Interna revizija
PROCES REVIZIJE I IZVJEŠTAVANJE
Uvod
Bez obzira o kojoj vrsti revizije je riječ (interna, eksterna ili državna revizija), i bez
obzira na to što se pojedini revizijski projekti mogu razlikovati po svojoj svrsi,
veličini, predmetu i klijentima, svi revizori mogu da koriste sličan konceptualni
okvir za izvođenje svojih revizijskih projekata. Imajući u vidu činjenicu da revizija
svoje korjene, između ostalog, vuče i iz logike kao naučne discipline, sve ono što se
dešava u reviziji odvija se određenim logičkim slijedom. Ovaj redoslijed obuhvata
slijedeće korake:
upoznati/razumjeti predmet revizije,
utvrditi ciljeve revizije,
definisati potrebne dokaze,
odlučiti koje revizorske procedure koristiti,
prikupiti i analizirati revizijske dokaze,
izraditi nalaze i zaključke revizije i
sačiniti revizorski izvještaj"
Zavisno od konkretnog projekta revizije, neki od ovih koraka se mogu preklapati,
nekima se može dati manji ili veći značaj, ali se svaka revizija, u suštini, odvija ovim
logičkim slijedom.
Pripremne aktivnosti interne revizije
Neke od pripremnih aktivnosti se mogu obaviti i tokom same revizije, ali se mnoge
od njih normalno obave prije nego što se revizori upute na mjesto revizije. Ovim
aktivnostima se definišu ciljevi revizije, djelokrug rada i procedure koje će se
primjenjivati.
(a) Definisanje ciljeva revizije
Ratliff R. & Reding K.,
Introduction to Auditing: Logic, Principles and Techniques,
Altamonte Springs, The
Institute of Internal Auditors, 2002, r. 1
Definisanje posebnih ciljeva za dati projekat revizije jeste najvažniji i prvi korak koji
se preduzima. Kao što je već rečeno, opšti ciljevi su sastavni dio sveukupnog
revizorskog plana i njima se definišu područja visokog revizijskog rizika. Kada se
identifikuju ove kritične oblasti revizije, opšti ciljevi omogućuju definisanje čitavog
spektra ciljeva za svaku od tih oblasti. Na ovaj način, pojedinačni revizorski
projekti, koji se izvode iz dugoročnih planova revizije, konkretizacijom opštih ciljeva
dobijaju svoje vlastite ciljeve koji su njihovo polazište. Prilikom utvrđivanja ciljeva
za svaki projekat, o njima treba prodiskutovati i usaglasiti ih sa menadžmentom i
drugim licima koja su zahtijevala reviziju.
(b) Plan revizije i procjena potrebnog vremena
Pored godišnjih planova i njihovih izmjena, potrebno je pripremiti plan za svaki
pojedini revizorski projekat. Zavisno od njegove prirode i veličine revizorskog tima,
pojedinačni planovi revizije mogu pokrivati period od mjesec dana, tri mjeseca ili
čak i duži vremenski period. Kada je riječ o većim odjeljenjima interne revizije, ove
planove treba sačinjavati kako za čitavo odjeljenje, tako i za svakog pojedinog
revizora i mjesečno ih ažurirati.
Da bi se procijenilo vrijeme koje je potrebno za realizaciju konkretnog projekta,
svaki projekat treba razbiti na pojedinačne zadatke i ocijeniti koliko je sati (dana)
rada potrebno za svaki od njih. Ukupna procjena potrebnog vemena će na ovaj
način biti pouzdanija i lakše će se moći porediti plan sa onim što je zaista
ostvareno. Međutim, ovi planovi, koji nastaju u ranoj fazi revizije, su preliminarni i
moraju se korigovati kako budu pristizale prave informacije.
(c) Preliminarni snimak stanja
Nakon definisanja ciljeva i izrade plana konkretne revizije, pristupa se
preliminarnom snimanju stanja, koji omogućava da se sakupe osnovni podaci o
objektu revizije. Za snimak stanja je obično odgovoran direktor revizije ili vođa
projekta, a njegova suština je da se prikupi dovoljno relevantnih informacija, prije
nego što se pristupi revizijskim aktivnostima na terenu.
Neke od ovih informacija je moguće pronaći u dokumentaciji iz prethodnih revizija
ili korespondenciji, ali ono što se obično pregleda prije otpočinjanja same revizije
su:
Radni papiri iz ranijih revizija.
Da bi se revizori upoznali sa korištenim pristupima i
rezultatima do kojih se došlo u prethodnim revizijama, kao i ciljevima i
djelokrugom revizije, svakako, je korisno da pregledaju prethodne radne papire
i revizorske programe. Treba posebno obratiti pažnju na uočene probleme i

iako revizori uopšte ne moraju putovati na udaljene lokacije i reviziju mogu vršiti
samo u nekoj drugoj kancelariji niz hodnik.
Nakon što je prikupio osnovne informacije, kao što su relevantne politike i
procedure, tim interne revizije počinje sa snimanjem stanja na terenu. Tokom
ovog postupka, tim bolje upoznaje oblasti koje su predmet revizije i dokumentuje
primijenjene procedure.
(a) Snimak stanja na terenu
Ovaj snimak stanja, kao i preliminarni snimak stanja u fazi pripreme, je izuzetno
važan za utvrđivanje smjera, preciznog djelokruga i stepena revizorskih napora.
Ovo je prvi korak koji se preduzima na lokaciji revizije. Naime, revizor ne može tek
tako, nespreman uletjeti i početi da pregleda dokumenta i posmatra odvijanje
aktivnosti. "Snimak stanja na terenu omogućava revizorima: (1) da se bolje
upoznaju sa sistemima i (2) da ocjene kontrole i nivo kontrolnog rizika u različitim
sistemima koji će biti uključeni u reviziju."
Ukoliko članovi revizorskog tima ne
poznaju odjeljenje, koje je predmet revizije, i njegov menadžment, ovo je dobra
prilika da se uspostave kontakti i razjasne sva pitanja koja su se mogla pojaviti
tokom pripreme revizije.
Prilikom snimanja stanja na terenu koriste se slijedeći pristupi
:
Analiza organizacije entiteta
. U ovoj fazi bi interni revizori trebali provjeriti da li su
organizacione šeme i imena ključnog osoblja, koje su pribavili u fazi pripreme,
ispravni. Važno je da se revizor upozna sa funkcionalnim odgovornostima i
ključnim ljudima koji su uključeni u osnovne aktivnosti.
Upoznavanje sa priručnicima i uputstvima
. Revizori treba da pregledaju priručnike
sa politikama i procedurama, koje je revidirano odjeljenje dužno da primjenjuje i
izvuku one informacije koje su bitne za reviziju. Takođe, treba da se prouče
državni zakoni i propisi, kao i planirane operativne kontrole. Zavisno od opštih
ciljeva revizije, ponekad je korisno pregledati i registar korespondencije
odjeljenja.
Čitanje izvještaja.
Revizori bi, svakako, trebali iščitati izvještaje menadžmenta i
zapisnike sa sastanaka koji se odnose na ona pitanja koja su interesantna za
reviziju. Ovi izvještaji mogu obezbijediti smjernice za reviziju i ukazati na uočene
probleme, date preporuke i napredak koji je ostvaren na ovom planu.
Moeler R., Witt H.,
Brink's Modern Internal Auditing,
Fifth Edition, New York, John Wiley&Sons Ltd.,
1998, p. 10-9
Prema: V.Z.Brink, H. Witt,
Modern Internal Auditing,
Fourth Edition,
New York, John Wileys&Sons, 1982, p. 265-
267
Lična zapažanja.
Prolaskom kroz sve aktivnosti, interni revizori se upoznaju sa
odjelom koji revidiraju, njegovim glavnim aktivnostima, osobljem. Oni imaju
priliku da postavljaju pitanja i posmatraju odvijanje aktivnosti. Lična zapažanja
ponekad omogućavaju da se stekne uvid u to da li odjel primjenjuje procedure
organizacije.
Razgovori sa ključnim osobljem.
Iz razgovora sa ključnim osobljem interni revizori
mogu da sagledaju problematična područja, tekuće rezultate aktivnosti odjela,
kao i planirane promjene ili reorganizacije. Takođe im se pruža mogućnost da
postave i dobiju odgovore na pitanja koja su se pojavila tokom preliminarnog
pregleda ili ličnog zapažanja.
(b) Dokumentovanje revizorskog snimka stanja na terenu
Sav obavljeni posao i podaci koji su prikupljeni tokom snimanja stanja na terenu
treba da budu dokumentovani u radnim papirima. "Potrebno je da se pribave
kopije najvažnijih izvještaja i objavljenih procedura, dokumentuju zabilješke i
zapažanja iz razgovora ili obilazaka i pripreme grafički prikazi (hodogrami) za sve
Grafičke prikaze treba pripremiti tako da se njima jasno opišu procesi, kontrolni
rizici i mjesta interne kontrole. Kroz grafički prikaz toka aktivnosti i podataka,
hodogrami ilustruju kompleksnosti i kontrolna mjesta u nekom sistemu ili procesu.
Može se desiti da su grafički prikazi pripremljeni tokom ranijih revizija, od strane
eksternog revizora ili samog operativnog odjeljenja. Bez obzira iz kog izvora
potiču, ove grafičke prikaze treba prikupiti i ažurirati ili pripremiti za sve glavne
procese koji će biti predmet revizije.
Iako je bitno grafički prikazati sve glavne procese, to, ipak, ne mora biti nužno kada
se radi o malim ili relativno jednostavnim procesima. Ponekad će biti dovoljno da
interni revizor ukratko opiše neki proces u svojim radnim bilješkama. Međutim, u
većini projekata interne revizije primjena grafičkih prikaza bi trebala biti standardni
metod dokumentovanja revizije. Njihovu upotrebu treba usaglasiti sa eksternim
revizorima kako bi se spriječilo dupliranje i obezbjedio standardizovan pristup
izradi hodograma.
Obično se koriste dva osnovna pristupa u izradi grafičkih prikaza:
metodski pristup
i
pristup krajnjeg rezultata.
Metodski pristup stavlja akcenat na proces, uključujući
analizu kontrola koje sprečavaju pogreške, a ne opisuje rezultate procesa. U okviru
ovog pristupa revizor opisuje i dokumentuje procese sistema, te ukoliko su
kontrole prihvatljive pretpostavlja se da su i krajnji rezultati prihvatljivi. Pristup
Moeler R., Witt H.,
Brink's Modern Internal Auditing,
Fifth Edition, New York,
John Wiley&Sons Ltd.,1998, p. 10-11

Revizijski program i prateće aktivnosti
"Revizijski program je alat koji se koristi za planiranje, usmjeravanje i kontrolisanje
revizorskog posla; šematski plan aktivnosti koji specificira procedure koje treba
slijediti i opisuje korake koje treba preduzeti da bi se ostvarili ciljevi revizije."
Revizijski program nije ništa drugo do vrhunac procesa planiranja i snimanja
stanja. On predstavlja revizorov izbor najboljih metoda za obavljanje posla.
Takođe, revizijski program služi i kao osnova za dokumentovanje izvršenog posla.
Prilikom izrade revizijskih programa revizor treba uzeti u obzir:
(a) revizorske dokaze,
(b) raspoložive revizijske procedure,
(c) programske kriterije,
(d) osnovne elemente programa i
(e) eventualne modifikacije programa.
(a) Revizijski dokazi
Profesionalni standardi interne revizije ukazuju na to da bi revizor trebao ispitati i
ocijeniti informacije koje se tiču svih pitanja u vezi sa revizorskim ciljem. Ove
informacije, odnosno dokazi, trebaju da budu:
Dovoljni – uzimajući u obzir nivo materijalnosti, nivo rizika i stepen
revizorovog poznavanja poslovnih operacija,
Pouzdani – tačni, oslobođeni predrasuda i, po mogućnosti, pribavljeni od
trećih lica ili revizora lično,
Relevantni – u direktnoj vezi sa ciljevima kontrole, i
Korisni – sa aspekta troškova i vremena koje je potrebno da se dokaz
pribavi.
Zadatak revizora je da prikupi dokaze kojima će podržati, kako pozitivne, tako i
negativne zaključke, proizašle iz njegovih pregleda. Prilikom izvođenja revizije, on
mora ocijeniti različite vrste dokaza, prodiskutovati o tim dokazima sa objektom
revizije i pribaviti povratnu informaciju radi testiranja svojih zapažanja. Konačni
zaključci, do kojih se dođe, zasnivaće se na mnoštvu revizorskih procedura koje je
revizor izabrao s ciljem da povuče jasnu granicu između činjenice i fikcije.
Interna revizija često uključuje opširne analize poslovnih operacija sa naglaskom
. Dokaz koji se pribavi na ovaj način se smatra dokazom na
bazi indicija (okolnosti), jer polazi od onih okolnosti iz kojih se mogu izvući
zaključci. Ispitujući odnose u sistemu i utvrđujući da li interne kontrole funkcionišu
ibidem,
p. 10-20
U Međunarodnim standardima revizije ovi postupci su definisani kao "provjere funkcionisanja kontrole"
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti