FINANSIRANJE EU
1
Sadržaj
Organi Evropske ekonomske zajednice
.............................................................................................6
II FINANSIRANJE FUNKCIJA EVROPSKE UNIJE
...............................................................................10
Pojam, nastanak i definicije budžeta
................................................................................................10
Istorijska struktura budžeta Evropske Unije
....................................................................................13
Postupak usvajanja budžetska Evropske unije
.................................................................................18
Finansiranje budžeta Evropske unije
...............................................................................................21
Karakteristike finansijskog okvira za period od 2007. do 2013.
.................................................32
Današnja struktura budžeta Evropske unije
.................................................................................34
Instrument za pretprisupnu pomoć – IPA 2007-2013. Godine
....................................................35
Višegodišnji indikativni finansijski okvir
............................................................................37
III FISKALNA POLITIKA EVROPSKE UNIJE
.......................................................................................39
2
UVOD
Ono što je karakteristično za istraživanje evropskih integracionih tokova, a posebno stvaranja i
funkcionisanja Evropske Unije, jeste činjenica da oblasti u kojima su države članice Evropske
Unije spremne da ustupe svoje nadlježnosti jednoj nadnacionalnoj zajednici i njenim
institucijama postaju sve brojnije. Svakako da objašnjavanje ovog fenomena, gdje nacionalni
suverenitet više nije nedjeljiva i zauvjek definisana pojmovna kategotija, leži u rastućoj
međuzavisnosti država savremenog svijeta. Države članice Evropske Unije motivisane su
prevashodno idejom i prednostima ekonomskog zajedništva, kao nužnost u visoko
globalizovanoj međunarodnoj privredi.
Evropska integracija gazi velikim koracima naprijed. Građani Evrope, kroz zajedničko tržište i
evro, u svom svakodnevnom životu sve više doživljavaju razvoj Evropske Unije. Konflikti i
krize širom svijeta i blizu Evropske Unije sve više se shvataju kao izazov zajedničkoj
spoljnopolitičkoj odgovornosti Evrope. U periodu koji slijedi, treba da se vidi kako će izgledati i
funkcionisati sistem između zrelih i bogatih tržišnih demokratija sa nižim stopama rasta sa jedne
strane, te novopečenih i pretežno siromašnih tržišnih demokratija koje dinamično rastu, sa druge
strane.
Evropska unija nema klasičnu Vladu poput država članica, ali ima budžet sa strukturom prihoda i
rashoda. Budžet, kao glavni finansijski instrument održava stepen integrisanosti jedne
organizacije.
Osim budžeta, Evropska unija ima i „višegodišnji finansijski okvir“, koji predstavlja približni ili
okvirni pregled prihoda i rashoda tokom nekoliko narednih godina. „okvir“ je od orijentacionig
značaja i predstavlja precizniji oblik budžeta za narednu godinu. Višegodišnji finansijski okvir se
donosi za period od šest godina. Zahvaljujući postojanju dva finansijska okvira, poznato je kako
će globalno izgledati finansiranje Unije zaključno sa 2013. godinom, a zahvaljujući projekcijama
mogu se steći i neke predstave o očekivanim potezima Unije do 2025. godine.
Struktura rada sadrži, pored uvoda i zaključka, tri dijela: nastanak, razvoj i ciljeve Ekonomske
zajednica (EEZ)/Evropske unije i u ovom dijelu navodi se nastanak i karakteristike EZ/EU,

4
I.
NASTANAK, RAZVOJ I CILJEVI EVROPSKE EKONOMSKE ZAJEDNICE (EZ)/
EVROPSKE UNIJE (EU)
Začeci stvaranja Evropske ekonomske zajednice, odnosno Evropske unije, nas vode u godine
nakon završetka II svjetskog rata, kada se 1950. godine javila ideja o formiranju Evropske
zajednice za ugalj i čelik. Ugovor o osnivanju su 1951. godine potpisale Njemačka,
Francuska, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg. Suština je bila eliminisanje carina i
kvota u razmjeni uglja i čelika između zemalja potpisnica. Cilj je bio podsticanje slobodne
razmjene dva veoma značajna proizvoda, ali je osnovna ideja bila da se putem ekonomskog
povezivanja zemalja Zapadne Evrope smanji mogućnost izbijanja oružanih sukoba koji su u
prošlosti uzrokovala dva svjetska rata. U Rimu je 1957. Godine između zemalja koje su
formirale Zajednicu za ugalj i čelik potpisan i Rimski ugovor i njime je osnovana Evropska
ekonomska zajednica. Stupio je na snagu 1. januara 1958. godine. Prvog januara 1973.
godine došlo je do povećanja članstva u Ekonomskoj evropskoj zajednici, jer su u integraciju
ušle Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka je postala članica Evropke ekonomske zajednice
1981. godine, a Španija i Portugalija 1986. godine.
Ciljevi Evropske ekonomske zajednice , bili su uspostavljanje carinske unije, zajedničkog
tržišta i svestrana uzajamna privredna pomoć. Stvaranje carinske unije, značilo je ukidanje
carinskih tarifa i kvantitativnih ograničenja između država članica Evropske ekonomske
zajednice i uspostavljanje zajedničke carinske tarife u odnosu na treće zemlje. Zajedničko
tržište se baziralo na četiri velike slobode:
Sloboda kretanja robe,
Sloboda kretanja kapitala,
Sloboda kretanja ljudi i
Sloboda kretanja usluga.
Sloboda kretanja robe – predstavlja eliminisanje carina i taksi prilikom razmjene robe
između zemalja – članica, kao i uspostavljanje zajedničkih evropskih proizvodnih
standarda. Ove slobode nisu se odmah ostvarile po stupanju na snagu Rimskog ugovora,
već je to bio dugoročni proces. Za uspostavljanje carinske unije bio je predviđen period
prilagođavanja od 12 godina.
5
Sloboda kretanja kapitala .- podrazumijeva mogućnost nesmetanog prenosa vrijednosti iz
jedne zemlje – članice u drugu državu članicu ili prenos vrijednosti između rezidenta i
nerezidenta unutar jedne zemlje članice. Do uspostavljanja ove slobode došlo je prilično
kasno, prije svega zato što je taj domen tjesno povezan sa monetarnom i ekonomskom
politikom država članica. Treba reći da je ova sloboda vezana sa slobodom pružanja
usluga i slobodom otvaranja radnji. Isto tako ova sloboda obuhvata i liberalizaciju
tekućih plaćanja, odnosno transakcije izvršene korišćenjem slobode kretanja kapitala,
robe i usluga.
Sloboda kretanja ljudi i usluga u literaturi se tretiraju zajedno – kod ovih sloboda je riječ
o pravu radnika iz jedne države članice da stiču zaposlenje i u tu svrhu se slobodno kreću
i borave u drugoj državi članici pod jednakim uslovima koji važe za državljane te države.
Sloboda obavljanja djelatnosti podrazumijeva pravo na otvaranje poslovnica, filijala firmi
i samostalnih djelatnosti. Sloboda kretanja usluga, podrazumijeva slobodu kretanja ne
samo vršioca nego i uživaoca usluga, kao i njihovo vršenje i uživanje, pod jednakim
uslovima koje države predviđaju za svoje državljane
.
1. Nastanak i karakter Evropske ekonomske zajednice/Evropske
unije
Predstavljene političke odluke pokazuju da ideja nije bila da se integracija zaustavi na do tada
dostignutom nivou, već da se polje djelovanja zajednice proširi sa čisto ekonomskih na politička
pitanja, kao i da postojeće zajedničko tržište preraste u jedinstveno (unutrašnje) tržište sa
jedinstvenom monetarnom politikom. Ta politička saglasnost, koja je postojala među članicama
Evropske ekonomske zajednice, dobila je svoj konačan oblik u jedinstvenom evropskom aktu
koji je potpisan 17. februara 1986. godine u Luksemburgu. Tim aktom revidiran je Rimski
ugovor, prije svega u pravcu definisanja mehanizma odlučivanja unutar Evropske ekonomske
zajednice i uloge pojedinih organa. Ono što je najbitnije, države članice su postigle konsenzus
oko pitanja daljeg razvoja svoje integracije. Zapravo, odlučile su da Evropska ekonomska
zajednica preraste u Evropsku uniju, odnosno da je jedinstveno tržište bude zajedničko. Projekat
je realizovan 1992. godine na sastanku šefova država i Vlada članica Evropske ekonomske
zajednice u Mastrihtu (Holandija), kada je sklopljen ugovor o osnivanju Evropske unije, koji se u
teriji naziva Sporazum iz Mastrihta ili Mastrihtski ugovor. Ugovor je stupio na snagu 7.
novembra 1993. godine, pošto su ga ratifikovale sve države članice. Osim što je integracija
promjenila ime, ovaj korak je bio i značajan događaj prošlog vijeka u Evropi. Tim ugovorom
države članice Inije obavezale su se da će uspostaviti:
J. Vilus, S. Carić, S. Šorgov, D. Đurđević, D. Divljak: Međunarodno privredno pravo. Str. 99.

7
2. Organi Evropske ekonomske zajednice
Prema Rimskom sporazumu organi Evropske ekonomske zajednice su: Skupština, Savjet,
Komisija i Sud pravde. Sjedište Komisije, Savjeta i Generalnog sekretarijata je u Briselu.
Sjedište Suda je u Luksemburgu. Skupština održava svoja zasjedanja u Strazburu i
Luksemburgu, dok se odobri Skupštine sastaju u Briselu. Ekonomski i socijalni komitet se nalazi
u Briselu, a Evropska investiciona banka u Luksemburgu. Ovakav smještaj organa Evropske
ekonomske zajednice obavljaju sljedeće funkcije:
Skupština ili Evropski parlament je predstavnički organ evropskih zajednica. Evropski
parlament obavlja svoje dužnosti u okviru redovnih i vanrednih zasjedanja. Redovna
zasjedanja se održavaju svake godine. Odredbama Rimskog sporazuma Evropskom
parlamentu se povjerene, uglavnom, savjetodavne i kontrolne funkcije. On svoja
ovlašćenja i funkcije ostvaruje u tri domena:
1. Domenu legislativne djelatnosti evropskih zajednica;
2. Budžetskoj oblasti i
3. Na polju opšte političke kontrole rada.
Savjet je organ kome pripada pravo donošenja najvažnijih odluka. Savjet je sastavljen od
po jednog predstavnika svake države članice. Savjet obavlja svoje funkcije i zadatke na
zasjedanjima. Zasjedanjima Savjeta predstavljaju naizmjenično svi njegovi članovi koji
se na ovom položaju smjenjuju svakih šest mjeseci.
Komisija je središnji i najvažniji organ zajednice. Članovi Komisije imenuju vlade država
članica na osnovu međusobnog sporazuma, uzimajući u obzir njihove sposobnosti. Svi
članovi Komisije moraju biti državljani država članica. Na čelu Komisije nalazi se
predsjednik i potpredsjednik i njihov mandat traje dvije godine. Komisija radi kao
kolegijalni organ i svoje odluke donosi većinom glasova.
Sud pravde treba da obezbjedi poštovanje prava u primjeni i tumačenju soprazuma. Sud
se sastoji od sudija i pravobranilaca. Imenovanje sudija i pravobranilaca vrše države
članica. Njihov mandat traje šest godina. U odnosu na ličnost sudija i pravobranilaca
postavljaju se zahtjevi prema kojima oni moraju pružati garanciju za svoju nezavisnost i
moraju biti pravnici čija je izuzetna stručnosti opšte poznata.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti