Južno od granice zapadno od sunca – Haruki Murakami

JUŽNO OD GRANICE, ZAPADNO OD SUNCA
Rodio sam se 1. siječnja 1951. Prvog tjedna prvog mjeseca prve godine druge polovice dvadesetog stoljeća. Valjda da to obilježe,roditelji su me nazvali Hajime—što na japanskom znači početak. Inače mi je rođenje bilo sto posto prosječno. Otac mi je radio uvelikoj burzovnoj agenciji, majka mi je bila tipična kućanica. U ratu su mog oca mobilizirali dok je bio student i poslali u borbu kod Singapura; nakon predaje proveo je neko vrijeme u logoru za ratne zarobljenike. Majčina je kuća izgorjela u bombardiranju B-29 1945. Njihova je generacija najviše pretrpjela u dugom ratu. Kad sam se ja rodio, međutim, ni po čemu se više nije vidjelo da je uopće bilo rata. Više nije bilo izgorjelih ruševina, ni okupatorske vojske. Živjeli smo u mirnom gradiću, u kući koju nam je na raspolaganje stavila očeva tvrtka. Kuća je bila predratna, pomalo derutna, ali dovoljno prostrana. U vrtu su rasli borovi, a imali smo i malo jezerce i nekoliko kamenih držača za baklje.

Gradić u kojem smo živjeli može se opisati kao tipično predgrađe srednje klase. Moji su prijatelji iz škole svi stanovali u urednim kućama u nizu; neke su možda bile malo veće od moje, ali sa sigurnošću se moglo računati da im je ulaz sličan i da u svim vrtovima rastu borovi. Sve isto. Očevi mojih prijatelja radili su u tvrtkama ili su imali vlastite urede i ordinacije. Gotovo nijedna majka nije radila. I gotovo su svi imali psa ili mačku. Nisam poznavao nikoga tko živi u stanu. Kasnije sam se preselio u drugi dio grada, gotovo identičan. Zbog toga sam, sve dok se nisam preselio u Tokio na studij, mislio kako apsolutno svi na svijetu žive u obiteljskim kućama s vrtom i kućnim ljubimcem, i putuju na posao vlakom u poslovnom odijelu. Nisam mogao zamisliti drukčiji način života.
U svijetu u kojem sam odrastao tipična je obitelj imala dvoje ili troje djece. Moji prijatelji iz djetinjstva svi su pripadali takvimstereotipnim obiteljima. Ako u kući nije bilo troje djece, bilo ih je dvoje; ako ne dvoje, onda troje. Obitelji sa šestero ili sedmero djece bile su rijetka pojava, ali još su neobičnije bile obitelji sa samojednim djetetom. Ja sam spadao među te neobične jer sam bio jedinac. Imao sam zbog toga kompleks manje vrijednosti, kao da sam drukčiji, kao da mi nedostaje nešto što svi ostali imaju i uzimaju zdravo za gotovo. Gadio mi se izraz jedinac. Kad god sam ga čuo, osjećao sam kako mi nešto nedostaje—kao da nisam potpuno ljudsko biće. Ta riječ jedinac kao da se ustobočila i optu-živački upirala u mene prstom.
“Nešto ti fali, stari”, govorila mi je. U svijetu u kojem sam živio bilo je općeprihvaćeno da su jedinci razmaženi, slabašni i egoistični. To je bilo neupitno—kao činjenica da barometar pada sve niže što se više penješ i činjenica da krave daju mlijeko. Zato sam patio kad god me netko pitao koliko braće i sestara imam. Čim čuju da nemam ni brata ni sestre, nagonski pomisle: Jedinac, a? Razmaženi egoistični slabić, sto posto. Ta me vrst automatske reakcije deprimirala i ljutila. A još me više deprimiralo i ljutilo nešto drugo: sve što su o meni mislili bilo je točno.
U šest godina koliko sam pohađao osnovnu školu upoznao sam samo još jedno dijete koje nije imalo ni brata ni sestre. Zato je se i jasno sjećam (da, bila je to djevojčica). Zbližili smo se i razgovarali o svemu i svačemu. Razumjeli smo se. Može se čak reći da sam je volio. Zvala se Simamoto. Nedugo nakon rođenja oboljela je od dječjeparalize zbog čega je vukla lijevu nogu. Povrh toga, u našu se školu doselila na kraju petog razreda. U usporedbi sa mnom, dakle, bila je pod velikim psihičkim opterećenjem. Ali baš zbog tog opterećenja postala je čvršće i pribranije jedino dijete nego što sam ja ikad bio. Nikad nije cendrala niti se žalila, niti na bilo koji način pokazivala razdraženost koju je sigurno tu i tamo osjećala. Sto god da se događalo, uspijevala se smiješiti. Zapravo, što joj je bilo gore, šire se smiješila. Volio sam njezin smiješak. Smirivao me, ohrabrivao. Sve će biti u redu, govorio mi je taj osmijeh. Drži se i sve će biti OK. Godinama kasnije, kad god bih se sjetio nje, prvo mi je na pamet padao njezin osmijeh. Simamoto se prema svima ponašala ljubazno. Ljudi su je poštovali.U tom smo se pogledu razlikovali, premda smo oboje bili jedinci. To ne znači da su je svi u našem razredu voljeli. Nitko je nije zadirkivao niti joj se rugao, ali osim mene, nije imala pravih prijatelja. Vjerojatno je bila odviše hladnokrvna, odviše pribrana. Neka su djeca u našem razredu sigurno mislila da je hladna i da se pravi važna. Ali ja sam u njoj otkrio nešto drugo—nešto toplo i krhko
odmah ispod površine. Nešto vrlo nalik djetetu koje se igra skrivača, krije se u njoj a opet želi da ga nadu. Budući da joj se otac zbog posla često selio, Šimamoto je već
promijenila nekoliko škola. Ne mogu se sjetiti što joj je otac bio po zanimanju. Jednom mi je detaljno objasnila što on radi, ali kao kod većine djece, to mi je ušlo na jedno uho i izašlo na drugo. Čini mi se da se sjećam kako je govorila o poslu vezanom uz banku ili porezni ured ili tako nešto. Živjela je u kući koju im je dala tvrtka, ali kuća je bila veća od prosjeka, u zapadnjačkom stilu, okružena niskim,čvrstim kamenim zidom. Iznad zida penjala se zimzelena živicakroz koju se nazirao vrt s travnjakom. Šimamoto je bila krupna djevojka, visoka otprilike kao ja, upadljivih crta lica. Bio sam uvjeren da će za nekoliko godina izgledati fantastično. Ali kad sam je upoznao, nije još izgradila vanjštinu koja bi odgovarala njezinim unutarnjim kvalitetama.
Nešto je na njoj djelovalo neskladno i većini ljudi nije bila privlačna. U njoj je postojao odrasli dio i dio koji je još bio djetinjast—a to se nije izbalansiralo. Zbog toga je ljude obuzimala nelagoda.Vjerojatno zato što smo stanovali tako blizu jedno drugoga, doslovce na dva koraka udaljenosti, prvi mjesec u našoj školi odredili su joj da sjedi sa mnom u klupi. Objasnio sam joj koje udžbenike mora imati, kakvi su tjedni testovi, koliko smo prešli gradiva u svakoj knjizi, kako su raspoređena dežurstva na porti i školskoj kuhinji. Praksa je u našoj školi bila da
novom učeniku pomogne onaj koji mu je najbliži susjed; razrednik me pozvao na stranu da mi kaže kako od mene očekuje da se posebno pobrinem za Šimamoto jer šepa.