razvijala se kod svih naroda i sačuvala se negdje više, negdje manje kao tradicionalna ili narodna
terapija, popularno nazvana narodna medicina, sve do danas.Valeriana officinalis, koja se uspješno
vijekovima upotrebljavala u tradicionalnoj terapiji, prihvaćena je i predstavlja važnu ljekovitu
sirovinu u savremenoj medicini. Familija Valerianaceae obuhvata višegodišnje ili jednogodišnje
zeljaste biljke, sa naspramnim, izdjeljenim ili cijelim listovima, bez zalistaka, obuhvata 8 rodova,
sa oko 290 vrsta (Hobbs, 1989).

Latinska poslovica

Non est vivere sed valere vita est

kaže da je život više od pukog

preživljavanja. Drugim riječima, nije dovoljno samo da živimo, već da živimo dobro. Valere na
latinskom znači ’biti dobro’. Ista riječ je u korijenu naučnog naziva biljke koja je tema našeg
seminarskog rada. Valerijana (Valeriana officinalis) je samonikla biljka koja voli visinu i sunce. U
starom Rimu, u drugoj polovini 1. vijeka naše ere često ju je koristio Dioskurid iz Anzaraba, vojni
ljekar u službi Neronove vojske i vrsni poznavalac ljekovitog bilja.

U svom djelu,

De materia medica

, opisao je načine primjene preko 1000 prirodnih

supstanci, a valerijanu je svrstao u grupu aromatičnog bilja. Ova zbirka smatra se fundamentom
svih modernih farmakopeja. Dioskurid je poznat i po preteči anestetika, posebnom vinu koje je
pravio od opijuma i mandragore kako bi uspavao pacijente prije operacije. Za to stanje nesvjesti
koristio je grčku riječ anestezija, ἀναισθησία, što je značilo ’bez osjećaja’.

Eterično ulje i valerijanska kiselina ove biljke ima sedativno i anksiolitičko dejstvo, što je

čini idealnim sastojkom preparata protiv nervoze, anksioznosti, stresa i nesanice. Ona obiluje beta
karotenom, limonenom i kvercetinom zahvaljujući kojima djeluje protivupalno i antioksidantno. U
korisne sastojke valerijane spadaju i vitamini i minerali: kalcijum, gvožđe, magnezijum, mangan,
fosfor, kalijum, selen, cink, kao i vitamini B grupe, C i esencijalne masne kiseline.