BVEZNO

PRAVO

OBVEZNI

ODNOS

Obvezno pravo (OP) je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi
Obvezni odnosi su oni društveni odnosi u koje pravni subjekti ulaze povodom

činidbe

objektivno

obvezno pravo

Razlikujemo

subjektivno

obvezno pravo

BJEKTIVNO

OBVEZNO

PRAVO

– je skup pravnih normi koje reguliraju obveznopravne

odnose (bavi se obligacijama)

Objektivno OP je dio građanskog prava koji se bavi prometom imovinskih prava i obveza.
Predmet objektivnog obveznog OP su obvezni odnosi: odnosi imovinske prirode koji se
sastoje od prava i obveza sankcionirani normama obveznog prava u svim sferama života

UBJEKTIVNO

OBVEZNO

PRAVO

– pravna vlast jednog subjekta nad drugim koja

proizlazi iz normi objektivnog obveznog prava. Ta pravna vlast naziva se pravo potraživanja
ili tražbeno pravo.
Predmet subjektivnog obveznog prava je potraživanje vjerovnika, te činidba, pozitivna ili
negativna radnja dužnika, a ne stvar povezana s činidbom.

Obvezno pravo koristi je uglavnom sastavljeno od dispozitivnih normi i bavi se

isključivo prometom => prijelazom vrijednost s jednog subjekta na drugi. Također, OP koristi
se u značenju pravne prakse (zakonodavna, sudska) i kao pravna nauka.

VOLUCIJA

ILI

POVIJESNI

RAZVOJ

OBVEZNOG

PRAVA

Smatra se jednom od najstarijih grana prava, a značajan je razvoj OP još iz Rimskog

prava.

U srednjem vijeku došlo je do zastoja razvoja jer je OP dinamično, a srednji vijek je

zatvoren, pa stoga razvoj OP doživljava stagnaciju jer nije bilo značajne razmjene dobara i
usluga i nije postojala potreba za razvojem.

Prekretnicu u razvoju čini Francuska revolucija iz 1789. g., jer se tada intenzivirao

promet dobara i usluga, pa se OP razvija naročitu poslije u 19. st. sa Napoleonovim Code
Civil ali i drugim kodifikacijama

Nakon Francuskog slijedi Austrijski Opći građanski zakonik (OGZ), Njemački BGB, a

na samom prijelazu iz 19. u 20. st. i Švicarski GZ, Talijanski Code Civile, Bogišićev
građanski zakonik.

Sve to dovodi do razvoja pravnih instituta koji zadovoljavaju nove potrebe, te

potvrđuje da je obvezno pravo utemeljeno na rimskom pravu.

U Europskim krugovima razlikujemo dva sustava:

europski kontinentalni sustav

– utemeljen na koncepciji rimskog prava

anglosaksonski sustav

– utemeljuje se u Velikoj Britaniji.

činidba ili predmet obveze je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog

odnosa dužan izvršiti vjerovniku.

obveznopravni odnosi (obligacije) su oni pravni odnosi u koje subjekti stupaju povodom činidbi.

iznimke su izvanpravne obveze, obveze iz drugih grana prava.

to su normativni akti koji obuhvaćaju čitavu oblast prava

ARAKTERISTIKE

OBVEZNOG

PRAVA

najapstraktnija grana prava

=> znači da su pravila OP općenita tako da se od ta

pravila može podvesti i veliki broj slučajeva i situacija;

b) današnji razvoj ne doživljava neke spektakularne promjene . U zadnjih 50. g. u

odštetnom pravu su nastale najveće promjene;

delikti

–

nematerijalna dobra

=> novčani ekvivalent ih ekonimizira, u novom

ZOO-u je proširenje pojma nematerijalne štete (tj. neimovinske) te se nadoknađuje
svaka nematerijalna šteta;

statika

dinamika

– OP karakterizira dinamika;

faktori razvoja

– robna privreda, društveni razvoj, kultura, društvenopolitičke

prilike i shvaćanja, sociološke prilike;

promet uopće

(ne samo robni) – cirkulacija dobara ili upotrebnih vrijednosti u

najširem smislu (usluge, nečinjenje)

Zakonske obveze – obveznopravni odnosi koji proizlaze direktno iz posebnog propisa

koji daje pravo jednom subjektu da traži od drugog izvršenje obveze, a ovom drugom pravo
na tu činidbu.

Posebne karakteristike OP su:

činidba

– objekt OP jest činidba

. Ona je po svojim unutarnjim osobinama takva da je i

vjerovniku i dužniku u golemoj većini slučajeva stalo da se činidba što prije ispuni;

relativnost prava

– ono djeluje samo između osoba koje se nalaze u određenom

obveznopravnom odnosu

Relativni karakter OP izlazi već iz samog karaktera i sadržaja činidbe. Tako intenzivno
(bilo aktivno ili pasivno) ponašanje kakvo se zahtjeva od obvezanog, ne može se
zahtijevati od drugih osoba koje stoje izvan OP.
S druge strane, u obveznom su odnosu osobe točno određene i u pravilu samo te osobe
mogu povrijediti obvezni odnos;

dispozitivnost

– u OP je najpotpunije došlo do izražaja načelo dispozitivnosti što

podrazumijeva da sudionici u prometu potpuno slobodno određuju obvezne odnose.

Jedina granica koju je OP postavilo glede stvaranja obveznopravnih odnosa jest

mogućnost

dopustivost

njihova

sadržaja

Broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti ni po obliku. Istina, načelo
neograničenog broja i oblika vrijedi samo za segment ugovornih, ali ne i
izvanugovornih odnosa.

IOBA

OBVEZNOG

PRAVA

OP dijelimo na:

Opće

ili

klasično

– čine pravila zajednička za sve obveze. Dijeli se na:

opći dio

– su pravila koja se odnose na sve obligacije.

posebni dio

– regulira pojedine tipove ugovora.

ZOO iz '78. je koristio naziv «predmet obveze»



pripadnost istoj grani prava



načela



predmet i jednog i drugog su imovinska prava, a objekt im je imovina



novac kao ekvivalent vrijednosti



bave se prometom imovine

Razlike:



nasljedno pravo je uvijek vezano uz osobu, dok su obvezni odnosi od osobnih
svojstava subjekta



nasljednopravni odnosi su mortis causa – nastupaju nakon smrti ostavitelja, dok su
obveznopravni odnosi inter vivos – proizvode učinke za života



nasljednopravna ovlaštenja su neprenosiva i neotuđiva jer su vezana uz osobno
svojstvo, a obveznopravna su prenosiva i otuđiva

DNOS

OBVEZNOG

OBITELJSKOG

PRAVA

Sličnosti:



povijesno porijeklo



imovinski odnosi (u braku i obitelji – bračna stečevina, posebna imovina,
uzdržavanje)



načela, ALI u obiteljskom pravu su malo modificiranija, pa su ista samo načela:
dispozitivnosti i ravnopravnosti;



obiteljsko pravo je nekada bilo dio građanskog prava, ali je došlo do razdvajanja

Razlike:



norme koje određuju imovinske odnose u obiteljskom pravu vezane su za osobna
svojstva subjekata, dok kod OP to nije slučaj



obiteljskopravna ovlaštenja su neprenosiva i neotuđiva dok su obveznopravna
prenosiva i otuđiva



obiteljsko pravo koje uređuje imovinske odnose dobilo je javnopravnu
komponentu zbog zaštite slabije strane – kogentne norme dokle ima ovlaštenja
javnog prava; dok to nije prisutno kod OP

DNOS

OBVEZNOG

TRGOVAČKOG

PRAVA

Građansko i trgovačko pravo u biti uređuju istu vrstu odnosa, te se građansko pravo

prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Stoga nije ni sporno što je trgovačko
pravo

nastalo iz građanskog odnosno privatnog prava.

Institut i kompleksnost gospodarskog života, masovna proizvodnja, siguran i brz protok robe i
novca, zahtijevali su prilagodbu i uposebljenje pa i kreaciju novih instituta građanskog prava.
Pravno tehnički se to izvodi 2 varijante:

a) jedna je

dualistička varijanta

- sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od

građanskog prava, npr. Francuska, Njemačka, Češka;

npr. kod Ugovora o djelu bitan je identitet osobe

naravno ima iznimaka, npr. kod Ugovara o doživotnom uzdržavanju

postoje izuzetci npr. pravo uzdržavanja

ili kako ga u mnogim zemljama nazivaju i «privredno pravo»

b) druga

monistička

varijanta– prema kojoj se zadržava jedinstvenost GP za sve vrste

subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjem za trgovce i trgovačke
poslove, npr. Italija, Švicarska.

Ovo drugo rješenje je prihvaćeno u ZOO-u. Izraženo je odredbom prema kojoj se na
trgovačke ugovore primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora osim ako za
trgovačke ugovorne nije izrijekom drukčije određeno

Trgovački ugovor

različito se definira. Prema «starom» zakonu «

Ugovori u privredi,

prema ovom zakonu, jesi ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju
privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugu pojedinci koji u obliku registriranog
zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju
djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima

», dok

prema «

novom»

ZOO-u trgovački ugovori

«jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među

sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u
vezi s obavljanjem tih djelatnosti

».

Nova definicija je šira i logičnija.

Tendencija izjednačavanja pravila – komercijalizacija klasičnog OP jer će se ZOO

primjenjivati u svim odnosima. Trgovački odnosi su puno profesionalniji jer trgovci poznaju
materiju pa nastaju nova praktičnija rješenja za neprofesionalce.

Razlike između trgovačkih i netrgovačkih ugovora su:

u rokovima

– zastarni rokovi kod trgovaca su duži od zastarnih rokova u OP

2. u činjenici da su netrgovački ugovori

formalni

radi zaštite interesa stranaka, a

trgovački

neformalni

osim za vrijednosne papire;

u izvorima prava

– za trgovce su uzance, poslovna praksa, običaji. Trgovački običaji

će za ne trgovce vrijediti samo ako je tako ugovoreno.

Poslovna praksa za ne trgovce ne vrijedi, jer vrijede opći uvjeti poslovanja

u tretiranju krivnje

za povredu obveze trgovaca i ne trgovaca. Kod trgovaca se traži

veći stupanj pažnje pa je krivnja teža.

u sankcijama

- kod netrgovačkog ugovora sankcija je zapisana u zakonu, dok su kod

trgovaca sankcije neformalne, te proizlaze iz trgovačke prakse. Onaj trgovac koji
postupa nemoralno trpi u poslovnom okruženju, npr. bojkot, crne liste i sl.

6. kod trgovaca je

adhezijsko zaključenje

ugovora po pristupu - samo jedna strana

sastavlja ugovor i daje drugoj strani da ga prihvati ili ne. Ova tehnika je prihvatljiva
jer je jeftina. To su tipski ugovori bez iznimke.

7. kod trgovačkih ugovora vrijedi

pretpostavka naplativosti

. Ako su 2 trgovca sklopila

ugovor i zaboravila unijeti cijenu, po zakonu se predmnijeva da su unijeli cijenu, a za
ne trgovce to ne vrijedi. Kod trgovaca cijena je uvijek odrediva.

8. ako u trgovačkom poslu postoji više dužnika po zakonu (ex lege) predmnijeva se da

oni svi duguju solidarno (svaki duguje cijeli iznos), to vrijedi i za jamce. Dok ne
trgovci dijele dug, tj. nema pretpostavke solidarnosti i treba utvrditi dužničke iznose.

potreba povjerenja

– za trgovačke odnose se to insistira, a za netrgovačke ne.

tako se npr. kod Ugovora o zajmu, zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate, a ako je to

trgovački ugovor, zajmoprimac duguje kamate iako one nisu ugovorene.

čl. 14. st. 2 u ZOO 35/05; odnosno čl. 25. st. 2. stari ZOO

ZVORI

OBVEZNOG

PRAVA

Pravni izvori su različiti oblici u kojima se pojavljuju pravna pravila. Dijelimo ih na:

materijalne (unutarnje)

– kod kojih se težište postavlja na onu materijalu društvenu

snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu i prema tome je ne samo uzrok postanka, nego i,
temelje opstanka same pravne norme. Izvori prava u ovom smislu nisam predmet proučavanja
GP.

formalni (vanjski) pravni izvori

– imaju težište na obliku kojem se pojavljuju pravna

pravila odnosno na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava

i. prema donositelju razlikujemo

državni izvori

– su oni čiji je tvorac propisima predviđeno

državno tijelo (zakonodavno tijelo). Osnovni oblik u kojem se
javlja pravilo iz toga izvora jest propis, najčešće zakon.

društveni (autonomni) izvori

– su oni čiji tvorac nije državno

tijelo nego određene asocijacije koje samostalno normiraju
odnose između svojih članova.

ii. prema načinu na koji se pojavljuju:

pisani izvori

– Ustav, zakon, međunarodni ugovori itd.

nepisani izvori

– običaj, moral, načela itd.

Kad je riječ o državnim izvorima, potrebno je uočiti kako stvaratelj norme nije ujedno

i njen primatelj, zbog čega su tako donesena pravila heteronomna a kada je riječ o društvenim
izvorima, kako je stvaratelj pravilo ujedno i njezin primatelj, te tako donesena pravila su
autonomna pa pravo koje izvire iz društvenih izvora naziva autonomno pravo.

Glede odnosa između državno i društveno stvaranih pravila, nužno je uočiti redovitu

ovisnost društveno stvorenih pravila o državno stvorenim pravilima jer državno stvarana
pravila određuju okvire unutar kojih se mogu kretati društveno stvorena pravila.

ROPISI

su formalni izvori koji sadrži napisano pravno pravilu. Među propisima postoji rang

koji određuje međusobni odnos propisa. Rangiranje propisa osobito je važno u slučaju
sadržajnog sukoba dvaju propisa

. Temeljna je odredba ustava RH da zakonu moraju biti u

suglasnosti s Ustavom, a ostali pravni propisi i s Ustavom i sa zakonom.

lex superior derogat legi inferiori – viši akt derogira niži akt