1
UNIVERZITET BANJA LUKA
PRAVNI FAKULTET
MASTER RAD
EKSPROPRIJACIJA U PRAVU BiH
STUDENT: MENTOR:
Banjaluka, mart 2017
4
Sažetak
Eksproprijacija kao oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz
naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina je društveni fenomen koji je različito
interpretiran u različitim historijskim kontekstima. Ovaj rad predstavlja svojevrsnu
analizu eksproprijacije u BiH, a kroz bližu historiju koja je utemeljena na
totalitarnom kvazi komunističkom režimu. Unutar ove tematike, u rad je uključena i
historija razvoja ljudskih prava s naglaskom na pravo na imovinu. Upravo ovo pravo
nije imalo zavidnu poziciju kroz historijski haos, a bilo je uslovljeno društvenom
pozicijom kao i društvenom stratifikacijom.
Ključne riječi: Eksproprijacija, institut vlasništva, ljudska prava, totalitarizam.
Uvod
Ovaj rad ima za cilj analizirati i predočiti jedno od osnovnih prava čovjeka koje je
zaštićeno visokim standardima. Pravo vlasništva je objektivno pravo posjedovanja,
korištenja i raspolaganja nekom stvari sukladno s njenom prirodom i namjenom.
Ovo pravo je zaštićeno međunarodnim konvencijama kao i unutardržavnim
zakonima. Sam razvoj ljudskih prava tekao je neravnomjerno i različito u društvima
pa tako i interpretacija prava na svojinu. Razvojem društva i države, razvija se i
pristup svojini, kako pojedinca, tako i društva odnosno države. Upravo u ovom
odnosu nastaje sukob između pojedinca i društva, a društvenim izumom kojeg
nazivamo eksproprijacija.
Izvlaštenje ili eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje, uz naknadu, nekoga
imovinskog prava aktom državnog organa i davanje toga prava drugomu, ako je to u
općem interesu. Međutim, eksproprijacija nekada znači i prisilno oduzimanje
imovine od privatnih lica, a u opštem interesu, naročito zemljišta, fabrika i svih
drugih sredstava proizvodnje.
1
Eksproprijaciju možemo još definirati kao
upravnopravni način sticanja državne imovine. Ovaj institut sadržavaju gotovo svi
političko pravni poretci država, a koji znači prisilno i zakonom uređeno uzimanje
1
Vladimir Pezo, Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.str.25
5
nekretnina u privatnoj svojini od strane država u opštem tj. javnom interesu.
Eksproprijacija je i međunarodno pravno dopuštena, a pojašnjava se kao zamjena
jedne imovine drugom pri čemu prvotni vlasnik ili onaj ko ima pravo na nekretninu
prestaje biti vlasnikom, a uz ekvivalentnu pravičnu naknadu ili pak tako što će
postati vlasnik neke druge nekretnine. Uručivanjem pravične naknade za nekretninu,
pravna nauka osigurava obostrano zadovoljstvo. Prvo je implementacija ljudskih
prava i njihovo zadovoljenje, a drugo je zadovoljen opći interes i interes zajednice.
Također, društveno ekonomski razvoj zajednice i društva na ovaj način su
unaprijeđeni. Zakoni o eksproprijaciji jasno ističu opći interes kao uslov i svrhu
provođenja iste.
Ovaj opći interes podrazumijeva izgradnju puteva, aerodroma, vodovoda,
kanalizacije,izgradnje naselja i slično.
2
Dakle, eksproprijacija kao institut i
instrument trebao bi zadovoljiti obje strane. Kako prvotnog vlasnika nekretnine, tako
i društvenu zajednicu zarad koje se ista i vrši. Međutim, često se dovodi u pitanje
sama etika eksproprijacije te jesu li zadovoljeni svi standardi ljudskih prava. Često
pojedinac, naročito ako je riječ o totalitarnim sistemima, biva postavljen u nezavidan
položaj gdje mu se ne kompenziraju prava ni materijalno, a ni moralno.
Kao pravo i pravda često dolaze u sukob, tako će i u ovom slučaju često biti upitno
ispunjavaju li se svi uslovi i jesu li zadovoljene sve strane u postupku
eksproprijacije. Kako je već spomenuto, totalitarni i kvazikomunistički režimi nisi
uvijek bili tolerantni prema pojedincu u procesu eksproprijacije, tako da je isti često
bio oštećen iz više aspekata, ne samo materijalnog, nego psihičkog i socijalnog.
Također, u takvim vremenima prisilne eksproprijacije, događali su se slučajevi
samoubojstava i razbojništava, a što opet dovodi u pitanje pravdu, moral i etiku.
Rušenjem totalitarnih režima i uspostavljanjem demokracije i sličnih ustroja i
uređenja država i društava, pokušava se iznaći tolerantnija i prihvatljivija pravna
praksa za pojedinca, a naravno i za zajednicu. Potpisivanjem velikog broja
međunarodnih konvencija i deklaracija nastoje se izbjeći mnogobrojne neugodnosti
koje su se događale tokom historije i koje su išle na štetu pojedincu. Ovakvim
2
Zakon o eksproprijaciji FBiH, Zakon o eksproprijaciji RS
7
Ideje dostojanstva, slobode, jednakosti i pravde javljaju se još u grčkoj filozofiji, a
prisutne su i u većini svjetskih kultura i religija. Prava su prenesena s područja
filozofije i religije na područje prava i politike te su rezultat dugotrajnog procesa.
Važnu ulogu u razvoju ljudskih prava imali su brojni filozofi i politički mislioci,
posebno oni iz 17. i 18. vijeka, kada su po prvi put formulirani zahtjevi za
građanskim i političkim pravima. Tek u ovom razdoblju počinje se formirati svijest o
važnosti prava na imovinu, a pored ostalih ljudskih prava. Navalu ovih ideja prate
radovi poznatih filozofa R. Descartesa i F. Bacona koji uvode novu metodologiju.
Naime, akcentuiranjem induktivne metode, a stavljanjem deduktivne metode u drugi
plan, čovjek se okreće ka znanosti. Takav bezazleni obrat bio je revolucionaran do te
mjere da su urušeni temelji apsolutističkih monarhija, a koji nimalo nisu tolerirali
privatno vlasništvo. Prijedlozima novovjekovnih filozofa, čovjek se okreće k
znanosti, a koja je utemeljena na eksperimentalnoj metodologiji. Upravo ova
metodologija je omogućila čovjeku da spozna da smo svi rođeni jednaki i da smo
smrtni. Ova činjenica je narušila stoljetne autoritete koji su imali utemeljenje u
religiji. Opstanak ovih ideologija je bio omogućen dugotrajnim zabranama
proučavanja prirode i čovjeka. Religijske dogme su, razumljivo, išle u korist
vladajućim strukturama, a običan čovjek nije imao ni ideju o svojim pravima,
naročito o pravima na vlasništvo.
Novi vijek je razdoblje formiranja ideja o slobodi, pravu, pravdi, jednakosti te
upravo tada će se i iskristalizirati ideja o čovjeku kao slobodnom, kreativno i
razumnom biću koje ima pravo na dostojanstven život. Robovlasništvo i feudalizam
gotovo nikako nisu dopuštali svojinu, a ovo se odnosilo na niže slojeve društva.
Naravno, robovlasnici kao i pripadnici viših staleža, imali su prava na svojinu ali i na
plodove rada nižih slojeva društva.
2. Istorija instituta o eksproprijaciji
