Struktura i dinamika društva
SADRŽAJ
1.
Teorijsko određenje društva.............................................................................................................1
2

2.
DRUŠTVENO DELOVANJE
Društveni život ljudi satkan je iz mnoštva raznovrsnih oblika čovekovog društvenog delovanja:
odgoja dece, proizvodnje i razmene materijalnih dobara, bavljenja politikom, naukom,
rekreacijom itd. Sociologija, opšta nauka o društvu, nastoji da sazna šta je zajedničko tim
raznovrsnim oblicima čovekovog delovanja.
Opšti rezultat do kojeg je došla jeste da je čovekovo delovanje, bilo individualno, zajedničko ili
kolektivno, društvenog karaktera.
Ljudsko delovanje je uvek društveno delovanje,
jer čovek kao
svesno i razumno biće, ne može da postoji i da dela izvan društva. On i kao vrsta i kao pojedinac, tek
u društvu od biološkog bića postaje ljudsko biće i to upravo zahvaljujući svom društvenom delovanju.
Budući da je ljudska delatnost svesna aktivnost koja obuhvata najsloženije i najviše mentalne
operacije, ona nije urođena nego se stiče učenjem, odnosno socijalizacijom čoveka.
"Čovek se ne
rađa sa gotovim sposobnostima da obavlja ovaj ili onaj oblik delatnosti i uopšte da se ponaša na
određen način u društvu. Ove sposobnosti stiču se u procesu
socijalizacije ličnosti
." Putem
socijalizacije čovek usvaja postojeće socijalne i kulturne tekovine i istovremeno razvija svoje
mentalne i društvene sposobnosti koje mu omogućuju da se ovim tekovinama služi, da ih na određeni
način koristi, i da stvara nove.
U svim oblicima individualnog i kolektivnog delovanja čovek se uvek rukovodi
društvenim
vrednostima i normama
koje predstavljaju usvojene društvene standarde za delovanje i ponašanje
pojedinaca.
Društvene vrednosti
usmeravaju delovanje pojedinaca time što im određuju šta treba da
čine, šta da cene, i čemu treba da teže; dok
norme
to čine direktno, one nalažu kako i na koji način
treba postupati u realizaciji društvenih vrednosti..
Raznovrsne oblike ljudskog, društvenog delovanja moguće je podeliti, odnosno klasifikovati prema
različitim kriterijumima. Najčešća je podela društvenog delovanja na
fizičko i duhovno delovanje
u
zavisnosti od toga da li se u procesu delanja pretežno koriste fizičke ili duhovne sposobnosti čoveka.
Srodna ovoj podeli je i podela delovanja po njegovom karakteru i rezultatu na
materijalno i duhovno
delovanje
. Materijalno delovanje koje je usmereno na proizvodnju materijalnih dobara, može se dalje
deliti po oblastima, granama i zanimanjima u sferi materijalne proizvodnje. Duhovno delovanje, koje
je usmereno na stvaranje duhovnih tvorevina, prema vrsti tih tvorevina deli se na naučno, umetničko,
normativno, religijsko itd.
Sa sociološkog stanovišta najznačajnija je podela društvenog delovanja prema njegovom sadržaju.
Prema ovom kriterijumu društveno delovanje se deli na četiri osnovna tipa, odnosno oblika u koje su
uključeni svi ostali oblici i koji predstavljaju okosnicu društva i njegove strukture. To su:
1)
reproduktivno delovanje
kojim se obezbeđuje reprodukcija ljudske populacije;
2)
privredno delovanje
kojim se proizvode i razmenjuju materijalna dobra i usluge neophodne za
život ljudi;
3)
političko delovanje
kojim se usmerava, reguliše i održava zajednički društveni život ljudi;
2
4)
kulturno - duhovno delovanje
kojim se osmišljava ljudska egzistencija, uspostavlja duhovna
kontrola nad prirodom i stihijom društvenog života i razvijaju čovekove individualne i generične
sposobnosti.
3.
DRUŠTVENI ODNOSI
3.1.
Pojam i karakteristike društvenih odnosa
Društveni odnosi su, uz društveno delovanje osnova društvenog života ljudi. Čovek, kao pojedinac, ne
samo što ne može da dela, nego ne može ni da opstane kao živo biće. Stoga je prinuđen da stupa u
raznovrsne kontakte i veze sa drugim ljudima. Ukupnost tih veza u koje ljudi međusobno stupaju, radi
obavljanja zajedničke delatnosti i održavanja individualnog i društvenog života, jesu
društveni
odnosi
.
Suštinska karakteristika društvenih odnosa jeste ta da su veze koje se uspostavljaju između ljudi
svesne veze.
Za razliku od životinja koje uspostavljaju instinktivne veze, ljudi u međusobne odnose
stupaju uglavnom svesno. Iako je svesna interakcija (međudelovanje) osnova društvenih odnosa oni se
ne mogu svesti na mentalnu interakciju pojedinaca. Svaka veza među ljudima pored psihološke ima i
svoju društvenu dimenziju; manje ili više je uslovljena društvom.
Društveni odnosi su, kao svesne
veze među ljudima, s jedne strane društvenim normama i vrednostima, a sa druge strane
objektivno datom situacijom, tj. odgovarajućom društvenom strukturom unutar koje se odnosi
odvijaju.
Društvene norme, konvencije, običaji, moral i pravo
neposredno utiču na društvene odnose
.
Oni
manje više direktno propisuju šta konkretno ljudi treba da čine i kako da se ponašaju kada
stupaju u međusobnu vezu.
Za razliku od normi, društvene vrednosti posredno utiču na oblikovanje
društvenih odnosa. One, kao društveni standardi delovanja i ponašanja, određuju ljudske potrebe i
interese, a preko njih i sadržaje i forme društvenih odnosa. Na primer, u društvu u kome je novac
osnovna ili jedna od glavnih vrednosti, sve veze među ljudima, manje ili više, biće prožete novčanim
interesima. Nasuprot tome, u društvu gde je pravda osnovna vrednost, međusobni odnosi i veze ljudi
biće prevashodno prožeti težnjama da se ona ostvari.
Pored normi i vrednosti društveni odnosi su, kao što smo već istakli, određeni i istorijski oblikovanom
društvenom strukturom konkretnog globalnog društva u kome se odvijaju.
Ta određenost znači da u
društvene odnose ljudi stupaju, uglavnom, nužno tj. ne birajući ih proizvoljno, nego na osnovu
istorijski datog stepena razvitka društva, koji, manje-više, unapred determiniše i njihove
međusobne odnose.
Činjenica da ljudi stupaju u društvene odnose manje više nužno i nezavisno od
svoje volje, ne znači da oni to čine bez prisustva svesti i uvek sa osećanjem prinude. Nužnost stupanja
u određene društvene odnose znači da ti odnosi nisu prvenstveno spontani, već da su unapred manje-
3

kontakti u privremenim grupama koje označavamo opštim nazivom "publika" ili odnosi na tzv.
javnim mestima (u restoranu, na ulici i sl.)".
U ovu vrstu društvenih odnosa spadaju i odnosi
prijateljstva i poznanstva, jer i oni ne nastaju radi zajedničkog vršenja neke delatnosti, niti na osnovu
grupnog porekla. Ali, za razliku od privremenih kontakata između pripadnika "publike", odnosi
poznanstva i prijateljstva su, po pravilu, čvršći. Naročito veze između prijatelja spadaju u stabilne
socijalne kontakte koji su utkani u strukturu ličnosti.
Osim po sadržaju, društveni odnosi se veoma često klasifikuju i po oblicima, jer isti sadržaj koji
podstiče stvaranje određenog društvenog odnosa može da se javi u više oblika, kao što i ista forma
može da utiče na oblikovanje odnosa različitog sadržaja. U skladu sa tim, društveni odnosi se prema
obliku dele na:
konjuktivne i disjuktivne;
slobodne i prinudne.
Konjuktivni društveni odnosi
označavaju one veze između pojedinaca i društvenih grupa koje vode
njihovom spajanju odnosno stvaranju zajedništva i jedinstva. Prema stepenu čvrstine zajedništva
kome vode, konjuktivni odnosi se dele na:
kooperaciju, akomodaciju i asimilaciju.
Kooperacija je
početni, komodacija (prilagođavanje) je srednji, a asimilacija - stapanje pojedinaca ili društvenih
grupa u celinu je krajnji stepen konjuktivnih odnosa.
Disjuktivni društveni odnosi
označavaju one oblike veza među pojedincima i grupama koji za
posledicu imaju njihovo udaljavanje i suprostavljanje. Ovi odnosi se prema stepenu suprostavljenosti
takođe dele na tri oblika:
takmičenje, sukob i borbu
. Takmičenje je najblaži oblik suprostavljanja.
Ono označava suparnički odnos između pojedinaca i grupa, koji proizilazi iz njihovog nastojanja da
postignu istovetan cilj. Sukob, kao društveni odnos podrazumeva veći stepen suprostavljenosti
pojedinaca i grupa koji proističe iz njihovih različitih interesa. On sadrži više antagonističkih
elemenata od odnosa takmičenja koji onemogućavaju sporazum, ali isto tako i asocijativne elemente
koji sprečavaju otvorenu borbu. Borba je ekstremni oblik disjuktivnih društvenih odnosa. Ona je, u
stvari, nepomirljiv sukob između pojedinaca i grupa čiji su interesi toliko podeljeni i suprostavljeni da
ne mogu drugačije da se reše već samo pobedom jedne od strana u sukobu.
Slobodni odnosi
predstavljaju takve oblike povezivanja ljudi u koje oni stupaju spontano i koji im
ostavljaju slobodu delovanja. Oni nisu čvrsto regulisani društvenim pravilima i stoga, omogućavaju
individualno stvaralaštvo ljudi koji u njih stupaju.
Prinudni odnosi
su veze u koje pojedinci i grupe
ulaze nezavisno od svoje volje pod odgovarajućom prinudom, koja može biti fizička prisila, društvena
prinuda i duhovna privola ili manipulacija. Za razliku od slobodnih odnosa, ovi odnosi su društveno
normiranih od strane užih ili širih delova društva i zato su manje spontani. Oni često prerastaju u
naviku, rutinu, koja poništava ili bitno redukuje inicijativu i stvaralaštvo ljudi.
Svi navedeni osnovni društveni odnosi na različite načine "tvore društveni sistem, a najviše
svakako konjuktivni i prinudni odnosi.
Oni vode ka stvaranju društvenih grupa i ustanova koje
stoje iznad pojedinaca i imaju direktivnu ulogu. Takođe, na osnovu njih se vrši grupisanje delatnosti u
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti