Odlomak

Uvod

Posebnu pažnju pri analizi dečjih igrališta treba posvetiti činiocima koji imaju ulogu u pravilnom psihofizičkom razvoju dece. U današnjim gradovima sve je manje uređenih površina, koje su primerene ovoj starosnoj grupi. Složena, komplikovana i izveštačena sredina u kojoj odrastaju, pruža im malo mogućnosti da sopstvenim čulima spoznaju okruženje i svet oko sebe, a “skučeni prostori za kretanje i susrete sa drugim ljudima znače za decu specifičnu izolaciju od stvarnog života, pojačanu delovanjem  hipnovizije i ostalih medijuma veštačkih informacija. Tako im se uskraćuje mogućnost za sticanje autentičnog iskustva, kao i napor za njegovo prerađivanje, izuzetno važan za dečji razvoj”

Opšteprihvaćena je postavka teorije, koja igru smatra za centralnu aktivnost detinjstva i ukazuje na njen izuzetan značaj u dečjem intelektualnom razvoju, što je i dokazano činjenicama predstavljenim kroz kognitivne teorije dečje igre, koje su potvrdile povezanosti između načina na koji se deca spontano igraju i njihove inteligencije. Prema Karl Grosu, igra, izvirući iz prirodnih poriva i potreba, ima višestruko biološko značenje: ona priprema za život, kroz nju se stvaralačkim radnjama izoštrava inteligencija, a psihološki pruža utvrđeno je da igra ima i funkciju učenja kod mladih. Individualna psihologija smatra, da se u igri kompenzuje osećaj slabosti i podređenosti koji se u detetu javlja usled njegove bespomoćnosti I zavisnosti.

Dečje igre čine posebnu stvaralačku aktivnost kojom se ostvaruje komunikacija između deteta i stvarnosti koja ga okružuje. U igri, kao osnovnoj aktivnosti dece u prvim godinama života, razvijaju se psihofizičke osobine ličnosti i vrši process socijalizacije. Pojam igre obuhvata, osim fizičkih, kognitivne, imaginativne, kreativne, emocionalne i socijalne aspekte. Pod igrom se mogu podrazumevati i sve aktivnosti koje deca sprovode, prateći svoje ideje i rezone.

Pojam dečje igre i uopšte pojam detinjstva, u dugom istorijskom periodu razvoja čovečanstva nije razmatran. Tek u XVIII veku, intelektualni i kulturni razvoj čovečanstva, te neposredno oslobađanje dece od svakodnevnog i napornog rada, bio je put ka shvatanju deteta i pojma detinjstva. Brojni su naučnici koji se posvećuju temi dece i problemima njihove igre i vaspitanja (Pestalozzi, Rousseau, Froebel, Steiner, Montessori, Piaget, Winnicott, Dolto), te se javljaju i različiti stavovi o potrebama i načinima igre. U savremenim tendencijama, arhitekti imaju značajnu ulogu u kreiranju prostora za decu, te se moraju, pre svega, baviti edukativnim elementima formiranja prostora za decu sa raznovrsnim funkcijama, koje će podsticati maštu i istraživački duh, te na najbolji način omogućiti njihov pravilan psihofizički razvoj.

Boravak u prostorima dečjih igrališta, omogućava da se kod dece, više nego u porodici, razvija društvenost, a prevazilazi se osećanje usamljenosti, koje je često fatalno za psihofizički razvoj. Istraživanja su pokazala da nezadovoljene želje i potrebe dece mogu da dovedu do raznih oblika asocijalnih ponašanja, psihopatskih stanja, pa čak i do izvesnih neuropsihijatrijskih oboljenja. Neprekidno i raznovrsno kretanje u slobodnom prostoru, bogatstvo psihičkih i emotivnih reakcija su uticaji od velikog značaja za razvoj deteta. Smatra se da je ponašanje najčešće pod uticajem socijalnih i faktora okruženja, kao i intrapersonalnih faktora.

Prostor i tempo života u kom odrastaju današnja deca, naročito u gradskim celinama, iziskuje od arhitekata i urbanista posebnu pažnju prilikom proučavanja i osmišljavanja dečjih igrališta, u cilju ublažavanja negativnih uticaja i usmeravanja pravilnog psihofizičkog razvoja.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari