Uvod u politologiju
An
đ
elko Milardovi
ć
UVOD U POLITOLOGIJU
PAN-LIBER
Osijek, 1996.
KAZALO
Proslov
I. POJMOVI, PREDMET, METODE POLITOLOGIJE
1. Politika
2. Politi
č
ko djelovanje
3. Politologija
4. Predmet
5. Metode, metodologija
II. POVIJEST POLITOLOGIJE
1. Razmišljanja o povijesti politologije
2. Politologija na sveu
č
ilištima
III. STRUKTURA POLITOLOGIJE
Unescova znanstvena paradigma
1. Politi
č
ka teorija
1.1. Politi
č
ke teorije, doktrine/ideologije
1.1.1. Konzervativizam
1.1.2. Liberalizam
1.1.3. Krš
ć
anska demokracija
1.1.4. Fašizam/nacionalsocijalizam
1.1.5. Nova desnica
1.1.6. Socijaldemokracija
2. Unutrašnja politika
2.1. Politi
č
ki sustavi
2.1.1. Pojam politi
č
kog sustava
2.1.2. Uloga vrijednosti
2.1.3. Uloga normi/pravila
2.1.4. Normativno kao imperativno djelovanje
2.1.5. Uloga ustanova
2.2. Tipovi politi
č
kih sustava
2.2.1. Tiranija
2.2.2. Monarhija
2.2.3. Diktatura
2.2.4. Republika
2.2.5. Demokracija
2.3. Temeljni pojmovi demokratskog politi
č
kog sustava
2.3.1 Interesne grupe
2.3.2. Politi
č
ke stranke
2.3.3. Izbori, organizacija i vo
đ
enje izborne kampanje

Može li se prionuti ozbiljnom studiju ma koje znanosti bez uvoda, prolegomene ili
propedeutike? Kako shvatiti sastavnice politologije ako ne po
đ
emo od definiranja
strukture
politologije
, gra
đ
evnih blokova znanosti i njihovih strukturnih elemenata te odnosa s drugim
znanostima i disciplinama? - To su neka od pitanja koja su autora ponukala da se lati nezahvalna
posla sastavljanja ovog Uvoda u politologiju, nezahvalna ponajprije zato što se u nas, na
Zagreba
č
kom sveu
č
ilištu, politologija u
č
i i pou
č
ava ve
ć
više od tri desetlje
ć
a (od godine 1962.),
ali se unato
č
tome dosada nitko nije prihvatio rada na sli
č
nom poslu.
Potrebu za Uvodom u politologiju za potrebe sveu
č
ilišne nastave autor je posebno osjetio
kada je studentima Hrvatskih studija (Studia Croatica), gdje predaje Uvod u politologiju, trebalo
preporu
č
iti štivo koje
ć
e im omogu
ć
iti upoznavanje i razumijevanje osnova politologije.
Č
injenica da takva uvoda u politologiju hrvatskoga autora nije bilo i spoznaja da bi odabir ma
kojeg naslova iz inozemne produkcije samo odgodio zada
ć
u sastavljanja našeg politološkog
uvoda, samo su ga potaknule da prione provedbi jednog otprije zamišljenoga projekta. Naime,
autor ga je još od ranih osamdesetih godina poput mu
č
ne znanstvene prtljage vukao sa sobom
zajedno s dvojbama i pitanjima o politološkoj struci, smislu i valjanosti studija politologije
(pitanjima osobito mu
č
nim u doba kada je mnogom uhu politologija zvu
č
ala kao ideologija) i
mjestu politologije u nas i u usporedbi s tada nedostižnom europskom i ameri
č
kom
politologijom. Kasniji studijski boravci na elitnim njema
č
kim i austrijskim sveu
č
ilištima,
fakultetima i institutima (Goettingen, 1988., Bonn 1991., Heidelberg, 1994. i Be
č
1994.)
omogu
ć
ili su autoru da dublje spozna suvremeno stanje znanosti, njezinu sveu
č
ilišnu
prezentaciju, istraživa
č
ke mogu
ć
nosti i trendove te da, na izvorima izobilne literature i
izvanredne informacijske prezentacije, ponovno promisli svoja stajališta. Premda su se neka od
njih u me
đ
uvremenu djelomice ili potpuno izmijenila, susret s politologijom u drugim
znanstvenim i sveu
č
ilišnim sredinama samo ga je iznova uvjerio da je politologija znanstvena
disciplina kojoj i u nas treba posvetiti sažet i pregledan prikaz povijesti istraživanja i nau
č
avanja,
metoda i pojmova, strukture i položaja u korpusu društveno-humanisti
č
kih znanosti - jednom
rije
č
ju, ono što nazivamo uvodom u znanost odnosno znanstvenu disciplinu.
Lativši se, dakle, nezahvalna ali i poticajna projekta sastavljanja Uvoda u politologiju, autor se
nastojao držati nekih u nas i u svijetu usvojenih i afirmiranih postavki, prije svega
op
ć
eprihva
ć
ene Unescove paradigme i istovrsnih djela uglednih autora. Uvid u sli
č
ne uvode u
politologiju pokazao je da se gotovo beziznimno drže Unescove definicije politologije i da prema
njoj izlažu strukturu politologije. Politologija se u tim uvodima definira kao znanost o politici
koja se, pojednostavljeno re
č
eno, sastoji od
politi
č
ke teorije, unutrašnje politike i vanjske
politike
.
Za potrebe ovog proslova navest
ć
emo tek nekoliko pristupa politologiji na primjeru
uvodâ u politologiju nekolicine inozemnih autora. Tako njema
č
ki politolozi Dirk Berg Schlosser
i Theo Stammen gra
đ
u za svoju knjigu
Uvod u politologiju
(2) razvrstavaju na sljede
ć
i na
č
in:
Odjeljak A. obra
đ
uje 1. pojam politologije; 2. podrijetlo, tradiciju, povijest politologije. U
odjeljku B. autori govore o metodološkim problemima politologije izlažu
ć
i: 1. pojam politi
č
koga
i njegovu evoluciju u razli
č
itim teorijama; 2. teorijske postavke u politologiji; 3. metodologiju
politologije. U odjeljku C. izložena su podru
č
ja politologije: 1. politi
č
ka filozofija; 2. usporedna
politologija (odnosi se na tipove politi
č
kih poredaka); 3. vanjska politika (odjeljak C. je
aplikacija UNESCO-ve definicije i strukture politologije). U odjeljku D. elaboriraju se podru
č
ja
primijenjene politologije: 1. politologija i prakti
č
na politika; 2. politika i politi
č
ko obrazovanje.
Gerhard Lehmbruch je svoj
Uvod u politologiju
(3) podijelio u sljede
ć
e odjeljke: 1. teorije i
metode u politologiji; 2. politi
č
ka teorija; 3. politi
č
ki sustavi; 4. vanjska politika; discipline ili
odnos spram drugih srodnih znanosti: politi
č
ka sociologija i psihologija itd. Werner J. Petzelt u
svojem
Uvodu u politologiju
pridržava se etablirane i u svijetu op
ć
eprihva
ć
ene strukture
politologije, dok je, što se dosljednosti ti
č
e, grupa autora P.-L. Weinacht / U. Kempf / H.G.
Merz, (4) još dosljednija, pa svoj Uvod dijele na: 1. politi
č
ke teorije; 2. nauk o politi
č
kom
sustavu; 3. usporednu politologiju (usporedni politi
č
ki sustavi); 4. me
đ
unarodnu politiku.
Č
itatelj ovog Uvoda u politologiju
ć
e vidjeti da se autor nije znatnije udaljio od
navedenih struktura, jer je hotimice htio izbje
ć
i arbitrarnost i nekompatibilnost s prihva
ć
enim
zasadama istovrsnih projekata. Dakako da to nije bilo svagda izvedivo i izvedeno, ali i to je obol
koji daje svatko tko se
č
ega la
ć
a.
Ako,
me
đ
utim, korisnici ove knjige ocijene da je autor uspio u svojoj osnovnoj nakani -
predo
č
iti i izložiti osnove politologije kao znanosti, takvom
ć
e ocjenom biti bogato nagra
đ
en.
Sadašnjim i budu
ć
im kriti
č
arima i kolegama s radoš
ć
u i olakšanjem predaje onu staru prtljagu da
je, sada barem malo lakšu, i oni mognu nositi.
An
đ
elko Milardovi
ć
Osijek - Zagreb, sije
č
nja 1996.
BILJEŠKE
(1) Abendrot, Wolfgang u. Kurt Lenk (Hrsg):
Einführung in die Politische Wissenschaft
, Bern,
München 1968. - TB 1972.
Alemann, Ulrich von/Forndran, Erhard:
Methodik der Politikwissenschaft. Eine Einführung in
Arbeitstechniken und Forschungspraxis
. Stuttgart
3
1985.
Bandemer, Stephan von/Wewer, Goettrik (Hrsg.):
Regierungssystem und Regierungslehre
.
Opladen 1989.
Bellers, J./Robert, R. (Hrsg.):
Politikwissenschaft I - Grundkurs
. Münster 1988.
Beyme, Klaus von/Czempiel, Ernst-Otto/Kielmannsegg, Peter Graf/Schmook, Peter (Hrsg.):
Politikwissenschaft. Eine Grundlegung
. Stuttgart 1987. I-III.
Blanke, Bernhard u.a.:
Kritik der Politischen Wissenschaft
. I-II., Frankfurt 1975.
Boehret, Carl:
Innenpolitik und politische Theorie. Eine Studienbuch
. Opladen 1987.
Fetscher, Iring/Münkler, Herfried (Hrsg.):
Politikwissenschaft. Begriffe, Analysen, Theorien. Ein
Grundkurs
. Reinbeck 1985.

-
politike tehne
: politi
č
ko umije
ć
e. (2) Francuski politolog Marcel Prelot, primjerice,
veoma iscrpno izlaže povijesne mijene izraza "politika" i njegova razumijevanja. U rimsko doba,
Ciceron rije
č
politeia
prevodi s
republika
. (3) S druge strane, u srednjovjekovlju, politika se
ponegdje shva
ć
a kao vještina upravljanja gradovima državama, dok se kod utemeljitelja
novovjekovne politologije, Macchiavellija, politika odnosi na vladara, na
č
in vladanja državama
ili na republiku (res publika = javna stvar, tj. ono što se odnosi na državu).
Moglo bi se re
č
i da odre
đ
enja politike ima gotovo koliko i politoških radova na tu temu.
(4) Eti
č
ka politi
č
ka odre
đ
enja oslanjaju se na Aristotelovu
Politiku
. Govore o politici kao
djelovanju u politi
č
koj zajednici radi nekog dobra. Smisao života u zajednici, državi, jest
dobar
život
. To su
normativisti
č
ka
shva
ć
anja jedne od politoloških škola.
Realisti
č
ko
odre
đ
enje pojma
koristi tehni
č
ko racionalno objažnjenje prema kojem je politika tehnika osvajanja, vladanja i
č
uvanja vlasti. U
sistemskim teorijama
velika se pozornost pridaje pojmu
politi
č
ke mo
ć
i
. U
novovjekovlju, pored tehni
č
ko-racionalnog shva
ć
anja pojma politike, postoji i nepregledan niz
druga
č
ijih odre
đ
enja. Politika je umije
ć
e (umjetnost) vladanja, djelatnost što se odnosi na državu.
Zatim, politika je i vještina posredovanja u borbi pojedina
č
nih, posebnih i op
ć
ih
interesa. Ona je i djelovanje radi uspostavljanja nekog sustava ili njegove promjene. U
participativnim politološkim teorijama politika se odre
đ
uje kao proces ograni
č
avanja politi
č
ke
mo
ć
i, dok sistemske politološke teorije vidno mjesto daju pojmu mo
ć
i kao biti politike.
U
novovjekovnoj
filozofiji politike i politi
č
koj antropologiji Thomasa Hobbesa
nailazimo na više tipova mo
ć
i. U
Leviathanu
, u odjeljku o
č
ovjeku, Hobbes mo
ć
odre
đ
uje kao
sredstvo zadobivanja koristi. Dijeli je na originalnu i instrumentalnu. Originalna mo
ć
potje
č
e iz
č
ovjekovih duševnih i tjelesnih sposobnosti, a instrumentalna iz potonje, a služi kao sredstvo
uve
ć
avanja bogatstva, prijatelja, dobara itd. U njegovoj tipologiji najve
ć
a mo
ć
nastaje
udruživanjem
ljudi u
politi
č
ko tijelo
. Tu mo
ć
nazivlje državnom ili
politi
č
kom mo
ć
i
. Druga vrst
mo
ć
i crpi se iz
bogatstva
. To je gospodarska mo
ć
. Hobbes govori o ugledu kao mo
ć
i, uspjehu
kao originalnoj mo
ć
i, plemstvu kao prirodnoj mo
ć
i i u
č
enosti kao izvoru mo
ć
i, koja je u odnosu
na ostale najmanja mo
ć
. Mo
ć
, volja za mo
ć
i, "motiv je ljudskog djelovanja" koje se odvija u
institucijama. Antropološki pojam mo
ć
i potrebuje raš
č
lambu i odre
đ
enje zna
č
enja ustanovne
mo
ć
i.
Ustanovna
mo
ć
izvodi se iz odnosa u nekoj ljudskoj instituciji u kojoj se odvijaju
habitualizirana djelovanja. Mo
ć
u instituciji imaju pojedinac ili grupa samo u slu
č
aju
opunomo
ć
enja. To je legitimna mo
ć
. Institucionalna mo
ć
nije trajna, odnosno trajna je onoliko
koliko su trajne institucije. Naravno, ovdje nas prije svega zanima
gubitak
i ustanovljenje
politi
č
ke mo
ć
i, kao i relativnost institucija u kontekstu
politi
č
ke antropologije
.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti