Dječja književnost
POJAM DJEČJE KNJIŽEVNOSTI (Postoji li dječja književnost? Što je dječja
književnost? Dječja književnost i dječja lektira. Prilagođenost dječje književnosti
dječjoj dobi. Dječja književnost i pedagogija.)
-
Za književnost možemo reći da je osobita vrsta jezične djelatnosti koja se ostvaruje u jeziku,
odnosno
JEZIK
joj je S
REDSTVO
izražavanja kao npr. u ikarstvu što je boja. knjževnost je
dakle umjetnost I to
UMJETNOST RIJEČI.
-
Uz pojam književnost rabimo I pojam literatura što je izvedenica latinske riječi littera – slovo,
tako književnost možemo definirati da je ona sve ono što je napisano. No književno djelo ne
mora uvijek biti samo ono što je zapisano u knjigama jer se književnosti pridaju I ona djela koja
su se prenosila te se prenose usmenim putem tijekom ljudske povijesti – usmena književnost.
-
Književnost nisu samo književna djela , jer ona ne postoje bez čitateljske publike pa bi se moglo
reći da je književno djelo neka vrsta posrednika između čitatelja I autora.
-
Detaljno I sustavno proučavanje književnosti zovemo
ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI
ili
KNJIŽEVNA ZNANOST
. Dijeli mo ju na :
1.
POVIJEST KNJIŽEVNOSTI
– Viktor Žmegač je definira kao posebnu disciplinu unutar
književne znanosti kao spoznajno usmjerenje koje na kompleksan način, vodeći brigu o svim
faktorima književne komunikacije, proučava i pokazuje uzroke i modalitete mijena u životu
književnosti, djelima, funkcijama i progrmima. ONA DAKLE PROUČAVA KNJIŽEVNA
DJELA U NJIHOVOM POVIJESNOM SLIJEDU, a dijeli se na :
a. Povijest pojedine književnosti – proučava razvoj, osobitosti i promjene koje su se tijekom
vremena dogodile u određenoj nacionalnoj knjićevnosti
b. Komparativna povijest književnosti : istražuje odnose dviju ili više različitih književnosti
c. Opća povijest književnosti – komparativnim proučavanjem književnosti nastoji obuhvatiti sve
književne pojave od svjetskog značaja.
2.
TEORIJA KNJIŽEVNOSTI
– zanima je prije svega način na koji se neko djelo ostvaruje
kao umjetničko te nastoji donijeti određene zakone koji se odnose na oblikovanje pojedinih
književnih vrsta.
3.
KNJIŽEVA KRITIKA
– bavi se prosuđivanjem vrijednosti pojedinačnih književnih djela –
KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOSTI.
- Postoji li dječja književnost?
- Dječja književnost postoji, o čemu govore brojne dječje knjige, TV-emisije, dnevni listovi,
dječji časopisi, radio, knjižnice s brojnim dječjim knjigama itd.
- Što je dječja književnost?
- Dječja književnost obuhvaća djela, što po tematici i formi odgovaraju dječjoj dobi (3-14
godina), a koja su ili svjesno namijenjena djeci ili ih autori nisu svesno namijenili djeci, ali su
tijekom vremena izgubivši mnoge osobine koje su ih vezale za njihovo doba, postala
prikladna za dječju dob.
Milan Crnković.
-
BOGATA LITERATURA KOJU SU DJECA PRISVOJILA, DIJELEČI JE REDOVITO S
ODRASLIMA, ALI I UČINIVŠI JE KATKAD SVOJIM MONOPOLOM. TO JE NJIHOVA
LITERATURA, JER NE ODREĐUJU JE RODITELJI, NASTAVNICI, PROPOVJEDNICI PA
ČAK NI PISCI ŠTO ĆE BITI NJIHOVA LITERATURA. Imamo 3 oznake prema kojima neka
knjiga se može svrstat u kategoriju dječje književnosti :
1. Ako ju je autor svjesno namijenio djetetu
2. Ako ju je izdala neka dječja izdavačka kuća
3. Ako je dospjela na police dječje književnosti u knjižari ili knjižnicama
1
- Dječja književnost i dječja lektira.
- Mnogi poistovjećuju ta 2 pojma, koja se u biti razlikuju, jer je dječja književnost širi pojam,
pošto obuhvaća i djela izvan područja umjetničke književnosti, ali i djela koja uopće ne idu u
dječju književnost. Razliku između ova 2 pojma vidimo ako se ne poklapaju granice
djetinjstva i čitanja dječje književnosti.
- Prilagođenost dječje književnosti dječjoj dobi.
- Djetinjstvo se obično dijeli u 3 faze:
1) Predškolska faza (3 – 7 godina) ili razdoblje bajke
2) Školska faza (7 – 11 godina) – bajka i animalistika (zanimanje o životinjama)
3) Pubertetska faza(12 – 15 godina) – avanturistička ili pustolovna avantura
4) Adolescentska faza (javlja se zanimanje za djela koja su vezana za mladež u doba
adolescencije
- Dječja književnost i pedagogija.
- Dječje knjige se pišu radi odgoja. Dječja književnost pridonosi ostvarivanju odgojnih i
obrazovnih ciljeva.
