Odlomak

Uvod

Na samom početku treba naglasiti nešto, što obično čovek kada čita SZ u startu ne postavi stvari na najbolji način. To je činjenica s da SZ treba gledati kao jednu knjigu koja je nastajala u dugom vremenskom periodu i u specifičnim životnim okolnostima i kod jednog specifičnog mentaliteta ljudi, koji je u mnogim stvarima različit u odnosu na nas. Dakle, nemoguće je SZ misao pratiti van civilizacijskih tokova toga doba. Ona su nama danas, u principu, nepoznate, jer mi živimo u drugačijem kulturološkom kodu.
Pojmovno mišljenje pojavilo se i razvilo u staroj Grčkoj. Kod starih Jevreja i njihovih suseda nije bilo razvijeno pojmovno mišljenje, misao se stalno vezivala za konkretno. Npr. Fenomen shvatanja bića. Jevrejsko razmišljanje, naspram parmenidovskog, jeste mitološko – slikovito razmišljanje, kroz predstave i slike (npr. Nemaju reč „priroda“). Izraz kod Jevreja koji bi se donekle mogao izjednačiti sa pojmom „biće“ jeste izraz „haja“. Možemo ga prevesti sa „biti“, ali ne biti u klasičnom jelinskom smislu. U jevrejskom jeziku ne postoje vremenski oblici, već samo načini. Postoje svršeni i nesvršeni glagoli kojima se mogu izražavati prošlo, buduće i sadašnje vreme. Bitan je jako kontekst u kome se govori.
U klasičnom grčkom načinu razmišljanja to što jeste biće shvata se kao statično i vremenski, odnosno prostorno. To što jeste ispunjava neki realni ili imaginarni prostor. Međutim, u jevrejskom jeziku se misli isključivo kroz vremenske dimenzije, vreme je ključna stavka u načinu mišljenja. Drugo, da bi nešto postojalo, da bi se za nešto moglo reći da jeste, da se uklapa u koncepciju haja, ono mora da se dešava, mora da ima dinamiku. Kada Jevrejin govori o Bogu on ne govori o Bogu kao Biću po sebi, nego govori o Bogu u kontekstu čoveka, šta taj Bog znači za čoveka. Pitanje šta je Bog po prirodi postavila je jelinska misao, a otuda i u hrišćansku misao. Glagol bara, koji se obično prevodi kao stvaranje ni iz čega, znači delatnost koju jedino poseduje Bog. „Ništa“ u jevrejskoj logici shvata se kao neodređenost postojanja. Možemo ovo povezati sa praokeanom u mitologijama. Jevrejin, dakle, razmišlja kroz žive i konkretne kategorije koje se pojavljuju. Pustinja (bezlični pesak i crvenilo) ili more nepregledno su predznaci nečega što zapravo nije život, nije biće. To je haos jer u njemu nema konkretnog vida postojanja. Ovo su neki zanimljivi aspekti na koje treba obratiti pažnju da bi se moglo adekvatno pristupiti razumevanju biblijskih tekstova i biblijske teologije.
Sve ovo treba imati na umu prilikom prilaska biblijskom tekstu. U protivnom, ako u tekst unesemo svoj način mišljenja, tekst nam neće reći ništa. Naprotiv, mi ćemo govoriti tekstu.
Drugi važan aspekt jeste svet u kome niče Izrail. Uticaj mitopejskog načina razmišljanja (jedno je mit, a drugo mitsko – slikovito razmišljanje). Čovek kroz mitske priče pokušava da iskaže večno stanje stvari. Primer: Demetra, njena ćerka Persefona i Had – objašnjava se rađanje i umiranje. Događaj u mitu se nikada nije desio i to su mitopejci znali, ali on odražava istinito stanje stvari. Sa ovakvim načinom mišljenja, karakterističnim za čitav antički svet, susreće se i SZ. Međutim, SZ donosi nešto novo: prvi put se raskida sa cikličnim načinom mišljenja, prvi put se shvata istorija kao „strela vremena“.

 

 

Monoteizam u SZ

Mi obično neke stvari olako učitamo u SZ i onda se polako stvara problem ako biblijske tekstove čitamo dovoljno ozbiljno i obazrivo. Ideja monoteizma u SZ bise donekle mogla pratiti kroz prizmu opšteg verovanja, koliko su tu neke stvari opšte dokučive. Mi kažemo Izrail je bio monoteistički. Ali, šta to znači? Šta se sve tu moglo potkradari u raznim lokalnim praksama i u šta sve ljudi nisu mogli verovati, a da opet govore: mi smo monoteisti, mi verujemo u Jahvea. Pogotovo, jer tada nije bilo ni pismenosti, ni komunikacije, ni bogoslužbenih knjiga. Mi imamo sve od toga, ali je i dalje stanje verske prosvećenosti na jako niskom nivou, i ne samo kod nas, već je to univerzalna pojava u hrišćanskom svetu.
Tako, biblija priča više o jednom idealu, ne prenoseći stalno konkretno stanje stvari kako je bilo. Mi to stanje možemo iz biblije iščitati, ali to je bio jedan dug i mučan proces sazrevanja vere, sazrevanja religijske svesti. Jer versko shvatanje istočnog sveta bilo je u principu politeističko. Politeizam ima više svojih varijanti. Jedna od njih je henoteizam – verovanje u panteon bogova kome dominira jedan glavni bog, kome su ostali podređeni. Prihvataju se na neki način i poštuju kao božanstva, ali glavna čast i poštovanje pripada tom vrhovnom bogu. Drugi vid politeizma jeste monolatrija – verski koncept koji je bio blizak Izrailu, gde se poštuje jedan bog, ali se ne isključuju drugi bogovi. Monoteizam je vera u jednog i jedinog Boga koji postoji i naspram kojeg ne postoje drugi bogovi.
Taj i takav koncept jednog Boga, Svedržitelja, Tvorca, nije na početku bi jasan. Postoji još jedan fenomen na koji se mora obratiti pažnja: kada se Jahve javio Mojsiju na Horivu, opis je vrlo slikovit. Zapravo, javio se Anđeo Gospodnji i rekao da je Bog. Međutim, jako je teško prosuditi da li je Mojsije imao jasnu pecepciju, da li je video Boga da li je On tu. To s toga što mnogi drugi delovi biblije kažu da je to nemoguće. Drugo, ako bi se Bog na taj način otkrio da je On apsolutno i realno tu u smislu da je čovek potpuno uveren da to što pred njim stoji jeste Bog, doveo bi se u pitanje fenomen vere a još više slobode čoveka. To su neki bitni momenti koji se moraju imati na umu kada se razmišlja kako se u SZ iskristalisala svest u pravcu razvoja monoteizma.
Mi ne znamo da li je i sam Mojsije bio čisti monoteista. On je imao viziju i kontakt sa Bogom, ali kako to je veliko pitanje. Doživljaj Boga je nešto što izmiče ljudskoj logici: na koji način smo mi uvereni da je Bog realno prisutan na Liturgiji? To znači da u vreme kada se monoteistička vera u Izrailu formirala stanje stvari je bilo identično. Izveštaji govore da je Bog prisutan i dominantan ali da nije vidljiv i dodirljiv.
Razvoj ideja monoteizma se, dakle, začeo u onom pnjriodu kada se Bog javio Mojsiju i predstavio kao Bog otaca i Bog Izraila, On postaje Bog naroda. Budući da ti ljudi nisu uopšte razmišljali kroz prizmu bića, totaliteta, nego kroz prizmu delatnosti, učinka, logično je bilo da oni u svom obožavanju Jahvea naglašavaju taj aspekat. To ne znači da Bog nije bio od večnosti, već se ovde radi o svesti ljudskoj, o ljudskoj veri u Boga a ne o Bogu po sebi. Dolazak u kontakt sa božanskim je za stari Izrail zapravo bio jedan kontakt i otkrivanje Boga koji je postao njihov Bog, Bog njihovih otaca, Boga sa kojim oni sklapaju Savez i Bog koji će ih odvesti u obećanu zemlju.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Teologija

Jedan komentar na “Stari Zavet”

Dusan15 says:

Odlican rad. Hvala

Komentari