Obligaciono pravo
O
BVEZNO
PRAVO
I
OBVEZNI
ODNOS
Obvezno pravo (OP) je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi
Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje pravni subjekti ulaze povodom
činidbe
.
a)
objektivno
obvezno pravo
Razlikujemo
b)
subjektivno
obvezno pravo
O
BJEKTIVNO
OBVEZNO
PRAVO
– je skup pravnih normi koje reguliraju obveznopravne
odnose (bavi se obligacijama)
Objektivno OP je dio građanskog prava koji se bavi prometom imovinskih prava i obveza.
Predmet objektivnog obveznog OP su obvezni odnosi: odnosi imovinske prirode koji se
sastoje od prava i obveza sankcionirani normama obveznog prava u svim sferama života
.
S
UBJEKTIVNO
OBVEZNO
PRAVO
– pravna vlast jednog subjekta nad drugim koja
proizlazi iz normi objektivnog obveznog prava. Ta pravna vlast naziva se pravo potraživanja
ili tražbeno pravo.
Predmet subjektivnog obveznog prava je potraživanje vjerovnika, te činidba, pozitivna ili
negativna radnja dužnika, a ne stvar povezana s činidbom.
Obvezno pravo koristi je uglavnom sastavljeno od dispozitivnih normi i bavi se
isključivo prometom => prijelazom vrijednost s jednog subjekta na drugi. Također, OP koristi
se u značenju pravne prakse (zakonodavna, sudska) i kao pravna nauka.
E
VOLUCIJA
ILI
POVIJESNI
RAZVOJ
OBVEZNOG
PRAVA
Smatra se jednom od najstarijih grana prava, a značajan je razvoj OP još iz Rimskog
prava.
U srednjem vijeku došlo je do zastoja razvoja jer je OP dinamično, a srednji vijek je
zatvoren, pa stoga razvoj OP doživljava stagnaciju jer nije bilo značajne razmjene dobara i
usluga i nije postojala potreba za razvojem.
Prekretnicu u razvoju čini Francuska revolucija iz 1789. g., jer se tada intenzivirao
promet dobara i usluga, pa se OP razvija naročitu poslije u 19. st. sa Napoleonovim Code
Civil ali i drugim kodifikacijama
.
Nakon Francuskog slijedi Austrijski Opći građanski zakonik (OGZ), Njemački BGB, a
na samom prijelazu iz 19. u 20. st. i Švicarski GZ, Talijanski Code Civile, Bogišićev
građanski zakonik.
Sve to dovodi do razvoja pravnih instituta koji zadovoljavaju nove potrebe, te
potvrđuje da je obvezno pravo utemeljeno na rimskom pravu.
U Europskim krugovima razlikujemo dva sustava:
-
europski kontinentalni sustav
– utemeljen na koncepciji rimskog prava
-
anglosaksonski sustav
– utemeljuje se u Velikoj Britaniji.
činidba ili predmet obveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog
odnosa dužan izvršiti vjerovniku.
obveznopravni odnosi (obligacije) su oni pravni odnosi u koje subjekti stupaju povodom činidbi.
iznimke su izvanpravne obveze, obveze iz drugih grana prava.
to su normativni akti koji obuhvaćaju čitavu oblast prava
K
ARAKTERISTIKE
OBVEZNOG
PRAVA
a)
najapstraktnija grana prava
=> znači da su pravila OP općenita tako da se od ta
pravila može podvesti i veliki broj slučajeva i situacija;
b) današnji razvoj ne doživljava neke spektakularne promjene . U zadnjih 50. g. u
odštetnom pravu su nastale najveće promjene;
c)
delikti
–
nematerijalna dobra
=> novčani ekvivalent ih ekonimizira, u novom
ZOO-u je proširenje pojma nematerijalne štete (tj. neimovinske) te se nadoknađuje
svaka nematerijalna šteta;
d)
statika
i
dinamika
– OP karakterizira dinamika;
e)
faktori razvoja
– robna privreda, društveni razvoj, kultura, društvenopolitičke
prilike i shvaćanja, sociološke prilike;
f)
promet uopće
(ne samo robni) – cirkulacija dobara ili upotrebnih vrijednosti u
najširem smislu (usluge, nečinjenje)
Zakonske obveze – obveznopravni odnosi koji proizlaze direktno iz posebnog propisa
koji daje pravo jednom subjektu da traži od drugog izvršenje obveze, a ovom drugom pravo
na tu činidbu.
Posebne karakteristike OP su:
a)
činidba
– objekt OP jest činidba
. Ona je po svojim unutarnjim osobinama takva da je i
vjerovniku i dužniku u golemoj većini slučajeva stalo da se činidba što prije ispuni;
b)
relativnost prava
– ono djeluje samo između osoba koje se nalaze u određenom
obveznopravnom odnosu
Relativni karakter OP izlazi već iz samog karaktera i sadržaja činidbe. Tako intenzivno
(bilo aktivno ili pasivno) ponašanje kakvo se zahtjeva od obvezanog, ne može se
zahtijevati od drugih osoba koje stoje izvan OP.
