Odlomak

PREDGOVOR

Kad god se u razgovoru pomene izraz “medijska etika” neko će sigurno s podsmehom reći da je to oksimoron. Predavači medijske etike su sasvim naviknuti na zbunjene poglede, pa čak i nevericu, kada priznaju da se bave nečim što deluje kao besmislen akademski trud. Osećaj svrsishodnosti lako može da zameni osećaj uzaludnosti, kao što to cinično primećuje koordinator kursa novinarstva na državnom univerzitetu Njujork Hauard.

Na prvi pogled reklo bi se da se upuštamo u beznadežan poduhvat. Ankete pokazuju da javnost nema posebno dobro mišljenje o novinarima. Poverenje u štampu, prema istraživanju Gallupa, i dalje je nisko. Menadžeri reklamnih agencija kritikovani su da manipulišu nepripremljenom javnošću. Oni koji se bave odnosima s javnošću opisuju se u negativnom kontekstu, kao zastupnici posebnih interesa i kao ljudi koji emituju dezinformacije na štetu javnog interesa. Zabavna industrija je pod optužbom suda javnog mnjenja da promoviše neprimeren seks i nasilje među emotivno ranjivim mladima.

Ipak, moram da se distanciram od ovog ciničnog pogleda na učenje etike na akademskim institucijama.

Skeptičnost prema moralnom obrazovanju stvara skeptičnost u pogledu moralne odgovornosti, a to pak stvara lidere bez moralne vizije. Zapravo, nikada nije postojala veća potreba da se ponovo naglasi značaj etičkog obrazovanja. Dokazi o opštem padu etičkih standarda svuda su oko nas: politički kandidati koji se više i ne pretvaraju da su civilizovani te snimaju spotove u kojima napadaju protivnike, sportisti koji dobijaju zabrane takmičenja zbog upotrebe nedozvoljenih doping sredstava, studenti i učenici koje izbacuju iz škola zbog varanja, ali i nekada ugledne novinske organizacije koje su pod osudom zbog pribegavanja tabloidskom novinarstvu u trci za većom publikom i profitom.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Skripte

Komentari