Odlomak

Uvod

Iako se nekada može sresti uverenje da je doba ranog detinjstva lišeno agresivnosti, ovo stanovište je pogrešno. Iz želje da se na decu gleda isključivo kao na dobronamerna, naivna i nevina bića, nekada se gubi iz vida da su agresivna ispoljavanja prisutna od prvih dana života. Agresivnost je biopsihološki motiv kod dece koji je tu da svakoj jedinki omogući odbranu od pretnje i zadovoljenje potreba.
U tom smislu, agresivnost je sastavni deo mehanizama koji obezbeđuju preživljavanje. Pitanje na koje, ipak, nije lako dati precizan odgovor je: kada agresija prestaje da bude samo adaptivni mehanizam, a kada postaje destruktivna. Do druge godine života učestalost i intenzitet agresivnih reakcija rastu i ostaju visoki sve do predškolskog uzrasta kada nivo agresivnosti postepeno počinje da opada sve do kraja puberteta.
Pod uticajem socijalne sredine i između 2. i 3. godine, dete polako počinje da osvaja socijalni prostor. Ono sada zna da određene reči i postupci izazivaju različite reakcije odraslih i koristi agresivnost da bi dobilo ono što želi. U ovom periodu je dominantna instrumentalnost agresivnog ponašanja i ispitivanje granica koje su (ili nisu ) postavlenje od strane odraslih. Dete tako proverava šta mu je dozvoljeno, a šta nije, i na koji način može dobiti ono što želi.
Dete se rađa sa agresivnim potencijalom koji se raznim socijalnim uticajima oblikuje. Ono u toku života stiče sposobnost da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima, pa tako i sa agresivnim.
Agresivnost je deo ljudske prirode. To je način na koji neke osobe izražavaju svoja osećanja. Agresija nije emocija već način izražavanja gneva, koji se u razvoju javlja tokom drugih šest meseci bebinog života. Agresivnost beba izražava kao mlataranje ručicama, vrištanje ili grizenje dojke i obično ima za cilj da se pridobije pažnja roditelja. Jednogodišnje i dvogodišnje dete će često kad se naljuti bez razmišljanja ujesti drugo dete. Trogodišnjaci i četvorogodišnjaci već znaju da fizička agresija nije prihvatljiva. U uzrastu od četiri godine agresivnost se stabilizuje kao crta ličnosti.
Postoje različite teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni je promatraju kao reaktivno stanje, odnosno odgovor na frustraciju, a drugi kao imanentnu ljudskoj prirodi, tj. nešto s čime se čovek rađa, primerice u obliku agresivnog nagona koji je, na ovaj ili onaj način, stalno aktivan. Obe teorije ujedinjuje tvrdnja da čovek poseduje potencijal za agresivno ponašanje. To, naravno, vredi i za decu različitih uzrasta. Agresija se može manifestovati na različite načine. Možemo biti agresivni u mislima, na rečima i delima, prema sebi ili drugima, svesno ili nesvesno.
Agresija se može potiskivati, a često smo skloni i poricati je. Kad potiskivanje traje dugo, javlja se opasnost za naše duševno i telesno zdravlje. Druga su krajnost nekontrolisani izlivi agresivnosti, koji nas mogu dovesti u velike neprilike, jer svako društvo postavlja granice koje agresivno ponašanje ne sme prelaziti. Načina agresivnog ponašanja dece i odraslih gotovo je beskrajno mnogo. Stvar je samo u tome da smo ga nekad svesni, a nekad nismo.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari