
•može obuhvatiti pravila različitog stupnja pravne moći koji se postupkom kodifikacije
između sebe
izjednačuju.
