Kompetencija učitelja za rad sa djecom sa smetnjama i teškoćama u razvoju

U prvobitnim zajednicama su djecu sa smetnjama u razvoju smatrali nekorisnim, te ih ostavljali sa strane jer su predstavljali teret kojeg se trebalo riješiti. U Antici je uglavnom dominantan bio netolerantni stav i nije postojala želja za organizovanim obrazovanjem. Segregacija je bila zakonski regulisana. Dominantnu ulogu u tom procesu imali su stručnjaci iz područja zdravstva, socijalnih ustanova i specijalnog školstva. Glavni razlozi izdvajanja djece s smetnjama i teškoćama u razvoju od svojih vršnjaka iz redovne škole i najbliže lokalne zajednice bila su njihova oštećenja, nedostaci i poteškoće.
Humanizam i renesansa su prvi periodi u istoriji u kojima se pogledi na svijet usmjeravaju prema čovjeku i njegovim potrebama. 1784. godine je otvorena prva javna škola za slijepe i mentalno retardirane u Parizu. Kada je u pitanju naša bliža okolina, 1895. godine otvorena je prva škola za slijepe u Zagrebu. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, u svijetu se intenzivnije počela preispitivati etička opravdanost izdvajanja djece s teškoćama u razvoju, od ostatka populacije. Termin “posebne potrebe“ uveden je 1993. godine u dokumentu koji je potvrđen na Simpoziju o djeci s posebnim potrebama u Salamanki.