VRSTE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
-
Prava dječja književnost
a) Dječja poezija c) Romani i pripovijetke o djetinjstvu
b) Priče d) Slikovnica e) Igrokaz
- Granične vrste (za staro i mlado):
1. Basne 4. Znanstveno-fantastična djela
2. Romani i pripovijetke o životinjama 5. Putopisna i biografska djela i dnevnici
3. Pustolovna djela 6. Povijesni romani 7.
Biografska djela
Prva skupina zadovoljava sva tri kriterija kojima se određuje dječja književnost:
pisane su za djecu,
junaci su djeca, životinje ili nešto njima blisko, od nakladnika ili knjižara deklarirane su kao
dječje. (
npr. Šegrt Hlapić iliBijeli očnjak
)
SLIKOVNICA (Što je slikovnica? Vrste slikovnice. Slikovnica – spoj slike i teksta.
Ilustrirana knjiga. Uloga i značenje slikovnice.)
-
Što je slikovnica?
Slikovnicu možemo definirati kao prijelazni oblik između igračke i knjige
svijet u slikama – orbis pictus – kamensky 1657.
-
To je prva knjiga koju dijete dobiva u ruku, ona je namijenjena malom djetetu. Slikovnica
predstavlja spoj slike i teksta, pa su prema tome to su dvodimenzionalne knjige. Ta dva
elementa slikovnice su podjednako važna, i najbolje su one slikovnice gdje se ti elementi
nadopunjuju. Najpoznatiji ilustratori slikovnica su Ivan Vitez, Vilko Gliha Selan, Svjetlan
Junaković, Cvjeta Job, Ninoslav Kunc…
- Vrste slikovnice.
- Razlikujemo dvije vrste slikovnice:
a)
Slikovnice poetskog tipa
– ne podučavaju djecu već razvijaju njihovu maštu i ukus
(dječje pjesmice, narodne i umjetničke bajke i sl.).
b)
Slikovnice spoznajnog tipa
– pružaju djeci neka znanja i spoznaje o životu i prirodi
(one koje upoznaju dijete s domaćim i divljim životinjama s ambijentom u kojem žive, koje
upućuju osnove brojanja u igru slovima i sl.).
Prema grafičkom izvođenju imamo slikovnice:
1. One koje imaju strogo podijeljen tekst is like
2. One kojima tekst i slike čine cjelinu
2
- Vrste priča.
1) Narodna priča (bajka, novela, anegdota, mit, legende) – živi u usmenoj predaji, te se
kroz povijest prenosila s generacije na generaciju, usmenim putem.
2) Umjetnička priča (bajka, fantastična priča, priča bliska realističnoj pripovijetci) – razvila se
iz narodne priče.
Narodna od najstarijih vremena živi u usmenoj predaji te se kroz povijest s generacije na
generaciju prenosila usmenim putem. Budući da usmena narodna priča nema točno zabilježen tekst,
različiti pripovjedači su istu priču oblikovali na svoj način i unosili u nju svoje osobne elemente. Stoga
nije ni čudno da imamo više verzija iste priče kao Perraultove i Grimmove verzije Crvenkapice,
Pepeljuge is l.
Protivnici bajke kažu kako ona šteti djeci jer je sklona pretjerivanju te plaši djecu raznim
tragičnim scenama i bićima te ih udaljava od stvarnosti, a pobornici ističu važnost razvijanja mašte i
smatraju da djetetu treba omogućiti da izgradi svoj osobni dječji svijet.
BAJKA (Što je bajka? Vrste bajke. O podrijetlu i motivima bajki. Struktura i osobine
narodne bajke. Glavni predstavnici bajke: C. Perrault, braća Grimm, H. C. Andersen.)
- Što je bajka?
- Bajka je posebna književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepleće sa
zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog, nema
pravih suprotnosti.
- Vrste bajke
.
a) Narodna bajka b) Umjetnička bajka
- O porijeklu i motivima bajki.
- Bajku su stvorili narodi i prenosili ju usmeno s generacije na generaciju. Narodna bajka je
stara koliko i ljudski govor. Razlikujemo
4 teorije o postanku i širenju narodnih bajki
:
a
) Mitološka teorija
(smatra da su se bajke razvile iz mitologije pojedinih naroda).
b)
Migracijska teorija
(smatra se da su se motivi širili iz jednog središta i tijekom tog
širenja mladi su narodi preuzimali teme i priče od starijih).
c)
Kontaktne teorije (
smatraju da je jedan narod od drugog uzimao motive, mijenjao ih i
obrađivao na svoj način).
d)
Antropološke teorije
(smatraju da je svaki narod u sličnim uvjetima života i na sličnom
stupnju razvitka stvarao slične priče).
- Motivi:
1. Natprirodni protivnici 6. Vjernost
2. Natprirodni pomagači 7. Dobro i zli rođaci
3. Čarolije i čuda 8. Više sile
4. Ljubavni i bračni odnosi 9. Tri svijeta
5. Najrazličitiji podvizi i traganja 10. Realističke teme
- Struktura i osobine narodne bajke.
- Neke osobine narodnih bajki (iako su različite po tematici i motivima):
1) Zbiljski likovi
2) Natprirodna bića (vještice, zmajevi, patuljci… - mitološka bića)
3) Metamorfoze – čudesne pretvorbe (npr. žabac u princa, bundeva u kočiju…)
4) Nema duljih uvoda i opisa, naracija odmah poteče ('in medias res')
5) Nema mjesta i vremena radnje (ako se i navode, neodređene su)
6) Daljine se prevaljuju za malo vremena
7) Ustaljeni atributi (npr. bijeli dvorovi, zlatna kruna, zlatni prsten)
8) Stalni brojevi (obično neparni od 1 do 9; npr. 7 kozlića, 7 patuljaka, 3 praščića…)
9) Stil pričanja je jednostavan (zbog dobi kojoj je namijenjen)
10) Kazna za zle, a nagrada za dobre (etičnost bajke)
- Elementi etičnosti bajke:
4
