Evropski socijalni prostor i zajednička socijalna politika

Problem, predmet i objekt istraživanja

Socijalna politika igrala je centralnu ulogu u izgradnji gospodarske snage Europe kroz razvoj jedinstvenog socijalnog modela. Gospodarski razvoj i socijalna kohezija, visoki stupanj zaštite i poboljšanje kvalitete okoliša, stubovi su održivog razvoja koji se međusobno nadopunjuju i u središtu su procesa europske integracije. Sve veći životni standard, promicanje visoke razine zapošljavanja i društvene zaštite, poboljšanje životnih i radnih uvjeta i promicanje kvalitete života ciljevi su Europske unije. Agenda o socijalnoj politici koju je usvojilo Europsko Vijeće u Nici u decembru 2000. predstavlja dio integriranog europskog pristupa kojemu je cilj ostvarivanje gospodarske i socijalne obnove zacrtane na Europskom Vijeću u Lisabonu u martu 2000. Konkretno, potrebno je osigurati pozitivnu i dinamičku interakciju između gospodarske politike, politike zapošljavanja i socijalne politike, ostvariti politički dogovor koji će mobilizirati sve ključne igrače kako bi radili zajednički na ostvarivanju novih strateških ciljeva.  Predmet istraživanja europski socijalni prostor i zajednička socijalna politika – Objekt istraživanja zadaci Europske strategije zapošljavanja.

Radna hipoteza
Europski socijalni model odražava zajedničke vrijednosti koje se zasnivaju na očuvanju mira, socijalne pravde, ravnopravnosti, solidarnosti, promicanja slobode i demokracije i poštivanja ljudskih prava.

 
Svrha i ciljevi istraživanja
Svrha istraživanja je da se bolje upozna socijalni model Europske unije. Ciljevi istraživanja dijalog između socijalnih partnera u sustavu Europske unije.

Znanstvene metode
Pri izradi ovog rada korištene su sljedeće metode: induktivna, deduktivna i analitičko sintetička i povijesna metoda.

EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA U EU
Jačanje gospodarske i socijalne povezanosti osnovni je preduvjet solidarnosti među članicama EU:

• Lisabon: … “i teritorijalna kohezija”
• …definira se kao postizanje ujednačenijeg razvoja, društvenog blagostanja i socijalnog sustava, te je kao takva već Rimskim ugovorom postavljena kao prioritetni cilj
• Razlićit nivo društvenog razvoja i općeg blagostanja proizlazi iz različitih naslijeđenih stanja, različitih fizičkih osobina prostora, načina provođenja određenih politika, primljenih pomoći i slično, a takve nejednakosti uzrokuju diferencirane učinke primjene zajedničkih politika, pa je stoga nužno djelovati u pravcu njihovog smanjenja, tj. konvergenciji.

Konvergencija predstavlja sustavno smanjenje razlika među regijama i/ili državama u određenom vremenskom razdoblju te podrazumijeva vremensku dimenziju i uvjete koji determiniraju smjer i brzinu njenog odvijanja.
„Kako bi veliko europsko tržište bilo korisno svim gospodarskim sektorima i regijama, treba ga popratiti odgovarajućim učinkovitim strukturnim politikama koje će se financirati na razini EU. Brzo se pokazalo da je jačanje gospodarske i socijalne povezanosti (kohezije) osnovni preduvjet solidarnosti među članicama EU-a. Upravo je stoga došlo do osmišljavanja i provedbe regionalne i socijalne politike. Kako raste broj novih članica EU-a, značaj tih politika raste, a polje djelovanja je sve opširnije.“
„Potreba EU za regionalnom i socijalnom kohezijom se javlja zbog postojanja regionalnih razlika unutar država članica, kao i razlika među nacionalnim ekonomijama država članica. Osnivački ugovor o Europskoj zajednici je ovu potrebu pravno regulisao Glavom XVII Rimskog ugovora radi obnavljanja industrijskih oblasti, unapređenja opšteg regionalnog razvoja, smanjenja nezaposlenosti, kao i razvoj poljoprivrednih oblasti. Potreba zajedničke aktivnosti EU u ovoj oblasti je neophodna kako bi se ublažio uticaj ekonomske integracije na radnike, da bi se postigao finansijski balans između naprednih i manje naprednih regiona i da bi mogle biti preduzete mjere koje su rezultat integracije i koje imaju pozitivan efekat na poljoprivredu i socijalni sektor.
U domenu regionalne politike su definisane oblasti u kojima je moguća aktivnost Unije. Na prvom mestu to je stimulisanje zaostalih regiona (rječ je o regionima gde je GDP ispod 75% od prosjeka u čitavoj EU), zatim preorjentisanje privrede regiona, borba protiv dugoročne nezaposlenosti, obezbedjenje prilagodjavanja radnika na industrijske promene i stimulisanje razvoja ruralnih oblasti.
Politiku regionalnog razvoja, koja je poznata i kao politika kohezije (postizanja uravnoteženog razvoja u EU), Unije ostvaruje kroz djelovanje Strukturnih fondova:
ERDF – Europski fond za regionalni razvoj. Osnovni cilj ovog fonda jeste smanjenje neravnoteže između regiona i socijalnih grupa. Fond za regionalni razvoj je formiran 1975. godine, i nastao je kao posljedica prvog proširenja tadašnjih Zajednica (sa Britanojm, Irskom i Danskom, prije svega kao pomoć njihovim regionima i čitavoj Irskoj).
ESF – Europski socijalni fond. Ovo je glavni finansijski instrument u okviru zajedničke socijalne politike, kao element unapređenja politike zapošljavanja.
Europski fond za usmeravanje poljoprivrede. Fond je stvoren 1962. godine i od tada je glavni finansijski instrument u okviru Zajedničke poljoprivredne politike (CAP).
Finansijski instrument za usmjeravanje ribarenja. Riječ je o specifičnom fondu za strukturne reforme u oblasti ribarenja.
Kohezioni fond. Nastaje kada se Zajednice šire članstvom Grčke, Španije i Portugalije, ali i ranijim članstvom Irske, kojima je neophodna zajednička pomoć, prije svega finansijskog tipa, za razvoj. Kohezioni fond finansira projekte zaštite čovjekove sredine i trans-Europskog transportnog sistema, za one članice čiji je GDP manji od 90% Europskog prosjeka. Sa usvajanjem Ugovora o EU (1992) i kriterijuma konvergencije (koji moraju biti ispunjeni za učešće u Monetarnoj uniji), javlja se i potreba kontrole javnog deficita – to za manje razvijene članice znači uvođenje stroge politike budžeta, pa je neophodno investiranje iz Kohezionog fonda u infrastrukturu kako bi se pomogao njihov razvoj.
Kohezioni fondovi su do sada u više navrata reformisani, kako bi bila remodelirana sredstava i pokrenut Objedinjeni mediteranski program (1984), uvećala sredstva za fondove (1988. godine usvajanjem Delorovog paketa koji uvećava pomoć sa 15 na 32% budžeta) i uveli novi principi za alokaciju sredstava. Nanovo su sredstva uvećana na 40% (1992. godine, na osnovu Delor II paketa). Agendom 2000 (usvojena 1998. godine), fondovi su ponovo remodelovani u pripremi za veliko uvećanje članstva sa državama Centralne i Istočne Europe, te Maltom i Kiprom. Za period 2000-2006 strukturni fondovi su imali na raspolaganju 195 milijardi Eura, i predvideli su i dva nova instrumenta: ISPA (podrška za razvoji infrastrukture kadnidata) i Sapard (podrška poljoprivrednom sektoru).
U ovoj oblasti se odluke koje se odnose na alokaciju sredstava donose procedurom saodlučivanja. Ova procedura podrazumijeva da Europska komisija predlaže raspodjelu sredstava (jer je ona glavni čuvar sredstava iz fondova), a konačnu odluku zajednički donose Savijet (kvalifikovanom većinom) i Europski parlament. U proces kreiranja i djelovanja kohezionih politika se uključuje i Komitet regiona, koji je ustanovljen Ugovorom o EU (1992) i koji zastupa interes regionalnih i lokalnih vlasti. Njegova uloga je da bude Savijetodavno tjelo Savijeta i Europske komisije – unosi interes regiona u odlučivanje i prati usklađenost zakonodavstva. Obaveza konsultovanja Komiteta regiona se odnosi na ona pitanja koja spadaju u tipično regionalne oblasti – trans-Europske mreže, strukturnu ili regionalnu politiku.
Za Kohezione fondove države konkurišu svojim projektima, i bez obzira na nivo razvoja, ako priprema projekta ne odgovara standardima i zahtijevima Unije, oni neće biti usvojeni. Kada ocjenjuju kvalitet projekata, Europska komisija mora da prati osnovne principe na kojima se odvija alokacija pomoći. To je najpre koncentracija – pomoć se koncentriše, usmjerava na najmanje razvijene regione i u tačno utvrđenim oblastima u skladu sa unapred utvrđenim prioritetnim ciljevima. Zatim, programiranje – pomoć se planira i koordinira razvojnim programima koji su prioritet kako za Komisiju tako i za članice. Treći princip jeste partnerstvo – odluke koje se odnose na projekte koje finansiraju strukturni fondovi povezuju sve učesnike u projektima: nacionalne vlasti, lokalne vlasti i Komisiju. Konačno, princip dodavanja (additionality) – sredstva iz strukturnih fondova se dotiraju iz budžetske podrške države članice, njihovim kofinasiranjem nacionalnih projekata.