Rimsko pravo

PODJELE PRAVA U RIMSKOM PRAVU
Pod rimskim pravom podrazumijevamo pravo koje je vaţilo kao pravni poredak u rimskoj drţavi
od njenih početaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo
13 vijekova.
Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji označava
pravne norme koje čine pravni poredak (tzv.pravo u objektivnom smislu), a takoĎe označava i
pravna ovlaštenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na odreĎene stvari i
druge osobe (tzv.pravo u subjektivnom smislu). U početku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko
vezano sa vjerskim pravilima (fas). Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski
pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: ius civile, ius gentium, ius naturale – kod
klasičnih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se često označuje
kao ius naturale. Gaius u svojim Institucijama kaţe da su ius civile one norme koje je pojedini
narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu naći kod svih
naroda, a oslanjaju se na prirodni razum (naturalis ratio).
Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladajućem mišljenju, je u tome što je razvojem iuris
gentium u rimskoj drţavi omogućen pravni saobraćaj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile
nije bilo pristupačno peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je
za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivši u svjetski saobraćaj naročito
poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politički i privredni centar zemalja Sredozemnog
mora, morali naći mogućnost pravnog saobraćaja i pravne zaštite za strance. Ius gentium je u stvari
dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo meĎu rimskim graĎanima, nego se primjenjuje i
u saobraćaju graĎana sa strancima. Svojim sadrţajem ius gentium se odnosio uglavnom na
vlasništvo i na ugovore.
Već u klasičnom pravu javlja se naturalis ratio, odnosno ius naturale, tj.prirodno pravo. Već
potkraj klasičnog doba ius naturale se smatra za posebnu, višu kategoriju prava u odnosu na ius
civile, te se za njega kaţe da je to pravo koje je semper aequm et bonum (uvijek pravedno i
dobro). Definiše se kao pravo zajedničko svim ţivim bićima, dakle ljudima i ţivotinjama, kao
npr.brak, raĎanje i odgoj djece.
Po načinu postanka, rimski pravnici razlikuju ius scriptum (pisano pravo) i ius non scriptum
(nepisano pravo). Ius scriptum je pravo koje proizilazi od organa javne vlasti kojima pripada
zakonodavna funkcija, te je u pravilo redigirano napismeno. Pored zakona (leges i plebiscita) u
pisano pravo su ubrajani i drugi pravni izvori koji su kod Rimljana u različitim razdobljima vršili
sličnu funkciju: magistratuum edicta (magistarski edikti), senatus consulta (senatski zaključci),
responsa prudentium (odgovori i mišljenja pravnika) i principum placita, odnosno constitutiones
(carske konstitucije). Pod ius non scriptum rimski pravnici podrazumijevaju običajno pravo,
tj.pravo koje nastaje tako što odreĎeni običaji dobivaju drţavnu sankciju putem pravne zaštite.
Prema tome, običajno pravo se ne stvara pismenim aktom.