S druge strane, u obveznom su odnosu osobe točno određene i u pravilu samo te osobe
mogu povrijediti obvezni odnos;
c)
dispozitivnost
– u OP je najpotpunije došlo do izražaja načelo dispozitivnosti što
podrazumijeva da sudionici u prometu potpuno slobodno određuju obvezne odnose.
Jedina granica koju je OP postavilo glede stvaranja obveznopravnih odnosa jest
mogućnost
i
dopustivost
njihova
sadržaja
.
Broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti ni po obliku. Istina, načelo
neograničenog broja i oblika vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i
izvanugovornih odnosa.
D
IOBA
OBVEZNOG
PRAVA
OP dijelimo na:
1.
Opće
ili
klasično
OP
– čine pravila zajednička za sve obveze. Dijeli se na:
a.
opći dio
– su pravila koja se odnose na sve obligacije.
b.
posebni dio
– regulira pojedine tipove ugovora.
ZOO iz '78. je koristio naziv «predmet obveze»
2

pripadnost istoj grani prava
načela
predmet i jednog i drugog su imovinska prava, a objekt im je imovina
novac kao ekvivalent vrijednosti
bave se prometom imovine
Razlike:
nasljedno pravo je uvijek vezano uz osobu, dok su obvezni odnosi od osobnih
svojstava subjekta
nasljednopravni odnosi su mortis causa – nastupaju nakon smrti ostavitelja, dok su
obveznopravni odnosi inter vivos – proizvode učinke za života
nasljednopravna ovlaštenja su neprenosiva i neotuđiva jer su vezana uz osobno
svojstvo, a obveznopravna su prenosiva i otuđiva
O
DNOS
OBVEZNOG
I
OBITELJSKOG
PRAVA
Sličnosti:
povijesno porijeklo
imovinski odnosi (u braku i obitelji – bračna stečevina, posebna imovina,
uzdržavanje)
načela, ALI u obiteljskom pravu su malo modificiranija, pa su ista samo načela:
dispozitivnosti i ravnopravnosti;
obiteljsko pravo je nekada bilo dio građanskog prava, ali je došlo do razdvajanja
Razlike:
norme koje određuju imovinske odnose u obiteljskom pravu vezane su za osobna
svojstva subjekata, dok kod OP to nije slučaj
obiteljskopravna ovlaštenja su neprenosiva i neotuđiva dok su obveznopravna
prenosiva i otuđiva
obiteljsko pravo koje uređuje imovinske odnose dobilo je javnopravnu
komponentu zbog zaštite slabije strane – kogentne norme dokle ima ovlaštenja
javnog prava; dok to nije prisutno kod OP
O
DNOS
OBVEZNOG
I
TRGOVAČKOG
PRAVA
Građansko i trgovačko pravo u biti uređuju istu vrstu odnosa, te se građansko pravo
prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Stoga nije ni sporno što je trgovačko
pravo
nastalo iz građanskog odnosno privatnog prava.
Institut i kompleksnost gospodarskog života, masovna proizvodnja, siguran i brz protok robe i
novca, zahtijevali su prilagodbu i uposebljenje pa i kreaciju novih instituta građanskog prava.
Pravno tehnički se to izvodi 2 varijante:
a) jedna je
dualistička varijanta
- sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od
građanskog prava, npr. Francuska, Njemačka, Češka;
npr. kod Ugovora o djelu bitan je identitet osobe
naravno ima iznimaka, npr. kod Ugovara o doživotnom uzdržavanju
postoje izuzetci npr. pravo uzdržavanja
ili kako ga u mnogim zemljama nazivaju i «privredno pravo»
4
b) druga
monistička
varijanta– prema kojoj se zadržava jedinstvenost GP za sve vrste
subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjem za trgovce i trgovačke
poslove, npr. Italija, Švicarska.
Ovo drugo rješenje je prihvaćeno u ZOO-u. Izraženo je odredbom prema kojoj se na
trgovačke ugovore primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora osim ako za
trgovačke ugovorne nije izrijekom drukčije određeno
.
Trgovački ugovor
različito se definira. Prema «starom» zakonu «
Ugovori u privredi,
prema ovom zakonu, jesi ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju
privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugu pojedinci koji u obliku registriranog
zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju
djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima
», dok
prema «
novom»
ZOO-u trgovački ugovori
«jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među
sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u
vezi s obavljanjem tih djelatnosti
».
Nova definicija je šira i logičnija.
Tendencija izjednačavanja pravila – komercijalizacija klasičnog OP jer će se ZOO
primjenjivati u svim odnosima. Trgovački odnosi su puno profesionalniji jer trgovci poznaju
materiju pa nastaju nova praktičnija rješenja za neprofesionalce.
