Zdenko Lešić – Teorija knjizevnosti

UVOD
Što je to književnost? Po čemu se ona izdvaja kao posebna duhovna i stvaralačka djelatnost
čovjeka? Kako se ona razumijevala u prošlosti i kako se danas razumijeva? Što
podrazumijevaju pojmovi MIMESIS, EKSPRESIJA, SIMBOL?
Što je to književni tekst? Po čemu se on razlikuje od znanstvenih, povijesnih, filozofskih,
publicističkih i drugih “neknjiževnih”tekstova? Po čemu se jezik književnog teksta
razlikuje od prirodnog jezika, tj. jezika kojim inače govorimo i pišemo? Po čemu jedan
tekst prepoznajemo kao književni tekst? Što podrazumijevaju pojmovi INTERTEKST,
METATEKST, DIJALOGIZAM?
Kako se strukturira književni tekst? Kakvu ulogu u njemu ima RITAM? Kako se u njemu
proizvode ZNAČENJA? Što označavaju pojmovi EUFONIJA, METAR, TROP,
PARODIJA?
Kako se klasificiraju književni tekstovi? Što je to književni žanr? Koje su bitne odlike
EPA, BALADE, NOVELE, FARSE?
To su samo neka od pitanja koja su postavljena u ovoj knjizi.
Neka od njih su opća i tiču se same prirode književnosti, druga su specifična i odnose se na
pojedine pojmove koji se javljaju onog časa kad pristupimo konkretnim književnim
pojavama. Što se tiče prvih, općih pitanja, pokazat će se da se gotovo na svako od njih
može dati više nego jedan valjan odgovor. Što se tiče drugih, stvar je, međutim, drukčija,
jer je u najvećem broju slučajeva riječ o terminima koji su relativno čvrsti, pa je i njihovo
značenje pojmovno određenije. Kako oni ulaze u diskurs koji konstituira sam pojam
književnosti, moramo ih upotrebljavati s izvjesnom mjerom preciznosti, zbog čega ih je
nužno konkretnije definirati. (A ovdje se tako definira više od 500 takvih književnih
termina.)
Ako pođemo od riječi kojom označavamo to što želimo razmatrati, uočit ćemo da već i njoj
nedostaje puna određenost. Naime, riječ književnost upućuje prvenstveno na knjige. Ali
sve knjige nisu književna djela, niti sva književna djela imaju formu i format knjige. A kao
i naša riječ “književnost” varljiva je i strana riječ literatura. Naime, ta latinska riječ, kojom
se u većini europskih jezika označava ono što mi obično označavamo riječju “književnost”,
prvenstveno upućuje na pismo, pismena, pismenost, jer je izvedena iz riječi littera, “slovo”.
A “literatura” se svugdje u svijetu razvijala ne samo pismeno već i usmeno. Kod većine
naroda ona se stvarala i prije širenja pismenosti, predstavljajući značajan dio predgrafičke
kulture, tj. kulture koja je prethodila iznalaženju grafičkih znakova, odnosno “slova”. Ali
bez obzira na varljivost njenog etimološkog značenja, riječ “književnost” (kao, uostalom, i
“literatura”) sasvim dobro označava onu specifičnu stvaralačku djelatnost ljudskog duha na
koju mislimo kad govorimo o “književnom stvaranju”, o “književnicima” i o “književnim
djelima”.