Odlomak

UVOD

Biti spreman za samovrednovanje uvek znači biti spreman za učenje.

U sredini u kojoj kultura samovrednovanja nije još uvek uobičajena odlika
institucije, niti svakodnevnog rada vaspitača, to znači biti spreman za učenje o svojoj praksi i biti spreman za učenje o samoevaluaciji.

Današnji svet se, prema velikom broju analitičara, nalazi u procesu tranzicije iz industrijske ere u informacionu i komunikacionu eru, često označavanu kao učeno društvo. Takvo novo društvo zahteva različite vrste učenja koje vode ka zapošljavanju. Za pojedinca, učenje za zapošljavanje znači razvoj sposobnosti da pronađe, sačuva i promeni posao ili da generiše samozapošljavanje. Takve veštine omogućavaju vertikalnu i horizontalnu mobilnost radnika na tržištu rada kao i njihovu adaptivnost na promene u tehnologijama i u novim formama organizacije rada. Sa aspekta potreba radnika, učenje za zapošljavanje znači ostvarivanje principa celoživotnog učenja i individualno postizanje kompentencije koje jačaju mobilnost i sigurnost posla.
Progres u naučno-tehnološkom smislu u svim aspektima čovekovog života i rada unosi drastične promene čiji su sadržaji i dimenzije postali mera progresa čitavog društva i u tom smislu obrazovanju je pripalo posebno mesto. Savremeno obrazovanje svakodnevno se suočava sa izazovima stalnog prilagođavanja sa posebnim naglaskom i insistiranjem na kvalitetu obrazovanja.
Unapređivanje kvaliteta nastavnog procesa primenom koncepta profesionalnog razvoja vaspitača, nameće se kao imperativ savremenog društva i obrazovanja, a od vaspitača kao najvažnijih nosilaca obrazovnog procesa zahteva se posebna odgovornost u vidu kontinuiranog unapređivanja vaspitno-obrazovnog sistema. Razvijanje vaspitača kao profesionalca, usmereno je i na prenošenje novih znanja na plan prakse kao i na implementaciju standarda kvaliteta vaspitno-obrazovnog rada u pravcu usaglašavanja sa evropskim trendovima.
U skladu sa tim, koncept doživotnog učenja zahteva redefisanje ciljeva vaspitanja i obrazovanja, pa samim tim i mnogo drugačiju ulogu vaspitača u vaspitno-obrazovnom procesu. Kako Koković (2009) navodi, celokupan sistem školovanja zahteva modernizaciju koja će biti moguća samo ukoliko se bude reformisao sistem školovanja vaspitača, tj. onda kada on bude dobio bitniju i stimulativniju intelektualnu sadržinu i kada, umesto da prestane da deluje stupanjem vaspitača u službu, bude obezbeđivao svim nastavnicima stalni napredak i obnavljanje u toku cele njihove karijere.
Koliko će obrazovne reforme biti uspešne zavisi od različitih faktora, ali se svakako kao najvažniji element izdvaja vaspitač i njegov profesionalni razvoj. Budući da su vaspitači ključni i nezaobilazni akteri u procesu reforme obrazovanja, svakako da od njihovog angažmana i profesionalnog usavršavanja zavisi sprovođenje tog procesa. Vaspitačke kompetencije definišu se u odnosu na ciljeve i ishode učenja i treba da obezbede profesionalne standarde o tome kakvo se poučavanje smatra uspešnim, a odnose se na kompetencije za: nastavnu oblast; predmet i metodiku nastave; poučavanje u učenju; podršku razvoju ličnosti deteta u vrtiću; komunikaciju i saradnju.
Profesionalni razvoj vaspitača, u osnovi, jeste proces unapređivanja veština i kompetencija vaspitača sa ciljem unapređenja kvaliteta nastave/vaspitno-obrazovnog rada, kao i učenja/razvoja i postignuća dece.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Skripte

Komentari