Razlike između trgovačkih i netrgovačkih ugovora su:
1.
u rokovima
– zastarni rokovi kod trgovaca su duži od zastarnih rokova u OP
2. u činjenici da su netrgovački ugovori
formalni
radi zaštite interesa stranaka, a
trgovački
neformalni
osim za vrijednosne papire;
3.
u izvorima prava
– za trgovce su uzance, poslovna praksa, običaji. Trgovački običaji
će za ne trgovce vrijediti samo ako je tako ugovoreno.
Poslovna praksa za ne trgovce ne vrijedi, jer vrijede opći uvjeti poslovanja
4.
u tretiranju krivnje
za povredu obveze trgovaca i ne trgovaca. Kod trgovaca se traži
veći stupanj pažnje pa je krivnja teža.
5.
u sankcijama
- kod netrgovačkog ugovora sankcija je zapisana u zakonu, dok su kod
trgovaca sankcije neformalne, te proizlaze iz trgovačke prakse. Onaj trgovac koji
postupa nemoralno trpi u poslovnom okruženju, npr. bojkot, crne liste i sl.
6. kod trgovaca je
adhezijsko zaključenje
ugovora po pristupu - samo jedna strana
sastavlja ugovor i daje drugoj strani da ga prihvati ili ne. Ova tehnika je prihvatljiva
jer je jeftina. To su tipski ugovori bez iznimke.
7. kod trgovačkih ugovora vrijedi
pretpostavka naplativosti
. Ako su 2 trgovca sklopila
ugovor i zaboravila unijeti cijenu, po zakonu se predmnijeva da su unijeli cijenu, a za
ne trgovce to ne vrijedi. Kod trgovaca cijena je uvijek odrediva.
8. ako u trgovačkom poslu postoji više dužnika po zakonu (ex lege) predmnijeva se da
oni svi duguju solidarno (svaki duguje cijeli iznos), to vrijedi i za jamce. Dok ne
trgovci dijele dug, tj. nema pretpostavke solidarnosti i treba utvrditi dužničke iznose.
9.
potreba povjerenja
– za trgovačke odnose se to insistira, a za netrgovačke ne.
tako se npr. kod Ugovora o zajmu, zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate, a ako je to
trgovački ugovor, zajmoprimac duguje kamate iako one nisu ugovorene.
čl. 14. st. 2 u ZOO 35/05; odnosno čl. 25. st. 2. stari ZOO
5

I
ZVORI
OBVEZNOG
PRAVA
I
Pravni izvori su različiti oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila. Dijelimo ih na:
a)
materijalne (unutarnje)
– kod kojih se težište postavlja na onu materijalu društvenu
snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu i prema tome je ne samo uzrok postanka, nego i,
temelje opstanka same pravne norme. Izvori prava u ovom smislu nisam predmet proučavanja
GP.
b)
formalni (vanjski) pravni izvori
– imaju težište na obliku kojem se pojavljuju pravna
pravila odnosno na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava
i. prema donositelju razlikujemo
1.
državni izvori
– su oni čiji je tvorac propisima predviđeno
državno tijelo (zakonodavno tijelo). Osnovni oblik u kojem se
javlja pravilo iz toga izvora jest propis, najčešće zakon.
2.
društveni (autonomni) izvori
– su oni čiji tvorac nije državno
tijelo nego određene asocijacije koje samostalno normiraju
odnose između svojih članova.
ii. prema načinu na koji se pojavljuju:
1.
pisani izvori
– Ustav, zakon, međunarodni ugovori itd.
2.
nepisani izvori
– običaj, moral, načela itd.
Kad je riječ o državnim izvorima, potrebno je uočiti kako stvaratelj norme nije ujedno
i njen primatelj, zbog čega su tako donesena pravila heteronomna a kada je riječ o društvenim
izvorima, kako je stvaratelj pravilo ujedno i njezin primatelj, te tako donesena pravila su
autonomna pa pravo koje izvire iz društvenih izvora naziva autonomno pravo.
Glede odnosa između državno i društveno stvaranih pravila, nužno je uočiti redovitu
ovisnost društveno stvorenih pravila o državno stvorenim pravilima jer državno stvarana
pravila određuju okvire unutar kojih se mogu kretati društveno stvorena pravila.
P
ROPISI
su formalni izvori koji sadrži napisano pravno pravilu. Među propisima postoji rang
koji određuje međusobni odnos propisa. Rangiranje propisa osobito je važno u slučaju
sadržajnog sukoba dvaju propisa
. Temeljna je odredba ustava RH da zakonu moraju biti u
suglasnosti s Ustavom, a ostali pravni propisi i s Ustavom i sa zakonom.
lex superior derogat legi inferiori – viši akt derogira niži akt
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti