Biologija verovanja – Znanstveni dokaz nadmoći uma nad materijom

ČAROLIJA STANICA
Bilo mi je sedam godina kada sam se u drugom razredu k o d gđe. Novak popeo na m a l u kutiju, dovoljno visoko da prislonim oko ravno na leću i okular mikroskopa . N o , žalibože, bio sam preblizu i sve što sam uspio vidjeti bila je krpic a bijele svjetlosti. Napokon sam se p r i m i r i o i p o s l u š a o upute da se udaljim od okuIara i tada se dogodilo – događaj tako dramatičan da je odredio SMJER ostatka mog života. U vidno polje doplivala je papučica (ili paramecij; op. prev). Bio sam o č a r a n . Iz moje svijesti izgubili su se metež kojeg su stvarala druga djeca, kao i školski m i r i si svježe n a š i l j e n i h olovaka, n o v i h v o š t a n i h olovaka i plastičnih pernica sa Zekoslavom M r k v o m . Č i t a v im svojim b i ć em uronio sam u nepoznati svijet te stanice koja je za mene bila zanimljivija od d a n a š-njih kompjuterski-animiranih filmova s posebnim efektima. U nevinosti svog dječjeg uma gledao sam na taj organizam NE kao na stanicu, nego kao na mikroskopsku osobu, biće koje misli i osjeća. Taj mikroskopski, j e d n o s t a n i č n i organizam ne kre-će se n a s u m i č n o amo-tamo, činilo mi se. On je na misiji. N o , kakve je vrste njegova misija, to nisam znao. Tih o sam gledao preko ramena« p a p u č i c e dok se ž u s t r o kretala po podloz i od alga. D o k sam bio u s r e d o t o č e n na p a p u č i c u , u vidno polje je p o č e o ulaziti veliki pseudopodij duguljaste amebe.

Uto je moj posjet tom svijetu naglo završio, kada me Glenn, razredni nasilnik, gurnuo s kutije tražeć i svoj red za mikrosko­pom. Pokušao sam skrenuti pozornost gđe . N o v a k na to nadajuć i s e da ć e mi Glennova osobna p o g r e š k a priskrbiti još jednu m i n u ­tu pred mikroskopskom linijom za slobodna bacanja. N o , bilo je još samo nekoliko minuta do pauze za r u č a k i druga djeca koja su čekala na red počela su se glasno buniti. O d m a h nakon škole otrčao sam kući i u z b u đ e n o ispričao svoju mikroskopsku pusto-19 lovin u majci. Koristeći najbolju m o ć uvjeravanja koju posjeduje dijete u drugom razredu osnovne škole, molio sam, zatim prekli­njao, a naposljetku ulagivanjem p o k u š a o nagovoriti svoju majku
da mi k u p i mikroskop, uz koji ću provoditi sate hipnotiziran t im nepoznatim svijetom u koji bih mogao proniknuti p o m o ć u tog č u d a optike.
Kasnije, na poslijediplomskom studiju, dogurao sam do elektronskog mikroskopa. Prednost elektronskog mikroskopa pred konvencionalnim svjetlosnim m i k r o s k o p om je u tome što
je tisuću puta snažniji. Razlika i z m e đ u te dvije vrste mikroskopa usporediva je s razlikom i z m e đ u panoramskih teleskopa p o m o ć u kojih turisti za pet kuna promatraju lijepe krajolike i teleskopa Hubble koji se nalazi u orbiti oko Zemlje i prenosi slike dalekog svemira. Ulazak u dio laboratorija za elektronsku mikroskopiju za ambiciozne mlade biologe nešto je poput rituala prelaska. U l a ­zi se kroz crna okretna vrata, slična onima koja odvajaju fotograf­ske tamne sobe od osvijetljenog radnog prostora. Sjećam se kada sam p r v i puta u š a o u okretna vrata i p o č e o ih gurati. Nalazio sam se u tami i z m e đ u dvaju svjetova, m o g živo­ta kao studenta i m o g b u d u ć e g života kao istraživačkog znanstve­nika. Kada su se vrata okrenula, n a š a o sam se u velikoj tamnoj komori, osvijetljenoj samo s nekoliko crvenih sigurnosnih svje­tala. Kada su mi se oči privikle na raspoloživ u svjetlost, ono što je stajalo preda m n o m postupno me ispunilo s t r a h o p o š t o v a n j e m. Crvena svjetla sablasno su se odražaval a od zrcalne p o v r š i n e ma ­sivnog, trideset centimetara debelog k r o m – č e l i č n o g stupa elek­tromagnetskih leća koji se dizao do stropa u središtu prostorije. S obje strane baze stupa prostirala se velika upravljačka konzola. Konzol a je nalikovala p l o č a ma s instrumentima u Boeingu 747, ispunjena p r e k i d a č i m a , osvijetljenim m j e r a č i ma i v i š e b o j n im i n -dikatorskim lampicama. M n o š t v o debelih strujnih kablova nalik
kracima hobotnice, crijeva za vodu, te vakuumski v o d o v i izlazili su iz postolja mikroskopa poput debelog korijenja u p o d n o ž j u starog stabla hrasta. Štropot vakuumskih crpki i brujanje recirkulatora o h l a đ e n e vode ispunjavali su prostor. Što se mene ticalo, upravo sam bio stupio na zapovjedni most USS Enterprisea. K a -petan K i r k očito je imao slobodan dan, jer za k o n z o l om je sjedio jedan od mojih profesora i provodio složenu proceduru u n o š e n j a uzorka tkiva u visoko-vakuumsku k o m o r u u središtu čeličnog stupa.
D o k su minute prolazile, doživio sam osjećaj koji me podsjetio na onaj dan u drugom razredu osnovne škole kada sam p r v i put vidio stanicu. Na fosfornom zaslonu napokon se pojavila ze­lena fluorescentna slika. Prisutnost tamno obojanih stanica jedva se razaznavala na reljefnim dijelovima koji su b i li p o v e ć a n i oko trideset puta. Z a t im je povećanj e postupno pojačano , najprije na 100X, zatim 1000X i naposljetku na 10.000 puta. To su doista bile Zvjezdane staze, no umjesto da ulazimo u vanjski svemir, ulazili smo duboko u unutrašnji svemir » k a mo još nijedan čovjek nije kročio«. U jednom trenutku promatrao sam minijaturnu stanicu, a u drugom sam se ve ć nalazio duboko u njezinoj molekularnoj arhitekturi.